Gdje je duša našeg svijeta?

Moja sugrađanka Paula Rem (rođena u Osijeku 1995. godine, gdje živi i radi, trenutno kao asistentica Odsjeka za kulturu, medije i menadžment na Akademiji za umjetnost i kulturu, Sveučilišta »Josip Juraj Strossmayer« u Osijeku), iako joj je tek trideset ljeta, iza sebe ima već respektabilan broj objavljenih radova i književnih naslova.

O prethodnoj knjizi mlade autorice »U ime kapitala« (Meandar, Zagreb, 2021.) napisao sam prikaz u Mediteranu (»Snaga naše ne/moći«), krajem iste godine kada je roman bio i objavljen i tada sam, u zaključku napomenuo: »Paulino književno pismo nije nekakvo programatsko usklađivanje hipotetičkih istina s unaprijed nametnutom metodom (raz)otkrivanja (be)smisla…(već) književnost unutar koje divljaju oluje; kataklizme i potresi moraju biti izvan naših nemira, ali ne i naše bespomoćnosti i zbunjenosti«, a čini se kako ona i u svom najnovijem romanu »Kad se večernje sjene izdulje« (Meandar, Zagreb, 2024.), upravo i dalje hrabro kroči zacrtanim stazama, budući da se problematski nastavlja na svoje ranije tiskane rukopise distopijske naravi, gdje se po svemu sudeći najbolje osjeća i snalazi, odnosno gdje ima najviše prostora iskazati svoj literarni credo, ali i etički i kritički svjetonazor prema vremenu i svijetu u kojem živi i stvara.

Utjecaji

U spomenutom prikazu sam opširnije naveo i reference iz njezine bio(biblio)grafije, tako da nema smisla ponavljati već rečeno/napisano, ali kako je od tada prošlo poprilično vremena, stvari su i na tom Paulinom »životnom i akademskom planu« dosta napredovale; naime, privodi kraju izradu doktorske disertacije (diplomirana je komunikologinja i judaistica), a prihvatila se i uređivanja časopisa za židovsku kulturu, civilizaciju i povijest B’nai B’rith, u koji je unijela novu živost i dodatnu energiju, kako bi našoj čitateljskoj publici što je moguće zanimljivije, više i bolje približila fascinantnu povijest i bogatu filozofsku, književnu i religijsku misao i tradiciju, kao i uopće umjetničko stvaralaštvo »izabranog« naroda koji je u kulturološkom smislu suštinski djelovao i oblikovao duh našeg vremena i epohe, u najmanju ruku posljednjih dvije, tri tisuće godina.

U tom bih kontekstu posebice istaknuo broj časopisa posvećen stogodišnjici smrti »praškog maga riječi« Franza Kafke, koji je nedvojbeno (uz Jevgenija Zamjatina, Georgea Orwella, Aldousa Huxleyja, Herberta Georgea Wellsa, Raya Bradburyja, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i Johna R. Tolkiena) ujedno i lektira i velika inspiracija u književnom stvaralaštvu same Paule Rem, o čemu je uostalom i sama nešto (pro)govorila u nedavnom, opširnom i instruktivnom intervjuu objavljenom u mjesečnom književnom dodatku (Best Book) zagrebačkog tjednika Express.

A, kada već govorimo o utjecajima koji su duhovno formirali autoricu romana »Kad se večernje sjene izdulje«, u njezinom fokusu nije samo literatura, već važnu ulogu i nadalje imaju glazba (u »početnoj fazi sazrijevanja« Metallica, kasnije Beatlesi i Rolling Stonesi, pa tako redom) i film gdje je pronalazila inspiraciju za likove o kojima je pisala, primjerice Mašinista u istoimenom filmu (psihološkom trileru iz 2004. u režiji Brada Andersona) kojeg je glumio Christian Bale itd.

