Tomica Šćavina: Pisanje doživljavam kao transformativno iskustvo

Autoricu najprije pitamo koji su bili motivi da se krene u istraživanje i rad vezan uz životne sudbine triju žena koje su u središtu pažnje ovog romana.

- Glavni motiv je bio unijeti se u svoje junakinje i pustiti ih da me odvedu u nepoznatim pravcima kako bih, ploveći njihovim svjetovima dotakla sebe na nove načine i otkrila se u dimenzijama u kojima do tada, prije pisanja romana, nisam postojala. Budući da su moje junakinje bića s neobičnim talentima, imala sam priliku, živeći u začudnim svjetovima njihove svakodnevice, iz zanimljivih perspektiva naslućivati sebe. Prevoditeljica kiše živi 1920. godine i prevodi kišne kapi koje klize niz prozorsko staklo. Šutiteljica dotiče i čita ono što ljudi, sebi i drugima, prešućuju. Skladateljica od slučajnih zvukova krckanja, šuškanja, zujanja frižidera ili zvuka brodskog motora stvara sklad i ispada iz njega, stalno tražeći dalje. Budući da svoje junakinje doživljavam kao stvarne osobe, vjerna sam tim odnosima i, dok sam pisala, pažljivo sam osluškivala kuda će me ti njihovi talenti ili »uvrnutosti« odvesti.

Možda moju motivaciju za ulaženje u kožu takvih junakinja najbolje mogu pojasniti citatom iz romana: »Svoje talente čovjek ne bira, oni mu se ukažu i on zna da je predodređen za taj specifični odmak koji nitko ne razumije. Ali izgubiti nadu da bi netko jednom ipak mogao razumjeti, značilo bi na neki način umrijeti.« Pišući o svojim junakinjama oživljavam ih, a samim time oživljavam i sebe na neke nove načine. Počela sam postojati u sferama u kojima me prije pisanja ovog romana nije bilo.

Magijski realizam

Imaju li njihovi likovi uporište u stvarnim osobama?

- Ne, ali u svakoj od junakinja je dio mene. Ti dijelovi mene su se kroz junakinje razvijali i mijenjali, pružajući mi priliku da doživim i »vidim« sebe na neke nove načine. Zato pisanje doživljavam kao jedno transformativno iskustvo pri kojem mi roman zrcali sebe, ali i odvodi drugdje, tamo gdje, osim putem rečenica, nikada ne bih mogla stići.

Pišući o ovakvim temama autorice i autori obično ne imenuju (ili koriste izmišljeno ime) mjesto radnje. No, vi ste radnju smjestili na Prvić, stvarni i lijepi otok u šibenskom arhipelagu. Postoji li neki poseban razlog za to?

- Imam neke pretke s Prvića, ali nije me prvenstveno inspiriralo moje rodno stablo, već doživljaj tog otoka koji volim od malena. Odrasla sam u Vodicama, a Prvić je udaljen 10 minuta brodom od Vodica. Bilo je to moje često mjesto bijega, mira i odmora od svega. Moje junakinje, osim što su izolirane u samima sebi, izolirane su i na otoku. Opet, njihovi unutarnji životi su silno bogati i zbijenost svega toga što se događa u njima u tom malom, otočnom ambijentu stvara jednu specifičnu atmosferu koja se otima uobičajenoj logici stvari i rasprostire se u pravcu magijskog realizma.

Eksperiment nošen znatiželjom

Koliko je trajao rad na romanu? Što ste sve istraživali? U romanu postoje i zanimljivi dijelovi vezani uz povijest Prvića, zbjeg u El Shatt...

- Roman sam pisala pet godina i pri istraživanju povijesti i znamenitosti Prvića puno mi je pomogla turistička vodičica Zlatka Rodin, a El Shatt mi je inspirativan, jer je dvije godine svog najranijeg djetinjstva tamo proveo moj otac. Svojedobno sam snimila dokumentarac za Hrvatski radio na temu El Shatta, tako da je dio u romanu koji se tiče El Shatta u potpunosti autentičan, utemeljen na iskazima ljudi koje sam intervjuirala.

Naslovnica romana "Prešućeni jezik" Tomice Šćavina

Glavne junakinje su posebne – jedna razgovara s kišom i iako je nepismena osmišljava i svoje pismo, druga namjerno ne želi govoriti, treća svijet shvaća kroz zvukove... Pisati o takvim osobama nije nimalo lako. Kako ste to učinili? Koliko je trebalo uživljavanja u svijest i dušu takvih osoba?

- Pisanje o svojim junakinjama doživjela sam kao eksperiment nošen znatiželjom. Često bih se zaigrala i pustila ih da me vode u pravcima koji bi se onda kasnije pokazali suviše apstraktnima da bi komunicirali s potencijalnim čitateljima. Znala sam se više puta uhvatiti, zaključiti »baš sam zabrijala« i onda izbaciti po dvadeset, a ponekad i po pedeset kartica teksta. Roman je zbog toga na kraju ispao kratak, ali nabijen. Sav višak je ispario i ostao je koncentrat iskustava mojih junakinja, doživljaja koji su poetični, začudni i marginalni. Upravo zbog toga, bilo mi je zanimljivo i izazovno ispisivati njihove priče stalno ispipavajući koliko smisla sve to ima, vodi li prema nekoj cjelini, uspijevam li sebe, a samim time i čitatelja odmaknuti od onog običnog, svakodnevnog, što dalje, a pritom ostati uvjerljiva i dosljedna njihovim karakterima. Bilo je teško, ali sam uživala.

