U ime slobode i dostojanstva riječi i čovjeka

Ponovit ću naslovnicu teksta i reći: da, stvarno, uistinu mislim kako je nedavno i nažalost, nakon duge i teške bolesti prerano preminuli Teofil Pančić (3. veljače ove 2025. godine u Novom Sadu) bio jedinstveni srpski, ali jednako toliko i regionalni, (post)jugoslavenski novinar i pisac, kakvog ovi, nekada zajednički prostori, teško da će u skorije vrijeme (ako i ikada više) imati.

Sve što je (na)pisao, ili (iz)govorio to je (u)činio iz dubokog i nadasve iskrenog uvjerenja da sve nas, njegove čitatelje, svojim tekstovima (kolumnama, esejima, kazališnim, filmskim i književnim kritikama, recenzijama, britkim političkim komentarima i kronikama, polemikama…), a objavio ih je doslovno na tisuće i gotovo svaki za sebe mali je dragulj pisane riječi, treba u ime slobode čovjeka i dostojanstva riječi »privesti« istini. Ali, ne samo zbog već toliko puta banalizirane floskule, oslonjene na biblijsko zaleđe »kako će nas istina osloboditi«, a što prevedeno na »naš« bhs (bosansko-hrvatsko-srpski) jezik i naše povijesne i društvene (ne)prilike ustvari znači: doći, odnosno »stajati glave«, već prije i iznad svega što čovjeku, ukoliko uistinu želi biti čovjekom u punom smislu te riječi, drukčije i ne priliči živjeti; sve ispod te razine unižava nas kao ljudska bića i pretvara u poslušne, u konačnici ravnodušne podanike, ili ohole vlastodršce, uvjerene kako im ništa nije sveto ni ljudsko, izuzev moći do koje im je stalo koliko i, pa čak i više, do vlastitih života.

Antologijski tekstovi

O toj, ukratko rečeno psihopatologiji (ne)morala i destrukciji naše političke i uopće užasa društvene stvarnosti, Pančić je ispisao tomove knjiga, preciznije 21 knjigu, a u svakoj ćemo naći desetke briljantnih, antologijskih tekstova koji do srži, gotovo uvijek s jednom distanciranom, pomalo melankoličnom, čak sentimentalnom skepsom i ubojitom ironijom, prošaranom duhovitim invektivama, razotkrivaju razloge, povode i uzroke naše materijalne bijede i duhovnog siromaštva, za koje smo si u najvećoj mjeri sami krivi, jer smo kolektivno prista(ja)li i gotovo zdušno, unisono prihvaćali, pa barem i na kratko, tu zamamnu opojnost i opijenost nacionalističkom bludi, uvijek u koktelu s klerikalnim fanatizmom i ideološkim lažama i paralažama; tu licemjernu igru, bez ikakvih pravila u kojoj, da parafraziram šjora Ivu Brešana i njegovog »Hamleta iz Mrduše Donje«, u nas i za nas nikada nije bilo (pravo) pitanje »biti ili ne biti«, već ‘ko će koga, odnosno ‘ko će kome? Naravno, doći glave.

Ali, »verba volant, scripta manent«; pisanje je Teofilu bilo smisao života, ali i veličanstvena igra riječi(ma) i kako su to već mnogi primijetili, on se tako lepršavo poigravao riječima, imao je poseban, istančan dar i osjećaj za jezik i pritom je majstorski secirao stvarnost; »pisao je kao da ga đavoli gone«, kako je to u svom tekstu posvećenom preminulom prijatelju, sjajno poentirao čest suradnik tjednika Vreme, beogradski dr. filozofije Ivan Milenković, nesumnjivo jedan od vodećih intelektualaca liberalne, republikanske Srbije.

