Riječima dokučiti prazninu života i ništavilo smrti 

Knjiga Drage Hedla »Matija« (Telegram, Zagreb, 2024.), jednog od naših najboljih i najuglednijih novinara, s međunarodnim renomeom, ali i superiornog pisca niza čitanih romana i publicističkih djela, po mnogočemu je posebna; prije svega jer to je knjiga očajnog oca o Matiji, sinu jedincu, mladom i uspješnom znanstveniku, doktoru biokemije na slavnom američkom sveučilištu Yale (na kojem je proveo posljednjih 11 godina života) koji, po svemu sudeći godinama pritiskan sve jačom i nepodnošljivijom depresijom, a o kojoj samozatajan, kakav je bio i kako druge ne bi opterećivao, nikome ništa (ni prijateljima, niti roditeljima) nije govorio, da bi na kraju, kada ni uz pomoć psihologa nije našao rješenje i kada se više nije mogao, znao, satjeran na ivicu ponora nositi s izazovima nesavladive patnje, odlučio prekratiti muke tako što si je u hotelskoj sobi Marriot Courtyarda (u New Havenu), uz punu svijest svog čina (o čemu svjedoče pisma koja je ostavio posebno majci i posebno ocu) oduzeo život.

Ta, sama po sebi za svakog roditelja neprihvatljiva, šokantna vijest i strašna činjenica odjeknula je poput groma iz vedrog neba, posebice jer ništa »izvana« nije upućivalo s kojim i s kakvim se to problemima ovaj mladi, svestrano obrazovani i talentirani mladić (govorio je francuski, njemački, talijanski i španjolski jezik, služio se švedskim, učio korejski…), pomalo sramežljiv, samotnjak i netipični zaljubljenik u operu, zapravo, već zreo čovjek, pred kojim je stajala sjajna akademska karijera, nosi i(li) suočava.

Ujedno, to je i bolna, potresna, ali i literarno, stilski, impresivna knjiga, odnosno priča (koja da je sreće nikada nije trebala biti napisana) kojom se autor pokušava riječima (a čime bi rasni pisac kao što je to Hedl i drugim mogao) suočiti s nenadoknadivim gubitkom sinovljeve smrti, tako da njegov rukopis na neki način postaje i knjiga »iskupljenja«, traženja načina kako se, nakon boli koja ne prestaje, nositi s bezdanom ništavila, životom, u kojem zapravo ništa više nije važno i u kojem ništa više nema smisao.

Pojmiti nepojmljivo

Najgore čime Bog može kazniti roditelje jest da nadžive vlastito dijete, da ga moraju sahraniti, a posebice kao u Matijinu slučaju suicida, ostatak cijeloga života, trajno i opsesivno (će) se preispitivati gdje su i kada to (po)griješili, jesu li taj neshvatljivi čin svoga sina mogli nekako spriječiti; kako nisu prepoznali signale da se »nešto« zbiva s njihovim djetetom, pa makar u svemu tome i nema(ju) nikakve izravne krivnje, oni će s tim tegobnim dvojbama nastaviti, sve do kraja života patiti i samokažnjavati se, jer se valjda drukčije i ne može. A i da su mogli pretpostaviti kako se s Matijom nešto događa (a kako bi kada ih je i doslovno i figurativno dijelio ocean), pitanje je bi li mogli nešto izmijeniti? Možda, ali odgovor na to pitanje nikada neće dobiti, kao uostalom ni svi ostali čiji su najmiliji doživjeli sličnu tragediju i koji tu nezamislivu kalvariju prolaze i u kojoj je svaki »dan za danom poslije« težak teret ispunjen mučninom i rutinom neizbježnih životnih obveza koje gotovo mehanički obavljaju, a da im do svega toga uopće nije stalo.

Drago Hedl (Foto Nikola BLAGOJEVIĆ)

Kako se pomiriti s neprihvatljivim? Kako je u jednom od brojnih intervjua u povodu knjige rekao sam autor: »Dugo sam se lomio trebam li ući u taj osobni, duboko intimni svijet i podijeliti ga s javnošću« i na koncu je odlučio, »moram napisati knjigu, moram je zbog sina kojeg više nema, zbog svega što je činio prije one teške odluke da napusti svijet«.

