Kratka povijest (naše) propasti, ili himna slobodi i humanosti

Thomas Carlyle je odavno ustvrdio kako riječi pripadaju vremenu, a šutnja vječnosti, ali kako ponekad i ta šutnja itekako zna biti gromoglasna, jača i ubojitija od svake riječi, posebice u »smutnim vremenima«, poput ovih naših danas, sada i ovdje, u kojima su se lažne elite ratnom politikom i masovnim zločinima beskrupulozno dohvatile vlasti i moći, pokušavajući ih po svaku cijenu zadržati, a pri tome uopće ne pitajući i ne mareći za količine (uvijek tuđe) prolivene krvi i pogaženo ljudsko dostojanstvo bestidno izvrgnuto ruglu i preziru.

Kada društvom (za)vlada fukara, a pamet biva prognana u katakombe; kada su sve temeljne moralne norme, etički principi i humane, društvene vrijednosti poremećene, izvrnute, izdane i(li) licemjerno obesmišljene, sve (p)ostaje jasno i razvidno. Zlouporabom demokracije, (ne)demokratskim alatima i sredstvima, nameće se despocija s (kvazi)ljudskim licem, naravno ironijski rečeno uvijek u našem i općem interesu i naravno uvijek kao nekakvo privremeno rješenje, ali i uvijek bez ikakvih garancija i ograničenog roka i s trajnim posljedicama po zajednicu koja tako gubi svoje ljudsko lice i više ili manje, bez većeg otpora, pristaje na dragovoljno ropstvo.

Obrana od zaborava

Vladimir Krstulović se u završnom romanu, eseju, priči i (ne)povezanim vinjetama, slikama jedne ogromne freske ili monumentalnog mozaika svoje maestralno ispisane trilogije (»Šalom porta nigra«, »Šternov testament« i »Šutnja«), a njegove knjige jesu sve to, budući da ih je teško, gotovo nemoguće žanrovski odrediti, na svoj način obračunava s demonima prošlosti, koji se gotovo dijalektički, u ciklusima obnavljaju i kao da nas iznova, sve intenzivnije opsjedaju i žive u nama i oko nas.

O prethodnim Krstulovićevim uradcima »Šalom porta nigra« (»Sve nijanse boje krvi«, 20. prosinca 2020.) i »Šternov testament« (»Neizvjesnost (ob)računa s poviješću«, 8. siječnja 2023.), već sam ranije pisao na stranicama Mediterana, tako da se svatko zainteresiran za ovu vrstu literature može s njom pobliže upoznati i vjerujte mi na riječ nimalo neće požaliti, jer gotovo svaka rečenica ove začudne trilogije ima svoje mjesto i značenje. Autor nas pokušava gotovo mesijanski obraniti od zaborava, kritički podučiti, razložno podsjetiti kako je svaki zaborav, a posebice programirani i selektivni zapravo jednak smrti, jer briše sve kao da nikada i nije postojalo, kao da ni sami nikada nismo postojali, prisiljava na ponavljanje naših i tuđih grešaka i zabluda, a poznata je već stara i otrcana, ali time ne i manje istinita fraza o povijesti kao tragediji i farsi koja nam se uvijek događa, kada se ne želimo suočiti s činjenicama.

Često i od suočavanja s idolima koje smo slijedili i idealima o kojima smo sanjali, a kada bi se naši snovi i (p)ostvarili, na javi smo s grozom shvatili kakva smo to čudovišta stvorili, koja će nas sve, prije ili kasnije požderati. Da, uistinu, nikada (p)ostvarena sloboda neće znati pjevati kao što su sužnji sanjajući pjevali o njoj i o tome nam na jedinstven način, gusto ispisanim rukopisom, svoju stranu priče iznosi Krstulović.

I odmah treba naglasiti: završni tom ove fascinantne trilogije, (anti)roman »Šutnja« (objavila ga je, uostalom kao i prethodne dvije knjige, mala, ali agilna izdavačka kuća Most Art Jugoslavija, Zemun, 2025; pod znalačkim, uredničkim vodstvom Dragana Stojkovića, koji je srpsku, ali i širu regionalnu izdavačku djelatnost obogatio nizom značajnih naslova različitih profila i žanrova), čini mi se do sada najbolje napisanim Krstulovićevim tekstom; to je složeno, inteligentno sročeno štivo, pravi vatromet ideja i misli koji zahtijeva pozornog čitatelja, ne trpi banalnosti, ne nudi laka, zapravo nikakva rješenja, već samo iskreno upozorava: povijest ne bi smjela biti jedino tegobna i gorka spoznaja o karavanama koje prolaze i psima koji (zaludno) laju, već prije i iznad svega način, put, sredstvo u borbi za očuvanje našeg, ljudskog identiteta i integriteta, protiv vječne dijalektike vlastitih i uopće društvenih zabluda.

