Anatomija novodobnog fašizma s likom Donalda Trumpa u pozadini

Zahvaljujući uglednoj zagrebačkoj izdavačkoj kući AGM, na našoj, u širem smislu riječi, prilično oskudnoj kulturnoj sceni važnih suvremenih teorijskih djela pojavila se jedna, po mnogo čemu iznimno interesantna i važna knjiga profesora Alberta Toscana: »Kasni fašizam« (u prijevodu s engleskog jezika, već uhodanog prevoditeljskog para, oca i kćeri Srđana i Hane Dvornik), u kojoj autor polazi od teze kako stari kriteriji u identificiranju novodobnog fašizma više nemaju veliki značaj, već se, svi oni kojima je ozbiljno stalo da shvate (i prate) ove današnje, sve prisutnije i agresivnije pojavne oblike (neo)fašizma, ili kako to Toscano naziva »kasnog fašizma«, moraju »okrenuti« i novim izvorima, odnosno autorima, primjerice tzv. crnačke radikalne tradicije i kritičkih et(n)ičkih studija, jer su oni svojim iskustvom i poviješću cijeloj toj »priči« dali novu, mnogima u tradicionalnoj (»bijeloj«) akademskoj zajednici nepoznatu, ili manje poznatu, možda čak i neželjenu dimenziju; otvorili drukčiju perspektivu i time omogućili široki prostor za novo kritičko propitivanje starih fenomena, samo presvučenih u drukčije ruho.

Fenomenologija fašizma

Na pitanje: možemo li govoriti o fašizmu prije fašizma, autor nedvosmisleno daje potvrdan odgovor. Na tragu brojnih debata o fašizmu i antifašizmu minulog stoljeća, izvrsno upućen u sve te teorijske, povijesne, filozofske, sociološke i polit-ideološke prijepore, Toscano je u ovoj knjizi iznova oživio brojna pitanja koja su ostala bez definiranog odgovora, podsjećajući nas kako je proučavanje fašizma (kao uostalom i sličnih totalitarnih projekata) uvijek i neizravna obnova potisnutih i samo naizgled davno zaboravljenih utopija.

A, da je tome tako, svjedoči na najgori mogući način naša suvremenost, vrijeme u kojem živimo, u kojem se zlo obnavlja, samo na novi, naizgled prihvatljivi način kao zamaskirano dobro. Na novi se način restaurira, legitimira i opravdava uloga i značaj »poraženih ideologija«, pa tako i (neo)fašizma i kao da nitko ne primjećuje, niti želi primijetiti kako svijet gubi tlo pod nogama, nalik je »Titaniku«; dok brod tone, glazba svira, posada i putnici se zabavljaju, uvjereni kako stvarne opasnosti nema i kako će se nekim čudom (Deus ex machina) stvari same od sebe povoljno razriješiti.

Alberto Toscano: »Kasni fašizam«,

Toscano nas je ovom knjigom želio upozoriti kako nam »razumijevanje fašizma pod tim kondicijama sve više izmiče« i ukoliko se ne (u)ozbiljimo, lako je moguće kako katastrofu opet iznova, sada samo daleko težu i krvaviju nećemo moći izbjeći. Ali, još nije kasno da izbjegnemo zamku koju smo sami sebi postavili; vratimo se izvorima jer samo pomnim čitanjem i suvislim interpretacijama autora od formata antifašističke provenijencije i širokog znanstvenog spektra (antikapitalističkog, antirasističkog i antikolonijalnog) možemo pojmiti u biti elementarnu činjenicu da liberalizam nije neprijatelj fašizma, da su to fenomeni koji se drže i idu »ruku pod ruku« i da nam u svemu tome puno može pomoći »inovativno tumačenje Marxa« (ma koliko se to kome dopadalo ili ne) i uopće reaktualizacija tzv. zapadnog marksizma, posebice škola kritičke teorije društva koju smo, predajući se utopiji »kraja povijesti«, tako lakonski elegantno i lakomisleno odbacili u »ropotarnicu povijesti«.