Pančić je dobro znao da je istina opasna vatra, s kojom se ne treba (o)lako igrati; tko joj se više, hrabrije približi, brže će se i bolje ogrijati, ali priđe li joj isuviše blizu i ako mu se, ne daj Bože, ta plamena ljepota »zavuče pod kožu«, može se ne samo opeći, već i brzo i lako sagorjeti; naravno to je rizik koji ogromna većina nas ne želi, ne smije prihvatiti, već oportunistički, kukavički, »adaptibilno«, tu lomaču »nepodnošljivom lakoćom pristajanja« prepušta drugom; neka drugi (iz)gori umjesto nas; na koncu pitanje je vrijedi li za te »heretičke« ideje stradavati, vrijedi li žrtvovati vlastitu komociju i sigurnost u ime nekakve neizvjesne sutrašnjice? I zato, bolje pričekajmo na rasplet događaja, ne žurimo, opreznost je majka mudrosti i tako dalje i sve u tom tonu.

Možda se među nama, istina tek rijetki, malko i posrame takvih misli i postupaka, ali od sramote i smrada nitko nije nikada umro. A, jednom, kasnije, kada dođu bolja vremena, kada zaborav sve prekrije, a smeće i prljavština se »pometu pod tepih«, divit ćemo se hrabrosti onih malobrojnih pojedinaca koji su smogli snage i hrabrosti biti i ostati nepotkupljivi i politički neprilagođeni; farizejski ćemo slaviti njihovu žrtvu, samo »nemoj srećo, nemoj danas«, nije vrijeme, valja nam ipak i u »vunenim« vremenima (pre)živjeti, na koncu nemamo se pravo kao pristojni i časni obiteljski ljudi, pa ako baš hoćete i kao iskreni domoljubi, poigravati s vlastitom odgovornošću prema porodici o kojoj smo se kao ozbiljni, uljuđeni građani dužni brinuti i kojoj i o nama i našem ponašanju ovisi, ne samo naša osobna, već i društvena stabilnost.

Prometejska riječ

Stoga, nema potrebe talasati, zar nam već ionako nije nevolja preko glave? A, Pančić je nesumnjivo bio jedan iz te zastrašujući malobrojne plejade slobodnih, nepotkupljivih ličnosti kojima je bilo stalo »do talasanja«, koje su strogo držale do mentalne higijene, do časti i poštenja, i upravo je stoga po svojoj gospodstvenoj istinoljubivosti pripadao povlaštenom plemstvu duha, a kao što je poznato noblesse oblige.

Ni Pančić nije bio »Pale sam na svijetu«, imao je i on svoje porodične obveze, suprugu Olju, ali upravo zato što nije bio sam, osjećao se obvezan i prema njoj »pisati i govoriti istinu i ništa drugo do istine same«; imao je povećanu nultu toleranciju na laži, prevare, podmetanja, klevete, manipulacije i svu silu ostalih javnih i privatnih gluposti i društvenih zala; istrajavao je u stavovima, pa i onda, upravo najviše onda, kada je znao da vodi beznadežne, (unaprijed) izgubljene bitke. Ali, bio je uvjeren kako istina nikada neće, niti može biti poražena, da može na jedno vrijeme biti prognana, ušutkana, ali ona je poput vode, uvijek nađe neki, pa i najmanji prolaz i u svom je tijeku nezaustavljiva. Panta rei. Poput ponornice ispliva tamo gdje se najmanje očekuje.

I u tome je Pančićeva neponovljiva veličina, koju pod ovim podnebljem, kako reče Svetislav Basara, teško da će netko moći nadomjestiti, jer tko će to umjesto njega tako precizno i umno detektirati »stanje stvari«, ili kako je to Ivan Milenković u svom prijateljski toplom i nadahnutom tekstu u povodu njegove smrti sjajno konstatirao: »Teofil je video ono što mi nismo umeli da prepoznamo.«

Iako je od njegove smrti prošlo tek dvadesetak dana, aktualni razvoj burnih i još uvijek nepredvidljivih događaja u Srbiji, a dobar dio ove »studentske pobune« i njegovo je djelo, već se sada vidi koliko će njegova, u biti prometejska riječ, nedostajati svima, a posebice mladima koji su čitavu zemlju digli na noge, jer traže ono što im i pripada: pravdu, odgovornost vladajuće političke elite za silan kriminal i korupciju kojim su premrežili čitavo društvo, za počinjene zločine, prije svega prema vlastitom narodu, i pozivaju sugrađane da se oslobode straha i pridruže im se kako bi ostvarili svoje, da »svoje«, novo i humanije društvo.