Knjigu je pisao gotovo godinu dana i pritom se bojao, osjećao »užasan strah da nije otišao preduboko u dijelove duše koji se nikome ne otvaraju«. Nije se štedio, želio je biti posvema iskren i bez zadrške, ikakvih ograda propitati vlastite postupke i sebi samome odgovoriti na pitanje: kakav je to on ustvari bio otac? U sebi i za sebe istražiti u čemu je kao otac (ali i suprug) griješio i tu svoju stvarnu ili dopisanu krivnju, koja je mogla i vjerojatno dijelom i jest djelovala na Matijino djetinjstvo i odrastanje (očeva stalna izbivanja iz kuće, rastava roditelja, rat itd.), na njegovo osjetljivo biće i senzibilnu dušu, ne iznosi, kako bi se opravda(va)o, tražio nekakvo isprazno »razumijevanje«, utjehu i(li) samilost okoline i čitateljstva, već samo s nepodnošljivom boli konstatira činjenice, kako ih, nakon svega sam vidi i bez ikakve lažne patetike, što priči, u čisto literarnom smislu daje jednu, nepatvorenu, uzvišenu dimenziju iskrenosti, suočava se sa samim sobom, kako bi pokušao protumačiti neobjašnjivo, pojmiti nepojmljivo.

Knjiga iskupljenja

Naravno, žali što sve, ili barem većinu toga nije (u)činio drukčije, što je krio, nekako se stidio iskazati osjećaje prema sinu, što ga nije češće (za)grlio, kojeg je beskrajno volio i s kojim se itekako s pravom i razlogom imao i zašto ponositi, ali eto sve je to nekako, ni sam ne zna zašto zaobilazio, odlagao za kasnije, »škrtario« na iskazivanju emocija kao da se za sve još uvijek ima vremena na pretek, da bi se u jednom trenutku, hipu sve preokrenulo i nestalo.

U razgovor za jedan tjednik, Hedl je »priznao« kako je za Matijine depresije saznao prekasno, kada njega više nije bilo; možda je pogriješio, upitao se, što mu nije nikada rekao kako je i sam patio od depresija: »Znao sam o njemu samo onoliko koliko bi on sam rekao o sebi. Nikada se nije žalio, tek bi tu i tamo rekao da radi puno i naporno. Svoj teret nije tovario na tuđa leđa… Znam da je volio Chicago, taj kozmopolitski grad i znao sam da je puno manje bio sretan na Yaleu, kamo je otišao, vjerujući da je to privremeno. Imao je naravno veze i prijateljstva, ali svjesno ih je kontrolirao bojeći se da bi njegov posao trpio, ukoliko bi te veze postale ozbiljnije… Samoća, težak rad, depresija, uz njegovu nevjerojatnu samozatajnost možda daju odgovore na dio pitanja.«

Riječi, priče, sjećanja, uspomene, čak i fotografije vremenom ipak blijede, malo pomalo se (is)troše, ali i svjedoče o voljenom biću, bilježe trenutke za vječnost i utoliko je Dragina potreba napisati knjigu, sažeti, sabiti u cjelinu sve što se u njemu i s njim događalo i (na)kupilo i što ga je mučilo svih proteklih godina, a ne samo neposredno nakon sinovljeve smrti, više nego razumljiva potreba. Ili, kako je to u svom nedavno objavljenom eseju o boli naslovljenom »Hedlova knjiga iskupljenja; preispitivanje vlastite odgovornosti i opsesivno traženje krivca« s puno razumijevanja napisala Slavenka Drakulić: »Otac-pisac ne može a da ne piše, da ne traži riječi, da ne ispituje svoje osjećaje, da ne izvrće kožu i utrobu. Makar bile jadne i potrošene, nedostojne i preslabe, riječi su jedino sredstvo koje mu preostaju da tu bol pokuša artikulirati sebi i drugima.«

