Šiškinov pismovnik za Putinovu Rusiju

Mihail Šiškin se danas smatra jednim od najznačajnijih ruskih pisaca; iako već godinama (od 1995.) živi i radi u Švicarskoj (prebiva u mjestašcu Kleinlützel, nedaleko Basela, a uposlen je u Zürichu, u Federalnoj službi za izbjeglice, kao prevoditelj za njemački, odnosno ruski jezik), za brojne ruske jezikoznance, lingviste, književne teoretičare i kritičare, on je, kako je to sažela dobra poznavateljica njegova djela M. Kučerskaja, »najveći majstor suvremene ruske književnosti, čiji jezik u tradiciji Tolstoja, Dostojevskog, Čehova i Bunjina, doživljava savršene preobrazbe i kroz (raz)govor postaje mek i poslušan kao glina, a sam autor, kao kipar, neviđenom vještinom vlastitih ruku u svojim romanima i esejima na čudesan način i zadivljujućom lakoćom oblikuje jednu, samo naizgled apstraktnu stvarnost koja je zapravo mnogo autentičnija od one stvarne, jer je u svom diskursu u potpunosti svjesna razmjera istinske tragedije koja je zadesila ruski narod kroz povijest, posebice 20. stoljeća, a koja evo sve do naših dana traje nesmanjenom žestinom i s posljedicama koje je, istina, teško sagledati, ali prilično jasno predvidjeti«.

Totalitarni režim

A, na pitanje zašto u svom rukopisu poklanja tako veliku, »gotovo manijakalnu« pozornost usavršavanju sadržajne i formalne preciznosti već i onako bogate »barokne raskoši« ruskog jezika i zašto ga želi svakim svojim novim djelom dodatno stilski do perfekcije (iz)brusiti, Šiškin se kao danas jedan od najvećih i najtemeljitijih kritičara Putinova režima i njegove vladajuće mafijaško-oligarhijske nomenklature, pozvao na primjer njemačkog nobelovca Thomasa Manna koji je kao ogorčeni protivnik Hitlerovog zločinačkog režima, tijekom Drugog svjetskog rata, iako se nalazio u emigraciji, svojim tekstovima i javnim govorima gotovo svakodnevno upozoravao kako njemački jezik nacističkih krvnika nije njemački jezik Goethea i njemačke kulture koja je, po mnogočemu suštinski oblikovala naš novodobni, svjetski duh vremena i kako svojim istupima »želi spasiti dignitet tog i takvog jezika, a ne prepustiti ga Führeru i njegovoj kriminalnoj družini koja na njemu želi nezasluženo parazitirati i kititi se perjem koje ni po čemu ne zaslužuje«.

U sličnom se položaju, po mišljenju Šiškina, danas nalazi ruski jezik koji je u svoje imperijalističke, osvajačke planove i ratove upregao i šovinistički patronizirao kremaljski diktator Vladimir Putin, odnosno on je ruski jezik pretvorio u taoca svoje politike koja već treću godinu masovno sije smrt diljem Ukrajine. A, Šiškin mu po ugledu na Manna to ne želi dopustiti i neprestano (kada to već ne mogu ili ne smiju intelektualci koji žive u Rusiji) ponavlja gdje god za to ima prilike: »Ne želim svoj jezik dati Putinu. To je moj jezik. Totalitarni Putinov režim beskrupulozno je domesticirao ruski jezik za svoje prizemne, pokvarene i po ruski narod (pa i šire) pogubne interese, ali ruski jezik pripada svjetskoj kulturi i stoga kao ruski pisac, zaljubljen u rusku kulturu neću odustati od te borbe… Cijeli život imao sam čvrsto tlo pod nogama; to su bili ruska književnost i kultura, a kada je Putin počeo svoj krvavi pir u Ukrajini tlo je nestalo; pod nogama mi se pojavio ponor koji sam, kako bih preživio, morao prevladati. A, nemoguće je živjeti bez tla pod nogama i stoga sam morao napisati knjigu koja će mi vratiti jezik i izgubljenu sigurnost.«

Mir ili rat?