Rječita šutnja

Ova Krstulovićeva knjiga po-etična je dijalektika o melankoliji otpora protiv zaborava, a sama šutnja postaje oblik priče, rječitija od svake priče, kada se riječi u jednom društvu zarad njihove bezočne manipulacije i silne demagogije izližu i istroše. Krstulovićeva knjiga, zapravo cijela njegova trilogija, bolno je svjedočanstvo, uprizorenje o tome kako smo dospjeli kamo nismo željeli; zašto smo pristali na nedopuštenu relativizaciju »svih stvari koje jesu da jesu i onih koje nisu da nisu« do točke nakon koje je sve moguće. Kada se zlo povampiri i ovlada svijetom, ni za dobro više neće biti mjesta, a tada više neće biti ni potrebe za pitanja: što s nama? Jednostavno, jer ni nas (više) neće biti. Izvjesno je jedino da se ovakva knjiga nikada nije pojavila na beskraju književnog angažmana; Krstulovićeva trilogija je u onoj mjeri »angažirana« koliko nam je stalo do istine, pravde, dobrote i ljepote i koliko borbu za te vrijednosti smatramo društveno bitnom i relevantnom po nas kao ljudska bića.

Knjigu »Šutnja«, uostalom kao i cijeli trotomni roman, Krstulović je »sastavio i povezao«, kako sam to ističe, u »čast ideje pravde i ljudskog stida«; istina, tragedija propasti ideala opisana je kroz priču o pojedincima, prvenstveno pripadnicima radničkog i(li) komunističkog pokreta, ali i drugih, »idejno« različitih protagonista u njegovom je tekstu pregršt, tako da je autorski »pokrio« široku lepezu suprotstavljenih stajališta i pozicija, neophodnih za vjerodostojno oslikavanje, još uvijek (nedovršene) epohe koja je počela i (samo naizgled) svršila, praćena fanfarama, trijumfalno, ali i uvijek uz potoke, zapravo rijeke krvi milijuna nevinih žrtava koji nisu željeli ništa drugo do živjeti dostojanstveno, s onu stranu bijede i mizerije, jednostavno životom dostojnog čovjeka.

Kako ističe sam autor, priče i podaci o muškarcima i ženama koji se »provlače« njegovim rukopisom ne predstavljaju fikciju, nisu rezultat nekakvog larpurlartističkog poigravanja, uvijek su vezani uz sasvim konkretne osobe koje su za sobom ostavile značajan trag (ne nužno uvijek dobar ili loš) i stoga se roman, a tu je Krstulović u pravu, može čitati i kao kriminalističko-špijunski triler. Uz napomenu, barem se meni tako čini, kako to nije ishodišni, glavni ključ; presudno je da ne bježi od istine i kako nastoji biti nalik »znanju, preciznom kao antička matematika«, kojim se do danas prekriva svekolika naša kultura, koja je upravo stoga i bila »civilizacijska legitimacija«, ključ svega novog. I dobrog i lošeg; više lošeg, nego dobrog, barem me tako iskustvo naučilo, ili pak kao stari idealist (u prijevodu cinik, a to je uvijek pozicija gubitnika), što je vjerojatnije, ne prepoznajem na pravi način, novi poredak stvari. Mea culpa.

Ljepota i ljubav

Je li to slučajnost ili u tome baš nema nimalo slučajnosti što su u Kozmos prvi došli »graditelji društvene pravde« i tako ovladali našim Svemirom, riječju koja i na semantičkom planu pruža nebrojene, skrivene mogućnosti tumačenja svijeta i položaja čovjeka u njemu. Komunisti i Židovi bili su tijekom cijelog minulog stoljeća sustavno izloženi uništenju, ali su upravo stoga, oslobođeni stega kapitala (ne samo u filozofsko-etičkom smislu), ma koliko to zvučalo paradoksalno i prvi osjetili »slobodu beskraja«. Ali, nema pobjede koja nije svršila porazom, a upravo u tome i jest njezin značaj, kao i trajna tajna svakog novog pokušaja.