I u tom je pogledu to i više nego iskreno i pošteno napisana knjiga; jedinstvena, »dobra« knjiga, ako je u ovom slučaju i kontekstu uopće primjereno rabiti navedeni pridjev, međutim autor napominje kako mu je pri pisanju ambicija bila pokazati i nešto više od same priče; upozoriti kako sličnih primjera u našem okruženju ima daleko više no što to uopće možemo pomisliti, kako mu je nakon promocija knjige prilazilo dosta ljudi, s istim ili sličnim tragičnim iskustvom i zahvaljivali mu što je imao hrabrosti, smogao snage u javni prostor iznijeti svoju, a u biti i njihovu priču, jer samoubojice su društveno (i vjerski) stigmatizirane; priče o samoubojstvu najbližih, na našim prostorima još uvijek su tabu tema, kao da se radi o kužnim bolesnicima i neizlječivim bolestima koje je najbolje izbjegavati, kao da osobe koje su s pokojnikom bile bliske prenose nekakvu zaraznu bolest.

Dakle, Hedlova knjiga nije samo nekakva minuciozna rekonstrukcija slijeda događaja, iako je naravno i to, jer kronologija je neophodna kako bi se shvatila »povijest«, pozadina i kontekst priče, ali se u prvom redu ipak radi o autorovom izvrsnom fabuliranju i kombiniranju različitih narativnih uglova, tako prepoznatljivom i majstorski korištenom, posebice u njegovim krimi-romanima; dakle, svojevrsnoj chiaroscuro tehnici, u kojoj se isprepliću svijetli i tamni tonovi i igre sjena, čime je pokazao zavidnu vještinu svog raskošnog rukopisa, kao i (samo)kritičku disciplinu i kontrolu, kojom se (o)branio od sentimentalne patetike, od tog po vrijednost teksta pogubnog klišeja, koji se dakako nikada u ovoj vrsti literature ne može posvema do kraja izbjeći, ali joj je autor dao pravu mjeru, odredio granice do kojih se može ići i pritom ih nikada prekoračiti i tako opteretiti banalnostima, čime je samo potvrdio vlastite, od ranije poznate i priznate kvalitete umijeća pisanja, a koje je u ovom štivu doveo gotovo do savršenstva.

Dnevnik nepodnošljive tuge

Knjiga, ne slučajno i s razlogom je podijeljena u 37 poglavlja, upravo koliko je dana proteklo od Matijine smrti (14. listopada 2018.), pa do trenutka, kada su Hedlovi konačno uspjeli srediti kompliciranu papirologiju i sinovljevo tijelo, uz niz prepreka i gotovo nevjerojatnog šlamperaja američke administracije, prevesti zrakoplovom iz Chicaga, čudnom putanjom preko Londona i Istanbula u Osijek i njegovu urnu u rodnom gradu dostojno položiti u grob.

Ujedno toliko ima i slika iz Matijina života, od najranijeg djetinjstva, do školovanja u Americi, gdje je i proveo (naj)veći dio (26 godina) svog života; naime imao je 43 godine kada je svojevoljno odlučio napustiti ovaj svijet. U tih 37 simboličnih, ali i teških poglavlja sabijena su sva ona sjećanja vezana uz Matijin život, sve ono po čemu su ga roditelji pamtili, sve ono što je činilo i ispunjavalo smisao njihovih života. Ali, to je ujedno i neka vrsta hodograma brutalno, bezočno »ukradenog« vremena od strane ravnodušnih američkih vlasti i službenika (na fakultetu, u pogrebnim poduzećima, poštanskom uredu, kod aviokompanija…) s kojima su se Matijini roditelji morali (iz)boriti kako bi uopće došli u situaciju da posmrtne ostatka svoga sina transportiraju u Hrvatsku.

Naprosto nisu imali priliku, toliko potrebnog vremena da se u trenucima kada je čovjeku najteže, kada mu je nasušno potrebno da se prepusti žalovanju, to i na pravi način (u)čine. Ujedno je to i dnevnik jedne ogromne, nepodnošljive tuge i boli, odnosno kako je to zaključio pisac pogovora Miljenko Jergović: »To je knjiga o onome što živa ljudska usta ne mogu izreći. Ne mogu, ali moraju. Knjiga o ocu i sinu. I knjiga o tome koliko je život lijep. I koliko u životu boli sve što je lijepo.«

