RAZOTKRIVANJE KOPRENOM PREKRIVENIH TEMELJNIH PITANJA FILOZOFIJE

Knjiga »Pisma o dogmatizmu i kriticizmu« Friedricha Wilhelma Josepha Schellinga (1775. - 1854.), jednog od stupova njemačkog klasičnog idealizma, u izdanju uglednog zagrebačkog izdavača Jesenski i Turk (2024.), a u »klasičnom«, naizgled »staromodnom« izričaju, to jest prijevodu (s njemačkog jezika) Viktora Sonnenfelda (1902. - 1969.), vrsnog osječkog filozofa i germanista i nesumnjivo najskrupuloznijeg i najpreciznijeg hrvatskog prevoditelja kapitalnih djela njemačke idealističke filozofije, prije svega Immanuela Kanta (1724. - 1804.), Johanna Gottlieba Fichtea (1762. - 1814.) i Georga Wilhelma Friedricha Hegela (1770. - 1831.), ali i jednog Arthura Schopnehauera (1788. - 1860.), opsegom je mala (ima tek 70-ak stranica), ali iznimno važna knjižica, ne samo za našu, u biti malobrojnu stručnu, filozofski naobraženu, uopće akademsku javnost, već uvjeren sam i daleko više za hrvatsku kulturu, u najširem značenju te riječi, jer iz svog vremena, kao da nam govori o našem vremenu, točnije kao da nije (na)pisana prije 150 i više godina, već nedavno, tek možda prije nekoliko mjeseci, najduže godinu dana.

Što, naravno, prije svega govori o genijalnosti Schellingova filozofskog rukopisa i impresivnoj snazi njegova uma, rasudne, kritičke, stvaralačke moći koja suvereno nadilazi, ali i spaja epohe, ali još i više o nama samima, danas, sada i ovdje, jer one teorijske i praktičke zadaće koje je postavila, kritički propitala i definirala klasična njemačka filozofija, ne samo da do danas nismo postvarili, već ih se u bitnom nismo ni dotakli; živimo daleko ispod razine imperativa filozofije toga doba, na koje oboružani kompjutorima, umjetnom inteligencijom i ostalim tehnološkim čudesima gledamo s »visine« i prezirom, nesvjesni koliko zapravo duhom zaostajemo i sve se više udaljavamo od svoje ljudske, humane biti.

Nalik sokratovskim dijalozima

Studija, zapravo rasprava je (na)pisana živim jezikom i u formi, nalik sokratovskim dijalozima i to na uistinu impresivan, priznajem i pomalo složen, ali nadasve zanimljiv način, jer problematizira neka od temeljnih filozofskih, svevremenih pitanja koja se dotiču čovjeka i svijeta, ne samo prethodne, već i ove naše epohe, a po svemu sudeći bit će aktualna i sljedećih stotinjak godina (ako ne i duže), jednostavno stoga jer nam govori o istini, slobodi, odnosu apsolutnog i relativnog, beskonačnog i konačnog, zakonima identiteta, teoriji kao djelatnoj praksi, kriticizmu i dogmatizmu (raz)uma, svemu u čemu je naše doba tako dramatično oskudno; o čemu, umišljeno u vlastitu superiornost, ne vodi računa, falsificira zbiljnost svijeta ideološkim i političkim fantazmagorijama i tako samo sebi »izbija tlo pod nogama«, trijumfalno srljajući u propast, slaboumno ignorirajući (s)misao transcendencije u kojem se jedino, do kraja i bez ostatka može i »ima razjasniti kako je znanje uopće moguće«. I kako tu nema ni trunke mjesta za nekakve post-činjenice i ostale ovodobne prazne priče i »zamagljivanja« istine, jer svaki takav korak, put je u propast, u stanje u kojem je sve moguće, sve dozvoljeno i u kojem stvarno(g) ničeg nema, izuzev golog, sebičnog, pragmatičnog interesa onih koji bi silom vladali i lagodno uživali u blagodatima, »plodovima tuđeg rada«, beskrupulozno iskorištavajući ljude i svijet oko sebe. I čovjeka i prirodu.

