Kazališni kritičari danas imaju više slobode od političkih i ekonomskih komentatora

Nataša Govedić, poznata kazališna kritičarka, stalna suradnica Novog lista, književnica i pjesnikinja predstavit će na pulskoj Sa(n)jam knjige u Istri svoju novu knjigu »Div« te sudjelovati na Doručku s autorom.

»Div« je roman koji, kako je rečeno na prethodnim promocijama, istražuje ludilo, ne kao bolest ni društveni teret, nego kao snagu stvaranja. Kako je krenula ideja i cijeli proces nastanka ovoga djela, pitali smo autoricu.

Po-div-ljali glas

- Znate kako neki strogi, od viška razuma malo pothlađeni ili prehlađeni ljudi, čitaju »Malog princa«: »Ma joj, to je puka halucinacija pilota koji umire u pustinji.« Ali ima i drukčijih čitatelja, kojima je »nacrtaj mi ovcu« doživotni prijatelj. Ekstremne situacije, kao pad aviona, otvore prostor našem najvitalnijem i ja mislim najtočnijem dijelu: imaginaciji.

»Div« je isto tako i psihotičan i stvaran, kao što su i psihotični i stvarni naši snovi. On progovara iz dubokog vremena, iz nesvjesnog, iz geološke memorije, iz činjenice da je Zemlja kao multiorganizam daleko pametnija od čovjeka. »Div« ima i svoj vlastiti jezik, koji su u romanu grafički lucidno riješile ilustratorice Vita Hrgetić i Tia Slovenc.

Inače, Ursula Le Guin u svom romanu »Lijeva ruka tame« kaže da se proroke i pjesnike ne smije »liječiti« od njihove imaginacije (iliti psihotičnog uvjerenja da vide ono što prelazi granice općih mjesta zdravog razuma), jer time potireš i njihov glas. Često je upravo taj »poremećeni« ili nepripitomljeni glas istinitiji od podataka koje obrađuje razumska obrada stvarnosti.

Tema mog teksta je puštanje na slobodu po-div-ljalog glasa, koji je ujedno i glas radikalne usamljenosti. U društvu zabave, naša usamljenost se na sve moguće način zamagljuje i poriče, ali time naravno postaje još jačom. Roman je i jedna metoda stvaranja najdubljeg kontakta, upravo kroz ogoljivanje onoga što je u čovjeku najusamljenije i najpotrebitije. A kontakt uvijek ima u sebi dimenziju čudesnog. Sve to mislim u ovom trenutku, nisam tako razmišljala dok sam pisala tekst (počela sam prije pet godina), jer tek s odmakom počinjem vidjeti svoje »zašto«. Dok pišem vlada intuicija. Intuicija je, inače, isto neka vrsta Diva.

Djelo je definirano kao spoj poezije, proze i filozofije.

- Da, jer je to i roman o prevođenju između književnih vrsta, a onda i o prevođenju između mogućeg i nemogućeg, između fikcije i fakcije. Div nije dečko iz susjedstva. U nekom smislu »Div« je izrazito epski roman, koji ima i svoja pjevanja i svoje mitološke dimenzije, ali i stvarne socijalne konflikte, kao i rane koje ga oblikuju. Slično kao što Homerovi junaci susreću i bogove i kiklope, ali i stvarnost Trojanskog rata. Ranko Marinković već reducira epski horizont i pušta u svoju književnost samo jednog kiklopa, po imenu rat. Moja protagonistica smatra mitologiju i književnost jednako stvarnom koliko je to i popis ubijenih u Gazi. To je i opasna i osnažujuća pozicija.

To je u biti, kako ste sami rekli, roman o svima koji su se u nekom trenutku osjećali drukčijima.

- Ajmo krenuti od toga da ne postoji ISTOST. Ni dva palca istog čovjeka nisu ista, a kamoli ruke dvaju različitih ljudi. Ta naša fina partikularnost ne znači da smo odrezani jedni od drugih: dapače na milijardu smo načina povezani, ali nikad se ne postiže »istost«. To titranje razlike nas strahovito uznemirava i dio ljudi boji se svoje svojosti, brišući je na puno načina i tražeći grupe (nacionalne, nogometne, vjerske itd.) koje anestetiziraju razliku, pjevajući himne istosti i čak nerijetko ubijajući u ime Velike Istosti. Ali moje iskustvo s vrstom materije po imenu čovjek je da mora prihvatiti i svoju svojost.