Da, ali bih i dodao; naime, budući Dragu poznajem već 60 godina, na koncu zajedno smo išli u gimnaziju i družili se, a gotovo jednako toliko i njegovu bivšu suprugu Ljerku, tihu, samozatajnu, lijepu i obrazovanu osobu, vrijednu svakog poštovanja, uzet ću si slobodu i nadopuniti Jergovića; nije to samo priča o ocu i sinu, to je neizravno i velika priča o majci i sinu, jer kako je to u nekoliko navrata istaknuo sam autor, Ljerka je imala daleko bliže veze sa sinom, više su razgovarali i međusobno se povjeravali, no što je to bilo s ocem. Autor navodi kako je i sam gajio sličan odnos: prema majci pun ljubavi i povjerenja, a prema ocu, »dobrom ocu«, kojeg je naravno volio, osjećao je nekakvu suzdržanost. Jednom prigodom, Drago to sam navodi, Matija (koji se očevidno nije mogao pomiriti, preciznije teško se mirio s razvodom roditelja, izvanbračnim »izletima« svoga oca, novom braku s osobom, gotovo sinovljevom vršnjakinjom) mu je »predbacio«: »Tata, ja ti pamtim samo leđa, viđao sam te samo kako odlaziš.«

I stoga bih citirao cijelu, hemingvejski stiliziranu i na jednu stranicu knjige o Matiji, antologijski ispisanu, neponovljivu prolegomenu, koja, po mome osjećanju književnosti, a da budem krajnje neskroman i stoga i komičan (ali preuzimam taj rizik), brojni mi tvrde da sam u literaturu prilično upućen, spada u nešto najpoetičnije, ali ujedno i najsumornije, najmelankoličnije ikada napisano u suvremenoj hrvatskoj književnosti, gotovo do boli nepodnošljivo: »Dječak bi se pojavljivao na rubu šume izjutra, u svitanje, osobito za vedrih dana kad su boje lišća u krošnjama meke i blage i kada se stapaju i prelijevaju u stotinama pastelnih nijansi. Uvijek je bio okrenut leđima. Dok bih na stolici za ljuljanje sjedio na trijemu sa šalicom kave gledajući prema šumi, dječak bi polagano podignuo ruke, oprezno kao da nosi do ruba napunjeno vjedro. Trajalo bi nekoliko trenutaka. Bio je nepomičan, slika bi se zaledila, a onda se šumom rasuo tugaljivi zvuk flaute (dodajem: Matija je svirao flautu i klavir). Ptice koje su do tada cvrkutale, utihnule bi. Je li to ‘Le Cygne’, pitao bih se, je li to ‘Labud’ Camillea Saint-Saënsa. Obično bi odsvirao jednu, iznimno dvije melodije. I lagano se uputio prema šumi, dok je flauta u njegovoj ruci blistala na suncu. A kad bi se izgubio, šumom bi opet zalepršao cvrkut. Nije dolazio svakog jutra. Ponekad, kad bi se zaredalo više dana, bojao bih se da je zauvijek otišao. A onda bi se ponovo pojavio, licem okrenut prema šumi, meni leđima. Zbog njega, svako bih jutro dolazio na trijem. Ponekad, začuo bih pucketanje grančica rasutih po šumskom tlu i mislio da dolazi, a onda bi se, na moje razočaranje, pojavila srna, ili protrčala lisica. Vjerovao sam da će se dječak bar jednom okrenuti. Želio sam vidjeti njegovo lice, ali sam se i bojao tog trenutka. Bilo me je strah da ću ga prepoznati. Visinom, držanjem i pokretima previše su bili slični. Prolazila su ljeta i zime. Jeseni i proljeća. Godine. Kiše. Snjegovi. Magle. Šuma je bila gola i siva, zelena, žuta i smeđa, sočna i suha. Uvijek isto odjeven, u bijeloj košulji i hlačama boje tinte, dječak bi se pojavljivao na rubu šume, osobito za vedrih dana, u svitanje. I kao da prkosi, nikada se ne bi okrenuo da pogleda starca na trijemu, sa šalicom kave u stolici za ljuljanje. A kad bi se u šumi, među granama i lišćem, zapleo zvuk flaute, ptice bi utihnule.«