Stoga, za Schellinga je pravo pitanje: kako znanje osloboditi dogmi, predrasuda, idola i svega što ga priječi da se oslobodi tijekom povijesti nametnutih stega i kako ga usmjeriti prema dobru, a protiv zla. Naše vrijeme obilježeno poluistinama, alternativnim istinama, lažnim vijestima, post-činjenicama i samo ne može biti drugo i bolje od onoga čime se mi, kao »kovači lažnog novca« (André Gide) ponosimo i na čemu gradimo arhitekturu »novog vrlog svijeta«; pojmovi fake news i post-truth nisu izmišljeni danas ili jučer, stari su koliko i čovječanstvo, ali danas su dobili »puno pravo građanstva«, postali su zamjenska realnost koja u ubrzanom tempu istiskuje stvarnu realnost i uloge se, praktički preko noći, kao štapićem mađioničara preokreću; istinu zamjenjuje laž, stvarnost privid i takva se situacija, (o)pozicija do kraja, svim raspoloživim sredstvima relativizira; nestvarno se krajnjim banaliziranjem uzima i nameće »kao da« je stvarno i ono o čemu je Orwell proročanski pisao kao izglednoj, ali dalekoj budućnosti, praktički je preko noći postalo našim tegobnim, mučnim realitetom, a upravo Schellingova knjižica artikulira moguće načine stvarnog (s)uočavanja, kao i načine prevladavanja stupice u koju smo se sami zapleli, prepotentno uvjereni kako se nepodnošljivom lakoćom zavaravanja i sumnjivim stranputicama može doskočiti mišljenju, odnosno »oboriti teorijski neoborivo«.

Ili, kako je to Schelling precizirao: »Um se mora odreći ili objektivnog inteligibilnog svijeta ili subjektivne osobnosti, apsolutnog objekta ili apsolutnog subjekta-slobodne volje.« Interes uma također zahtijeva da se »bdije s najvećom pomnjom da sofisterije moralne tromosti (i tuposti) ne bi prevukle preko nje koprenu koja bi mogla zavarati čovječanstvo i stoga je dužnost da se otkrije cijela ta varka i da se pokaže kako je svaki pokušaj da se ona umu napravi podnošljivom, može uspjeti samo pomoću nove varke koja mora um održavati u trajnom neznanju i skrivati mu posljednji bezdan, u koji se dogmatizam neminovno mora baciti čim prodre do posljednjeg velikog pitanja: bitak ili nebitak?«

Njemački klasični idealizam

Popularizirajući »ideologiju« njemačkog klasičnog idealizma, Schelling je s pozicije kriticizma polemizirao s dogmatizmom, pokušavajući logičkim izvedbama p(r)okazati i dokazati slabosti i nedostatke »moralnog i spoznajnog relativizma«, ali istodobno svjestan je i ograničenosti vlastite perspektive, jer temeljna filozofska, znači životna pitanja, podjednako izmiču i »kritičaru« i »dogmatiku«, ukoliko se ne osmisli »djelatna praksa« koja bolje i više odgovara težnji za slobodom i osobnošću. A, Schelling smatra kako je »problem kombiniranja perspektive pojedine osobe u svijetu s objektivnim gledištem na taj svijet, u koji je uključena i svaka pojedina osoba i njezino gledište«, nerješiv na »tradicionalan« način koji je jedino moguće prevladati tzv. kriticizmom, to jest kritičkim preispitivanjem uma samog, odnosno zahtjevom umu da pred sudom sebe sama odredi vlastite mogućnosti i granice. To je preispitivanje započeo Kant, otvorio je umu nove horizonte, a Schelling je nastavio tražiti nove putove njegove nadopune i razrade i u tom je pravcu učinio velike iskorake koji i našem vremenu itekako imaju što reći.

Naslovnica "Pisama o dogmatizmu i kriticizmu" (Jesenski i Turk, 2024.)

