LYGIA CLARK U NEUE NATIONALGALERIE U BERLINU
Kada je umjetnost naučila disati
U svijetu koji je preplavljen vizualnim podražajima i digitalnim kopijama stvarnosti, Clarkino djelo poziva na povratak izvornom, osjetilnom susretu s umjetnošću - susretu koji se događa u tijelu, u dodiru, u disanju
(Foto Sandra USKOKOVIĆ)
U staklenim dvoranama berlinske Neue Nationalgalerie zrak izgleda kao da je u pokretu. Posjetitelji se saginju, okreću, pružaju ruke i dodiruju predmete koji se nalaze negdje između skulpture i eksperimenta, između igre i rituala. Ovo nije uobičajena muzejska koreografija. Ovdje gledatelj nije pasivni promatrač nego sudionik, suautor. Ovo je svijet Lygie Clark - svijet u kojem umjetnost uči disati kroz tijela onih koji je doživljavaju.
Retrospektiva brazilske umjetnice Lygie Clark (1920.–1988.), prva cjelovita izložba njezina opusa u Njemačkoj, ponovo otkriva umjetnicu koja je promijenila ne samo izgled umjetnosti, nego i njezinu funkciju. Više od 120 djela - slike, reljefi, sklopive metalne skulpture, osjetilni objekti i participativne instalacije - prate njezino putovanje od geometrijske apstrakcije do umjetnosti kao terapije, od atelijera do živog, zajedničkog iskustva.
Clarkin umjetnički put odražava uzavrelu energiju poslijeratnog Brazila, zemlje na prekretnici između modernističkih snova i političkih napetosti. Njezina umjetnost nosi tu dvojnost: istodobno racionalna i intuitivna, konstrukcijska i duboko osjetilna. Za Clark, umjetnost nikada nije bila samo forma - bila je način življenja.
Od konstruktivizma do osjeta
Clark započinje karijeru u Rio de Janeiru kasnih 1940-ih, stvarajući apstraktne slike utemeljene na liniji, ritmu i geometriji. Stubišta i prostorne mreže na njezinim platnima bili su metafore pokreta i neprestanog oblikovanja identiteta. Nakon studija kod Fernanda Légera u Parizu, vraća se u Brazil 1952., upravo u trenutku kada pokret konkretne umjetnosti postaje vizualni jezik nacionalnog modernizma.
Godine 1954. pridružuje se skupini Grupo Frente, okupljenoj oko geometrijske apstrakcije. Za Clark, međutim, geometrija nije bila cilj, nego prijelaz - vrata prema iskustvu. Njezino otkriće »organske linije« sredinom 1950-ih redefiniralo je samu prirodu slikarskog prostora. Linija je postala živa granica, disanje između slike i svijeta. S njom Clark prelazi s prikazivanja na iskustvo, s forme na percepciju.
Do kraja desetljeća Clark pretvara sliku u objekt. Njezine modulirane površine i jedinice odvajaju se od zida i ulaze u prostor promatrača. Crno-bijele plohe preklapaju se, naginju, otvaraju pogled i traže kretanje oka - one nisu prikaz pokreta, već sam pokret. Za Clark, arhitektura nikada nije bila samo metafora. Bila je živi organizam. Male makete koje je izrađivala od kartona ili šibica nisu predstavljale zgrade, nego istraživanje prostorne empatije - kako se tijelo i prostor mogu međusobno osjećati.
Tijekom 1960-ih Clark, zajedno s Héliom Oiticicom, postaje središnja figura neokonkretizma, pokreta koji oslobađa modernu umjetnost njezine racionalne strogosti. Počinje stvarati predmete koji se dodiruju, nose, presavijaju — radove koji postoje samo kroz dodir i sudjelovanje. Gledatelj više nije odvojen od umjetnosti; gledatelj postaje umjetnost.
Serija Bichos (»Stvorenja«) iz 1960- ih, sastavljena od metalnih ploča spojenih šarkama, utjelovljuje taj prijelaz. Svaki pokret ruke mijenja oblik skulpture, a trenutak dodira postaje trenutak stvaranja. »Zanima me trenutak kontakta,« rekla je Clark, »jer djelo živi samo u tom trenutku.«
Godine 1963. nastaje njezino legendarno djelo Caminhando (»Hodanje«). Umjesto objekta, Clark nudi uputu: sudionik treba izraditi Möbiusovu traku i rezati je škarama bez prestanka. Rezanje nikada ne završava - traka se širi, sužava, uvija - pretvarajući čin u metaforu neprekidnog putovanja. Caminhando označava trenutak kada umjetnost prestaje biti predmet i postaje iskustvo. Umjetnost se više ne gleda, nego živi. U Parizu, Clark razvija osjetilne eksperimente - radove koji uključuju miris, zvuk, dodir. U svojim Osjetilnim objektima spaja umjetnost i psihologiju, vjerujući da dodir i ritam mogu obnoviti vezu između tijela i svijesti. Umjetnost, za nju, postaje način iscjeljenja.
