Pjesnik jedinstvenog kova i poetskog žara

Prije nekoliko godina Zahar Prilepin, nedvojbeno danas jedan od vodećih autora iz plejade sjajnih suvremenih ruskih pisac, ali jednako toliko poznat i po svojim kontroverznim (ultra)konzervativnim političkim stavovima, napisao je opsežnu (na gotovo tisuću stranica), zapravo u svakom pogledu fascinantnu biografiju Sergeja Jesenjina (»Obećavajući susret«, Moskva, 2019.), ako ne najvećeg, a ono svakako najpopularnijeg i najčitanijeg ruskog pjesnika u kojoj je na dokumentaran, ali ujedno i uzbudljiv, majstorski način oblikovao jedinstvenu priču kojom je zahvatio sve ono važno, pa i manje važno, po čemu je i zašto ovaj slavni ruski poeta (p)ostao novodobnom ikonom svjetske literature i kulture u najširem značenju riječi.

Čarobnjak misli i riječi

Jesenjina u Rusiji, ali i diljem svijeta čitatelji vjerojatno vole kao ni jednog drugog pjesnika i to u »kompletu«: naravno, prije svega njegove stihove i poeme, ali isto tako i njega kao osobenu ličnost, boema, umjetnika koji kao da svojim genijalnim talentom nije bio od ovoga svijeta. Ali, kako piše Prilepin: »Ako se malo pozornije sagledaju njegov život i stvaralaštvo, odmah iskrsavaju brojna teška i nepomirljiva pitanja. Je li Jesenjin sovjetski ili pak antisovjetski pjesnik? Kršćanski, ili bogoborački pjesnik? Pjesnik za publiku sklonu kriminalu i ‘palim’, lakim djevojkama, ili inovator koji i danas utječe na svjetsku poeziju? Seljački pjesnik ili imažinist? Koga je smatrao svojim najvećim rivalom u poeziji i zašto? Tko mu je bio istinski prijatelj, kakav je bio njegov odnos prema boljševičkim vođama? Koliko je imao djece i s koliko žena? Najzad, koju je od svih žena zaista volio? Je li bio stvarno pijanac, neizlječivi alkoholičar, ili se ipak više radi o legendi koju su (o)smislili zavidljivci koji mu u književnom poslu nisu bili dorasli ni do koljena. A, ako je pio – tko ga je navukao na piće? Zbog čega su protiv njega vođeni brojni krivični postupci; je li bio huligan, prijestupnik, kao što je pisao o sebi, ili je buntovna žrtva određenih okolnosti? Čime se to bavio tijekom godine i pol dok je živio izvan Sovjetske Rusije? I najzad, je li izvršio samoubojstvo, ili se ipak radilo o ubojstvu, u kojem su svoje prste imale politika i sovjetske tajne službe?«

Na sva ova, kao i druga brojna pitanja, Prilepin je dao svoje, često neočekivane zaključke i u svakom slučaju originalne odgovore s kojima se čitatelj (pa tako i autor ovog tekst) ne mora složiti, ali mora mu se priznati da ih je artikulirao na jedinstven način izazivajući, zapravo primoravajući nas na snažno suosjećanje s tragedijom tog beskrajno suptilnog i nježnog liričara, ali i nesretnog, stvarnosti neprilagođenog pjesnika i naivnog čovjeka koji je svemu i svima pristupao iskreno i otvorena srca, pa su i razočarenja koja je (neminovno) doživljavao time bila teža.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (Foto WIKIPEDIA)

U povodu stogodišnjice njegove tragične smrti (prema službenoj verziji izvršio je samoubojstvo; nađen je 28. prosinca 1925. obješen u sobi hotela Anglettere, u Lenjingradu), koja će se na razne načine obilježavati tijekom cijele ove godine u Rusiji (i daleko šire), sva ova pitanja koja je naznačio Prilepin uključujući i neka druga, iznova će se aktualizirati i razmatrati; naravno temeljne dileme pjesnikova života i rada neće se razriješiti, niti se to realno može i treba očekivati, ali to čak, iz ove naše, današnje perspektive i nije toliko važno, koliko nam je istinski, gotovo nasušno potrebno, sada i ovdje, u svijetu koji sve više gubi na svojoj ljudskosti i humanosti, punom ravnodušnosti na zlo i licemjerje koje nas okružuje, ponovo u fokus staviti njegove stihove i pjesme, pune neke posebne, dirljive, »ljekovite« ljepote i nježnosti, uopće osjećajnosti, jer u čovjeku bude već pomalo zamrlu iskonsku plemenitost i dobrotu, pružaju utjehu i usprkos »tragičnosti života« bude nadu kako bolji život možda nije zauvijek za nama.