On je u nekoliko navrata prerađivao svoj sustav, tako da u konačnici u njegovoj filozofiji možemo razlikovati pet perioda: filozofiju prirode, estetički idealizam, apsolutni idealizam, znanost o slobodi i filozofiju mitologije i objave. Pod utjecajem njemačkih romantičara, posebice Hölderlina, on je razvio svoj »smisao za prirodu i umjetnost«, da bi kasnije razradom filozofije prirode oduševio romantičare i »usmjerio« njihovo pjesničko i uopće književno i umjetničko stvaralaštvo. Naime, Schelling je pod utjecajem Spinoze i njegova panteizma, ali i sustavnim proučavanjima prirodnih znanosti (u širokom rasponu od fizike i kemije do fiziologije i biologije) oblikovao svoj »prirodoslovni« monizam i tada prevladavajućem mehanicizmu suprotstavio dinamizam koji se očituje posredovanjem dvojstva privlačne i odbojne sile iz koje se kroz suprotnosti »plete harmonija« svijeta.

Svekolika je priroda prožeta životom, elanom vitalizma i utoliko je neminovno i stvaralačka i svrhovita. Upravo su na tom fonu njemački romantičari Schellingovu (pr)oduhovljenu prirodu pojmili kao pretpostavku svrhovita djelovanja čovjeka; ljepota i harmonija prirode, zapravo su produkt stvaralačkog suodnosa onoga što se u antičkoj estetici nazivalo jedinstvom »poesisa« i »tehne«, čime su, po njihovom mišljenju negirali koncepcije o prirodi kao drugobitku.

Čudo umjetnosti

Schellingova filozofija objektivnog idealizma, koju mnogi nazivaju i filozofijom identiteta, predstavlja jedinstvo prirode i duha, pretpostavlja »prirodu kao vidljivi duh, a duh kao nevidljivu prirodu«. Pojam Apsoluta pretpostavlja identitet objektivnog i subjektivnog, organskog i anorganskog, svjesnog i nesvjesnog, a znanje o Apsolutu se temelji na podudaranju objekta sa subjektom, realnog s idealnim. Prilagođavanje predodžbi objektivnom svijetu može se shvatiti samo ako pretpostavimo da su subjekt i objekt iskonski Jedno. A, to je jedinstvo neposredno izraženo samo u samosvijesti. Završni oblik »cijelog filozofskog svoda«, tog beskonačno lijepog stvaralačkog kozmosa po Schellingu je filozofija umjetnosti, koja je »dokument« autentičnog jedinstva, identiteta svjesnog i nesvjesnog, odnosno očitovanje sklada nužnosti i slobode. Ova se Schellingova filozofija još naziva i estetičkim panteizmom, jer se manifestira kao objava Apsoluta/božanstva. Proturječnosti svijeta se »ublažavaju« fenomenom ljepote koja je »ono beskonačno što se prikazuje kao konačno«. Umjetnost ne oponaša prirodu, već stvara, »proizvodi« nešto novo, razrješava kroz povijest nataložena proturječja, koja se drukčije niti mogu niti se dadu otkloniti, već samo i jedino »čudom umjetnosti«.

Schelling je ustvrdio: »Idejni svijet umjetnosti i realni svijet objekta produkti su jedne te iste djelatnosti; sastajanje svjesne i nesvjesne djelatnosti rezultira form(ul)iranjem dva svijeta: ukoliko se sastajanje realizira bez svijesti, onda govorimo o stvarnom svijetu, a ukoliko se radi o svjesnom sastajanju, stvara se estetički svijet, idealni svijetu kojem treba(mo) težiti i koji je telos naše ‘djelatne prakse’.« Umjetnost je sama sebi svrha, neovisna je od svih »vanjskih« svrha i stoga odbija svaku srodnost s bilo kakvim osjetilnim užitkom, korišću, u konačnici čak i s moralitetom, ali i znanošću. Schelling je svoju filozofiju (iz)gradio na opozitu prema Hegelovoj »fenomenologiji duha« koju je »optužio« za racionalističku jednostranost i stoga se neminovno nadaje kao »negativna filozofija uma« koja nije u stanju pojmiti egzistenciju i slobodu u njihovim iracionalnim temeljima. Iz te »slabosti« racionalističkog uma mora se naći izlaz, a to je: na novi način oblikovati same izvore, sam iskon filozofije egzistencije.