Inspirativna iluzija bez koje teško da bi svijet uopće i mogao opstati, bez ogleda na milijune žrtvovanih na oltaru zaštite »svetosti« privatne svojine. Novi tehnološki juriš na budućnost neće, usprkos svim čudima znanosti i tehnike, čak ni pod krinkom »umjetne inteligencije«, svladati idealizam čovjeka, jer obespravljenih, poniženih i prezrenih uvijek je daleko više, no onih »rođenih pod sretnom zvijezdom«, dakle povlaštenih (rođenjem, porijeklom, statusom, ideologijskim odrednicama itd.) i kako ne bi bilo zabune: kapital stvoren radom za dobro društva i svakog pojedinca uvijek je temelj svega postojećeg; problem je raspodjela kapitala, o tome je za svijet povlaštenih puno toga neprijatnog (na)pisao Karl Marx i stoga je danas ekskomuniciran, najdosljednije i najrigoroznije, upravo iz (post)komunističkih zajednica koje su se godinama, u doba »krutog socijalizma« zaklinjale u njegov nauk i na tom predlošku (iz)gradile i temeljile svoju vlast, vremenom je pretvarajući u karikaturu, suprotnost svemu onome što je izvorno bila i(li) trebala biti.

Kako kaže Krstulović: »Prednost uvijek imaju oni koji grabe profit jedino za sebe«, bez obzira na ideološki predznak koji nikada nije »garancija kvalitete proizvoda«, već samo pusti marketinški trik za naivne. Ali, dok je »ljudi bit će i para«, kako se pjeva u jednom starom šlageru i tu naprosto pomoći nema; čini se kako nam je »sakupljačka privreda« snagom prirode i borbe za opstanak ugrađena u genetski kod i svijet se u konačnici, bez ogleda na kraće ili duže »revolucionarne izlete« uvijek vrti oko toga. I tako uništava prirodu i čovjeka, njegov i fizički i duhovni svijet; razmjeri devastacija su danas više nego vidljivi i prostim okom, ali logika kapitala za to malo mari; »o tome ću/ćemo misliti sutra, a danas o tome nema ni riječi«, poznate su riječi Scarlett O’Hare, koju je u filmskoj inscenaciji slavnog romana Margaret Mitchell »Prohujalo s vihorom« tako impresivno utjelovila Vivien Leigh, a koje su tako nepodnošljivo lako primjenjive i na ovo naše, današnje (ne)vrijeme. I utoliko su ljepota i ljubav jedina snaga koja se tom i takvom sustavu svijeta i »vrijednosti« može suprotstaviti i to je jedna od suštinskih poruka ove trilogije, »pune ponosa i tuge, svakom osamljenom biću razumljiva«, jer istina se nikada ne posreduje »kolektivno«, ona je uvijek i samo put individualnog otkrovenja, u protivnom je ideologija laži i zla o kojoj je tako superiorno pisao Wilhelm Reich u svojoj studiji o masovnoj psihologiji fašizma, paradigmi svakog totalitarnog društva. I kapitalizma i staljinizma.

Osobno iskustvo

Krstulović već na početku romana doslovno piše: »Čovjeku koji se usudi misliti, odmah rade o glavi, jer svi dobro znaju da jedino misao nema granica«; nažalost, najbolje to znaju »potkupljivi inteligenti«, koji »svjesno odabiru biti koncilijantni, jer od vladara stiže nagrada; dobivaju status akademske zajednice, s ograničenom autonomijom… Žive udobno, samo pod uvjetom neupuštanja u avanturu slobodne misli«.

