Između negdje i nigdje: »Ukrajinske vinjete« Mitje Velikonje

Ova, odmah želim reći izvrsna, instruktivna i duboko humana knjiga (»Ukrajinske vinjete«, prijevod sa slovenskog Marija Mitrović) dr. Mitje Velikonje, profesora kulturologije na Sveučilištu u Ljubljani, u izdanju beogradske Biblioteke XX vek, a pod »upravom« dr. Ivana Čolovića (koji je odabirom vrijednih i uvijek i aktualnih naslova, ovom svojom, nesporno već kultnom edicijom, ostavio duboki trag u regionalnom izdavaštvu), došla je, moram naglasiti u pravo vrijeme.

Samo nekoliko mjeseci uoči trogodišnjice brutalne, Putinove, velikoruske agresije na susjednu Ukrajinu, koja upravo sada doživljava svoje možda najteže dane od početka tog tragičnog, krvavog rata i kada očevidno ukrajinski narod i cijela njihova duboko ranjena država postaju »moneta za potkusurivanje« u velikoj, sramotnoj diplomatskoj igri, u biti gole političke trgovine između Moskve i Washingtona, u kojoj se veliki, otvoreno, bez ikakvih skrupula, između sebe dogovaraju isključivo o svojim interesima i podjeli tuđe zemlje, pri tome ucjenjujući Kijev bez ikakve zadrške i respektiranja međunarodnog prava, svih povelja i deklaracija UN-a, elementarnih moralnih normi, bez da demokratski izabrano rukovodstvo ukrajinskog naroda uopće pitaju za mišljenje.

Ukrajinsko-ruski sukob

Na djelu je slaboumna, sebična, pogrešna i izdajnička politika Trumpove administracije i SAD-a, do sada najvećeg i najvažnijeg ukrajinskog saveznika, što zapravo cijeli demokratski svijet, a ne samo Ukrajinu, koja brani, ne samo sebe, već i svekoliku zapadnoeuropsku civilizaciju i njezine vrijednosti od Putinove ratne, osvajačke politike, stavlja pred velika, brojna i krajnje neizvjesna iskušenja. Naime, na djelu je svojevrsna repriza Münchena iz 1938., kada su Britanci i njihov tadašnji premijer, »gentleman s kišobranom« Neville Chamberlain, navodno u ime mira Hitleru, nedžentlmenski prepustili Čehoslovačku, a kako je to na koncu svršilo, svima nama je poznato: do tada najvećim svjetskim sukobom, Drugim svjetskim ratom. Strašnim, do tada neviđenim razaranjima, nepojmljivim devastacijama, masovnim, monstruoznim nacističkim zločinima, pije svega nad Židovima, kao i milijunskim žrtvama (na svim stranama) nevinih i nezaštićenih civila i kao da je na djelu opet svojevrsni zloguki deja vu, što samo dokazuje kako čovjek, posebice političke elite iz povijesti nisu i ne žele ništa naučiti.

Ova knjiga dr. Velikonje (na)pisana je s odličnim poznavanjem tamošnje političke situacije, a posebice njezinog kulturološko-povijesnog konteksta, i upravo se tu »krije« njezina vrijednost, jer bez predrasuda, objektivno, analitički i kritički, na čitavom nizu zanimljivo ispričanih »slika«, primjera, propituje brojne aspekte ukrajinsko-ruskog sukoba, nedvosmisleno demonstrirajući i konstatirajući kako se nesporno, bez ikakvih dilema, ne radi o (samo) nekakvom, suštinskom »sukobu civilizacija«, već primarno o najprizemnijem posezanju za tuđim teritorijem, njegovim bogatstvima, agresivnom ruskom šovinizmu i imperijalizmu, koji Putinova beskrupulozna ratna mašinerija i propaganda, relativno uspješno ideološki »umotava« u kojekakve kulturološke, religijske/konfesionalne, nacionalističke, povijesne i ine »oblande« i to nam kroz deset poglavlja jasno artikulira i elaborira.