Podrijetlo čovjekove slobode

Schelling je za temeljnu zadaću svoje filozofije odredio: odgonetavanje tajne samog bitka čovjeka i cjelinu njegove pozicije u totalitetu »svjetskog bitka« i u tom kontekstu je pokuša(va)o i razjasniti samu suštinu i podrijetlo čovjekove slobode. U tim njegovim nastojanjima oslanjao se na neoplatonizam i biblijsku mistiku te uz potporu Barucha de Spinoze (1632. - 1677.) i Jakoba Böhmea (1575. - 1624.) i jedan pomalo specifičan metaforičko-simbolički jezik, koji je cjelini njegova rukopisa da(va)o »pojmovnu čistoću«; on je slično Fichteu, a posvema suprotno Hegelu, afirmirao »pojmovno mišljenje« kao najviši oblik spoznaje (i) biti filozofije.

Schelling je »branio« ideju kako i sam čovjek kao umno i slobodno biće pripada toj i takvoj cjelini i upravo kao »umno i slobodno biće«, slično je i srodno Bogu/Apsolutu i stoga u cijeloj toj priči ima posebnu ulogu. Poseban položaj i posebnu misiju u totalitetu bitka i prirode čovjek postvaruje posredovanjem slobode i utoliko čovjeka nije moguće pojmiti kao da je predmet ili stvar. On ne može postati pukim objektom analize i spoznaje kao što su to druga bića i time je »ispjevao apoteozu« umnosti i slobodi čovjeka, ne samo na teorijskom, već prije i iznad svega i na praktičnom polju stvaralačke djelatnosti.

Ali, smatrao je kako to samo po sebi nije dovoljno i da treba razviti i teorijsku samosvijest čovjeka »u specifičnom bitku i zasebnom određenju«. Taj put i razvoj samorazumijevanja čovjeka, zapravo je rast njegove samosvijeti o vlastitom bitku, moćima/mogućnostima i predstavlja ključnu zadaću filozofije. Upravo je razvoj samosvijesti neophodna pretpostavka učinkovitog praktičkog i stvaralačkog odnosa čovjeka prema svijetu i biću. U svom manje poznatom djelu »Forma i princip filozofije«, ali koje je nesumnjivo imalo prevratnički, čak epohalni značaj u razvoju filozofske misli kaže: »Dajte čovjeku svijest o onome što on jest i on će uskoro naučiti biti ono što treba; dajte mu teorijsko poštovanje njega samog, praktično će ubrzo uslijediti. Uzaludno bi bilo od dobre volje ljudi očekivati veliki napredak čovječanstva, jer da bi postali bolji, oni bi već prije toga morali biti dobri; međutim revolucija u čovjeku baš zbog toga mora poći od svijesti o njegovoj suštini, on mora teorijski biti dobar da bi to postao praktički, a najsigurnija vježba za način djelovanja suglasan sa samim sobom jest spoznaja kako suština čovjeka postoji samo u jedinstvu i pomoću jedinstva, jer čovjek koji je jednom došao do tog uvjerenja, shvatiti će kako za njega jedinstvo htijenja i djelovanja isto tako mora biti prirodno i nužno kao i održavanje njegovog postojanja. Odnosno, kako se do čovjeka, nas samih, mora pronaći pravi put za postvarenje jedinstva htijenja i djelovanja jednako tako kao što je posvema prirodan mehanizam jedinstva čovjekova tijela i njegove svijesti.«

Transcendentalni idealizam

Što naravno pretpostavlja i našu savjest, jer upravo o tome je riječ u knjizi koju prikazujem. Dogmatizam i kriticizam koliko god bili principijelno različiti, tvrdi Schelling, moraju se ipak na koncu sastati na jednoj točki, na jednom te istom problemu. I tek tada dolazi vrijeme njihova posvemašnja razdvajanja, jer se više nego zorno ilustrira kako su svi ti naizgled slični stavovi, u biti bili »stavovi utvrđeni bez temelja«. Niti je kriticizam mogao slijediti dogmatizam, niti je bila moguća suprotna pozicija na području Apsoluta/apsolutnog, jer »tu za njih oba nije bilo moguće ništa drugo, nego samo apsolutno tvrđenje koje za proturječni sistem nije ništa značilo«.