I tako se kao odgovor na Putinovo divljačko uništavanje Ukrajine pojavilo jedno, po mnogočemu iznimno i jedinstveno djelo; Mihail Šiškin je 2022. godine napisao i objavio knjigu »Moja Rusija«, koja se nedavno u izdanju zagrebačkog TIM pressa, a u prijevodu s njemačkog jezika dr. Višeslava Raosa, pojavila i u nas i koja je već pobudila znatan interes stručne, ali i šire javnosti, jer nas na jednostavan, gotovo esejistički, ali ujedno i stručan, znanstveno utemeljen način sveobuhvatno informira o najbitnijim prijeporima ukrajinsko-ruskih odnosa, kao i pitanjima i problemima koji su na koncu i doveli do Putinove agresije na Ukrajinu kao bivšu sovjetsku republiku, a danas veliku, nažalost ratom rastrzanu europsku, samostalnu i suverenu državu kojoj »novi ruski car« sustavno odriče pravo na postojanje u postojećim granicama, a Ukrajince, svojom šovinističkom politikom proglašava sastavnim dijelom »velikog ruskog naroda«, uopće se pri tome ne obazirući na volju ukrajinskog naroda i njegov demokratski izbor i pravo da sam odlučuje o vlastitoj sudbini, nacionalnoj pripadnosti i državnoj suverenosti.

Pojašnjavajući oblike i uopće fenomenologiju nasilja tijekom povijesti Rusije, Šiškin je u svojoj knjizi vispreno artikulirao i sve brojne probleme odnosa između »ruske države i njezinih građana«, pokazujući kako ih podjednako carski, odnosno (post)komunistički režim nikada nije doživljavao, a još manje tretirao kao slobodna bića, već jedino i isključivo kao podanike čijim sudbinama i u konačnici životima raspolaže krajnje voluntaristički, kao pukim »potrošnim materijalom« u službi »državnih i nacionalnih interesa«, a stvarno u korist interesa vladajućih elita.

Samim time djelo »Moja Rusija«, podnaslovljeno »Mir ili rat?«, ujedno je i ozbiljno upozorenje, jasna opomena »protiv degradacije jezika i normalizacije laži«, ali to je i mučna priča o »divljim ruskim devedesetim godinama minulog stoljeća« kada su zahvaljujući Borisu Jeljcinu, ruski oligarsi, ta novoformirana društvena elita enormno bogatih ljudi nastala na kriminalu i otimačini, a sve u »koprodukciji« i dogovoru s vladajućom političkom nomenklaturom, do krajnjih granica devastirali nacionalne prirodne i privredne resurse i tako prigrabili ogromnu materijalnu i financijsku moć kojom »servisiraju« vladara, a zauzvrat on im uzvraća »kontroliranom indulgencijom« kako bi mogli slobodno uživati u »plodovima svoga rada« i diljem svijeta se razmetati svojim krezovskim bogatstvom, u što se i sam pisac mogao osobno, iz prve ruke uvjeriti, dok je u Švicarskoj radio kao prevoditelj na raznim ugovorima za potrebe otvaranja računa »velikim, privatnim ruskim firmama« kod tamošnjih banaka u Zürichu, Bernu, Genevi… u koje su se slijevale fantastične sume, u pravilu »prljavog« novca, dakle nelegalno otuđenog, ukradenog od ruskog naroda, a da na Zapadu nitko zbog toga nije pravio nikakvih problema, iako su svi dobro znali o čemu se zapravo radi. Jednostavno, svi su u tom »hranidbenom lancu« imali korist, izuzev naravno pokradenog naroda, ali koga to uopće interesira?