Filip Švarm, glavni i odgovorni urednik tjednika Vreme, je to sažeo riječima: »Danas smo u Srbiji svedoci revolucije, gledamo studente koji govore ono što je Teofil uporno zastupao svih ovih decenija.« Upravo o tome je pisao Pančić i to iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, pa tako godinama, prije svega u svojim već kultnim kolumnama u beogradskom tjedniku Vreme (od 1993.) u kojem je bio i urednik kulturne rubrike (a kraće vrijeme obnašao je i dužnost glavnog urednika), ali i drugim srpskim tiskovinama (Danas, Naša borba, Republika, Peščanik, Treći program Radio Beograda…), kao i diljem regije (zagrebački Jutarnji list i Globus, Pobjeda i Monitor iz Podgorice, sarajevski Dani…), a dijelom i u inozemstvu (od 1999. bio je politički komentator Slobodne Europe); neiscrpnom je energijom i stvaralačkom vitalnošću ispisivao svoje tekstove, pokazujući svekoliki, »barokni« sjaj vlastitog rukopisa, ali i impresivnu, gotovo enciklopedijsku naobrazbu i informiranost (bio je »polihistor naše svakodnevice«, tvrdio je Mihajlo Pantić), zapanjujuću erudiciju i suvereno vladanje činjenicama i originalnim, samosvojnim načinom njihove interpretacije.

Raskošna jezična kula

A, pisao je neprestano i gdje god bi stigao: u redakciji, stanu, (među)gradskom autobusu, njemu omiljenom prijevoznom sredstvu, kafićima, hotelskim sobama, na klupi, u krevetu… Jedino više od pisanja volio je knjige i čitanje, strastveno je čitao, doslovno sve što mu se našlo pri ruci, sve ga je zanimalo, želio je što više (sa)znati, a s raznih i brojnih putovanja, sa sajmova knjiga, čestih gostovanja diljem regije, pa i šire, teglio bi doma torbe, naramke knjiga i časopisa, redovito je pratio najvažnija domaća, ali i regionalna glasila, jednom riječju bio je pravi profesionalac, koji je posebice držao do etike, kao i stila i ironijskog, duhovitog ovladavanja jezičnim »kalamburima« (kako je to zgodno zapazio već spomenuti dr. Milenković), čime su se odlikovali njegovi tekstovi, dobivajući na visprenosti i u njega tako prepoznatljivoj anegdotalnosti, da ih je čak i poznati, svjetski ugledni, beogradski sveučilišni profesor lingvistike i jezikoslovac Ranko Bugarski (nažalost, također nedavno, u kolovozu prošle 2024. godine preminuo) pozorno pratio, zapisivao i čuvao, pretpostavljam s ambicijom da tu »raskošnu Teofilovu jezičnu kulu« jednom, na svoj popularno-znanstveni način »razbistri« i (pro)komentira.

Nije stigao, ali siguran sam, doći će vrijeme kada će »lik i djelo« Teofila Pančića postati temom barem nekolicine doktorata. Nekoliko je godina bio član i predsjednik žirija beogradskog tjednika NIN za dodjelu još uvijek, na ovim našim regionalnim prostorima, najuglednije književne nagrade za roman godine, a i sam je bio nagrađivan uglednim domaćim i regionalnim nagradama za novinarstvo i građansku, ljudsku hrabrost (primjerice nagrade »Jug Grizelj«, Vitez poziva itd.); »jer se Pančić u svom javnom delovanju najsrčanije suprotstavljao vrednostima koje oličavaju i na javnu scenu izvode: populizam, nesposobnost, štetočinstvo, neobrazovanje, parapartijsko nagvaždanje, poslušnost i bezidejnost«. (I. Milenković).