Stoga se Velikonja ne pita što to Putin radi, hoće li i kada stati, jesu li mu osvajački apetiti zadovoljeni aneksijom Krima i četiri istočne ukrajinske regije (Donjeck, Lugansk, Zaporožje i Hersonsko područje); njemu je posvema razvidno, kako je to samo početak, ukoliko ga demokratski svijet ne zaustavi na vrijeme, a da je tome tako jasno se može ilustrirati primjerom koji sam, prije nekoliko godina, zapamtio iz jednog dokumentarca o Putinu, u kojem je u nekakvom »spontano organiziranom« razgovoru sa (strogo kontrolirano odabranim) građanima, upitao jednog dječaka: zna li gdje završavaju ruske granice? Dječak je kao »iz topa« počeo nabrajati toponime iz zemljovida, da bi ga na kraju Putin »dobrohotno, pokroviteljski« ispravio rekavši: »Granice Rusije nigdje ne završavaju, one su beskrajne.« To očevidno nije bila samo prigodna pošalica nedodirljivog, okrutnog diktatora »s ljudskim licem«, već nedvojbena poruka, onima koji znaju takve poruke pozorno (iš)čitati, kako je to ozbiljan politički signal, prije svega »zapadnim partnerima«, koji su dugo vremena, s pravom bili gluhi na takve izjave, jer se svode na (s)misao kako Zapad mora s Moskvom (iz)graditi takvu vrstu strategijskog partnerstva koje garantira sigurnost njegove, vlastite autoritarne pozicije i naravno vlasti i moći u državi kojom čvrstom rukom vlada. A, ukoliko toga nema, Putin je jasno poručivao kako za Rusiju »nema ni granica«, a što su bivša američka administracija i EU tumačili krajnje opasnim, ali prije i iznad svega neprihvatljivim i neozbiljnim.

Putin i Trump

Nažalost, čini se, zapravo je već posvema izvjesno kako je upravo danas ta i takva Putinova politika doživjela punu afirmaciju, jer je u novoizabranom američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i njegovoj republikanskoj administraciji našla adekvatnog sugovornika, partnera sličnog mentalnog soja i političkog sklopa, sličnih ambicija i (ne)moralnih dometa. Dok je za Putina pitanje, barem privida pobjede u ukrajinskom ratu, zapravo pitanje njegova vlastita o(p)stanka na vlasti, za Trumpa je to čisti posao, poduzetnički deal, u kojem trguje tuđim dobrima, tuđom krvlju i u kojem nema što izgubiti, osim obraza. Ali, to mu i nije, niti mu je ikada bio problem; uostalom ne može se izgubiti ono što nikada nije ni imao.

Mitja Velikonja kao osoba, znanstvenik i pisac osebujna je ličnost, pa stoge ne čudi i da su knjige koje je do sada napisao takve: zanimljive, informativne, utemeljene na širokom autorovom znanju i brojnim uvidima u »pogolemu« literaturu koju s puno erudicije maestralno koristi u svojim znanstvenim i publicističkim radovima i tekstovima. Spomenut ću samo neke, prije svega one već prethodno objavljene u Biblioteci XX vek: »Evroza-Kritika novog evrocentrizma« (2007.), »Titostalgija. Studija nostalgije za Josipom Brozom« (2010.), »Nebeska Jugoslavija: interakcija političkih mitologija i pop-kulture« (zajedno s Vjekoslavom Pericom, 2012.) i »Politički grafiti. Primeri iz postsocijalističkih država Balkana i Centralne Evrope« (2020.).

A, »Ukrajinske vinjete« su dodatno obogaćene neposrednim autorovim uvidima u tamošnje ratne, političke, kulturološke i uopće društvene (ne)prilike, budući da je tijekom pisanja knjige u dva navrata posjetio ovu ratom poharanu zemlju, da bi to učinio i treći put neposredno po objavljivanju svoje knjige i time samo dodatno učvrstio sve ono o čemu je ranije pisao. U predgovoru svoje knjige je naglasio: »Ova knjiga razlikuje se od moje početne zamisli o njoj. Trebalo je da to bude zbirka usputnih zapisa s moja dva putovanja po Ukrajini maja i avgusta/septembra 2023., dakle knjiga čistih, trenutnih impresija, crtica, ali one su se, još dok sam ih beležio, počele povezivati i pretvarati u celovita razmišljanja. Tako je nastao ovaj niz vinjeta, to jest - u skladu sa značenjem koji je termin vinjeta imao kod Cankara - niz sažetih opisa snažnih slika na koje sam nailazio u Ukrajini, ali i opisa mojih doživljaja u susretu s tim slikama. Sve vreme sam u ruci imao kameru i snimio stotinjak zaista evokativnih fotografija, neku vrstu fotoeseja, koji su me podstakli da rečima dopunim priče koje su oni sadržali. Na taj način se postepeno formirao ovaj zbornik vinjeta kao zbornik eseja, dakle, kao knjiga refleksija o zbivanjima tokom mojih putovanja i neposredno posle njih.