Mostovi sačinjeni od kulture

Ili, kako je u to u razgovoru za The Guardian objasnio sam Šiškin: »Švicarska je tih godina postala ogromna mašina za pranje novca, ruski su oligarsi u pratnji svojih ‘zapadnih’ odvjetnika u kuferima donosili ukradeni novac, zlato, dijamante itd., i svi su bili sretni i zadovoljni, iako su bili apsolutno svjesni da je to što rade nečasno, nemoralno i što je najvažnije nezakonito. Slično se događalo i u Londonu i na brojnim drugim destinacijama diljem zapadne Europe.« Na koncu i to je bio jedan od razloga, a ne samo knjige i žestoke osude Putina u člancima koje je Šiškin pisao u najuglednijim svjetskim tiskovinama (The New York Times, The Wall Street Journal, Le Monde, The Independent itd.), zašto su mu stizale prijetnje smrću, zašto je dobio diskretnu zaštitu švicarske policije i zašto mu je na koncu od 2014. (nakon sudjelovanja na sajmu knjiga u Krasnojarsku kada je jedini od nazočnih pisaca, u mukloj, ponižavajućoj tišini s pozornice javno osudio Putinovu ratnu politiku) i bio zabranjen bilo kakav boravak ili posjet zemlji u kojoj je rođen. Od tada je u Rusiji postao persona non grata.

Šiškin je nakon toga proglašen »državnim neprijateljem«, ali to ga nije pokolebalo i u jednom intervjuu za madridski El Pais on se upitao i odmah i odgovorio: »Jesam li trebao zbog toga prestati pisati i pričati; odustati od svega; ne, nikako, onda moj život ne bi imao smisla. Glavni neprijatelj ruske kulture i ruskog naroda je upravo Vladimir Putin, on svojim istupima, ponašanjem, svojom politikom širi mržnju, a mržnja je bolest, a jedini lijek protiv te bolesti je kultura i stoga je moramo održati na životu, jer samo uz njezinu pomoć možemo pokušati promijeniti sumornu budućnost kojoj mnogi ne vide kraja… Ali, ja sam ipak, usprkos svemu umjereni optimist; jednog dana Putina više neće biti i tada ćemo svjedočiti kakva će se borba za moć odigravati pred našim očima. Slom ruskog imperija će se nastaviti, sve nacionalne republike će napustiti Rusku Federaciju, Sibir će otići, javit će se niz novih, malih diktatora, a Zapad će ih podržati samo zato jer će obećati kako će preuzeti kontrolu nad nuklearnim arsenalom i ruska će povijest iznova gristi svoj rep, a tome se na kraj jedino i samo može stati kulturom, jer je samo ona sposobna (na)praviti mostove između zavađenih naroda i jedino ona može ublažiti tragediju nastalu silnim zločinima koje su Rusi počinili, ne samo u Ukrajini; sjetimo se aneksije Krima na koju svijet nije ni trepnuo, ratova u Čečeniji, Gruziji, Kavkaza uopće… Danas vlada ogromna mržnja između Ukrajinaca i Rusa, neće biti lako napraviti mostove primirenja, a još manje započeti procese pomirenja, ali na koncu i to će se morati. A, ti su mostovi, prije i iznad svega sačinjeni od kulture, duhovne snage koju sa sobom nose literatura, glazba, umjetnost i civilizacija uopće.«

Staljinov učenik

Ujedno, Šiškin stalno ističe kako mu može biti jasno zašto primitivci koji ništa ne čitaju podržavaju svaki, a ne samo ukrajinsko-ruski rat, ali nemoguće mu je pojmiti zašto i naobraženi, kulturni ljudi podržavaju rat, opravdavaju zločine svoje strane bez imalo svijesti i volje da kritički propitaju barem djelić vlastite odgovornost za svekoliku tragediju koju je njihova vojno-policijska mašinerija, njihova vlast počinila i još uvijek čini u očitoj agresiji na Ukrajinu i prekrajanju granica za koje se Kremlj svojedobno obvezao da će ih poštovati ukoliko se Kijev odrekne posjedovanja nuklearnog oružja naslijeđenog nakon raspada SSSR-a. Tom su sporazumu svoju potporu dale i zapadne sile, ali po svemu sudeći, posebice danas u novom kontekstu političkih odnosa nakon dolaska Donalda Trumpa na čelo SAD-a, najveće i najmoćnije sile svijeta, to su za Ukrajinu i Ukrajince tek puki tempi passati kojima skupo, vlastitom krvlju plaćaju svoju naivnost da će se »veliki« pridržavati ranije sklopljenih dogovora. Ukrajina je za njih tek interesni »kamenčić« (istina veliki i mnogoljudan) u međusobnom planetarnom, globalnom vojno-političkom natjecanju kojim nastoje, ne pitajući za cijenu našteti »drugoj strani«, a milijuni prognanih, desetine i stotine tisuća raseljenih, ranjenih i(li) brutalno pobijenih ljudi za njih su samo nebitna kolateralna šteta.