Dakako, ove uvodne napomene uvelike su simplificirane jer Toscano pri elaboriranju »klasičnog« fašizma ne bježi od novih, uvijek iscrpnih pregleda, dapače; kao i što uostalom tvrdi, kako ideje »kasnog fašizma« nisu uvijek »jasno« oslonjene na svoje prethodne izvore i stoga je pravi izazov upravo u tome: kako prepoznati stvarni novum, odvojiti ono što je samo nalik već poznatom i to ne samo u formalnom, već i u sadržajnom smislu i pri tome odgovoriti na pitanje: u čemu su suštinske razlike u sveobuhvatnim procesima povijesne, ali i suvremene fenomenologije fašizma.

Priručnik u borbi protiv starog zla

Toscano se poziva na autoritete za koje (s pravom) misli da mu mogu poslužiti kao fundament u artikulaciji »kasnog fašizma«; primjerice, kao moto cijele studije navodi riječi Karla Polanyija (iz 1934.): »Problem fašizma star je koliko i kapitalizam; prijetnja je bila tu od samog početka«, ili se pak poziva na riječi Langstona Hughesa (iz 1936. godine, s trećeg Kongresa SAD-a protiv rata i fašizma): »Fašizam je novo ime za isti onaj teror kakvom je crnac bio uvijek izložen u Americi.«

Tim stavovima Toscano ujedno i zorno ilustrira zašto je cijelu svoju studiju podnaslovio »Rasa, kapitalizam i politika krize«; odnosno kako je u predgovoru precizirao: »Glavno iskušenje bilo kakvog suvremenog promišljanja fašizma jest povijesna analogija. Pred toksičnom smjesom socijalne krize, političkog nasilja i autoritarne ideologije, zdravorazumski je refleks utvrditi sličnosti između naše sadašnjice i europske katastrofe iz tridesetih i četrdesetih, kako bi se čim bolje spriječilo njezino ponavljanje (obično reanimiranjem liberalizma kao jedinog protuotrova iliberalizmu). U fašizmu se doista radi o vraćanjima i ponavljanjima, ali nije najbolje pristupiti mu na način koraka i popisa što ga diktira selektivno čitanje talijanskog ventennija ili Trećeg Reicha…To također znači pristupiti fašizmu u longue durée (metodski pristup proučavanju povijesti glasovite škole Annales, koja daje prednost dugovječnim strukturama), sagledati ga kao dinamiku koja prethodi njegovom imenovanju. To znači razumijevanje fašizma kao fenomena tijesno povezanog s pretpostavkama kapitalističke dominacije.«

Prevedeno na naše novodobne (ne)prilike, to je zapravo »inzistiranje da se uz respektiranje svih dubokih razlika i neujednačenosti, primjerice terorizam Ku Klux Klana protiv Crnačke obnove, uspon skvadrizma protiv radničkog organiziranja u Italiji i ‘kilerska’ kodifikacija neoliberalizma u čileanskom (s)ustavu, može razumjeti samo unutar tog i takvog zajedničkog okvira…«

Ali, Toscano i jasno ukazuje na opasnosti koje pritom prijete: »Nereflektirana borba protiv fašizma riskira da postane sklerotična, samozadovoljna i suučesnička sa svim procesima koji daju oblik reakciji, pri čemu manje zlo pomaže većem. Kad ne dovodi u pitanje vlastite teorijske okvire, vlastite navike imenovanja ili zapravo zadovoljstva nedužnosti, junaštva i poštenja koje iz toga mogu nastati, antifašizam može omamiti sam sebe.« A, kako se to ipak ne bi dogodilo, Toscano je odlučio napisati knjigu kao neku vrstu duhovnog vodiča za prepoznavanje novih formi i sadržaja (kasnog) fašizma, odnosno neku vrstu priručnika u borbi protiv starog zla koje nam se želi prerušeno prodati kao novo dobro.

