Postali smo neosjetljivi, a neosjetljivi odrasli nikome ne čine dobro

Knjiga "Nadaj se", prva je autobiografija u povijesti koju potpisuje jedan papa. Hrvatski prijevod ovog jedinstvenog izdanja u nakladi zagrebačkog Znanja očekuje se uskoro na policama knjižara, dok će u pretprodaji knjiga biti dostupna na web-shopu znanje.hr.

Iscrpna autobiografija, sastavljena u posljednjih šest godina, koja od početka 20. stoljeća, talijanskih korijena i odvažnog iseljenja predaka u Južnu Ameriku pripovijeda o djetinjstvu, mladenačkim ushitima i nemirima, odabiru svećeničkog poziva, zrelosti, da bi naposljetku obuhvatila cijeli pontifikat i sadašnjost.

Rad na pisanju autobiografije pape Franje započeo je u ožujku 2019. godine. Nakon dugog niza susreta, razgovora, analize javnih i privatnih tekstova i dokumenata te pisanja u suradnji s Carlom Mussom, papa je 30. srpnja 2020. odobrio i inicijalima potpisao svaku stranicu prve verzije rukopisa kakav je dovršen s tim datumom, izrazivši isprva u pisanom obliku izričitu želju "da se knjiga objavi tek nakon moje smrti", kao i dogovor da se rukopis dopuni u nastavku pontifikata.

30. 7. 2020. Papa Franjo u Svetoj Marti potpisuje prvu verziju rukopisa. Sveti je Otac također vlastoručno na dan 9. kolovoza 2024. odredio da se njegova autobiografija na svim jezicima objavi počevši od siječnja 2025., godine novog Jubileja nade, i potpisao je "tiskati" na svakoj stranici novog rukopisa, koji je dopunjen tijekom četiri godine pa sve do prvih dana prosinca 2024. godine. Namijenio je k tome za ilustraciju knjige nekoliko izvanrednih privatnih fotografija, uz vlastite bilješke. Jednako je tako odobrio i potpisom potvrdio tekst i sliku na naslovnici. Tekst i slika su, uz nužne prilagodbe, identični u svim zemljama obuhvaćenim međunarodnom objavom knjige.

9. 8. 2024. Papa Franjo potpisuje konačni rukopis svoje autobiografije. Izvorno pod radnim naslovom "Moja priča", autobiografija je prema želji pape Franje dobila konačni naslov NADAJ SE, pod kojim je povjerena kao dragocjena ostavština čitateljima u cijelome svijetu, na raznim jezicima i u više od 100 država.

Papa je knjigu definirao kao svoju autobiografiju od samoga početka rada na pisanju 2019. godine. U drugim knjigama-intervjuima ili tekstovima nastalima u suradnji s novinarima - od El Jesuita (Isusovac), napisanog u vrijeme kad je Jorge Mario Bergoglio bio kardinal u Buenos Airesu, do Let us Dream (Sanjajmo), od Life (Život) do El sucesor (Nasljednik) - papa Franjo više je puta spominjao epizode iz života, često u svrhu poticaja, ali "Nadaj se" je autentična knjiga sjećanja: izvanredna priča o životu ispričana u prvom licu i jedinstvenim glasom. Kad je o prethodnicima riječ: autobiografsku knjigu Aus meinem Leben (Moj život) objavio je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger 1997., dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere. Tekst pokriva godine od 1927. do 1977., a kardinal Ratzinger izabran je za papu 2005. Drugi tekstovi, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., ili su knjige-intervjui (poput povijesne Prijeći prag nade pape Wojtyłe s Vittoriom Messorijem) ili su eseji (Isus iz Nazareta pape Benedikta).

U ovom broju Magazina, iz bogatog sadržaja knjige predstavljamo nekoliko ulomaka za medije koji će također biti zanimljivi i širem krugu čitatelja.