Stoga, uopće ne čudi da se zarad svojih stavova stalno nalazio na nišanu nacionalističkog šljama, tako su ga 2010. godine u autobusu kojim se vraćao u svoj stan u Zemunu, dva »nepoznata lica« fizički napala i pretukla metalnom šipkom. Čudi, ali i imponira što je usprkos spoznaje da je mogao i da može proći i daleko gore, sve to zanemarivao i hrabro nastavio po svom. Srećom, oporavio se i dakako nije se dao ušutkati; dapače, nakon dolaska Vučića i njegovog pročetničkog SNS-a na vlast (2012.) pisao je još žešće i ubojitije. Ali, nije samo oštro prozivao taj naprednjačko-radikalski kleptokratski klijentelizam, mafiju i cijelu tu prateću »filozofiju palanke« i sramotnu nacionalističku kič paradu i ikonografiju počevši od Slobodana Miloševića, preko Vojislava Šešelja i Vojislava Koštunice, do Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića, već se znao jednako oštro obrušiti i na sve one negativne pojave i ličnosti unutar građanske, tzv. Druge Srbije; prozivao je njihovu bezidejnost, neslogu, robovanje nacionalnim mitovima i stereotipima, kritizirao je svojedobno oporbeno bojkotiranje parlamentarnih izbora (tzv. bijeli listići), nisu mu bile simpatične ideje vojvođanskih autonomaša (iako se sam deklarirao kao Vojvođanin), tražio ja da Srbija prestane biti talac kosovskog pitanja i konačno se riješi tog kamena oko vrata koji je guši i koji nacionalisti već godinama beskrupulozno instrumentaliziraju u srpskom političkom i javnom prostoru kako bi sustavnim sluđivanjem vlastitog naroda i etiketiranjem susjeda (Hrvata, Bošnjaka, Kosovara) o(p)stajali na vlasti.

Na hartijskom zadatku

Književnik Saša Ilić je na vijest o Pančićevoj smrti reljefno portretirao njegov lik: »Znao sam da njemu neće promaći ništa, nijedna niskost vlasti, nijedna važna knjiga, nijedan kulturni događaj vredan pomena. Bio je arbitar književnih vrednosti i kolumnistički frontlajner koji je oblikovao mišljenje jednog dela scene, ne samo u zemlji, već i u regionu. Uostalom, on je sam, svojim radom, čitanjem i pisanjem predstavljao taj region. Ili, bolje rečeno, kultura Jugoslavije je u Teofilu Pančiću imala svog doslednog zagovornika, čoveka koji je povezivao udaljene svetove na liniji famoznih 400 kilometara od Beograda ka Zagrebu, Sarajevu i Podgorici. U tom smislu, Teofil je izgradio poseban rableovsko-vinaverovski jezik, ili je taj jezik s njim preživio potop devedesetih, tako da je najpre na stranicama Vremena, a potom i mnogih drugih slobodarskih tiskanih medija, govorio istinu o društvu, politici i kulturi našeg doba… Bio je kabalistički posvećen štampanom tekstu koji je umeo da čita bolje od većine akademskih kritičara koji su uglavnom bili vezani za nacionalne književne atare… Zbog bravuroznih i hrabrih političkih analiza doživeo je da mu vlast pošalje batinaše da ga pretuku… Jedini odgovor koji je imao bilo je njegovo pisanje. Ceo život je proveo na tom hartijskom zadatku, iza njegovih tekstova ostajao je dah slobode. Svako je mogao da se pouzda u njegov nepogrešivi društveni kompas.«

Ali, valjalo bi, naprosto zbog činjenične preciznosti (»koje bez tumačenja nisu ništa«, kako je on to znao reći) malo dopuniti ovu Ilićevu sjajnu sliku; po sudu ne malog broja dobro upućenih u regionalna književna posla, Pančić je od raspada SFRJ, dakle od 90-ih godina minulog stoljeća, bio najutjecajniji književni kroničar i kritičar (s) ovih, ex-Yu prostora, a kada govorimo konkretno o hrvatsko-srpskim književnim vezama u tom razdoblju, nije pretjerano reći kako je sveobuhvatnije, bolje i inteligentnije pratio hrvatsku književnu produkciju, od većine »razvikanih«, domaćih kritičarskih žreca, a istodobno je tu istu produkciju predstavljao i srpskoj kulturnoj javnosti, kao što je uostalom i nama predstavljao važna djela iz suvremene, bogate srpske literature.