Interpretacije k(l)asnog fašizma

Talijanski filozof i teoretičar kulture Alberto Toscano (rođen 1977. godine u Moskvi), profesor je na School of Communications Sveučilišta »Simon Fraser«, a predaje i kritičku teoriju na Sveučilištu Goldsmiths. Do sada je objavio nekoliko, u akademskom svijetu, ali i široj kulturnoj javnosti, zapaženih i uvaženih studija i knjiga: »Fanatizam: upotreba ideja« (2010.), zatim, zajedno s Jeffom Kinkleom »Kartografija apsolutnoga« (2015.), a od najnovijih valja spomenuti radove »Realna apstrakcija. Filozofija, estetika i kapital« (2021.) i »Odrednice nereda: Ključne riječi za interregnum« (2023.). Sa Sarom Farris, Beveom Skeggsom i Svenjom Bromberg, 2022. suurednik je trotomng »Priručnika marksizma«, a član je i uredništva časopisa Historical Materialism: Research in Critical Marxist Theory, te se intenzivno bavi i prevođenjem, posebice tekstova Antonija Negrija ili Alaina Badioua za kojeg tvrdi da ima značajan inspirativan upliv i udio i u njegovim vlastitim teorijskim promišljanjima.

Toscano u svojoj studiji upozorava kako postoji niz teorija o fašizmu, ali niti jedna nije »globalna«, već u najboljem slučaju mogu pojasniti samo dijelove ukupnog problema i stoga bi ih se moglo uvrstiti u »teorije srednjeg dometa«, kako ih je to definirao Robert Merton. Problemi se dodatno produbljuju i usložnjavaju nediferenciranom uporabom samog pojma fašizam jer uporno izostaju elementi komparacije s određenim istraživanim pojmovima, kao i provjeravanje u kojoj su mjeri slični s poretkom u doba Mussolinijeve Italije; dakle »zaobilaženjem« ove »komparativne« i kompetitivne paradigme ostajemo zakinuti za spoznaje koje bi nam olakšale snalaženje u toj gustoj šumi raznorodnih sadržaja, a koji (de)legitimiraju fašizam kao pokret i ideologiju.

Kako bi otklonio te mane i kako bi u novodobnim okolnostima bitno mogao proširiti političku funkcionalnost pojma kojem je posvetio svoj rad, Toscano je na samo početku svoje studije »žustro«, ali uravnoteženo raspravljao o »bauku analogije«, pri čemu se u velikoj mjeri držao kategorizacije koju je svojedobno dao Max Weber, koji je fašizam sadržajno odredio kao »realni tip« poretka, čime je implicirao kako su svi pokušaji uspostave, konstituiranja nekakvog »idealnog tipa« zajednice osuđeni na propast i jedino poredbena istraživanja fašizma »mogu zajamčiti nekakav uspjeh na tom području« (Dieter Nohlen).

Na taj su način pisali i razmišljali, primjerice: Arkadij Gurland, Juan Linz, Stanley G. Payne ili Ernst Nolte, međutim taj »trend« nikada do kraja nije zaživio, a dominaciju su »preuzela« različita politički motivirana nastojanja da se pojam fašizam utrebljava u smislu posvemašnje obezvrijeđenosti samog pojma, većim dijelom unutar tzv. marksističkih rasprava o fašizmu, što se u konačnici, sa strogo znanstvenog aspekta pokazalo kontraproduktivno, u najmanju ruku upitno, a s političkog svakako promašeno. Međutim, i takav »manjkav« pristup dao je svoj, ne mali doprinos razumijevanju »fašističkog fenomena«, odnosno dovodio je do temeljite kritike primjene općenitog pojma fašizma koji su koristili primjerice Klaus Hildebrand, Karl Dietrich Bracher, Renzo de Felice i drugi koji su sudili kako fašizma u izvornom smislu i sadržaju te riječi, izvan Italije nikada nije ni bilo. Naravno, to je i više nego »nategnuta teorija«, u mnogočemu uskogrudna i suštinski manjkava, što se najbolje može prepoznati upravo u interpretacijama k(l)asnog fašizma o čemu je tako suvereno, informativno i s puno erudicije pisao Alberto Toscano, u knjizi koju upravo predstavljam.