Ta se tragična lekcija, posebice u odnosu na male nacije i narode tijekom povijesti uporno ponavlja i mi sami u Hrvatskoj, ali i naši susjedi u širem regionalnom prostoru prošli smo sličnu kalvariju, koju upravo sada prolaze i Ukrajinci, samo s tom razlikom da se radi o daleko većoj državi, s preko 40 milijuna stanovnika, pa su i razmjeri devastacija i katastrofe daleko veći i strašniji. Pri tome, ne treba zaboraviti ni desetine tisuća, uglavnom mladih Rusa koji se ne slažu s Putinovom ratnom politikom i uopće njegovom strahovladom, koji su javno prosvjedovali protiv njegove diktature, a za uzvrat su bili izloženi monstruoznoj policijskoj represiji, masovno su zatvarani i progonjeni, da bi se na koncu, shvativši da se u njihovoj zemlji još za dugo stvari neće pomaći s mrtve točke, mnogi odlučili za definitivni odlazak iz Rusije, ne želeći više biti taocima politike koja je spremna i fizički, bez ikakve zadrške likvidirati svoje najviđenije oponente, poput Alekseja Navaljnog, nešto ranije Borisa Njemcova, novinarke Ane Politkovskaje itd., čiji je jedini grijeh bio što su tražili više demokracije, što su tražili poštivanje zakona zemlje u kojoj su živjeli i što su imali hrabrosti imenovati krivce, sve redom iz struktura vlasti i oligarha, naravno na čelu s Putinom kao vrhom te zločinačke piramide za počinjenje brojnih zlodjela: basnoslovne krađe, besprizorni kriminal, korupcija i pljačka, kao i niz politički montiranih suđenja na kojima su posvema nevini ljudi, samo stoga jer su se drznuli uperiti prstom u Putina i njegovu kamarilu, osuđeni na dugogodišnje robije.

Tijekom »istrage« bili su prebijani, zlostavljani, mučeni i izloženi najgorim oblicima psihičke i fizičke torture. A, koliko ih je izravnom Putinovom naredbom bilo otrovano novičokom ili pobijeno na druge načine, vjerojatno o tome punu istinu nikada nećemo saznati, ali ipak već dovoljno znamo da je ovaj satrap, bivši »kagebeovac i špijun« (p)ostao više nego talentiran Staljinov učenik, koji je u ne tako malo stvari čak i nadmašio svog zloglasnog uzora. Na koncu, ne bi trebali zaboraviti, da je upravo zahvaljujući Putinovoj intervenciji, usprkos perestrojke i glasnosti, Staljin doživio punu povijesnu i političku rehabilitaciju i već se godinama u ispitivanjima ruskog javnog mnijenja, usprkos masovnim zločinima koje je počinio tijekom svoje dugovječne diktature, najviše upravo nad vlastitim narodom, smatra najznačajnijim likom novodobne Rusije.

Freska nepojmljivog zla

Sve su to samo fragmenti ogromne freske nepojmljivog zla o kojima je Šiškin u svojoj sjajnoj knjizi pisao; kako bi pokušao protumačiti kako i zašto je Putin započeo osvajački rat protiv Ukrajine i pokazati kako sve o čemu veliki ruski inkvizitor tako bjesomučno laže u svojoj snažno osmišljenoj antiukrajinskoj propagandi, nema ni trunke istine, već se jasno, bez ikakve dvojbe prepoznaju stvarni motivi zločina i silnih manipulacija koje čini, a što je autor knjige maestralnim analizama, lucidnim konstatacijama i umnim rečenicama tako suvereno (po)svjedočio:

»Cilj ruske specijalne operacije uništenje je demokratske Ukrajine«, jer se slični demokratski procesi iz tog »ruskog predvorja« olako mogu preliti i u samu Rusiju, a to bi bio početak kraja Putinove vladavine i stoga svaku, pa i malu naznaku kako bi se to i stvarno moglo dogoditi treba svim sredstvima, ne pitajući za cijenu prevenirati. Šiškin, iako u konačnici optimist, predviđa kako se pred Rusijom nalazi tegobno i uzavrelo razdoblje, tzv. smutnoe vremja, jer su u njegovoj domovini, u tzv. širokim masama diskreditirani svi demokratski ideali i stanovništvo je naučeno misliti glavama svojih vođa i sve nade polaže u »čvrstu ruku« koja će u državu uvesti red. A, te mase nisu ni svjesne kako je upravo »čvrsta ruka« glavni izvor i motor bijede i siromaštva u kojima žive. Utoliko, bez totalne deputinizacije za Rusiju nema izgledne budućnosti. Putin je ljude zatrovao mržnjom i tu leži njegova najveća odgovornost, to je bolest koju će ljudi, posebice Ukrajinci još dugo nositi u svojim izranjavanim dušama, ali kako bi se te traume lakše prevladale, u velikoj će mjeri pomoći umjetnost i kultura. Čini mi se kako Šiškin ipak precjenjuje doseg i značaj kulture kao takve, ali želio bih poput njega vjerovati kako je to uistinu moguće, a on sam često zna reći/(na)pisati: »Ako nemam silnu vjeru u ono što činim, nemam se pravo niti nadati da je nemoguće učiniti mogućim«: »Prava književnost prkosi ratu. Prava književnost govori o ljudskoj potrebi za ljubavlju, a ne mržnjom… Nakon rata dolazi proturatna književnost. Prisjetimo se Hemingwaya ili Remarquea. Nema sumnje da će mladi autori pisati o svojim iskustvima iz ovog rata. I Rusi i Ukrajinci pisat će knjige, ali posve različite. Pisat će o boli gubitka, smrti, tuzi, ali u ukrajinskoj književnosti pojavit će se knjige o nastanku slobodne nacije, o junačkom otporu zlu, o borbi za ljudsko dostojanstvo, dok će se ruski pisci baviti temama priznanja nacionalne krivnje za počinjene zločine. Mržnja je bolest, kultura je lijek.«

Monstruozna domovina

Među stvarima koje Šiškin najviše zamjera Putinu nepodnošljiva je lakoća manipulacije domoljubljem; po njegovom mišljenju režim u Rusiji je jednu od najviših i najljepših vrijednosti, a to je ljubav prema domovini posvema obesmislio i prisjetio se gorčine svoga oca koji je s elanom otišao u rat braniti domovinu od nacista, a vratio se s okusom gorčine, jer je shvatio da je branio režim koji je ubio njegovog oca, tj. piščeva djeda. Pod maskom patriotizma, takva se ponižavajuća praksa nastavila i nakon tzv. Velikog domovinskog rata, kako u Rusiji zovu Drugi svjetski rat, a pod tom i takvom sramotnom egidom »domoljubi« su, uostalom i kao prije rata, u eri velikih staljinskih čistki, nastavili činiti i podmetati najgore moguće stvari: razotkrivali su ruske pseudonime židovskih umjetnika, potpirivali antisemitizam, progonili i nakon Staljinove smrti tzv. kozmopolite, antidomoljube, poput nobelovaca Borisa Pasternaka, Aleksandra Solženjicina, Josifa Brodskog, Andreja Saharova, slavnih baletana Rudolfa Nurejeva i Mihaila Barišnjikova, glazbenika i kompozitora Mstislava Rostropoviča i njegovu suprugu, veliku opernu divu Galinu Višnjevsku, redatelje Jurija Ljubimova i Andreja Tarkovskog i cijeli niz disidenata koji su svojim umjetničkim i znanstvenim djelom, ali i društvenim angažmanom spašavali čast i obraz ruske kulture i ruskog naroda.