O hrvatskim piscima i knjigama opširno je pisao u svom djelu »Famoznih 400 kilometara« (Zagreb, 2006.). Osim toga, kada spominjemo Teofilov utjecaj na bivše republike raspadnute SFRJ i njegovo poznavanje tamošnjih kulturnih i političkih (ne)prilika, nekako nam iz fokusa izmiče Slovenija, ali on je još u »ona socijalistička doba«, iz Zagreba, u kojem je tada živio, redovito odlazio do Ljubljane, kupovao i čitao Mladinu, nedvojbeno u to vrijeme najslobodoumniju tiskovinu bivše, zajedničke države i pri tome i dobro naučio slovenski jezik, o čemu svjedoče ovacije publike na promociji jedne od njegovih prevedenih knjiga u glavnom gradu Slovenije na kojoj je progovorio na »tečnom slovenskom jeziku«.

Od početka do kraja bio je »Na hartijskom zadatku«, kako nosi naslov jedna od njegovih knjiga, objavljena u Novom Sadu 2006. godine.

Putopisac najfinije vrste

Teofil Pančić rođen je 6. srpnja 1965. godine u Skoplju, u obitelji oficira JNA (otac mu je dogurao do čina pukovnika) i stoga je često mijenjao mjesto boravka; rano je djetinjstvo proveo u Pirotu, a adolescentno, mladalačko doba u Zagrebu, u kojem je živio (u Travnom) do početka 1991. godine kada počinje rat, da bi tada s ocem (rano je ostao bez majke), morao napustiti grad koji će zauvijek osjećati kao svoj i u kojem je proveo svoje formativne godine, i odseliti u Beograd.

Otac je brižno skrbio za svog sina pankera, ali je i teško pratio i razumijevao njegove interese okrenute glazbi, kulturi, jer Teofil je uporno i s energijom vrijeme »trošio« u Kulušiću, SKUC-u, čitao Polet (i bio njegov kolporter), a nešto autobiografskih detalja suzdržano je kasnije iznio u svojoj knjizi »Aleja Viktora Bubnja« (Zagreb, 2013.), sastavljenoj od ranije objavljenih tekstova koje je uredio Nenad Rizvanović i u kojoj je, meni osobno, posebice upečatljiv, pa i potresan esej »Ključ«, u kojem je opisao trenutak kada napušta stan, zaključava ga, a ključ nakon toga, iako godinama živi u sada drugoj državi, još dugo čuva, bez obzira što zna da se u njega više nikada neće vratiti, da bi kasnije, igrom slučaja, neke od knjiga koje nije mogao ponijeti sa sobom i koje su u međuvremenu novi stanari prodali u antikvarijat, pronašao Miljenko Jergović i vratio mu ih u Beograd. To je sve što mu je ostalo od zagrebačkog doma i naravno spoznaja »kako više nikada neće spavati kod kuće«. I da se s tim mora pomiriti.

U nadahnutom in memoriamu za svog je prijatelja Miljenko Jergović zapisao kako je Pančić previše volio Zagreb i kako se »u nekom savršeno očuvanom dijelu sebe osjećao Zagrepčaninom, a da bi ikada mogao ispričati priču kako je ostao bez svog grada«; dok je Dragan Velikić, jedan od najboljih suvremenih srpskih pisaca, koji je također i sam jedno vrijeme živio u Hrvatskoj, naime vezan je uspomenama za dio života provedenog u Puli, u vezi s Pančićem i njegovom knjigom »Aleja Viktora Bubnja« naglasio kako predstavlja kolaž njegova života, da bi na kraju zaključio: »Ovi tekstovi pokrivaju svetonazor osobe koja nije tek beskompromisni i lucidni komentator svega onoga što sanja i što se događa, već je i putopisac od najređe i najfinije vrste.«