Dakle, pod uvjetom odricanja od sebe samih, kako ne bi »radili posao« za koji ih se plaća i tako se »kršćanska civilizacija komotno obrušava na marksizam kao na dogmu, a da pri tome sebe nije ni pogledala«, iako se temelji na premisi kako je sve podložno kritici. Izuzev (nas) odabranih. I tako se uvijek iznova rađa i širi labirint iz kojeg nema izlaza, a posljedično rješenje je uvijek posezanje za silom. S kakvim rezultatima, piše Krstulović, nije nikome tajna: »Onda naglo raste broj grobova i nemilice teku suze vjernika, ma kojih.«

Kako spasiti mir, svi se uzbuđeno pitaju i o tome patetično zbore; mir je najvažniji i nema cijenu poručuju, a kada je već tako evo recepta: samo posvećenost dogmi spašava većinu puka od užasa slobode i stoga nas ne gnjavite sa Sokratom i Giordanom Brunom i ostalom stokom sitnog zuba, kako je to, žučno prozivajući neistomišljenike znao u bespućima borbe za hrvatsku neovisnost i slobodu zboriti novokomponirani »Otac domovine« i bivši posilni general »Najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti« i maršala SFRJ koji je slično mislio o svojim oponentima samo se služio drugim retoričkim figurama; narod je dobar u onoj mjeri u kojoj je poslušan i u konačnici za svoje dobro i u korist vlastite štete na sve pristaje. Baš na sve. Takve i slične priče nikada ne gube na aktualnosti i svježini.

Naravno, u ovim riječima i rečenicama ima rezignacije i melankolije, jer Krstulović jako dobro zna o čemu piše i u tome ne griješi; to je rukopis čovjeka s tegobnim obiteljskim i osobnim iskustvom koji je »debelo« platio svoj »grijeh« nepristajanja na zločine koje su drugi (po)činili i u njegovo ime, a on im je to pravo (kao što je svojedobno njegov otac, predratni komunist Vicko Krstulović, narodni heroj i legenda partizanske Dalmacije i bitaka na Neretvi i Sutjesci, 60-ih godina minulog stoljeća prozvao Tita i zatražio da se u ime daljnjeg razvoja revolucije odrekne vlasti), hrabro, otvoreno, jasno i neumorno, bez podilaženja i(li) uvijanja osporavao, svjestan da kao odgovoran čovjek u punom smislu te riječi, posebice u kriznoj (graničnoj) situaciji, kada se sve oko njega ruši, nema pravo na šutnju i da se njegova »opomena« mora čuti. Nitko, ili malo tko će je poslušati, to je dobro znao, ali preuzeo je rizik, svjestan svih posljedica po sebe, kao i svih pogubnih društvenih, profesionalnih, statusnih i uopće životnih implikacija za njegovu suprugu i djecu. Ali, ovako zapisana riječ ostat će »uknjižena« tako da se kasnije nitko neće moći opravdavati kako nije znao, nije mogao ništa (u)činiti, nije bio upoznat s činjenicama; jednostavno neće ostati neprovjerenih stvari i kako kaže Seneka: Multos fortuna liberat poena, metu neminem.

Ljubavno-ratni hibrid

Za one koji ne znaju, a takvih je nažalost danas ogroman broj, Vladimirov stariji brat Maksim Krstulović (rođen u Splitu 1933.), akademski slikar, ali i vrstan, uman, dalekovidan, društveno angažirani intelektualac, jedan od onih koji je među prvima u svojoj generaciji, gotovo pa jedini, svojim tekstovima otvoreno, kritički upozoravao na »izdaju i sve veću birokratizaciju i uzurpaciju socijalističke revolucije« i stvaranje od naroda otuđene partijske elite i dvorske kamarile, a u čije ime i interese navodno vrši vlast, nađen je mrtav u Londonu (21. svibnja 1974.), gdje je privremeno boravio i radio i nikada se zapravo nije saznalo je li izvršio samoubojstvo ili je (po čijem nalogu?) bio ubijen, jer je čitav niz sumnjivih okolnosti upućivao da se radilo o nasilnom, politički motiviranom ubojstvu.

Te se stvari nikada nisu razjasnile, niti je o tome obitelj Krstulović ikada dobila ikakve službene dokumente nadležnih britanskih ili jugoslavenskih vlasti. Daleko su uvjerljivije pretpostavke i snažne indicije o ubojstvu koje je obavljeno ili naručeno od strane jugoslavenske tajne službe s ciljem kažnjavanja ugledne i poznate, ali i »neposlušne« komunističke obitelji i odašiljanja poruke svima kojima bi na um pale slične heretičke ideje, da dobro razmisle o posljedicama. Kada se takvo što moglo dogoditi takvoj, poznatoj partizanskoj obitelji Krstulović, može se dogoditi svakom.