Za Avvenire

U vezi s temom nade, papa pripovijeda kako su ga u obitelji odgajali za humor, ali pruža i životne primjere kad govori o ironiji svojih prethodnika, kao i o onoj isusovačkoj, a priča i vic o sebi.

Ulomak:

Kad je riječ o narcizmu koji treba spriječiti pravom dozom autoironije, pada mi na pamet vic o pomalo taštom jezuitu koji ima problema sa srcem i mora u bolnicu. Prije nego što uđe u operacijsku salu, isusovac pita Boga: "Gospodine, je li kucnuo moj čas?".

“Ne, živjet ćeš još barem četrdeset godina", kaže mu Bog. Čim se malo oporavi, isusovac iskoristi priliku, kad je već u bolnici, da obavi presađivanje kose, lifting lica, liposukciju, podizanje kapaka, da sredi zube… uglavnom, izađe iz bolnice kao drugi čovjek. No tek što izađe, pred bolnicom na njega naleti automobil i on umre. Kad se nađe pred Bogom, negoduje: "Ali, Gospodine… rekao si mi da ću živjeti još četrdeset godina!". A Bog će: "Ups, oprosti… nisam te prepoznao…".

A ispričali su mi i jedan koji me se izravno tiče, o papi Franji u Americi. Ide više-manje ovako: čim izađe iz zrakoplova u New Yorku, na apostolskom putovanju po Sjedinjenim Državama, papu Franju dočeka golema limuzina. Malo mu je neugodno zbog sve te raskoši, ali onda pomisli kako odavno nije vozio, a takav auto ama baš nikada, i zato pomisli: pa dobro, tko zna kad ću opet imati priliku… Pogleda limuzinu i zamoli vozača: "Ne biste mi možda dali da malo ja probam?" A vozač će: "Gledajte, Vaša Svetosti, stvarno mi je žao, ali ne mogu, nikako, znate, procedure, protokol…". Ali znate što se priča, kakav je papa kad si uvrti nešto u glavu, uglavnom navaljuje on, navaljuje, sve dok vozač ne popusti. Papa Franjo tad sjedne za upravljač i vozi po jednoj od onih golemih cesta i… svidi mu se, nagazi gas, 50 na sat, 80, 120… Sve dok ne začuje sirenu i policijska kola mu priđu i zaustave ga. Mlad policajac priđe zatamnjenom staklu, papa pomalo prestrašeno spusti prozor, a mladac problijedi kao krpa. "Ispričajte me na trenutak", kaže i vrati se u svoja kola da nazove centralu. "Šefe… mislim da imam problem."

A šef će: "Kakav problem?"

“Pa, zaustavio sam auto zbog prekoračenja brzine… ali u njemu se vozi velika faca."

“Koliko velika? Gradonačelnik?"

“Ne, šefe, veća faca od gradonačelnika…"

“Pa tko je veća faca od gradonačelnika? Guverner?"

“Ne, još veća faca…"

“Nije valjda predsjednik?"

“Još veća faca, rekao bih…"

“Pa tko može biti veća faca od predsjednika?"

“Čujte, šefe, nemam ja pojma tko je, reći ću vam samo da mu je šofer papa!"

Evanđelje nas upozorava da ponovno postanemo kao djeca (Mt 18, 3), radi vlastitog spasenja, podsjeća nas tako da iznova steknemo njihovu sposobnost za smijeh, a ona je, psiholozi su se pobrinuli da izračunaju, deset puta veća nego kod odraslih.