U duhu distopije/utopije

Dakle, novi romaneskni uradak Paule Rem »Kad se večernje sjene izdulje« nastavlja u duhu distopije/utopije (autorica, čini se namjerno isprepliće oba pojma kako bi što pregnantnije nagovijestila da ih dijeli samo jedna tanka, gotovo nevidljiva nit i kako ih je teško, gotovo nemoguće sagledati kao neka strogo odvojena bića; radi se o dva pola jedne te iste realnosti koja se međusobno prožimaju), propitivati kamo to mi kao ljudi, društvo, civilizacija smjeramo, zašto bez nekog većeg otpora prihvaćamo društvene (za)datosti i ideološke i političke imperative, jednako tako i inovacijske tehnologije, a da kritički ne propitamo i njihove moguće negativne efekte i dosege na naš život.

Zašto se i dalje, tako masovno klanjamo istim idolima, samo sada tehnološki »modernijeg« obličja i pri tome tako radosno, bez smisla i pameti kličemo tom novom (ne)dragovoljnom ropstvu kojem se zavedeni lažima poluistina i alternativnih činjenica bez razmišljanja priklanjamo, a koje nam novi globalni oligarsi, diktatori i vlastodršci svih boja i »fela« »prodaju« kao »novi poredak« u kojem se sreća postvaruje samo ako se odreknemo, odustanemo od vlastite slobode, moralnih obzira i skrupula, na koncu i od sebe samih i ljudskosti koja nas navodno samo sputava i priječi da sagledamo »širu perspektivu« i hajdegerijansko doba slike novog vrlog svijeta, bez lažnog i nametnutog humanizma koji zapravo onemogućava, koči napredak čovječanstva, ili barem onog njegovog dijela koje je spremno »žrtvovati« se u ime budućeg, općeg boljitka.

Stari nacistički lisac, presvučen u lik novodobnog filozofskog gurua »zakučastom je metafizikom«, stazama i bogazama nedokučivih »šumskih putova« (»Holzwege«) oblikovanih »bitkom i vremenom« (»Sein und Zeit«) lukavo dokinuo sve humane i humanističke vrijednosti; post-festum (pro)slavio ideje »krvi i tla«, učinio ih intelektualno prijemčivim i u njihovo ime opravdao sve bivše i buduće nepodopštine i (zlo)čine, jer u ime »spasa civilizacije« sve je dozvoljeno, pa tako i »rasna/rasistička higijena«, otjelotvorena u holokaustu, kao zločinu genocida bez premca kroz svekoliku našu povijest.

Zavedeni idejama »lažnog humanizma«, naričemo nad nečim što se i ovako ili onako moralo dogoditi ukoliko nam je istinski stalo do »Novog svijeta«, »Novog poretka«; na koncu sve te radikalne mjere (istina neprijatne) i nisu bile ništa drugo do samo manje zlo u cilju postizanja većeg dobra. Naprosto akcident koji ćemo (o)lako opravdati, ako je to uopće i potrebno; zapravo »nepodnošljivom lakoćom novog blagostanja« jednostavno prepustiti zaboravu, kao što smo toliko toga, toliko strahota i zločina kroz našu povijest, naprosto izbrisali iz pamćenja. I zar je svijet nakon toga propao; naravno da nije; dapače posta(ja)o je sve bolji, samo se to mi opterećeni »lažnim moralom«, zarobljeni praznim riječima kantovskog moralizma bojimo otvoreno priznati i prava, ona puna i autentična revolucija (duha) će se dogoditi, tek onda kada smognemo snage i hrabrosti, to i javno priznati.