Cijela je trilogija i svojevrstan ljubavno-ratni hibrid; puna je ličnosti svakome poznatih i kako (polu)ironijski kaže sam autor »protiv dosade koja bi mogla zgrabiti čitatelja« posvetio se i unutrašnjem životu i dilemama »nekima od tih navodno svakome poznatih«, a ima ih svih vrsta: i lijevih i desnih, umjerenih, razuzdanih, zaljubljenih, osviještenih, zatucanih… Jednostavno su tu, (u) tekstu neophodni. Umjesto »Šutnje«, kako navodi Krstulović, završni se tom trilogije mogao nasloviti »Prezir« (»Il disprezzo«) ili »Mučnina« (»La Nausée«), ali možda bi to bila prejaka asocijacija na Moraviju ili Sartrea, a »kako nisam Felix Krull, a niti Katja u Davosu, na planinskom zraku«, niti bilo koji od romanesknih junaka Thomasa Manna, piše autor, pitanje razotkrivanja je uvijek i pitanje mjere u skladanju kompozicije, da bi na kraju u svojoj prepoznatljivoj (samo)ironijskoj maniri dodao: »Nisam Verdi, ali i on mi je pomogao pri harmonizaciji romana, prije svega svojom nepojmljivom, vulkanskom snagom (glazbenog) izričaja.«

A, je li moguće gandijevski »obrisati svaku suzu, sa svakog oka«, to ostaje vječito pitanje. Jedno je izvjesno: moramo pružiti otpor svakom zlu i ugnjetavanju, ali stvari uvijek iznova zakompliciraju ti zadrti humanisti i pacifisti, tzv. angažirani intelektualci, gotovo u pravilu lijeve provenijencije, često Židovi (a onda se čude zašto iznova diljem svijeta buja antisemitizam), koji se u sve petljaju, a da stvarno ništa ne razumiju i naravno, opet se u sve miješa Mahatma Gandhi i traži kako »nipošto ne smijemo nanositi zlo ugnjetavaču, već ga moramo pobijediti ljubavlju - otkazati mu poslušnost, makar i po cijenu života«.

Čisti idealizam, ali zašto ne; sjetimo se devize studentskih pobuna 1968. godine: »Budimo realni, tražimo nemoguće.« Zar ne vidimo kako se pred našim očima preko Drine, u najbližem susjedstvu, stara parola iznova obnavlja u svom punom sjaju? Iako dobro znam(o) kako će sve to završiti, kako ne podržati mladost koja jedina ima iskrenosti i hrabrosti bezinteresno, kantovski boriti se za pravdu i istinu. I tu se upravo i krije »kvaka« koju teško možemo, želimo i hoćemo razumijevati i(li) prihvatiti, ali bez toga čina »milosrdnog razumijevanja« svekolika naša povijest (p)ostaje »vječno vraćanje istog«, usprkos i najuzvišenijim i najiskrenijim imperativima revolucionarne etike, ili najpogubnijim kontrapunktima konzervativne kontrarevolucije.

Obiteljska saga

Već sam spomenuo da se Krstulović koristi cijelom galerijom likova koji su na ovaj ili onaj način obilježili povijest 20. stoljeća, ali i važnim »domaćim« (Split, Trogir, Vis, Dubrovnik, Beograd…) i inozemnim toponimima neophodnim za poimanje narativa kojim se služi u slaganju svojih priča, pa tako između ostalih oslanja se i na Tita, Churchilla, Staljina, Trockog, Španjolski građanski rat, holokaust i Drugi svjetski rat, Kozaru, Neretvu, Sutjesku, partizane i nacifašističke kolaborante svih vrsta i boja, kapitalizam i socijalizam, Židove, masone, komuniste, staljiniste, staru boljševičku gardu i novu sovjetsku nomenklaturnu elitu, a sve s (ne)izravnim referencama i na ovo naše vrijedno prezira postkomunističko doba.

Naravno, u pozadini čitave trilogije, tzv. običnom čitatelju teško dokučivoj, ali nedvojbeno prisutnoj, jer ova je trilogija i neka vrsta obiteljske sage Krstulovića; prisutni su i autorov otac Vicko i majka Lucija, kao partizani, sa sinovima Maksimom, Viborom i kćeri Natašom (svi zajedno su prolazili kalvariju strašnih, neprijateljskih ofenziva tijekom Narodnooslobodilačke borbe i život im je često visio o koncu), ali i Vladimirova supruga, s njihovom djecom koji su svi zajedno, od početka raspada Jugoslavije prošli svoj pakao i sam Bog zna kako su sve to i fizički i materijalno izdržali, a često se činilo da im izlaza iz tih začaranih krugova zla jednostavno nema.