Ali, prvotne »nesavladive prepreke« (Friedrich H. Jacobi) tako su postale razvidne i utoliko niti jedna »prava«, kritički domišljena filozofija neće, niti smije samouvjereno tvrditi kako je postavljanjem najviših principa napravila sve. Nije, niti može, jer na takvoj arhitekturi se može (iz)graditi i posvema lažna slika svijeta, koja upravo zbog »postavljenih najviših principa«, može pretendirati na sliku istine, a koja se svjesno izokreće i interesno kalkulira.

Međutim, Schellingu je upravo stalo da razriješi taj ključni problem mišljenja, odnosno da uoči i definira raskorak teorijskog i praktičkog uma, između objektivnog i subjektivnog, ideje i stvarnosti. Po njegovom mišljenju, Kant i Fichte te probleme nisu prevladali na zadovoljavajući način: kod Kanta su praktička i teorijska filozofija ostale nepovezane nekim zajedničkim principom, dok Fichte o idealizmu razmišlja samo u subjektivnom značenju riječi i drži se »samo stanovišta refleksije«, dok mu ono objektivno ostaje strano.

Suprotno svom velikom prethodniku (Kantu), odnosno Fichteu kao suvremeniku, Schelling je pokušao i u najvećoj mogućoj mjeri je i uspio povezati praktičku i teorijsku filozofiju, praktički i teorijski um u jedan zajednički princip i stoga je mogao prići pokušajima osmišljavanja totaliteta, to jest zasnivanju sustava objektivnog idealizma i uvezivanja dviju vrsta uma u cjelinu, povezanu jednim principom. Po njegovom mišljenju, transcendentalna filozofija mora objasniti, polazeći od subjektivnog, kako nastaje ono objektivno iz njega i kako je znanje uopće moguće. Dakle, znanje, a ne razne interpretacije znanja.

U svom kapitalnom djelu »Sistem transcendentalnog idealizma« Schelling je zapisao: »Priroda transcendentalnog razmatranja mora se sastojati u tome da se u njemu i ono što je u svakom drugom mišljenju, znanju ili djelovanju bježi od svijesti i što je apsolutno neobjektivno, dovodi u njemu do svijesti i da postaje objektivno, ukratko: u postojanom postajanju objektom samom sebi onog subjektivnog.« Tako subjekt radi na sebi samome i samog sebe objektivizira. Ta i takva djelatna praksa nikada ne svršava i upravo se u tome i krije tajna slobode čovjeka kao individue, jer neprestano želi napredovati i usavršavati se. Tako se ujedno i (p)održava »kontinuitet samosvijesti subjekta«.

Autentična filozofija prirode

Svijet i biće (uključujući i čovjeka) u totalitetu, Schelling je (pro)tumačio kao jednu, jedinstvenu, nedjeljivu cjelinu bitka, u kojem svaki dio ima svoje, nezamjenjivo mjesto i ulogu. Taj i takav svijet Schelling je naz(i)vao: Apsolut, apsolutni um, Bog, Priroda (»Deus sive natura«), pri čemu tzv. apsolutni um predstavlja indiferenciju subjektivnog i objektivnog, ali i njihovo jedinstvo. On je jedan i samome sebi jednak; apsolutni je um vječan i beskonačna je afirmacija sebe samog koja obuhvaća sebe samog.