U Americi

Drago se sa svojim mislima i osjećajima, svojim demonima pokušao i pokušava »obračunati« i pisanjem knjiga, knjige o svom sinu, a Ljerka, kako bi (po)vjerovala, samu sebe uvjerila da još ima nešto što je drži u životu, a to je sačuvati uspomenu na sina, osnovala je zakladu s njegovim imenom, koja na koncu svake školske godine dodjeljuje nagradu najboljim učenicima Glazbene škole »Franjo Kuhač«, u Osijeku, koju je pohađao i Matija. I Dragina (pisanjem knjige) i Ljerkina (plemenitom gestom osnivanja zaklade) želja bila je, budući da se Matija nije nikada (o)ženio, niti imao potomke, da ime njihova sina ostane živjeti i kada njih više ne bude na životu. Kada već nemaju unuke koji bi tu uspomenu dalje nosili.

Ubrzo nakon što je u Hrvatskoj počeo rat, odnosno nakon svršenog prvog razreda gimnazije u rodnom gradu, Matija je, kao i tolika druga djeca iz Osijeka, nastavio školovanje u izbjeglištvu, prvo u Rijeci, potom u Zagrebu, da bi sa 17 godina otišao u SAD, gdje je i završio srednju školu. Drago i Ljerka su poduzeli sve kako bi sinu osigurali normalan nastavak školovanja, ali mu nažalost nisu mogli, kao ni brojni drugi roditelji svojoj djeci u ratom zahvaćenoj zemlji, osigurati normalno odrastanje. Kao novinar, ratni izvjestitelj, u nemilosti tada u RH vladajuće garniture i sam izložen prijetnjama, strahujući da bi mu i sin, za »kaznu«, zbog tekstova koje je objavljivao (tada je radio za Slobodnu Dalmaciju) mogao postati metom napada/osvete, Drago je odlučio Matiju zaštititi tako što ga je poslao što dalje, izvan Hrvatske, u Ameriku, u kojoj je i sam, još kao gimnazijalac proveo godinu dana. Trebalo je u vrijeme oskudice i ratne neizvjesnosti za sve to osigurati ne baš mala financijska sredstva; Drago i Ljerka su se snalazili kako su znali i umjeli: prodavali, posuđivali, zaduživali se i vraćali posuđeno, a pokazalo se i kako u svakoj nesreći uvijek ima i (malo) dobrih ljudi voljnih pomoći u nevolji (vidjeti poglavlje 24 i odlomak posvećen pravom gospodinu, rođenom Osječaninu, sudioniku Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine koji je jedini odbio tijekom svečanog defilea nacionalnih vrsta pozdraviti Hitlera fašističkim salutiranjem, ratnom pilotu britanskog RAF-a i jednom od najbogatijih ljudi u Engleskoj, Vanetu Ivanoviću, ili pak podsjetnik na plemenitog dr. Petera Kuzmiča, jednog od svjetski uglednih teologa koji je godinama predavao i živio na relaciji Boston - Osijek).

Matija je počeo studirati na Iowa State University, gdje je i diplomirao, doktorirao je na sveučilištu Purdue, u West Lafayetteu, poslijedoktorske studije u Sveučilišnoj bolnici u Chicagu, gdje je i upoznao profesoricu Claru Abraham koja ga je pozvala da prijeđe u njezin istraživački laboratorij na Yaleu. I tu su počele, barem je u to Hedl uvjeren i nevolje njegova sina; naime na Yaleu, kao jednom od svjetski najprestižnijih sveučilišta (pohađalo ga je pet američkih predsjednika i desetak nobelovaca), sve je podređeno jedino i isključivo postizanju uspjeha (»svi ovdje ganjaju Nobela«, jednom se prigodom Matija požalio ocu na atmosferu u tamošnjoj znanstvenoj zajednici) i u taj mlin što melje, pod pritiskom svoje (pre)ambiciozne šefice, Abraham, (u)pao je i Matija provodeći šest dana u tjednu, po 12 sati dnevno u laboratoriju, proučavajući Chronovu bolest.