Serijal o srpskom postkomunizmu

O tom »periodičnom gubljenje adrese« i to zapravo uvijek »prisilno i tuđom voljom«, Pančić je ispisao još nekoliko dojmljivih tekstova, a meni je posebice drag, istodobno i lijep i težak, onaj naslovljen »Prah mišarskih vremena«, u kojem je opisao kako je dolaskom u Beograd, još uvijek s podstanarskim statusom, počeo surađivati s tjednikom Vreme i kako je Mišarsku ulicu, na Vračaru, broj 12-14, treći i četvrti kat, u kojoj se nalazila redakcija, doživio kao svoju »prvu, pravu i jedinu beogradsku adresu«, u koju se »uselio 1994. godine, za ceo jedan život mlađi« i gdje je zapravo i zauvijek ostao; iako se redakcija nakon izvjesnog vremena morala izmjestiti na novu adresu. Ali, prije no što je zadnji napustio redakciju, koja se sutra više neće sastati na tom mjestu i u kojoj je do duboko u noć pisao članak, on će »još noćas, iznova proći svim sobama, duboko udahnuti prah mišarskih vremena …izaći na osneženu terasu, našu, moju terasu, onu na kojoj sam toliko puta, naročito za ljetnih predvečerja, osetio i dotakao zen tihog zadovoljstva postojanja i onu na kojoj sam potajice, da niko ne vidi, oplakao agoniju i smrt mog oca i toliko drugog još«…

Redakcija beogradskih, oporbenih dnevnih novina Danas, za koju je Pančić također pisao kolumne, na vijest o smrti kolege i suradnika objavila je (u vikend dvobroju (8./9. veljača, 2025.), sjajan Pančićev tekst »Na vest o mojoj smrti« (iz travnja, 2023.), koji najbolje ilustrira svekoliku raskoš, duhovitost, (samo)ironijsku snagu njegova rukopisa, a u kojem je opisao što je sve o sebi saznao, nakon što je netko njemu bližnji potaknut umjetnom inteligencijom, »četbotu« postavio pitanje Who is T. Pančić? Između ostalog, i da je umro još 2021. godine i još niz stvari od kojih je većina posvema netočna i potom zaključio: »Moram vam iskreno reći da je ovo jedna jako dobra biografija i da ju je vredelo živeti«, između ostalog (piše) i da sam preminuo, »a ja se toga uopšte ne sećam…Sjajna je to biografija i opet vam kažem: šteta što ne znam koliko imam prava da polažem na nju. Nema veze, ja sam je dobio…i nastojim da je ostanem dostojan, a jednog dana kad…vi vidite šta ćete«.

Taj je dan, nažalost, tako prebrzo i prerano došao, a tko će što o Teofilu misliti, ovisi o tome kako ga je znao i umio (pro)čitati i je li ga uopće čitao, ali jedno je sigurno: svojim se pisanjem, dosljednošću i angažiranošću u borbi za javno dobro, na tom fonu svrstao u red onih malobrojnih koji su obilježili našu (post)jugoslavensku epohu, poput Igora Mandića, Veselka Tenžere ili Predraga Lucića u Hrvatskoj, odnosno Milana Vlajčića, Bogdana Tirnanića, Petra Lukovića ili Stojana Cerovića u Srbiji.

Kada govorimo o Pančićevim objavljenim knjigama, svaka je za sebe biser: u knjizi eseja i priča »Osobeni znaci« (Beograd, 2006.), rasni novinar i kolumnist »predao se svom pripovjedačkom talentu«, a »39 dana juna« (Beograd, 2014.) ustvari je kratki roman; ali osobno mislim da ono najbolje što je znao, pokazao je u svom petoknjižju naslovljenom »Život i smrt u srpskom postkomunizmu«, objavljenom kod kultnog beogradskog izdavača i jednog od najistaknutijih intelektualaca tzv. Druge (građanske) Srbije, prof. dr. Ivana Čolovića, odnosno u njegovoj probranoj ediciji »XX vek«, koja sama za sebe već danas predstavlja »nacionalno kulturno dobro«, pa makar koliko to aktualna vladajuća, vučićevska garnitura i nomenklatura s prezirom odbacivala i(li) negirala. Jednog dana, volio bih vjerovati uskoro, neka nova, drukčija Srbija, koja se u studentskim prosvjedima rađa pred našim očima, na to će se nasljeđe osloniti i s ponosom osvrtati i njime dičiti. U predgovoru knjige »Kritika vatrene moći« (Beograd, 2013.), posljednjem tomu spomenutog petoknjižja, Pančić je pojasnio zašto završava svoj serijal o srpskom postkomunizmu: »Zato što je jedan epohalni krug zatvoren.«