Povijesna retrospektiva

Kako bi u punoj mjeri prepoznavali i razumijevali ovo što se događa danas, neophodna je, kao i uvijek kratka povijesna retrospektiva kao podsjetnik. Svršetkom Prvog svjetskog rata, bivši, nezvanični vođa talijanske Socijalističke stranke Benito Mussolini (i urednik partijskog glasila Avanti), osnovao je 1919. godine tzv. borbene saveze »fasci d’azioni rivoluzionaria« koje su činili uglavnom bivši vojnici, nazivani »fascisti« i koji su bili iznimno nasilni prema svim svojim oponentima, posebice komunistima, pripadnicima Katoličke narodne stranke, socijalistima i slavenskoj manjini na sjeveroistoku Italije.

Mussolinijev je pokret u brzom tempu rastao i jačao i 1921. on je osnovao Partito Nazionale Fascista, koji se u ono doba odlikovao posvema novim stilom političke borbe: zastupao je formalno antikapitalističke i antisocijalističke stavove i u svoj program ugradio određene nacionalističke rituale i simbole, ne libeći se i otvorenog zagovaranja, ali i primjene »neograničenog nasilja« u političkim razmiricama s protivnicima. I takva im se strategija, u kriznim poslijeratnim godinama, kada su građani bili željni »rada, reda i discipline«, odnosno nekakve egzistencijalne sigurnosti, pokazala kao dobitna kombinacija; građanska je država kolabirala i koncem listopada 1922. godine Mussolini je bio proglašen predsjednikom talijanske vlade.

Ali, tim činom nije preuzeo i svu vlast u svoje ruke, ali bez sumnje imao je silnu političku moć i uz potporu svojih fašističkih, terorističkih bandi brzo je i to radikalno obračunavao sa svim svojim političkim konkurentima i tako si oslobađao, »čistio« prostor za efikasno uklanjanje svekolikih struktura parlamentarne države, da bi nakon četiri godine (krajem 1922.) taj proces priveo kraju. Ali, nikada nije uspio do kraja u svojoj nakani, tj. učvrstiti i potpuno preuzeti apsolutnu vlast; iako je postao capo del fascismo, niti u vlastitoj stranci nije bio posvema siguran kontrolira li sve strukture partijske nomenklature, a još i manje sve važne privredne krugove, naročito unutar vodećih industrijskih kompleksa; jednako tako i pojedine segmente vojnog i državnog aparata, kao i Crkvu koju su osva(ja)li, više ili manje prikriveno odani kralju, tako da ih Mussolini nije uspijevao lišiti određenog utjecaja i posvema isključiti iz donošenja pojedinih odluka.

Fašistička Italija nikada nije postala stato totalitario; iako se Mussolini kitio nazivom duce del fascismo i cijelu svoju političku volju usmjeravao tom cilju, ali je ipak, usprkos svemu uspio dokazati kako se i u takvim, kako bi to danas rekli »hibridnim« okolnostima može vješto (is)koristiti ogromnu moć kojom je raspolagao, a koja nije bila ništa drugo do spoj terorizma i bezočne demagogije, odnosno propagande/političkog marketinga, pri čemu nikako ne bi valjalo zanemariti ni karizmatične osobine koje je posjedovao Duce i s njima efektno populistički manipulirao.

