Peach pit: Mali veliki dragulj hrvatske “izvanstrujne” scene

Za početak malo o nazivima. Ima, naime, nešto u sočnim breskvama i njihovim gorkim košticama, što "pali" one koji sviraju rock-glazbu. U davnoj prošlosti, kakve su šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, imali smo, između ostalog, i jedan veliki album jednog velikog "americana" benda - kultni Eat a Peach ("Zagrizi breskvu") legendarnih južnjaka The Allman Brothers Banda. U Maconu, Georgia, rastu velike breskve kojima su ABB posvetili cijelu naslovnicu toga svoga LP-ja. Ostalo je povijest, kaže otrcana fraza...

Breskve vole i na sjeveru, u Kanadi, osobito u Vancouveru, odakle već desetak godina svojim power-popom fanove uveseljavaju domaći Peach Pit (dakle "Koštica breskve"), čak imaju i istoimenu hit-pjesmicu, a popularnošću su dobacili čak do Europe. Prošlogodišnji album "Magpie" vrlo je dobar, baš svjež i sočan poput zrele breskve.

I evo nas sad do ljubitelja breskvi iz našeg podneblja, do benda također nazvanog Peach Pit, zagrebačkih instrumentalista koji sviraju okvirno ono što se uobičajeno žanrovski određuje kao post-rock, s utjecajima noise-rocka, math-rocka, kraut-rocka, pa i jazza i još koječega. I tu je sad jedan problem, vjerojatno ne samo moj nego i drugih koji pišu ili pokušavaju pisati o takvoj vrsti glazbe, a to je nedostatak ne toliko pjevanja, dakle vokala, koliko tekstova, odnosno lirike pjesama, kao više ili manje poticajne inspiracije da se o takvoj grupi i takvom stilu raspravlja naširoko i percepira takav izričaj dublje od pukih konstatacija da tu sad netko nešto svira a pritom mu ne pada na pamet i nešto otpjevati.

No, da me krivo ne shvatite, motiva za slušanje, i pritom uživanja, te "post-koječega" glazbe bez vokala nimalo ne manjka, naprotiv i više ih je nego dostatno ako je bend koji prozvodi takve instrumentalne uratke i sam kreativan, inspirativan i emocionalno dojmljiiv u svakom tonu, melodiji, ritmu, buci i eksperimentu koji nije sam sebi svrha, nego legitiman autorski i skladateljski istup bez obzira na to dolazi li kao takav iz duboke ilegale, napose undergrounda, ili se s takvim stilom probio čak i u mainstream.

U tom i takvom slučaju nebitno je zove li se takva grupa Mogwai, Slint, Shellac ili Ruins, netko iz ergele njujorškog no wave pokreta, možda Can, Fugazi, King Crimson ili još netko iz bliže ili dalje prošlosti (uključujući i zagrebačke space jazzere Chui), kako to u svojoj nadahnutoj recenziji za RDD albuma Peach Pita naslovljenog "2018 - 2023" sugerira kolega Vedran Harča. I nebitno je naravno jesu li ime grupe uzeli nakon što su se prejeli breskvi ili nečeg drugog.

Dakle, o bendu Peach Pit je riječ, našim dečkima, koji su me vrsnim albumom, kakav je "2018 - 2023", potaknuli da njihovu pojavu (re)interpretiram onakvim uvodnim referencama o breskvama i mudrolijama za koje me baš nadahnulo 30-ak i nešto više minuta long-playa (LP, kako to gordo zvuči u vremenu kad streaming ubija, i doslovce, glazbu svake vrste!) kojim se predstavlja Peach Pit nakon čak 14 godina od prethodnog studijskog izdanja "Doviđenja u Calgaryju", odnosno 12 godina od kompilacije "Music For Three Films".

A na LP-ju "2018 - 2023", koji se može tretirati i kako nekakav kompilacijski pregled karijere, spomenutih 30-ak minuta trajanja zapravo je "zapis" jedne skladbe, premda se u njoj uočavaju prijelazi koji sugeriraju izmjene/promjene u tempu i strukturi zvukovlja koje nisu samo gitarske naravi i ritmičke dinamike tipa bubanj-bas nego i aranžmanske širine koja uključuje i upadice nekih dekorativnih eklemenata koji osnažuju ukupnu sliku onoga što slušamo, odnosno onoga što grupa izvodi.

Kako se navodi u promo-materijalu, riječ je o konceptualnoj kompoziciji u trajanju od 30 minuta, pažljivo osmišljenoj za format LP ploče. Svaka strana albuma gradi se oko jedne ritamske figure koja služi kao strukturna osnova za daljnji glazbeni razvoj, otvarajući prostor za gustu međuigru bubnja, bas gitare i gitare.

U tom i takvom izdanju "Koštica breskve", oliti Peach Pit, više su gorki nego slatki, ali su u kompletu sugestivni i kad su kompleksni i kad su jednostavni. Drugim riječima, sad već veterani Mihael Bele, Franjo Glušac i Bruno Vorberger bili su, a sad ovim LP-jem to i potvrđuju, pravi mali veliki dragulj hrvatske "izvanstrujne" underground scene. Nisu niti će ikad biti Mogwai, još manje vancouverski indie-imenjaci, niti to trebaju postati, ali da su svoji na svome, najzrelija post-rock breskva, recimo tako, s domaćeg terena, u to nema nikakve sumnje. Album "2018-2023", iako je nastajao, kako sugerira naslov, pet godina, kao da je snimljen u nekom bezvremenskom trenutku izvan svih struja, trendova i hypeova. Kolega Harča albumu je udijelio čistu desetku. Pridružujem mu se s istom ocjenom! Uz opasku da Peach Pit obvezatno treba čuti uživo, nadajmo se na nekom skorašnjem koncertu u Zagrebu li negdje drugdje.

Očekivano, kao izdavači "2018-2023" potpisane su četiri nezavisne etikete zvučnih naziva - Geenger Records, Guranje s litice, Kekere Aquarium i Interstellar Records. I njima također idu sve pohvale ne samo za objavu ovog iznimno vrijednog albuma nego i za ukupan doprinos izvornoj, originalnoj i autentičnoj glazbi kakvom se godinama bave i od svoje "donkihotovske" borbe ne odustaju.