Treba dodati da je knjiga koju sada čitalac ima u rukama nastala kao odjek moje prethodne knjige ‘Politički grafiti’… Mada je rat u Ukrajini već bio počeo, knjiga je bila predstavljena na vrlo uspešnim promocijama u nekoliko ukrajinskih gradova… Čitalac će primetiti da je stil ove knjige hibridan. Prednost sam dao književnom izrazu, a ne naučnom diskursu, angažovanim osećanjima, a ne suvim refleksijama; putopisnoj radoznalosti, a ne akademskoj strogosti, skicama, a ne dovršenoj slici. Dakle, ovi redovi su pre induktivni odsjaji, kratki isečci, nego sistematsko intelektualno suočavanje s danas tragičnom situacijom u Ukrajini, što bi možda neko očekivao. Istina, ovo su promišljeni opisi i utisci, ali nisu produbljene studije o ukrajinskoj stvarnosti. Čitaocu ovde nudim koprenu sastavljenu od slika kulture rata, kulture u ratu, onakvih slika kakvih sam video, doživio i osetio. Pre svega to: osetio.«

Boravak u Ukrajini

Autor, inače vrstan poznavatelj balkanskih i srednjoeuropskih političkih ideologija, kulture grafita, kolektivnog sjećanja i postsocijalističke nostalgije, često je boravio i gostovao kao profesor diljem Europe i SAD-a; tako je, primjerice, predavao na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu, Sveučilištu Yale, u New Havenu, u državi Connecticut, potom na Columbia University u New Yorku i tamošnjem, poznatom Remarqueuovom institutu, zatim Nizozemskom institutu za napredne studije itd., a koristio je i Fullbrightovu stipendiju u Philadelphiji, ali ništa od svega toga, kao ni putovanja Balkanom, Srednjom Europom i ostalim sličnim destinacijama, gdje je kraće ili duže vrijeme boravio nije ostavilo na njega tako snažan dojam, kao boravak u Ukrajini i stoga je krajnje pošteno i iskreno na stranicama ove knjige »priznao«: »Možda je u času dok čitate ove redove, ono što u njima piše već zastarelo, zaključci će se možda pokazati kao pogrešni, predviđanja smešna. Situacija se munjevito menja…Recimo, kada sam počeo ovo da pišem, zloglasni Prigožin je još bio Putinov ljubimac… a ubrzo potom bio je u konfliktu s njim, a na kraju samo dead meat, svoju drskost je platio glavom. Tokom leta i jeseni 2023., Valerij Zalužni je bio zapovednik ukrajinske vojske, slavljen sa svih strana, a u trenutku kada sam završavao rukopis ove knjige, u februaru 2024. godine, on je već bio smenjen… Pre polaska na put, a posebice po povratku iz Ukrajine, mnogi su mi rekli da mora da sam veoma hrabar, čim sam krenuo na tako rizično putovanje… Morao sam da ih razuveravam, da im kažem da sam se sve vreme bojao… i da sam osetio neko kukavičko olakšanje oba puta kada sam napuštao Ukrajinu. Jedini hrabri, jedini doista divljenja vredni, pravi heroji su ljudi koji tamo žive, koji već više od dve godine (dodajem, danas je to već tri godine) podnose ratna razaranja, koji se hrabro suočavaju s užasno teškom sadašnjošću, bez jasnih naznaka da će budućnost biti bolja. Stisnutih zuba i pesnice održavaju plamen otpora i dostojanstva. To je definitivno najvažnija lekcija koju su mi svi oni dali.«

Ukrajinska avantura

U prvom poglavlju (»Predvorje rata«) knjige, autor je pokušao pojasniti kako i zašto se uputio u svoju »ukrajinsku avanturu«, te o vlastitim sumnjama u opravdanost i svrsishodnost puta i pisanja o tragičnoj panorami tog strašnog rata; u drugom poglavlju (»Gradovi rata«) pisao je o prelasku granica, dugotrajnom putovanju autobusom kroz ukrajinsku ravnicu i četiri ukrajinska grada (Odesa, Lavov Užgorod, Kijev,), »na procepu između rata i mira«, gdje se na svakom koraku susretao s užasima ratnih razaranja i devastacija, kako onih u infrastrukturi, tako i (još više) onih u ljudima i njihovim ranjenim dušama, jer gotovo da u Ukrajini nema čovjeka koji u svojoj obitelji nema poginulog ili ranjenog. Pisao je i o milijunima prisilno raseljenih ljudi s linija bojišnice, ili okupiranih dijelova zemlje unutar Ukrajine, a po nekim procjenama, danas je već oko šest milijuna Ukrajinaca emigriralo na Zapad i teško da će ih se većina, ili barem dobar dio njih ikada više, za trajno vratiti u domovinu.