Ništa me danas ne veseli toliko koliko susresti djecu: ako me kao dijete imao tko učiti osmijehu, sada kad sam star, često su mi učitelji djeca. Ti me susreti najviše dirnu, od njih se najbolje osjećam. A odmah zatim susreti sa starcima koji blagoslivljaju život, odriču se svake ljutnje, donose radost vina koje je s godinama postalo bolje - neodoljivi su. Znaju i plakati i smijati se, kao i djeca. Kada djecu uzmem u naručje tijekom audijencija na trgu Svetoga Petra, najčešće se smiješe; ali neka, kad me vide u bijelom, pomisle da sam liječnik koji im je došao dati injekciju i onda se rasplaču. Djeca su prvaci u spontanosti, ljudskosti, i podsjećaju nas da onaj tko se odrekne vlastite ljudskosti odriče se svega, a kad nam postane teško gorko zaplakati ili grohotom se nasmijati, tada je uistinu započela naša propast. Postali smo neosjetljivi, a neosjetljivi odrasli nikome ne čine dobro, ni sebi, ni društvu, ni Crkvi.

Za Gazzetta dello Sport

Papa Franjo govori o svojim rodbinskim vezama s Omarom Sivorijem, jednim od najvećih nogometaša svih vremena, prvim Pibe de oro (zlatnim dečkom, što je nadimak koji će, dva nogometna naraštaja poslije, ponijeti i Maradona), progovara o svojoj neokrznutoj sportskoj vjeri u nogometni klub San Lorenzo i upušta se u kroniku legendarne utakmice iz svojega djetinjstva.

U drugom dijelu autobiografije prisjeća se pak odnosa talijanskih doseljenika u Buenos Airesu prema velikom klubu Torino, čija je momčad poginula u avionskoj nesreći na Supergi:

Ulomak 1: Popularna će glazba uvijek biti veza između dvaju svjetova, i u kasnijim godinama, kao razvučeno uže, s jednoga na drugi kraj oceana; poslije će nas znati ponijeti Minine Parole parole (Riječi riječi) ili Zingara (Ciganka) Ive Zanicchi.

Kao što je, naprotiv, u svibnju 1949. pijemontsku zajednicu u Buenos Airesu, i ne samo nju, zavila u crno vijest o tragediji na Supergi: zrakoplov koji je prevozio nogometnu momčad Torina, jednu od najjačih na svijetu, kralježnicu talijanske nogometne reprezentacije, udario je u zid nasipa iza bazilike i svi su poginuli. Mnogo godina poslije osobno ću otići posjetiti tu baziliku i ganut ću stati ispod ploče s imenima 31 žrtve. Razvučeno uže nije puklo, ta je bol naroda učvrstila veze.

Ulomak 2: Oduvijek sam volio igrati nogomet, pa što ako i nisam baš nešto. U Buenos Airesu su takve poput mene zvali pata dura, doslovce "tvrda noga". Što zapravo znači imati dvije lijeve noge. Ali igrao sam. Koliko sam samo puta bio vratar; pa i to je dobra uloga, uvježba te da gledaš stvarnost u lice, da se suočavaš s problemima; možda ti i nije sasvim jasno odakle je ta lopta došla, ali svejedno je moraš nastojati uloviti. Kao što je to i u životu. […]

“Igrala sam po tlu njegove zemlje", kaže Mudrost u Knjizi mudrih izreka (Izr 8, 31). Prije svega. Prije nego što je išta drugo stvoreno.

Milijuni dječaka i djevojčica diljem svijeta zamišljaju je kako se lopta.

Veliki latinoamerički pisac Eduardo Galeano priča kako je jednoga dana novina upitao protestantsku teologinju Dorothee Sölle: "Kako biste djetetu objasnili što je sreća?". "Ne bih mu objašnjavala", odgovorila je teologinja. "Dala bih mu loptu da se igra."

Nema boljeg načina da se objasni sreća nego da se nekoga usreći.

A igra usrećuje, jer tako se može izraziti vlastitu slobodu, na zabavan se način natjecati, jednostavno se prepustiti amaterstvu… Jer moguće je slijediti san a da ne moraš po svaku cijenu postati šampion. Usrećuje čak i ako imaš dvije lijeve noge, ako si pata dura.