Poredak koji je stvorio u Italiji uskoro su počeli oponašati i u inozemstvu i pokazalo se kako i u novim sredinama jednako dobro uspijeva; Njemačka, Rumunjska, Mađarska… Dakako, uz uvažavanje »lokalnih« specifičnosti, čime je fašizam postao opći pojam o kojem se naširoko i burno raspravljalo diljem svijeta i na svim razinama političkog spektra; od komunista i socijalista na ljevici, preko liberala u centru do konzervativaca na desnici i svatko je imao svoje (isključivo) tumačenje, tako da su svi ti silni sporovi o prirodi, sadržaju, dosegu i perspektivama fašizma bitno obilježili, ne samo cijelo 20. stoljeće, već su na neki način (p)ostali sastavni dio naše »produžene« epohe, koja u najmanju ruku traje od početka Prvog svjetskog rata, pa eto sve do danas, kada američki predsjednik Trump i njegova politika pokazuju napadne sličnosti, posebice s pojedinim etapama društvenog i političkog zbivanja uoči Drugog svjetskog rata, kao i tijekom velike ekonomske krize, poslijeratnog hladnoratovskog resetiranja, a potom i kidanja »starih« globalnih odnosa, dok novi nisu još ni na vidiku, čime se samo dodatno uvećava postojeći kaos i politička i ekonomska neizvjesnost koja pogoduje enormnom eskaliranju sveopće krize, pa samim time i restauraciji autoritarnih, čak i totalitarnih oblika novog društvenog ustroja. Utoliko ne čudi da i danas, nalik međuratnom razdoblju, rasprave o (neo)fašizmu sve više podsjećaju na tadašnje polemike o totalitarizmu, a to se prije svega odnosi na »procjenu karaktera fašističke države i političkih implikacija i tendencija koje iz toga slijede«.

Trumpov uspon

Često se moglo i još uvijek se može čuti kako je fašizam tek puko oruđe nekolicine moćnika iz svijeta financijskog kapitala, a opet s druge strane kako je »indikativan« po svojoj iznimno visokoj autonomiji i samostojnosti. Još uvijek, a naročito u vrijeme i neposredno poslije velikog studentskog bunta 1968. godine, kada govorimo o nacifašizmu, traju rasprave o tome tko je u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji imao prvenstvo: politika ili ekonomija? 

To je bio prostor intenzivnih, žestokih polemika između dogmatskog/neostaljinskog i tzv. stvaralačkog marksizma, ali iako je (i) tu bilo artikulirano više nego inspirativnih ideja, na oba pola ostalo je otvoreno nekoliko suštinskih pitanja, između ostalih: u kojem stadiju kapitalističkog razvoja društva fašizam kao pokret ima naročito velike izglede da se nametne kao pobjednička sila? Ali, to nije bila boljka samo marksističke teorije, na slična pitanja zadovoljavajuće odgovore nisu da(va)li ni liberalni, niti općenito predstavnici i zagovornici raznih građanskih teorijskih škola i opcija.

Primjerice, kako je to moguće da u visoko industrijaliziranim državama, ali jednako tako i u pretežito slabije razvijenim, agrarnim sredinama postoje i jaki i slabi fašistički pokreti, a da pri tome presudnu ulogu ne igra stupanj društvene razvijenosti? Teorije modernizacije su tu zakazale, jer po njima bilo bi logično za očekivati da će onda fašizam na vlast doći možda najprije u Engleskoj, ali se to nije dogodilo, dok je u slično društveno-ekonomski strukturiranoj Njemačkoj u tome uspio. Kako je moguće da je 30-ih godina minulog stoljeća, u nerazvijenoj Rumunjskoj izrastao snažan fašistički pokret, a u Finskoj, tada jednako agrarnoj i nerazvijenoj sredini, fašizam nije pustio dublje korijenje?

Sljedeće sporno pitanje odnosi se na identificiranje osoba, odnosno društvene baze (kaste, staleža, klase, slojeva) iz kojih se regrutiraju fašisti i fašistički pokreti. I to je pitanje ostalo bez zadovoljavajućeg odgovora; najčešće se upiralo prstom u srednji i sitni građanski stalež, ali su razna istraživanja više nego nedvosmisleno potvrdila kako su članovi i simpatizeri fašističkih stranaka dolazili iz svih društvenih slojeva i klasa; dakle ispada suprotno uvriježenom mišljenju kako socijalni motiv nije bio presudan u pritupu fašističkom pokretu. Bitni(ji) su bili neki drugi politički i sociopsihološki motivi, ali koji, ni to do danas nije precizno pojašnjeno, iako su tu učinjeni možda najveći istraživački iskoraci. Wilhelm Reich je posredovanjem masovne psihologije (pro)tumačio uspon fašizma i to u vidu seksualnog potiskivanja kroz obitelj, crkvu i državu.