Tada su i počele Matijine krize i traume, takav tempo rada ga je fizički i duhovno iscrpljivao, posebice stoga što je sve drugo, a imao je široke kulturne i umjetničke interese, morao stavljati u stranu i isključivo se posvetiti projektima na kojima je radio, dok bi njegova šefica »brala lovorike«. Tek bi nedjeljom bio slobodan i odlazio bi najčešće u New York, na izložbe, koncerte ili kazališne predstave. Živio je skromno i jednostavno; Matija se bavio znanošću iz plemenitih pobuda, želio je pomoći bolesnima, nije bio opsjednut uspjehom i slavom, nije ga zanimao novac, boravak na Yaleu držao je privremenim (»referencom u akademskom životopisu«), uvjeren da će se brzo vratiti u Chicago, gdje je imao prijatelja, gdje se osjećao dobro i opušteno i gdje je sanjao kako će »jednog dana« osnovati svoje malo kazalište i u njemu nastaviti djelovati. Ili kako je to Drago zapisao, »živjeti svoje snove«.

Izrabljivački prestižni Yale

Ali, »Yale ga je samljeo«, tvrdi Hedl; ranije vedra, vesela i humoru sklona osoba, postajala je sve (s)umornija, a da u njegovim sumnjama ima »štofa«, pokazatelj mu je i ponašanje dr. Abraham koja jedva da je pokazala interes razgovarati s roditeljima njezinog bliskog, preminulog suradnika, kao da je pred njima od nečega strahovala, a nakon kratkog hladnog i nelagodnog razgovora nikada se više Hedlovima nije javila. Ali je i dalje nastavila uvrštavati rezultate Matijinih istraživanja u svoje znanstvene radove; za razliku od nje, Matijinim roditeljima se »toplim, emotivnim« pismom javila sinovljeva psihoterapeutkinja, objasnila »povijest« njegovih emotivnih uspona i padova, amplituda raspoloženja; kako je želio pobijediti depresiju i s koliko je ljubavi govorio o majci i ocu, na koje je bio iznimno ponosan. I kako je nekoliko mjeseci prije fatalnog čina jednostavno prestao dolaziti na razgovore.

Sam Drago napominje kako je dan uoči sinovljeva suicida telefonski razgovarao s Matijom i kako ništa nije dalo naslutiti što će se dogoditi. Drago je pokušao odgovore o razlozima sinovljeva čina iščitati iz njegovih pisama koja je ostavio u sobi hotela u kojoj si je oduzeo život; dijelom ih je i dobio, a dijelom ih je rekonstruirao na temelju informacija i podataka o Matijinom životu i radu u bezdušnom »izrabljivačkom radnom okruženju na prestižnom Yaleu«.

Koliko mu je sve to objektivno pomoglo da stekne punu i pravu, ili tek djelomičnu sliku, teško je zaključiti; ali i dalje je »kopao« po sebi iščitavajući literaturu vezanu uz te teme, ne bi li uočio nešto novo, nešto što mu je možda izmaklo pozornosti, ali osim u knjizi jednog od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca Igora Mandića i njegova »Predsmrtnog dnevnika«, koji je ranije na sličan, zapravo isti način izgubio kćer, malo je toga našao. Uostalom, literatura baš i nije bogata ovom vrstom štiva, ali ovom prigodom upozorio bih na jednu nedavno tiskanu knjigu: »Život ide dalje, kako pronaći smisao i kada ga nema«, koju je u povodu trogodišnjice sinovljeva suicida (mladić se ubio u dobi od 24 godine), napisala poznata beogradska (danas oporbena) političarka i psihijatrica, prof. dr. Sanda Rašković Ivić (kći također poznatog psihijatra i akademika Jovana Raškovića, jedno vrijeme čelnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj, s kraja 80-ih i početka 90-ih godina minulog stoljeća). Naime, u svega 16 mjeseci Sandi Rašković su umrli majka, suprug i ubio se sin, što je ona komentirala riječima: »Kada izgubite majku, zatvori vam se jedan deo života…Kod gubitka supruga sam osetila jednu strašnu tugu i prazninu, a za dete ne moram ni da kažem. Kao da vam je neko izvadio srce.«