Premda je, prema pričama moje majke Regine, koja je rođena Sivori, našim žilama kolalo i malo šampionske krvi: djed onog Omara Sívorija koji će postati jedan od najvećih navalnih igrača u povijesti nogometa, podrijetlom je bio iz istoga kraja oko Lavagne u unutrašnjosti Ligurije odakle su potjecali svi Sivoriji. Omar, prvi kojega su prozvali El pibe de oro, zlatni dečko, dok se Maradona još nije ni rodio, došao je na svijet u Argentini godinu prije mene, a nakon što je osvojio prvenstvo s klubom River Plate otišao je u Italiju, u Juventus i zatim u Napoli. Kad smo u obitelji razgovarali o Sivorijima i Argentini, a kojiput spomenulo bi se i nogometaša, mama je govorila da smo zapravo svi u rodu, iako su nam neki samo daleki rođaci, i da smo se tijekom svih tih godina raštrkali diljem zemlje. Omar Sívori nosio je reprezentativni dres obiju zemalja, a početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća osvojio je i Zlatnu loptu. Bili smo gotovo vršnjaci i daleki rođaci, ali njega sigurno nisu zapale dvije lijeve noge…

Sívori je bio šampion, ali nije mi mogao biti "idol" u djetinjstvu; obojica smo tada bili djeca, a ja sam, uostalom, navijao za San Lorenzo! U četvrti Boedo, nedaleko od kuće djeda i bake s majčine strane, azulgrana, plavo-crvena kluba San Lorenzo de Almagro bila je najčešća boja, od nje su se šarenile ulice, vijorila je s balkona, uokvirivala prozore. U tom sportskom društvu, koje je u crvenoj i plavoj, bojama odjeće Marije Pomoćnice, početkom 20. stoljeća osnovao salezijanski svećenik, također pijemontskog podrijetla, otac Lorenzo Massa, moj otac Mario, koji je bio ljudeskara, igrao je košarku. […]

Od svih je sportova u tom sportskom društvu lavovski dio otpadao ipak na nogomet, na fútbol. A ja, ako kao nogometaš i košarkaš i nisam bio nešto, kao navijač sam ispunjavao sva očekivanja. Uvijek sam s tatom i s braćom Oscarom i Albertom išao na utakmice San Lorenza na Viejo Gasómetro, na Staru plinospremu, stadion koji je kolijevka svih nas cuervos, gavrana, što je nadimak koji su nam nadjenuli protivnički navijači zbog salezijanskog crnog ruha. Često je išla i mama. Bio je to romantičan, obiteljski nogomet, najružnije riječi koje su se mogle čuti kako odjekuju s tribina bile su "prodana dušo" i "nesrećo jedna", ništa više od toga. Prije utakmice bismo krenuli pješice na stadion i ponijeli dvije velike staklene posude, koje bismo usput ostavili u piceriji gdje bi tata stao radi narudžbe. U povratku bismo uzeli svoje dvije posude, u međuvremenu napunjene puževima u ljutom umaku, i uz to još vruću pizzu, pečenu na kamenu. Tako, kakav god bio ishod utakmice, mi smo poslije slavili.

Kao da i sad osjećam miris te pizze: možda je to donekle moja prustovska madlen. Ako ćemo iskreno, otići van pojesti pizzu jedna je od sitnica koje mi najviše nedostaju. Oduvijek sam rado pješačio. Kao kardinal sam uživao pješačiti ulicama i voziti se podzemnom željeznicom. Nekima je to bilo čudno i navaljivali su da netko ide sa mnom, da idem autom, ali stvarnost je katkad tako jednostavna: ja sam oduvijek volio ići pješice. Ulica mi govori toliko toga, na ulici mnogo toga naučim. A volim i grad, i gore i dolje, ulice, trgove, gostionice, pizzu koja se jede za stolom pod vedrim nebom i koja ima posve drukčiji okus od one koju ti dostave kući: u duši sam gradski čovjek.