Slično vrijedi i za teze Ernsta Blocha, po kojima je nastanku fašizma pogodovala »neusklađenost općeg ekonomskog razvoja i individualne svijesti«. Theodor Adorno je 1951. godine publicirao tekst »Frojdovska teorija i obrazac fašističke propagande« i relevantnost ove studije, u smislu korektivnog čitanja fašizma, time je veća, jer je kao istraživač sudjelovao u glasovitom projektu o Autoritarnoj ličnosti, odnosno utjecao na rad Lea Löwentala i Norberta Gutermana »Proroci obmane«, o američkim fašističkim agitatorima, na koju se danas mnogi pozivaju kako bi osvijetlili Trumpov uspon i s tim povezane pojave. Max Horkheimer je pojašnjavao »posebnu vrstu osjetljivosti, odnosno prijemljivosti ljudi sa specifičnim autoritarnim karakternim osobinama«, da bi u jednom drugom (kon)tekstu (»The Jews and Europe«, 1939.) zaključio: »Tko god nije spreman govoriti o kapitalizmu, trebao bi šutjeti i o fašizmu.«

Američki rasni fašizam

Walter Rodney je 1972. godine (u »How Europe Underdeveloped Africa«) konstatirao: »Fašizam je čudovište koje se rodilo kapitalističkim roditeljima. Fašizam je došao kao konačni proizvod stoljeća kapitalističke bestijalnosti, eksploatacije, dominacije i rasizma – koji su se uglavnom provodili izvan Europe. Vrlo je značajno da su mnogi naseljenici i kolonijalni službenici pokazivali sklonost fašizmu.«

Netom nakon završenih predsjedničkih izbora 2016. godine u SAD-u na kojima je (prvi put) pobijedio Donald Trump (mandat od 2017. do 2021.) u središte pozornosti su došle aktivističke i znanstvene rasprave o tamošnjem fašizmu. Istina, u početku se pozornost više poklanjala »organskim i ideološkim vezama« netom izabrane Trumpove administracije s ekstremnom desnicom (Steve Bannon i ostali), ali nakon masovnog građanskog bunta protiv rasnog terora (izazvanog bezrazložnim policijskim nasiljem i ubojstvom crnca Georgea Floyda, u Mineapolisu, u svibnju 2020.), p(re)okrenuo se »trend« rasprava usmjerenih analiziranju općeg smisla i značaja »američkog« fašizma.

I upravo ovo (dugo) praćenje povijesti crnačke radikalne misli o fašizmu i antifašističkom otporu, onoga što je Cedric Robinson nazvao »crnačka konstrukcija fašizma«, poslužilo je Toscanu da debate o fašizmu izmjesti »iz zamke analogijskog mišljenja«, na način kako je to još 1937. godine na antifašističkom Međunarodnom kongresu pisaca u Parizu konstatirao pjesnik Langston Hughes: »U Americi crncima ne treba govoriti što je fašizam na djelu. Mi to znamo; njegove teorije o nordijskoj nadmoći i ekonomsko tlačenje za nas su već dugo stvarnost.« Po njegovom mišljenju, ali i mnogih drugih autora i teoretičara, američki rasni fašizam je mogao proći nezapaženo, jer je djelovao s duge strane linije razlikovanja po boji kože, uostalom kao što se i kolonijalni fašizam zbivao prostorno i epistemički odmaknuto od imperijalne metropole.