Patrijarhalno transgeneracijsko nasljeđe

Priče o ove tri žene priče su o položaju žena u patrijarhalnom društvu dalmatinske otočne sredine u posljednjih stotinjak godina. Moj je dojam da je napredak vidljiv jer je, primjerice, Prevoditeljica kiše stopostotna žrtva svog vremena i teškog položaja žena, Šutiteljica već uspijeva izgraditi snažnu osobnost i usprkos izoliranosti i svojevrsnom ismijavanju okoline uspijeva živjeti po svome, a Skladateljica je već nadišla sve okvire te živi baš kako ona hoće ne mareći nimalo za bilo kakva pravila ili uskogrudne stavove male sredine. Znače li ovi njihovi iskoraci, posebno vidljivi i u njihovom odnosu prema seksu, da se stanje ipak bitnije popravlja? Može li i bolje?

- Da, naravno da je stanje sada puno bolje nego prije pedeset, a naročito prije sto godina. Moje obje bake su bile nepismene, a ja pišem knjige. Obje nisu znale plivati, iako su cijeli život živjele na obali, a ja ronim. Razlike su ogromne, što se vidi i na primjeru ženskih sloboda vezanih uz seksualnost, no patrijarhalno transgeneracijsko nasljeđe je i dalje prisutno. Nedavno sam se vratila iz Indije gdje sam gostovala na jednom književnom festivalu, pa sam istraživala položaj žena tamo. Uz dogovorene brakove, dječju prostituciju i ubojstva nevjesta uz koje nije došao dogovoreni miraz, najstrašniji običaj je takozvani »sati« ili »suttee« u kojem bi se udovica spaljivala na lomači svog preminulog muža, bilo dobrovoljno ili pod društvenim pritiskom. Sama riječ sati potječe od sanskrtske riječi sati, što znači »dobra žena« ili »vjerna supruga«.

Britanske kolonijalne vlasti su 1829. službeno zabranile sati u Indiji, no ipak su se sporadični slučajevi događali čak i u 20. stoljeću. Poznat je slučaj Roop Kanwar 1987. godine čiju smrt je promatralo oko tisuću ljudi. Nakon njezine smrti, lokalna zajednica ju je proglasila svetom (sati mata) i u njezinu čast je podignuto svetište. Ostaci patrijarhata u Indiji, kao i u nekim drugim dijelovima svijeta, su puno, puno rašireniji i tvrdokorniji nego u Hrvatskoj, no svejedno mislim da je važno pisati o ovoj temi i ovdje, jer se s jačanjem konzervativnih struja u Hrvatskoj mijenja pogled na ulogu žene u obitelji i društvu, a dovode se u pitanje i osnovna ljudska prava žena, a to je pravo na vlastito tijelo i svoju budućnost, u što se zadire dovođenjem u pitanje prava žena na abortus. Mada ovdje nismo imali tako stravične običaje kao što je indijski »sati«, ženski glas i ženska seksualnost i dalje nisu jednako slobodni i jednako vrednovani kao muški i dok god je to tako, treba o tome govoriti i pisati.

Katarza

Skladateljičin »Dnevnik otvaranja« poseban je dio teksta pa je i pisan drukčijim fontom. Jeste li njegovim uvrštavanjem željeli i kod najotvorenije od triju junakinja istaknuti njihovu okrenutost prema vlastitom unutarnjem svijetu?

- »Dnevnik otvaranja« sam pisala dnevnički jer sam junakinju koja živi u današnje vrijeme i koju sam nazvala Skladateljicom željela dodatno približiti čitatelju. Ona je dosta ezoterična, njezine misli odlaze u poetičnu apstrakciju koja nije za svačiji ukus. S »Dnevnikom otvaranja« sam je učinila bližom, a njezina iskustva na Tinderu su je učinila dodatno suvremenom ženom koja si uzima pravo na vlastiti nagon i seksom se liječi od raznih autoimunih bolesti za koje je bila odgovorna upravo potisnuta seksualnost.

Jeste li zadovoljni nakon završenog posla i pojavljivanja knjige?

- Jesam. »Prešućeni jezik« sam pisala pet godina i nakon objavljivanja sam odahnula. Svaki put nakon objavljivanja romana doživljavam svojevrsnu katarzu. Kreativnost je bujala i sad je, poput neke energetske opne, iz mene puštena van, pa se s cjelokupnom stvarnošću osjećam povezanom na novi način. Jako lijep osjećaj.

Period inkubacije

Radite li na nečemu novom?

- Imam jako puno bilježnica i rokovnika koje sam ispisivala od svoje dvadesete godine naovamo. Želim sve to pročitati, pretipkati, sortirati po temama – nešto su dnevnički zapisi, nešto filozofiranja i uvidi, nešto su ideje za filmove koji nikada neće biti snimljeni i knjige koje nikada neću napisati. Ti zapisi su moje intimne, osobne dragocjenosti koje želim upotrijebiti u nastajanju novog romana koji mi se tek oblikuje u glavi. Mislim da ga neću početi pisati barem godinu dana. Prije samog početka kreativnog procesa mi je izrazito važan period inkubacije. To je jedna vrsta temelja, stvaranje plodnog tla. Ali veselim se već sad... Bit će zahtjevno jer ću se prisjetiti sebe iz različitih perioda života i pitam se što ću sve u tim zapisima pronaći.

Književnica Tomica Šćavina (foto: Alen Čabrić)

Budući da je za mene pisanje uvijek iznova novo otkrivanje sebe, ovom procesu se izrazito radujem. Sigurna sam da će trajati, znam neće biti lako, ali vjerujem da ću na kraju dobiti ono što sam tražila, makar nemam pojma što to zapravo jest. Kad završim s pisanjem, naći ću se na nekom novom mjestu u sebi, u nekoj novoj cjelini koja je sada još u dijelovima, a samim time će i cijela stvarnost koju živim biti promijenjena.