Naime, Vladimir je (rođen 1950. godine u Zagrebu) kao relativno visoko rangirani službenik (inače talijanist po struci) u tadašnjim saveznim organima i kasnije (1990.) jedan od osnivača Saveza reformskih snaga Jugoslavije, u visokotiražnom dnevniku Borba pisao je protiv rata i tražio je isključenje svemoćnog Slobodana Miloševića i njegovih najbližih suradnika iz raspadajućeg SKJ-a; nakon toga je kao nepoželjan i sumnjiv trajno ostao bez posla i ikakvih prihoda i to je stanje (po)trajalo preko trideset godina, evo sve do danas; zahvaljujući snalažljivosti i energičnosti njegove supruge Mirjane (profesorica francuskog), koja je kao novinarka Politike, ubrzo poslije muža također ostala bez posla, ali ipak manje izložena oku »nadležnih službi«, bila prisiljena i osuđena baviti se kojekakvim »poduzetničkim« akcijama kao bi svi zajedno, krajnje skromno, često na ivici bijede preživjeli.

A, usprkos svemu, 1991. godine, svjesni opasnosti da im se vlasti mogu i žele osvetiti šaljući njihova sina Ivana Gorana, tada maturanta beogradske gimnazije na frontu, da ubija i bude ubijen, odlučili su se za svakog roditelja na očajnički, ali jedino mogući potez, preko noći su ga (kao vojnog bjegunca) uputili u Prag, kako ga vlasti ne bi mogle mobilizirati, da bi kasnije, nakon silnih problema dospio u Budimpeštu, gdje je završio studij ekonomije, gdje danas živi i radi.

Kći Nataša je također pod prisilom morala napustiti Srbiju i u Njemačkoj je nastavila školovanje, gdje je na koncu svršila studij violine i sada kao poznata i priznata glazbenica živi u okolici Stuttgarta, gdje i muzicira u tamošnjoj operi, a i najmlađa kćerka Tanja morala je nastaviti istim stazama, uputila se u Austriju, potpunu neizvjesnost i svemu usprkos u Beču je upisala i svršila pravo, gdje i danas živi i radi. U Srbiji za njih nije bilo, a niti danas, kada bi to i željeli nema mjesta. Sapienti sat.

Poema

Sve je to moralo ostaviti i ostavilo je dubokog traga i na Krstulovićev život, pa tako naravno i na njegov književni rukopis koji je time samo dobio na oštrini, ali i na plemenitoj, humanoj gospodstvenosti, tako karakterističnoj za sve one, u suštini tako rijetke i iznimne osobe koje su suočene s »nemjerljivim silama«, novodobnim Scilama i Haribdama, usprkos svemu ostale dosljedne sebi i svojim moralnim načelima i upravo stoga plijene svojim duhom, znanjem i ljudskim poštenjem. Za koje su ljepota i istina sinonimi, po čemu život u konačnici jedino i ima smisla i vrijedi ga (pro)živjeti.

A, tko je i o čemu je u svojoj trilogiji pisao Vladimir Krstulović, možda najbolje sažima i ilustrira poema začudne jednostavnosti, snage i ljepote koju je svojedobno ispjevao i posvetio Josephu Schulzu, vojniku njemačkog Wehrmachta koji je krajem srpnja 1941. godine kao pripadnik 714. divizije odbio sudjelovati u strijeljanju šesnaestorice srpskih zarobljenika i radije je stao u stroj za pogubljenje i otišao u smrt, nego što je želio pucati u bespomoćne i nevine ljude:

»Ne znam da li se kupao u Izaru/ Ne znam da li je brao grožđe pored Rajne/Ne znam da li je Elbom plovio/Ne znam da li je ribar na Dunavu bio/Ne znam da li je Direra volio/Ne znam da li je Hajnea tajno čitao/Ne znam da li se u Libeku zaljubio/Ne znam da li je za Hajdelbergom žudio/Ne znam da li je Baha čuo/Ne znam da li je u crkvu ulazio/Ne znam da li je do grada Trira dolazio/Znam da je iz Njemačke/Znam da je Joseph Schulz/Znam da je moj brat/Opet je bio rat/A sa mnom moj brat. Joseph Schulz.«