Ili, kako je to zaključio Šiškin: »Patriotizam ruskog naroda jednojajčani je blizanac osjećaja poniženja, a poniženje traži kompenzaciju; rob je ponosan na bogatstvo i veličinu svog gospodara.« Taj mehanizam, star koliko i ovaj naš svijet, i danas savršeno funkcionira, dapače svoj puni zamah doživljava u eri Vladimira Putina. Istina, piše Šiškin, osjećaj ruske inferiornosti je nevidljiv, ali se iznimno snažno može osjetiti, a to sveprisutno nisko mišljenje o sebi samome, najbolje se kompenzira »veličanstvenim patriotskim ponosom«.

Poznati ruski satiričar Mihail Švanecki duhovito, ali i krajnje ozbiljno, definirao je službeni smisao ruske ideologije: »Patriotizam je razumljivo, jasno i dobro utemeljeno objašnjenje zašto moramo živjeti gore od drugih.« I u takvom zastrašujuće morbidnom kontekstu, nije bilo teško pokrenuti priču kako Ukrajinci zapravo i nisu Ukrajinci, već »Malorusi«, kako su oni, odnosno ukrajinski nacionalisti krivci za raspad SSSR-a, kako im prozapadne vlasti u Kijevu rade o glavi, rovare protiv ruske nacionalne sigurnosti i tako su praktički preko noći Ukrajinci pretvoreni u fašiste i kako Rusima ništa drugo i ne preostaje do da iznova domovinu (o)brane od tih novih fašista. I tako se na najgori mogući način obistinila misao/vizija Winstona Churchilla: »Fašistima budućnosti će se zvati antifašisti.« A, u nas je već odavno udomaćena misao engleskog pisca Samuela Johnsona (koju često vežemo i uz našeg pisca Danila Kiša, jer ju je u svojim djelima često varirao i opetovao): »Domoljublje je posljednje utočište hulja.« Ili, kako je pisao i sam Lav Tolstoj (ali ta se misao izbjegava navoditi u ruskim školskim udžbenicima):

»Domoljublje u svom najjednostavnijem i najjasnijem značenju nije ništa drugo doli sredstvo kojim vladajući ostvaruju svoje ambicije i pohlepu, te kojim se podanici odriču ljudskog dostojanstva, razuma i savjesti i tako se ropski priklanjaju vlastodržcima.« I stoga, za Šiškina najvažnije rusko pitanje glasi: ako je domovina čudovište, a pod Putinom ona to nedvojbeno jest, trebali voljeti ili prezirati takvu državu. Za Šiškina nema dvojbe, a za svoj stav našao je utemeljenje u njemačkoj povijesti. Svaka Hitlerova pobjeda tijekom rata, zapravo je bila poraz njemačkog naroda; pad nacističke Njemačke bio je veliki trijumf za same Nijemce. Prvi put u povijesti čovječanstva pokazalo se kako jedan narod može uskrsnuti i živjeti i to prije svega zahvaljujući kulturi i istinskim intelektualcima koji su već u samim počecima Hitlerove vladavine proniknuli u bit njegove zločinačke politike i u objašnjavanju tog fenomena, bez obzira na žrtve i progone, bijeg u emigraciju kako bi spasili živu glavu, nisu posustajali.

I na koncu Šiškin je zaključio kako se »ubojice i budale već predugo igraju s domoljubljem i stoga je iz dubine duše prigrlio misao slavnog poljskog disidenta Adama Michnika koja tvrdi kako je domoljublje izravno ovisno o stupnju srama koji čovjek osjeća za zločine počinjene u ime njegovog naroda, dodajući kako je posvema promašeno klevetati ga za rusofobiju, jer upravo sve što čini izraz je ljubavi prema narodu iz kojeg potiče. Odgovor se, veli, nalazi u njegovim knjigama: »Moji romani su moja izjava ljubavi prema mojoj monstruoznoj domovini.« Uostalom, Thomas Mann je pravi primjerak istinskog domoljuba jer je vrijeme najvećih ratnih pobjeda Adolfa Hitlera, nacionalističke sluđenosti i euforije velikog broja Nijemaca, otvoreno poručivao da svojoj domovini želi poraz, u protivnom cijelom njemačkom narodu prijeti katastrofa od koje se nikada neće moći oprati i oporaviti. I tek danas, nažalost još uvijek u nedovoljnoj mjeri, vidimo koliko je njemački duhovni gorostas bio u pravu.