U sljedeća dva poglavlja (»Politike rata« i »Ideologije rata«), dr. Velikonja je pokušao na svoj način interpretirati širi kontekst rata, osvrnuvši se na četiri, u biti međusobno isključiva mišljenja, a odnose se na globalnu sliku politike, ukrajinsku tranziciju i svu sile deformacija koje su se množile kako se ona širila i razvijala, te na staru i novu rusku geopolitiku koja se s tako dramatičnim posljedicama manifestirala u odnosu prema Ukrajini, koju gotovo svaki »prosječan« Rus doživljava kao Malorusiju, sastavni dio ruskog carskog, socijalističkog, ili postkomunističkog imperija koji treba iz raznih razloga (pitanja nacionalne sigurnosti, emotivne i obiteljske veze, kulturna i povijesna povezanost itd.) vratiti pod okrilje matice zemlje. A, kada se ti sadržaji na bezočan način falsificiraju, relativiziraju i politikantski instrumentaliziraju, kada se beskrupulozno manipulira nacionalnim resentimentima, kako su to učinili i još uvijek čine Putin i njegova vladajuća koruptivna nomenklaturna mafija, uvezana s vojnim i obavještajnim establišmentom, oligarsima i RPC-om (Ruskom pravoslavnom crkvom), onda se pitanje ruske geopolitike svodi na agresivno, imperijalno širenje, odnosno »tvrdo« osvajanje tuđeg teritorija, ili pak u blažoj varijanti na pokušaj obnavljanja »meke« kontrole nad bivšim sovjetskim republikama, od Baltika, preko Moldavije i Gruzije, uopće Kavkaza, do tzv. azijskih stanova (Kirgistan, Uzbekistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Kazahstan), ne zaboravljajući Armeniju i Azarbejdžan, kao vrele točke konflikta, u kojima se (o)lako može »loviti u mutnom« i kroz »upravljanje krizom« izravno miješati u njihove unutrašnje stvari i tako »braniti i širiti ruske interese« (čitaj: Putinove klike).

Tumačenje rata

Velikonju su posebice zainteresirali razlozi koji su Putina naveli da krene u osvajački pohod na Ukrajinu, državu kojoj su Rusija, ali i međunarodna zajednica tri puta garantirali teritorijalnu cjelovitost, tražeći zauzvrat da se Kijev odrekne nuklearnog naoružanja, stacioniranog na njezinom teritoriju još iz vremena SSSR-a, da bi sve to »preko noći« palo u vodu, da se na te garancije nitko više niti ne osvrće. Kao da ih nikada nije ni bilo. Autor je dao i svoje »civilizacijsko« tumačenje rata i pritom nije štedio ni Ukrajinu, niti Ukrajince, odnosno njihove političke elite, također duboko ogrezle u korupciju i kritički je uspoređivao ekspanzivni velikoruski nacionalizam i tzv. defanzivni ukrajinski nacionalizam i ustvrdio »iako su oba na tragu represivne etnonacionalne logike stvaranja i delovanja savremenih nacionalnih država«, ipak to ne znači da je i krivnja za rat podijeljena između Kremlja i Kijeva. Naime, točno se zna gdje se rat vodi, tko ga je započeo, s kakvim ciljem i na kakav brutalan način, i da je Ukrajina žrtva Putinovih osvajačkih ambicija, ali i da nije bez krivnje u svekolikoj toj priči, što naravno nimalo ne opravdava Ruse za strašne zločine koje su počinili nad bespomoćnim civilima (i još ih uvijek čine) na ukrajinskom teritoriju.