Umjetnost kao tijelo, tijelo kao kuća
Na Venecijanskom bijenalu 1968. Clark izlaže monumentalno djelo A Casa é o Corpo (»Kuća je tijelo«). Instalacija u obliku prozirnog tunela omogućuje posjetiteljima da se doslovno ponovno rode prolaskom kroz membrane, svjetla i zvukove koji simboliziraju faze začeća, rasta i rađanja. Ovaj rad poziva posjetitelja da osjeti umjesto da promatra. Clark ruši granice između umjetnosti, arhitekture i rituala. Njezina umjetnost postaje prostor prolaska, proces transformacije.
Krajem 1960-ih Clark ulazi u novu fazu - umjetnost postaje kolektivni eksperiment. U djelu Baba Antropofágica (»Antropofagična slina«, 1969.) sudionici sjede oko osobe koja leži na podu, držeći u ustima klupka niti koje odmotavaju i prekrivaju tijelom drugih. Nitima natopljenima slinom stvaraju mrežu - zajedničko, živo tijelo. To je istodobno čin povezanosti i ranjivosti, umjetnost kao ritual empatije.
U djelu Corpo Coletivo (»Kolektivno tijelo«, 1970.) sudionici nose odijela povezana konopcima koji ograničavaju pokret. Kako se kreću, moraju disati i djelovati kao jedno biće. Clark time stvara fizičku metaforu zajedništva umjetnost kao proces disanja između pojedinca i cjeline.
Po povratku u Rio de Janeiro 1976., Clark napušta galerije. Razvija relacijske objekte - kamenčiće, školjke, vrećice s vodom i zrakom - koje koristi u terapijskim seansama za ponovno buđenje tjelesne svijesti. Naziva svoju metodu »Strukturiranje sebstva«, spoj umjetnosti i psihoterapije.
Kroz dodir, disanje i jednostavne geste, pokušava ponovno povezati tijelo, emocije i misli. U njezinim rukama obični predmeti postaju instrumenti introspekcije i iscjeljenja. Umjetnost više nije predmet, nego proces – dijalog između unutarnjeg i vanjskog svijeta.
Umjetnost koja diše
Gledano iz današnje perspektive, Clarkino stvaralaštvo anticipira mnoge suvremene teme: participaciju, relacijsku estetiku, tjelesnost i brisanje granica između umjetnosti i života. Ipak, njezino djelo ostaje jedinstveno, ukorijenjeno u iskustvu dodira, disanja i transformacije.
Izložba u Berlinu uspješno prenosi taj duh: posjetitelji su pozvani da dodiruju replike njezinih objekata, da ih nose i pomiču, postajući time dio umjetnosti.
»Tražim ponovno otkrivanje tijela kao kuće bivanja«, kazala je Clark jednom prilikom. Njezina umjetnost upravo to čini - uči nas ponovo stanovati u vlastitom tijelu i svijetu, uči nas disati zajedno. U vremenu u kojem umjetnost često traži pažnju kroz spektakl, Lygia Clark nas podsjeća da su najdublji susreti oni koje osjetimo kožom, dahom i pokretom.
U širem kontekstu, retrospektiva u Berlinu otkriva koliko je Clarkino nasljeđe snažno utjecalo na suvremenu umjetnost. Njezin rad anticipira pojmove koje danas smatramo temeljnima - participaciju, relacijsku estetiku, tijelnost i zajedničko iskustvo. Ona nije samo pomaknula granice između umjetnosti i života, već ih je potpuno izbrisala. U svijetu koji je preplavljen vizualnim podražajima i digitalnim kopijama stvarnosti, Clarkino djelo poziva na povratak izvornom, osjetilnom susretu s umjetnošću - susretu koji se događa u tijelu, u dodiru, u disanju.
Njezina filozofija umjetnosti kao živog procesa danas je posebno relevantna jer otvara pitanje: može li umjetnost ponovno postati prostor autentičnog susreta među ljudima, oslobođen posredovanja ekrana i tržišnih mehanizama?
Clark nas podsjeća da svaka istinska umjetnost, bez obzira na medij, nastaje u trenutku kad se netko usudi osjetiti i djelovati - kad postane dio procesa.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook X