San Lorenzov stadion Viejo Gasómetro više ne postoji. Vojna hunta je 1979. prisilila klub da odigra posljednju utakmicu na tom stadionu, koji je potom srušen zbog građevinske špekulacije. San Lorenzo je izbačen iz svoje četvrti, iz Boeda. Petnaestak se godina momčad seljakala s jednog na drugo gradsko igralište, sve dok napokon nije izgrađen nov stadion. No gavrani, cuervos, u srcu su i dalje nosili želju da se vrate u Boedo. Club Atlético San Lorenzo de Almagro obznanio je 2019. da je zemljište starog stadiona ponovno u njegovu vlasništvu i da na istome mjestu želi ponovno sagraditi Gasómetro. Rekli su mi da bi se novi stadion trebao zvati Papa Francisco i nisam naročito oduševljen time.

Domaće utakmice prvenstva 1946. godine, koje ćemo osvojiti nekoliko dana prije mojeg desetog rođendana, odgledao sam gotovo sve, a više od sedamdeset godina poslije taj mi je sastav još uvijek pred očima, kao da je danas bilo: Blazina, Vanzini, Basso, Zubieta, Greco, Colombo, Imbelloni, Farro, Martino, Silva… Deset veličanstvenih. A onda… A onda je tu bio i Pontoni. Moj je miljenik bio René Alejandro Pontoni, San Lorenzov vođa navale, golgeter, predvodnik tog "ciklona", Ciclón. Taj nije imao dvije lijeve noge. Pucao je podjednako desnom i lijevom, vješto je driblao, bio je kreativan, imao je jak udarac glavom, pravi akrobat u izvođenju škarica. Znao je zabiti gol na sve načine i vidio sam ga kako ih zabija na sve načine.

“Da vidimo usudi li se netko od vas zabiti gol kao što je to radio Pontoni…", rekao sam nedugo nakon izbora za papu prilikom susreta s nogometnim reprezentacijama Agentine i Italije, koje su pod kapetanskim vodstvom Messija i Buffona igrale dobrotvornu utakmicu. Ti su mi se mladići zbunjeno smješkali, vjerojatno nisu znali na što mislim, ali meni se takav pogodak - to tup, tup, tup, gol - urezalo u pamćenje poput toliko toga što djetetu privuče pozornost, u onoj dobi kada su oči kao spužva, i ostane zauvijek. Listopad je 1946., prvenstvo se bliži kraju i San Lorenzo igra protiv Racinga de Avellaneda: duga dijagonala slijeva, Pontoni okrenut leđima golu smiruje loptu prsima tako da uopće ne dodirne tlo, šutne je uvis iza sebe, tako da u visokom luku izbjegne obrambenog igrača koji trči prema njoj, a onda, s ruba kaznenog prostora strelovito šutira tako da se lopta provuče vrataru zdesna. Gooooooooool! Jer ako svaki gol u Južnoj Americi ima uvijek više slova "o" nego u Europi, ako svaki pogodak, čak i kad je golčić, postane golazo, golčina, zamislite onda tek to. Grlim tatu, grlim braću, svi se grle.

Kad sam bio dijete, Pontoni je za mene bio simbol te igre, nogometa, zajedništva, ljubavi prema sportu koji nije samo bankovni račun, do te mjere da mu je od milijunskih sirena koje su ga mamile u Europu draži bio njegov klub, da bude blizu obitelji, prijateljima, ljudima koji ga vole. Bio je velikan i takav će ostati, čak i nakon teške ozljede koju je dvije godine poslije zadobio na terenu i koja je zadala težak udarac njegovoj karijeri. Neko je vrijeme mijenjao klubove po Južnoj Americi, Kolumbiji, Brazilu, a onda se vratio u San Lorenzo, prije nego što će okačiti kopačke o klin i otvoriti gostionicu. Imao je lijep život. Njegov sin, koji se zove René kao i otac, posjetio me u Vatikanu nekoliko godina nakon što sam izabran.