Baveći se u petom poglavlju svakodnevicom rata, dr. Velikonja je opisao svoje doživljaje (ne)kulture rata na tzv. mikrorazini, tj. kako se rat manifestira u medijskoj i potrošačkoj kulturi, načinu života građana, odijevanju, dok je u šestom poglavlju »Akademija i rat«), elaborirao stručne, znanstvene, odnosno akademske odgovore na uzroke i posljedice rata. Ujedno je i pisao o pročitanim knjigama na ukrajinske teme, kao i o razgovorima koje je vodio s tamošnjim intelektualcima, piscima, sveučilišnim profesorima, ali ponajviše s mladima i studentima, kako bi »ulovio« njihovu perspektivu viđenja uzroka rata, ali i ukrajinske budućnosti. Sličnim temama autor se nastavio baviti i u sljedeća tri poglavlja; primjerice u »Rečima rata«, pod povećalo je stavio ukrajinsku ratnu književnost: romane, pjesme, dnevnike itd., najznačajnijih pisaca kao što su Serhij Žadan, Jurij Andruhovič, Andrij Ljubka, Andrej Kurkov, Tamara Duda, pjesnikinja Ilja Kiva i drugi, ukazujući pri tome na razlike među piscima koji su pisali i djelima koja su nastajala pod ruskom okupacijom, odnosno separatističkih vlasti i onih koji govore o oblicima oružanog, ali i nenaoružanog otpora okupatoru, a postoji i »treća linija« literature koja većinom obuhvaća autobiografske zapise i prvenstveno iskazuje reakcije (bijes i optimizam) tijekom prve godine rata. To »vidno polje kulture« dr. Velikonja je proširio u osmom i devetom poglavlju na »Slike rata« i »Zvukove rata« i u njima raspravlja o izložbama u galerijama, kao i o »improviziranim« izložbama na ulicama i u drugim javnim prostorima, ali piše i o grafitima i street artu; dakle, daje usprkos ratnim uvjetima jednu sveobuhvatnu panoramu intenzivnih i živih umjetničkih/likovnih zbivanja, a na sličan je način artikulirao i glazbeno stvaralaštvo, primarno ukazujući na razne vrste (anti)ratne muzike, po mnogočemu inovativne u »zvukovnoj produkciji« pod opsadom.

Sjajne opservacije

U posljednjem poglavlju naslovljenom »Posledice rata« dr. Velikonja je opisao uočljiv optimizam koji vlada među Ukrajincima i koji su, bez obzira na teška razaranja i ogromne, nezamislive teškoće života u ratnim okolnostima, uvjereni da će nadvladati agresora i u tome su uporni i postojani. Svjestan je mogućih mana i nedostataka svoje knjige i kako sam kaže: »Nijednog trenutka ne pomišljam da sam u ovoj knjizi uspeo da njezinu temu predstavim u svoj njezinoj kompleksnosti, da dočaram sve emocije koje ta kultura izražava i budi. Ovde čitalac nalazi fragmente, zapise o mrvicama velikih događaja koje su se uglavnom slučajno dokotrljale do mene, mada sam se trudio da im budem u blizini. Sve zapisano i da dodam, sve snimljeno, moja je priča, pačvork mojih utisaka i doživljaja po Ukrajini, mojih susreta s onim što su napisali, naslikali, sprejom realizovali, odigrali, otpevali, snimili ljudi za vreme rata i u godinama koje su mu prethodile.«

Važno je ponoviti: dr. Velikonja je jednako kritičan prema svim ratnim narativima s bilo koje strane da dolaze i svojim »vinjetama« jasno stavlja do znanja kako ne pristaje na manihejski pogled na svijet: nema dvojbi oko toga tko je slabiji i tko je žrtva, dakle da je Ukrajina napadnuta, ali nije mu bilo ni na kraj pameti opravdavati »negativne elemente borbe Ukrajinaca«, već otvoreno, kritički ukazuje na slabosti njihovog »obrambenog nacionalizma« i tu svoju poziciju sam je nazvao »kritičkom naklonjenošću«, što podrazumijeva podržavanje slabijeg, ali pri tome i reflektiranje svega onoga s čime se nije slagao. U knjizi ćemo naći sjajne opservacije o brojnim ukrajinskim kontroverzama: primjerice oko povijesnih, pa i etičkih konotacija ukrajinskog pozdrava »Slava Ukrajini«, gdje autor povlači uočljive paralele, odnosno upozorava na neizbježne asocijacije vezane uz ustaški pozdrav »Za dom spremni«; propituje ulogu i značaj Stepana Bandere oko kojeg se ni sami Ukrajinci ne mogu dogovoriti je li bio nacionalni junak, ili njemački, nacistički kolaborant i zločinac koji je u crno zavio, ne samo Ruse, Poljake i Židove koji su živjeli na tlu Ukrajine, već i vlastiti narod koji nije pristajao na njegove metode borbe za »samostalnu i slobodnu ukrajinsku državu«.