U ime kapitala

Nietzsche je to na svoj (nažalost pogrešan) način, opterećen nasljeđem antičke, poganske civilizacije pokušao artikulirati, ali upravo je stoga i zastao na pola puta; nacistička ga je ideologija, »S onu stranu dobra i zla« (»Jenseits von Gut und Böse«) željela doraditi, usmjeriti »Volju za moć« (»Der Wille zur Macht«) na »pravi« put, ali u tome nije uspjela budući da je i sama doživjela politički poraz. Ali, izgubljena bitka još i nije izgubljeni rat i danas iznova svjedočimo kako se približavanjem sve gušćeg mraka sjene svjetske povijesti sve više izdužuju i poprimaju konkretne oblike nove pojmovne i društvene arhitektonike oslonjene na (s)misao onog zla koje nam se (u)činilo zauvijek prevladano i(li) poraženo. Na djelu je (i)reverzibilan proces pretvaranja, preokretanja vrijednosti u radionicima kovača lažnog novca, velikog povijesnog obrata, ali sve se to čini na tako perfidan, licemjeran način koji bi se najzornije mogao ilustrirati egidom: pazi, samo tako da ostanem nevin(a), čime se potire (pra)stari heraklitovski nauk o prirodi koja se voli prikrivati, odnosno koji nam govori kako »u iste rijeke stupamo i ne stupamo, kako i jesmo i nismo«.

Ali, da bismo sagledali višedimenzionalnu, romanesknu, distopijsku cjelinu Paule Rem, vratimo se na trenutak romanu »U ime kapitala«, svijetu obesmišljenih vrijednosti u kojem se, u najboljem slučaju prepuštamo nihilizmu; naime u tom i takvom svijetu privida, u kojem samo Kapital nešto znači, autorica prati životni put, preciznije jedno razdoblje u životu njezinih triju junakinja: Čuvarice, Umjetnice i Komunikologinje, gdje su njihove društvene uloge i ideološke razlike jasno definirane; isti, odnosno slični se likovi pojavljuju i u ovom romanu, ali uz napomenu kako je sada galerija likova proširena, što naravno ima i svoj funkcionalan rezon, pa tako u tekstu susrećemo Arhivisticu, Direktora, Znanstvenicu, Mašinista, Utjecajnicu, odnosno naša mlada spisateljica ostaje dosljedna vlastitom kanonu distopijskog rukopisa, to jest pravilu da se koristi općim imeni(ca)ma pri određivanju mjesta radnje i (s)likovnih identiteta, kako bi, barem tako pretpostavljam, dodatno naglasila da živimo u globalnom svijetu, u kojem se, uz veće ili manje razlike, kao na špranci ponavljaju »društvene situacije«, isti ili napadno slični fenomeni podjednako diljem svijeta.

Similis simili gaudet. Nema razlika, nema izuzetaka, sve se može i mora podvesti pod zajednički nazivnik, na koncu pod broj, jer takvo pojednostavljivanje olakšava komunikaciju, lišava nas obzira koji nas nepotrebno opterećuju; svijet, ako želi opstati mora pripadati najboljima, najhrabrijim, najodlučnijim koji se ne zamaraju »sitnicama« kao što moral, etika, slobodoumlje, empatija i svim onim silnim izmišljotinama koje su našu povijest, našu civilizaciju u konačnici i odvele na stranputicu.

Distopijski okvir priča

Međutim, u tom kontekstu, preciznije »procesu«, umjetnost u najširem smislu te riječi najveća je laž i najbestidnija prijevara; navodno brine o tome kako sačuvati, spasiti našu dušu, a u biti otupljuju naš »nagon za preživljavanjem« i upravo je stoga umjetnost štetna i opasna i treba je, ako već ne i zabraniti, a ono barem jasno, bez ikakvih predrasuda strogo kontrolirati.