Moć kritike

Jedna ste od najboljih i najcjenjenijih kazališnih kritičarki.? Koliko je uopće kazališna kritika prisutna u svijetu kulture u nas? Čini se da biti kazališni kritičar u doba površne komunikacije, naslova dužine SMS poruka i slično s raznih društvenih mreža, nije nikada bilo teže, ali i potrebnije.

- Kritika je vitalna jer je u stvari metoda same umjetnosti. Kritika počinje čim se upustimo u stvaranje (autor donosi niz kritičkih odluka), intenzivno traje kroz rad na kreaciji (kritičnost znači da stalno biramo, odlučujemo, gradimo i brišemo), a onda se nastavlja i kad je djelo gotovo, kroz reakcije zajednice na našu umjetnost.

Danas kritika ima nove digitalne forme (blogove, online izdanja, kratke komentare širokog spektra publike), ali zadržala je i sve svoje ranije kompleksne oblike refleksije. Zato se ja u stvari uopće ne brinem za umjetnost, čije je tajno ime kritika. Brinem se, međutim, za novinarstvo i opstanak nezavisnih medija, jer primjer Vučićeve Srbije ili Trumpove Amerike dokazuje da kad jednom uništite nezavisne medije, stvarate uvjete za totalitarizam. To je nasilje Istog, o kojem smo već govorili.

Kakva je pozicija kazališnih kritičara danas, koliku slobodu imaju prilikom izražavanja?

- Puno veću nego ekonomski ili politički komentatori.

Nakon pročitane kritike, kako reagiraju glumci, redatelji, članovi ansambla, pamtite li neku posebno zanimljivu epizodu, bilo pozitivnu ili negativnu?

- To je povjerljiva relacija koja ostaje između kritičara i zajednice, možda kao na ispovijedi ili kod liječnika. Ali mogu reći da se neki ljudi dure, ljute, skidaju pozdrave, vrijeđaju me (često afirmirani i priznati umjetnici), dok drugi zovu na kavu i uvažavaju tuđe mišljenje čak i kad se s njim ne slažu. Definitivno sam sigurna da autori otvoreni kritici na duge staze postaju kvalitetniji u svom radu, jer nema rasta bez feedbacka. Tu je i najmanji broj umjetnika koji duboko cijeni svaku kritiku, ne samo moju, s kojima je naravno najproduktivnije razgovarati jer polaze od pretpostavke da smo u stvaranju svi odgovorni jedni za druge.

Gladna duša

Nedavno ste se u Puli predstavili kao iznimna i izvrsna pjesnikinja. Autorica ste sjajnih poetskih radova. To je nešto što radite - za dušu?

- Hvala vam na tako velikodušno otvorenim vratima za moje stihove. Svakako i poeziju i kritiku i romane pišem za dušu, točnije duša mi je gladuš(a) različitih jezičnih formi. Mislim da bi jedan dio javnosti volio da se odreknem kritike u ime poezije i proze, jer kod nas je vrlo jaka kritikofobija (strah od kritike). I postoje ogromne predrasude da su kritičar i pjesnik »dva sveta različita«, premda to poriču tako jaki autori kao što su, recimo, Matoš i Krleža. Ali predrasude ionako stvaraju i podržavaju ljudi koji ne čitaju ni književnost ni kritiku. Meni su i poezija i kritika slično nasušno potrebne kao – pobunjenički, začudni, eksperimentalni – unutarnji procesi.

Što trenutno pripremate?

- Ja pišem polako i dugo – i u pravilu istovremeno radim na nekoliko rukopisa. Trenutno radim na vrlo specifičnoj zbirci »poezije prostora« koja treba izaći sredinom iduće godine u Nakladi Sandorf. Dovršila sam i predala još ovog proljeća jednu etičku studiju o milosti i nemilosti koji će, tako je barem dogovoreno, izaći u siječnju u nakladi Petra Milata. Usput skupljam građu za novu knjigu o čitanju i emocijama (to je tema kojom se isto dugo bavim – recimo ove sam godine objavila knjigu o metodologijama čitanja sa srednjoškolcima pod nazivom »Pohvala odriješenim rukama«), što je zapravo nastavak vrlo plodne suradnje s nakladom Ljevak. Ne smijem vam sve otkriti, neke stvari moram pisati u potpunoj tajnosti, još su prekrhke da se o njima javno govori.

Planovi i želje što se tiče stvaralačkog rada?

- Paziti na svoje zdravlje tako da mogu čitati, pisati, predavati i drugovati s ljudima. Učiti od svojih čitatelja.