Postoji i druga Rusija

Šiškin je svjestan da kultura i umjetnost ne mogu spriječiti rat; kako kaže »velika njemačka književnost nije mogla spriječiti Auschwitz, niti velika ruska književnost gulage«, ali pisci i općenito intelektualci ipak nisu bespomoćni; ono što mogu i moraju, to je izreći istinu, ma koliko gorka i opasna bila, jer šutnja znači podržavanje agresora i rata. Tijekom 19. stoljeća Poljaci su Europi poručivali kako se protiv ruskog carizma bore »za vašu i našu slobodu«; to isto danas poručuju Ukrajinci u ratu s Rusijom, ne brane samo svoje vlastiti ljudsko dostojanstvo, već i dostojanstvo svekolikog čovječanstva.

Naglašavajući vlastite obiteljske korijene, ističući kako mu je majka Ukrajinka, a otac Rus, Šiškin gorko zaključuje kako živeći u emigraciji (danas ima i švicarsko državljanstvo), zapravo ima sreću što ne mora izravno svjedočiti ovoj velikoj tragediji svoga, svojih naroda, ali upravo se stoga osjećao pozvan napisati knjigu kojom bi »zapadnjacima«, za koje je Rusija još uvijek »čudna i neobjašnjiva zemlja«, enigma i zagonetka, pokušao pojasniti prošlost, sadašnjost i naznačiti budućnost zemlje u kojoj je rođen. Ili, kako doslovno kaže: »Ova je knjiga i izjava ljubavi mojoj zemlji, zemlji koja ima prekrasnu prirodu i veličanstvenu kulturu, ali se uvijek pretvara u čudovište koje jede i tuđu i vlastitu djecu.«

Strašni i brojni zločini ruske soldateske počinjeni u Ukrajini, nastavlja Šiškin, »bacaju ljagu na cijelu zemlju i u ime mog naroda, moje zemlje, u moje ime počinjena su monstruozna djela. Ali, postoji i druga Rusija, ta Rusija osjeća bol i patnju i u ime te svoje Rusije, svog naroda, želim zamoliti Ukrajince za oprost, no znam da se sve ondje počinjeno ne može oprostiti«. Ali, usprkos svemu nada se, vjeruje, kako će Rusija, upravo zahvaljujući svojoj velikoj kulturi i umjetnosti smoći snage oduprijeti se dominirajućem »ropskom mentalitetu« i da će u njoj ipak prevladati »europske vrijednosti«, bez kojih neće moći izaći iz začaranog kruga azijskog despotizma u kojem se već stoljećima vrti.

I na kraju nekoliko riječi o Mihailu Šiškinu, uistinu iznimnom piscu i angažiranom intelektualcu koji danas, u teškim, presudnim vremenima za Rusiju i ruski narod, brani čast i dostojanstvo tog naroda i kulture i vodi naizgled uzaludnu borbu za moralnu i društvenu obnovu svoje duhovno i materijalno devastirane zemlje. Ali, ta je prometejska borba, po Šiškinu jedino moguća za čovjeka kojem je stalo da ova suluda agresija na Ukrajinu završi porazom sila zla i mraka koje predvodi Putin i time uništavaju bratski, susjedni, ali i svoj vlastiti narod.