Osvrće se i na radikalne desničarske postrojbe, poput Desnog sektora, pripadnika jedinice Azov itd. koje su se s neprihvatljivom ikonografijom i retorikom herojski borili protiv daleko nadmoćnijeg ruskog agresora i neviđenom se hrabrošću u obrani domovine suočavali sa sigurnom smrću, doslovno do posljednjeg čovjeka. Unutar knjige dr. Velikonja se bavio i »totalitetom« rata, ali i onom manje vidljivom dimenzijom svakodnevnog života, odnosno borbom tzv. običnih ljudi u ratu, koji su usprkos izloženosti pogibiji, razumljivom strahu i prijetnjama smrću, koje ih vrebaju sa svih strana (budući da su ruska »neselektivna« raketiranja ukrajinskih gradova i civilnih objekata doslovno svakodnevna/svakonoćna), pokušavali i barem donekle uspijevali zadržati privid normalnosti života.

Prikazi ratnih užasa

»Vinjete« su pune prikaza ratnih užasa, ali i ratova unutar rata, tj. niza slojeva borbe ne samo tijekom, ili uoči ruske invazije na Ukrajinu, već i u vremenima koja su prethodila »ratnim operacijama«. Velikonja priča i o užasima pogubne, kriminalne ukrajinske postsovjetske tranzicije, ogromnom raslojavanju društva na šačicu bogatih i milijune siromašnih i konstatira kako je Ukrajina žalostan primjer »promašene tranzicije« (a koja to nije bila?); resursima jedna od najbogatijih europskih zemalja, koja je i prije rata tajkunizacijom bila poharana i osiromašena. Krajnje nepravedna raspodjela materijalnog bogatstva, stvorila je kastu krezovski bogatih oligarha, često povezanih s kriminalnim podzemljem, pa i onim ruskim, koji su čim je zapucalo »dali petama vjetra« i ostavili narod koji su pokrali da se brani kako zna i umije. Važan dio ove knjige je i komparativni pogled na tzv. jugoslavenske ratove i dr. Velikonja sjajnim opservacijama nalazi poveznice s ratom u Ukrajini, ali za mene osobno, najsnažniji dojam ova je knjiga ostavila kroz živopisne, a opet tako tužne i melankolične prikaze tog »nadrealnog osjećaja« (tako mi dobro poznatog iz vremena 90-ih godina kada su JNA i paravojne srpske postrojbe godinu dana intenzivno granatirali moj grad Osijek), kada su se strahote rata svugdje oko nas umnožavale svaki dan, izvještavajući o broju poginulih i ranjenih, a mi građani se poslije neprospavanih noći pojavljujemo na ulicama, čistimo grad od gomila krhotina porušenih ili pogođenih zgrada i ostalih objekata i nastojimo usprkos strahu i neizvjesnosti sačuvati barem privid normalnosti.

Jedna čisto orvelovska situacija (n)i mira (n)i rata, u kojoj se nakon oglašavanja sirene o prestanku opasnosti (koja je čista varka, jer već iduće sekunde, iz raznih pravaca može sve iznova početi), izlazimo u kafiće, razgovaramo na ulici, posjećujemo galerije, izložbe, koncerte, kazališta (nikada u miru kulturne manifestacije nisu bile tako masovno posjećene) i sve izgleda kao da je u redu (praktična primjena filozofije kao da); svi se pravimo kao da je sve u redu, a dobro znamo da to nije tako. Zvuk sirene o novoj opasnosti od zračnih napada, topovskog i tenkovskog granatiranja nas budi i upozorava koliko je realnost totalno suprotna od privida kojim se tako grčevito »hranimo«, a čim padne mrak na snagu stupa policijski sat i u zamračenim ulicama, tek uz pokoje žmirkavo svjetlo, u opustjelom gradu čini se kao da je život (pre)stao. Sve to zapaža i o svemu tome piše i dr. Velikonja u svojoj tako mudroj, empatičnoj i tako lijepo, iz duše napisanoj knjizi. I stoga slava ukrajinskom narodu, njegovoj hrabrosti i veličanstvenoj, pravednoj borbi za slobodu, a protiv zla koje boli i uništava sve ljudsko u i oko sebe.