Smijeh kao oružje

»Urbani Bušmani« (Beograd, 2001., prva knjiga koju je uopće objavio), pratili su gordo posrtanje kroz devedesete i sporo i mučno rađanje Petooktobarske republike, kako se može zvati prvih dvanaestak godina 21. stoljeća u Srbiji. Potonje knjige »Čuvari bengalske vatre«, »Kroz klisurine« i »Vremeplov na remont« (Beograd 2004.; 2007.; 2010.), pa i »Karma koma« (2007.), kao zaseban projekt hronika su svakovrsnih meandriranja tog poretka, začetog s mnogo više nade nego razuma, snage i naročito moralne i svake druge postojanosti. Ova pak knjiga (autor misli na »Kritiku vatrene moći«), prati kroz trogodišnji period, 2010. - 2012., »nešto što verovatno nije preterano nazvati umiranjem i krajem Petooktobarske republike, one koja je nastala na (proklamovanom) otklonu i diskontinuitetu prema srpskim devedesetim, a dakako i prema onome što im je prethodilo. I završava se Ukazanjem onih koje pamtimo iz naše (naj)gore prošlosti, jer su bili njeni kreatori i sprovodioci, da bi sada došli iznova na vrh, navodno da nam učine tu bizarnu uslugu da nas od iste te prošlosti izbave. Tu se otvara jedna nova epoha, a meni ostaje da je konstatujem i da je pratim. Dosadno nam sigurno neće biti i čitaćemo se još - ako budemo imali gde«.

Po riječima dr. Čolovića, u predgovoru Pančićeve knjige »Peščani sprud« (Beograd, 2008.), pisac je ustvrdio kako je »posle agresivnog i ekspanzionističkog nacionalizma, čiji su burevjesnici bili Milošević i Šešelj, nastupilo vreme jednog drugačijeg, nacionalističkog diskursa čiji je apostol Koštunica. Taj plačevni, luzerski, defetistički nacionalizam koji samosažaljivo liže rane i nariče nad metafizičkom Nepravdom, objašnjava Pančić, može da traje (i truje) beskrajno dugo, on strahovito sporo truje, gnjili i smrdi, raspada se sifilističarski temeljito i polako«.

Ali, dr. Čolović je istodobno, s pravom nadodao: »Međutim, nisu precizne, britke, naoštrene i na pravi način upotrebljene reči analize jedino sredstvo kojim se Teofil Pančić služi da bi se suprotstavio nacionalizmu kao retorici i politici zločinjenja i smrtoljublja. Ima u njegovom naoružanju još jedno sredstvo, još jedno oružje kojim se takođe s uspehom služi, a koji znatno povećava snagu i efikasnost njegovih tekstova. To je vedrina, vedar osmeh onaj… (kojim) ostavlja utisak čoveka koga ništa od svega toga neće izbaciti iz takta, poremetiti, ne zato što on ne vidi, ne čuje i ne razume šta sve to znači, nego baš zbog toga što čita te znake bede i nasilja, ali ih čita kao slobodan čovek, opušteno sa smehom.«

U nešto izmijenjenoj latinskoj maksimi, prilagođenoj ovom tekstu, umjesto non ridere, nin lugere neque detestari sed intelligere, Pančić se puno smije, malo i tuguje, ali ne proklinje, već prije i iznad svega želi razumjeti svijet i čovjeka oko sebe i u tome je istinska mudrost i značaj njegovih tekstova. A, svoj profesionalni, novinarski, ne posao, već poziv i javnu, društvenu angažiranost, na koncu credo svog života, ukratko je sažeo (u kolumni posvećenoj jubileju NUNS-a/Nezavisnog udruženja novinara Srbije) riječima: »Kada društvom zavlada nedvosmisleno zlo i kada ono zagadi čitav javni prostor, mora se stati na stranu koja je tom zlu nedvosmisleno oponirajuća. I mora se bez odstupanja braniti i makar majušan deo javnog prostora koji nije nepovratno zasran i zatrovan.«