U već spominjanom intervjuu (veljača, 2025.), u povodu izlaska novog romana Paula Rem je pojasnila zašto je i nadalje ostala vezana uz distopijski okvir svojih priča i vrijedi ga podrobnije citirati, jer zapravo (raz)otkrivaju njezin književni, intelektualni i općenito stvaralački habitus: »Svrha književnosti je upravo širiti vidike i ukazivati na mogućnosti nekih drugih, alternativnih svjetova. E sad, o tome je li riječ o utopiji ili distopiji može se diskutirati. Razlika je većinom samo u kutu gledanja, ali doprinos tog žanra je da propituje stvarnost i traži druge mogućnosti realnosti… Svaka od tih realnosti ima svoje prednosti i nedostatke, a distopija je istovremeno potraga za drugim stvarnostima i zrcalo trenutne stvarnosti - ona izobličuje kut promatranja nekih aktualnih društvenih pojava, istovremeno tražeći rješenja za te probleme…

Živimo u globalnom selu i danas se potpuno iste pojave pronalaze u Europi, Americi, Africi i Aziji. Upravo zbog toga, u posljednja dva romana počela sam koristiti općenita imena za mjesta i likove: svaka tema može se primijeniti na bilo koje mjesto ili vrijeme. »U ‘U ime kapitala’… jače je naglašen distopijski okvir, dok »Kad se večernje sjene izduže« (radnja je smještena u 2200. godinu) predstavlja budućnost svijeta opisanog u ranijim romanima i tu prvi put nije riječ o trima već poznatim protagonisticama (hipijevka, konzervativka i socijalistkinja), nego o posve novim likovima…

Žanr distopije/postapokalipse/ znanstvene fantastike nosi bogat podtekst - stoga je cilj potaknuti na razmišljanje o svijetu i životu, o društvenim pojavama i privatnim izborima… Na književnosti je da otvara pitanja, a na primateljima - odnosno, u postdržavnom društvu romana, konzumentu - interpretacija. Nastoji se uključiti pregršt društveno aktualnih tema među kojima će svaki čitatelj možda identificirati i istaknuti nešto drugo kao ključno… Distopija pruža okvir, odnosno prostor u kojem se radnja odvija - ne vidim razloga zašto i moji sljedeći tekstovi ne bi bili smješteni u toj realnosti. Mogućnosti su velike: može se ići vremenski naprijed i nazad, premještati se geografski i kulturalno, uvoditi nove likove ili dodatno razrađivati već postojeće.«

Dodajmo, distopija nije samo ideja društva koje karakteriziraju negativni antiutopijski elementi, već prije i iznad svega društvo u kojem je život obilježen obiljem represije, kako one primitivne, fizičke, prepune brutalnih inkvizicijskih metoda, pa sve do onih psihološki suptilnih oblika mučenja kojima se ljudi pretvaraju u »obične krpe«, besprizorne poslušnike spremne i na najveće gadosti, čak i prema članovima vlastite obitelji, samo kako bi izbjegli silnim, nepodnošljivim torturama kojima im sustav utjeruje paničan strah u tijelo i dušu.

Deset poglavlja

Roman je podijeljen u deset poglavlja i sva su posvećena knjigama i filmovima koji su ostavili traga na Paulino stvaralaštvo, a budući da je sama autorica naglasila kako pušta na volju »konzumentima« da sami »identificiraju« ono što drže ključnim u interpretaciji pročitanog, odlučio sam poigrati se i pokušati i sam dokučiti o kojim se to filmovima/knjigama radi(lo), svjestan lako moguće greške, ali uz utjehu kako promašaj čak i u tom slučaju, u sadržajnom smislu, neće biti katastrofalno tragičan. Barem se tome nadam.

Knjiga počinje poglavljem »Nulti teorem«, prema istoimenom filmu (iz 2013.) u režiji Terryja Gilliama i to je priča o povučenom računalnom geniju koji je opsjednut idejom kako doći do formule koja bi mu pokazala/potvrdila imali li život, ili nema smisla. Nešto slično traženju matematičke formule svijeta po modelu čuvenog njemačkog fizičara i nobelovca Wernera Heisenberga. »Cesta« (istoimeni film, iz 2009. u režiji Johna Hillcoata) drugo je poglavlje i rađeno je po predlošku romana Cormicka McCarthyja, u kojem otac i sin pokušavaju preživjeti postapokaliptični svijet. Po znanstveno-fantastičnom hororu »Kocka« (film iz 1997. u režiji Vincenza Natalija), u kojem skupina ljudi biva zatočena u neobjašnjivoj konstrukciji, građeno je istoimeno treće poglavlje, dok je četvrto inspirirano glasovitim romanom poljskog klasika SF-a Stanislawa Lema »Solaris«, po kojem je jednako glasoviti ruski redatelj Andrej Tarkovski 1972. godine snimio film u kojem se govori o etičkim problemima čovječanstva kroz prizmu kontakta s izvanzemaljskim civilizacijama.