Angela Davis i(li) George Jackson naglašavaju nužnost, upozorava Toscano, »da se fašizam shvati, ne kao statična forma, već kao proces na koji duboko djeluju njegov politički i ekonomski kontekst i konjunkture«. Jackson je zaključio kako je SAD dosegao »usavršenu formu«, jer se etablirao na krajnje maskiran i djelotvoran način i »osjeća se tako sigurno da nam vođe dopuštaju luksuz blijedog protesta; međutim, ode li taj protest predaleko, oni će pokazati drugo lice, noću će provaljivati naša vrata«… Naslanjajući se na razgovor svoga profesora i mentora Herberta Marcusea i Hansa Magnusa Enzensbergera (1970.), Angela Davis je zaključila kako novi lik fašizma ne nadahnjuje reakcija, nego anticipacija, u duhu onoga što je bard Frankfurtske škole nazvao »preventivnom kontrarevolucijom«. Na tom tragu Davisova razvija tezu kako za državu nisu najopasnija značajka crnačke revolucionarne politike, toliko forma oružane borbe, koliko »program opstanka«; enklava autonomne socijalne reprodukcije koju provode Crne pantere i druge borbene i aktivističke grupe, čime postaje razvidnija »neujednačena vidljivost i iskustvo kako fašizma, tako i demokracije«. I to nam pomaže, tvrdi Angela Davis, da lakše pojmimo kako rasa i spol, pored klase, mogu određivati način na koji živi fašizam.

Važna knjiga

Ali Toscano upozorava da se mora voditi računa kako se na taj problem gleda i iz perspektive »nezapadnih« naroda i crnačkih pokreta i pri tome svoja istraživanja temelji na »Raspravi o imperijalizmu« velikog afričkog pjesnika Aiméa Césairea: »Fašizam nije bio povijesna aberacija ništa više nego kolonijalizam, trgovina robljem i ropstvo. Fašizam je bio i jest moderna socijalna disciplina dominacije, koja je, kao i njezini genetski prethodnici (kršćanstvo, imperijalizam, nacionalizam, seksizam i rasizam) osiguravala sredstva za uspon i očuvanje moći za elite.«

I na tom tragu Toscano je zaključio: »Crnački radikalni pogledi na autoritarnu politiku mogu doprinijeti prevladavanju metodološkog umišljaja koji nas navodi da tipologiju projiciramo na povijest, tretirajući (neo)liberalizam, socijaldemokraciju, zapravo sam fašizam kao političke poretke koje se može iscrpno definirati i priznati kao djelatne u specifičnim prostorima i vremenima. A, što ako nas te očuđujuće perspektive prisile da priznamo da politički poredak nije jedan – da priznamo kako, primjerice, u raznim trenucima obojeni ljudi koji žive izvan njihova sistema prava SAD doživljavaju kao nešto bizarno, slično fašizmu?«

U zaključku ove izvrsne, inspirativne i provokativne studije Alberto Toscano je naglasio kako je nastojao fašizam promisliti kao proces i kao potencijal koji progoni svijet rastrgan i poremećen višestrukim krizama koje se preklapaju i intenziviraju, o čemu evidentno svjedočimo upravo sada i ovdje, posebice nakon ponovnog Trumpovog dolaska na vlast u SAD-u.

U osnovama njegovih razmišljanja našli su se radikalni teoretičari/ke kolonijalnog fašizma, čime je želio izbjeći opasnosti i jednostranosti analoškog pristupa i pri tome je izveo četiri temeljna zaključka; prvo, naš »kasni« fašizam se ne može razumjeti bez »fašizma prije fašizma« koji je pratio imperijalističku konsolidaciju kapitalističkog svjetskog sistema. Drugo: fašizam se različito primjenjuje, doživljava i imenuje duž osi rase, roda i seksualnosti; treće, on se temelji na modalitetu preventivnog protunasilja i »pumpan« je strahom od navodnih prijetnji koje se projiciraju kao civilizacijske, demografske i egzistencijalne. I na koncu, fašizam i fašisti imaju potrebu sebe zamišljati kao aktivne dionike monopola moći i nasilja, pri čemu rasa i nacija služe kao afektivni i ideološki vektor identifikacije moći.

I stoga misao koju je prezentirao Fred Hampton (1969.) kako ništa nije važnije od zaustavljanja fašizma, jer će u protivnom, on zaustaviti nas, jest i osnovna (o)poruka ove toliko opominjuće i važne Toscanove knjige.