Mihail Šiškin rođen je u Moskvi 18. siječnja 1961. godine; njegov otac Pavel Mihajlovič bio je priznati inženjer-konstruktor, a majka Irina Georgijevna profesorica književnosti, tako da se njezin sin po svršetku poznate moskovske gimnazije na Arbatu upisao na studij lingvistike, njemačkog i engleskog jezika. Po svršetku moskovskog Državnog pedagoškog instituta, Mihail je radio razne poslove; prevodio je, pisao za novine, predavao u školi i sve vrijeme i pisao; u početku kraće forme, novele i eseje, a potom i one složenije, tako da je 1993. objavio i svoj prvi roman »Sat kaligrafije«, za koji je dobio državnu nagradu kao najbolje debitantsko djelo u Rusiji te godine. Ipak, profesionalno se, »punim pogonom«, počeo baviti književnim radom tek po odlasku na Zapad. Naime, nakon ženidbe napustio je 1995. domovinu i nastanio se u Švicarskoj, budući da mu je supruga državljanka te zemlje.

Intelektualac čija se riječ sluša

Prvu novelu koju je objavio još 1993. godine u domovini i nazvao je prema Horacijevoj maksimi »Omnes una manet nox« (»Sve očekuje jedna noć«, u smislu jedne te iste smrti) kasnije je proširio i preimenovao u »Zapise Larionova«. Kako mu je rastao književni ugled, tako je sve češće dobivao pozive s prestižnih američkih i njemačkih sveučilišta da na njima predaje (Washington, Berlin itd.), a pisanjem za vodeće američke i zapadnoeuropske tiskovine nametnuo se kao intelektualac čija se riječ sluša i poštuje, posebice u pitanjima ruske kulture i politike. Na temelju iskustva u radu s izbjeglicama (kao prevoditelj) u Švicarskoj nastao je roman »Vilina kosica« koji je u Rusiji dobio prestižnu nagradu Nacionalni bestseler, dok je za roman »Zauzimanje Ismaila« (1999.) dobio ruskog Bookera. Gotovo je svaka Šiškinova nova knjiga dobila neko domaće ili međunarodno priznanje; za djelo »Ruska Švicarska« dobio je nagradu kantona Zürich, a za knjigu »Stazama Byrona i Tolstoja« (2005.) u Francuskoj je dobio ugledno priznanje Prix du Meilleur Livre Etranger; uslijedile su nagrade u Italiji, Njemačkoj itd.

Knjigom »Spašeni jezik« (2001.) dokazao se i kao vrstan esejist, ali punu međunarodnu afirmaciju Šiškin je ostvario romanom »Pismovnik« (2010.) koji na prvi pogled ima jednostavnu fabulu: dvije osobe razmjenjuju ljubavna pisma i tu ne bi bilo ničeg čudnog da se na koncu ne ispostavi da žive u različitim vremenima. Pišu pisma koja nikome ne stižu, vode razgovore kojih zapravo nema, a Šiškin je ustvari na taj »iskošeni« način povezivao epohe, lica, glasove kako bi pokazao »kako smo svi mi jedno, a vrijeme tek komična uvjetovanost«. A, njegovi junaci smo pomalo svi mi: naša sjećanja i sreća uvijek tako kratka, dok sve ostalo treba promatrati isključivo posredovanjem kategorije prolaznosti kojom nas u konačnici prekriva vrijeme. Uz »čisti« književni rad, Šiškin se za cijelo vrijeme života u novoj domovini, u Švicarskoj bavio pitanjima ruske kulture i politike, a naročito je to »eksplodiralo« nakon 2014. godine, kada je ustvari ukrajinsko-ruski spor i eskalirao, prvo u prikriveni, a potom u otvoreni rat, da bi 2019. objavio digitalnu knjigu »Mrtve duše, živi nosevi«, svojevrstan uvod (na njemačkom) u povijest ruske kulture. Ustvari, to je zbirka od 16 eseja i 400 komentara sa slikama, glazbom i videozapisima, koju je kritika pohvalila kao »novu razinu u razvoju kulture knjige«. U njoj se nalaze i intervjui koje je Šiškin dao raznim tiskovinama, portalima i TV-postajama, a on sam je taj »projekt« nazvao »osobnom enciklopedijom ruske kulture«. Ako je tome tako, onda je, bez ikakve dvojbe, knjiga »Moja Rusija«, koja se također pojavila 2019. godine, nesumnjivo vrhunac tog projekta.