Peto poglavlje ponovo je vezano uz Andreja Tarkovskog i njegov film »Stalker« iz 1979. (po predlošku djela braće Arkadija i Borisa Strugacki), u kojem se govori o trima junacima koji odlaze u nedefiniranu Zonu koja ima tu magičnu moć ispuniti naše i najskrivenije želje. Šesto poglavlje naslovljeno je »Zrcalo« (film iz 2008. u režiji Alexandrea Ajae) povodi se za pričom punom straha i krvi iz spomenutog filma, odnosno predočava nam sile skrivene iza zrcala, s kojima se glavni junak sukobljava. »Nepodnošljiva lakoća postojanja«, slavni roman Milana Kundere, iz znakovite »orvelijanske« 1984. godine po kojem je nazvano sedmo poglavlje, stavljen je u zanimljiv SF kontekst, pri čemu se autorica oslanja i na istoimeni film Philipa Kaufmana (1988.) kako bi što je moguće uvjerljivije prikazala duge sjene totalitarizma koje nas prate, čak i onda kada smo umislili kako smo ih se definitivno riješili. Sve je uvijek vječno vraćanje istog, samo formalno u novom kontekstu.

Po filmu »Jakovljeva ljestvica«, psihološkom hororu o intenzivnim košmarima noćnih mora, iz 1990. godine, u režiji Adriana Lynea, nazvano je osmo poglavlje, dok je deveto vezano uz knjigu »Vremenski stroj« Herberta Georgea Wellsa (1960. godine pod redateljskom upravom Georgea Pala roman je insceniran i za istoimeni film), odnosno lik Mašinista Paule Rem nadahnut je tom pričom, da bi posljednje, deseto poglavlje bilo svojevrstan hommage Francisu Fordu Coppoli i njegovom nezaboravnom, danas kultnom filmu »Apokalipsa danas« (iz 1979. u kojem je blistao Marlon Brando, kao pukovnik Walter Kurtz) zapravo redateljevoj genijalnoj (re)interpretaciji romana Josepha Conrada »Srce tame«.

Narav prirode

Naravno, tu se »iza scene« provlači i čudesno uvijek aktualni Ray Bradbury i njegov »Fahrenheit 451«, potom »Nevidljivi čovjek«, odnosno Griffin, junak znanstveno-fantastičnog romana H. G. Wellsa (iz 1897.), zbog kojeg je J. Conrad pisca ovog djela proglasio »realistom fantastičnog«, odnosno pohvalio ga epitetom s kojim bi i to punim pravom mogli častiti i našu Paulu Rem. Istoimeni film »Nevidljivi čovjek« snimio je 2020. godine Leigh Wahnell, što, siguran sam nije izmaklo Paulinoj pozornosti, uz važnu napomenu kako je 1933. godine James Whale snimio pod istim nazivom film, čime je započela era niza holivudskih SF ostvarenja.