On je, kako je pisao Schelling, »po sebi samome, iz sebe samog i u sebi samome postojeći bitak izvan kojeg nema ni sličnog, niti nesličnog«. I dalje nadopunjuje svoju misao: »Apsolut nije po sebi ni svjestan, niti nesvjestan, ni slobodan, niti nužan. Nije svjestan, jer svaka svijest počiva na relativnom jedinstvu mišljenja i bivstva, a u Apsolutu je apsolutno jedinstvo. Nije nesvjestan, jer on nije svjestan samo zato što je apsolutna svijest. Nije slobodan, jer sloboda počiva na relativnom suprotstavljanju i relativnom jedinstvu mogućnosti i stvarnosti, a u Apsolutu su i jedno i drugo apsolutno Jedno.«

U svojoj »punoći« i duh i priroda svoju konkretizaciju dobivaju isključivo posredovanjem Apsoluta, a njima se pridružuje i umjetnost kao »treća fundamentalna forma ozbiljenja apsolutnog uma u senzitivnoj i vizualnoj formi«. Dakle, Schelling je prirodu tumačio na drukčiji način i od Kanta i od Fichtea; suprotno njima razvio je autentičnu filozofiju prirode koja se predstavila kao temeljni dio totaliteta njegova filozofskog sustava i imala je snažan utjecaj na tadašnju znanstvenu i filozofsku misao, koji je, kako je vrijeme odmicalo postajao sve veći i izraženiji. Jer, i u prirodi, pisao je Schelling, objedinjuje se i materijalno i duhovno, svjesno i nesvjesno, idealno i empirijsko; dakle priroda je sustav dinamičkih procesa i sustav sila koji svojim jedinstvom predstavljaju materiju. A, cilj razvoja prirode, po Schellingu je »proizvodnja svjesne inteligencije«; dakle u osnovi njegovog teleološkog i organskog poimanja nalazi se pojam Života (Leben) koji je sam po sebi čudo, ali i po tome što nam omogućava da razumijemo prirodu i kao veliko životno jedinstvo i kao svrsishodnu cjelinu. Svaki je život »produkt antagonističkih sila«, drukčije rečeno, »nagon i sila bitak su prirode«. Utoliko je Schelling i mogao ponavljati svoj logički perpetum mobile kao utemeljenu misao, po kojoj je priroda vidljivi duh, a duh nevidljiva priroda.

Originalan mislilac

Iz svega do sada izrečenog, čini se kako nije teško zaključiti da je Schelling po mnogočemu specifičan i originalan mislilac; prije svega imao je izrazitu osjetljivost za prirodu i umjetnost, ali bio je ujedno i otvoren religiozno-mističnim iskustvima, kao i spoznajama »prirodnih zakona«, tako da je u svojoj misli sjedinjavao različite polove i tipove iskustva, kao malo koji filozof u svekolikoj dosadašnjoj povijesti filozofskog mišljenja. Utoliko je bio iznimno osjetljiv na svaki, pa i najmanji pokušaj falsificiranja stvarnosti, lažno predstavljanje, nametanja dogmi kojima se istina razvlači po potrebi kao da je satjerana u Prokrustovu postelju.

Stoga ne čudi da je svojom pojavom »pripremio teren za dolazak Hegela« koji je cijelu školu njemačkog klasičkog idealizma doveo do samog vrhunca moći mišljenja, a svojim idejama »života i snage, afirmacijom iracionalnog i nesvjesnog kao stvaralačkih oblika bitka«, izvršio je tako snažan utjecaj na povijest filozofije, posebice na Friedricha Nietzschea (1844. - 1900.), Eduarda von Hartmanna (1842. - 1906.), Wilhelma Diltheya (1833. - 1911.), Ernsta Cassirera (1874. - 1945.) ili pak Helmutha Plessnera (1892. - 1985.). Svojom filozofijom Schelling je razgrnuo koprenu s tijela filozofije i otvorio vrata istini o znanju, uvjeren kako ono što je istinito i ne može biti drukčije no istodobno i lijepo. Stoga bi njegova filozofska deviza, u skraćenoj varijanti mogla glasiti: za kriticizam, a protiv dogmatizma. I utoliko nam je i danas važna, čak životno neophodna.