Ali, čak ni ona, psihijatrica i psihologinja, koja je svaki dan bila sa sinom, priznaje kako nije prepoznala da se nešto s njezinim djetetom zbiva i sve joj se dogodilo neočekivano. Je li čin samoubojstva ustvari trenutno pomračenje, kako to tvrdi vladika Grigorije, jedan od najuglednijih i najprogresivnijih teologa i intelektualaca, ne samo u Srbiji, veći i diljem pravoslavnog svijeta, teško je to reći, ali je činjenica kako se nakon svega ipak mora nastaviti živjeti. Kako? U nalaženju nekakvog unutarnjeg mira; tugu, kaže Rašković Ivić treba »pustiti da izađe«, jer nužno je raditi na tome da naše voljene »držimo u sjećanju«. I dalje: »Svi mi koji smo izgubili najdraže uvereni smo u momentu kada se to desi i malo posle toga da to nećemo preživeti i da ne treba da živimo dalje; osećamo strašnu krivicu što smo mi živi, a što oni više nisu živi. Ono što je neumitno jeste život koji je sila i nas nosi dalje. Jer mi vidimo da sunce ponovo izlazi, a voleli bismo da više nikada ne izađe, da ljudi ipak i dalje žive svoje živote i da je to put kojem se ne možemo odupreti… A, na pitanje: zašto se moj sin ubio, zašto se neko ubio, prvo je koje se postavi, o tome sam pisala u knjizi i na to pitanje, ja sada dok sam ovde ne mogu da nađem odgovor, možda ću ga naći onda kada se naše duše sretnu sa druge strane.« Ali, hoće li se, može li se to i stvarno dogoditi, to već zalazi u sferu metafizike koja je svakom dopuštena, na koncu: tko zna, možda je i moguća?

Sjećanje na Matiju

Drago Hedl je u svojoj knjizi artikulirao još jednu bitnu dvojbu: vidjeti tijelo pokojnog sina u mrtvačnici, »stati uz njegov ležaj, uz njegovo tijelo, isplakati se ili samo šutjeti; staviti ruku na njegovo čelo i tiho, u sebi pozdraviti se s njim. Nisam to učinio, jer sam bio slab, nisam se mogao suočiti s dokazom njegove smrti. Nisam za to imao snage. Ne bih imao ni danas, jer ta bi me slika, slika mrtvog sina progonila. Kad god mislim na Matiju, a nema dana, ni jednog dana da se to ne dogodi, pamtim ga živog, iz nekog razgovora, šetnje… Znam da ga nema, ali na neki način živi, jer ga pamtim takvog«.

A, budući da sam i osobno poznavao Matiju (tek je nekoliko godina stariji od moga sina), znam kako sam i kako ću ga (za)uvijek pamtiti: kao visokog i stoga pomalo nezgrapnog, razdraganog, ali i stidljivog američkog studenta kojeg sam kolima vozio u Prag (gdje sam tada živio) i u kojem do tada on nikada nije bio, da bi se poslije obilaska grada zrakoplovom vraćao u SAD na nastavak studija. Tih desetak sati vožnje od Osijeka do Praga i nešto druženja u samom gradu (s nama je bio i njegov simpatični kolega, Amerikanac Zak) proteklo je u veselom i razdraganom raspoloženju, a Matija je bio »u formi«, naprosto je blistao i osvajao pristojnošću, suzdržanim humorom, vrckavom inteligencijom i suverenim poznavanjem povijesti grada u kojem ranije nije bio, ali u kojem su živjeli i skladali jedan Smetana i Dvoržak koje je volio i o kojima je sve ili gotovo sve znao. Ali, također i o Pragu kao europskom centru i gradu glazbe u koji su redovito svraćali Mozart, Beethoven i ostali velikani glazbene umjetnosti o čemu je znao daleko više i bolje od mene, a uvjeren sam i od većine Čeha.

Eto, takvog ću Matiju, kao tek slučajni epizodist u njegovom životu (za)pamtiti, a kaže se, ne bez razloga, dok te ljudi pamte i spominju, ti živiš i kada te više nema među nama živima. Usprkos tome, ili upravo zato »što vrijeme koje se udaljava, jest ono koje nam neminovno dolazi«.