A, budući da se Paula Rem u svom romanu bavi i pitanjima zaštite prirode, preciznije »naravi prirode«, gotovo sam siguran da ju je za pojedine rečenice inspirirao film »Otok doktora Moreaua« (1977. roman H. G. Wellsa ekranizirao je Don Taylor, dok su glavne uloge nosili Burt Lancaster i Michael York, da bi 1996. John Frankenheimer napravio remake, s Marlon Brandom u naslovnoj ulozi, ali ispod razine originalnog ostvarenja) o genijalnom znanstveniku koji je  radio eksperimente nad životinjama, pretvarajući ih u stvorenja nalik ljudima, ali s brojnim animalnim navikama i kojeg je odlikovala fanatična svirepost, bezosjećajnost prema tuđoj patnji i koji je formulirao rečenicu koju na razne načine varira i naša autorica: »Proučavanje prirode na koncu čini čovjeka jednako nemilosrdnim kao što je to i sama priroda.«

Paula Rem piše: »Riječ je o ciklusu u kojem prilagodljiva vrsta svojim širenjem pokorava slabije od sebe. Priroda nije ni dobra, ni zla, nego je zadana, a čovjek se nema prava miješati u njezine procese… Prava biljaka nadilaze prava čovjeka. Ne postoji način da se ukloni korov, jer će priroda uvijek pobijediti.« (str. 29.).

Ova igra »razotkrivanja« mogla bi potrajati, ali da ne griješim više, vraćam se sukusu ovog odličnog romana, onome što je recenzent knjige dr. Željko Senković nazvao »ocrtavanjem prilagodljivosti i svemoći logike Kapitala, jedine Zbilje i Vjere ondašnjosti«, odnosno onome što Guillaume Apollinaire određuje kao »trajnu borbu između Reda i Pustolovine«. Istina, za sve one koji poput Bertranda Russella drže kako su fikcionalni svjetovi lišeni značenja, pa su samim tim i lažni/nevjerodostojni, literatura koju nam prezentira Paula Rem, neće biti osobito interesantna, odnosno neće u njoj pronaći sadržaje koji bi ih mogli »intelektualno provocirati«, ali za sve ostale, koji na tragu semantike Gottloba Fregea, a da možda za ovog vrsnog logičara nikada nisu ni čuli, »priznaju« značenje koje se ne može podvrgnuti provjeri istinitosti, dakle radi se o iskazima koji nisu ni lažni, niti istiniti, veza stvarnog i fikcionalnog svijeta je ontološka, a to je ono na čemu naša autorica i gradi svoju poetiku.

Rukopis Paule Rem je otvoren i jasan, bez ikakvog uljepšavanja iznosi na vidjelo što nam je to donio, ili što će nam donijeti »nacionalkapitalizam«, »hiperliberalizam«, korporativizam… I uvjerena kako treba slijediti »logiku« Harolda Pintera »da je na nama da vremenu i umjetnosti damo svoju sliku, ali i otkrijemo njihovu suštinu«, na tom tragu precizno detektira kako funkcija literature, umjetnosti uopće, nije iscjeliteljska, ali usprkos svemu može nam pomoći da sami sebe počnemo preispitivati, kao i istine koje (ne) živimo.

Uloga književnosti

Književnost u tom kontekstu ima, ne samo analitičku, propedeutičku, već i mobilizatorsku ulogu. Iako se povijest uveliko komercijalizira(la), koju uostalom i sama autorica distancirano ironizira, povijest nam ipak pomaže da protumačimo naše vrijeme i uvijek joj se vraćamo, iako to ponekad možda i nerado činimo, svjesni kako samo tako možemo bolje uočiti probleme koji nas danas, sada i ovdje opterećuju, a ujedno i upućuju kako će se, točnije, kako bi se mogli i u buduće »fenomenološki« razvijati. Ali, ono što je bitna (o)poruka »Kad se večernje sjene izdulje« sadržano je u podtekstu romana: samo uz pomoć umjetnosti možemo se (iz)boriti za svijet koji je temporalno uvijek lijep i neponovljiv i to samo u onoj mjeri koliko smo i sami spremni uložiti u tu borbu, jer nam upravo ta borba oplemenjuje i duh i dušu. A, književnost, umjetnost kao takva, jedan je od oblika otpora, možda najuzaludniji, ali utoliko više uzvišeniji.