Kako ipak možemo »dohvatiti«, barem na tren, komadiće sreće koja bi nas »(o)grijala« na tegobnom putu kojim svakodnevno puni neizvjesnosti brodimo i na kojem se, usprkos svim nemjerljivim Scilama i Haribdama pokušavamo (iz)boriti za život dostojan čovjeka, a protiv silnih opasnosti i iskušenja koja prijete našim posvemašnjim porazom i potonućem.

Često se zna reći kako je Jesenjin pjesnik koji je svojim stihovima najtananije, najdublje i najkompleksnije shvatio i iskazao »rusku dušu«; tugu i muku, patnju ruskog čovjeka, »nalik beskrajnoj i moćnoj Volgi«, a svojim autentičnim, virtuoznim, genijalnim poetskim izričajem začudne ljepote i melodioznosti svrstao se u red »čarobnjaka misli i riječi« kakvih je u svekolikoj povijesti ruske, ali i svjetske književnosti iznimno malo, gotovo da se mogu nabrojati na prste jedne ruke. A, koliko je bio vješt u pisanju, ali jednako tako i u interpretaciji vlastitih stihova (često uz pratnju harmonike ili gitare), kako na recitalima u kazališnim dvoranama, književnim salonima i pjesničkim kružocima, tako i u malim petrogradskim/lenjingradskim, odnosno moskovskim krčmama, kavanama, gostionicama ili podrumskim ćumezima gdje ga je publika najšarolikija sastava, od polusvijeta kriminalaca i prostitutki do akademski naobraženih građana i pripadnika društvene i političke elite s obožavanjem, istinskim divljenjem i ovacijama dočekivala i ispraćala, svjedoči ogromna dokumentarna građa razasuta u nizu onodobnih novina i časopisa, kao i u brojnim memoarima, sjećanjima i(li) uspomenama njegovih suvremenika. Poklonika i oponenata.

Zasebni pjesnički planet

Gotovo preko noći Jesenjin je izrastao u nezaobilaznu figuru ruske literature, ali i posvemašnjeg nacionalnog, javnog života uopće; usprkos brojnim skandalima (pijankama, tučnjavama, skitnjama i raskalašenom ponašanju) i aferama (ljubavnim, političkim i inim) koji su pratili njegov boemski i više nego buran privatni život, on je bio i ostao miljenik svojih sugrađana jer su u njemu prepoznavali »poetu od Boga izabranog i poslanog« koji je jedini znao i umio iskazati sve njihove osjećaje, nemire i dvojbe, ali i čežnje i snove koje su ih pratili i opterećivali u ta iznimno teška, turbulentna i zahtjevna (post)ratna, pooktobarska, odnosno (post)revolucionarna vremena.

Jesenjinove pjesme su u tom posvemašnjem društvenom kaosu neimaštine i siromaštva odisale zamamnim mirisima i slikama ruskih sela, polja, cvijeća, šuma i rijeka, prelijepim bojama beskonačnih stepa i beskraja nebeskog plavetnila, zimskih pejzaža snijegom prekrivenih breza i nepreglednih bjelina nastalih moćnim mećavama i snažnim, snježnim vijavicama i tu je veličanstvenu rusku prirodu pjesnik na maestralan način ukomponirao kao protutežu turobnom, prljavom urbanom svijetu, u kojem se čovjek guši i gubi sve ono što mu kao slobodnom, prirodnom biću pripada.

Poezija Sergeja Jesenjina, pa i ona s biblijskim motivima, puna je (ne)prikrivene melankolije, čežnje, nostalgije za prošlim vremenima nesputane mladosti i radosti, nevine ljubavi i ushita ljepotom i čudima svijeta i upravo je na tom fonu (iz)maštao i (iz)gradio svoj svijet; impresivnim umijećem riječi pretvorio ga je u novi, jedinstveni »jesenjinovski« poetički kanon kojem odmah, nakon tek nekoliko pročitanih stihova, nepogrešivo prepoznajemo autorstvo. A, to je nešto čime se mogu pohvaliti rijetke, zapravo tek istinske pjesničke veličine. Jesenjin je bio otvoren prema novom, nadolazećem svijetu, ali beskrajno je volio staru patrijarhalnu Rusiju i bio je ponosan na njezinu slavnu prošlost. I ta ga je dvojba, poput prokletstva pratila tijekom cijelog njegovog kratkog, a opet tako ispunjenog života.

Istina, Jesenjin se (1919. godine) priklonio pokretu imažinista i upravo zahvaljujući prije svega njemu, oni su ušli u fokus interesa ruske kulturne javnosti, ali svojim genijem toliko je iskoračio ispred svog vremena i pokreta koji je oblikovao, svojim je stvaralaštvom toliko »iskakao« i bio poseban, tako da ga je stvarno teško, gotovo nemoguće svrstati, uokviriti nekakvom školom, pokretom, pravcem, pripadnošću. 

Pripadao je isključivo i jedino sebi i utoliko ga je nemoguće s bilo kime uspoređivati; Jesenjin je zasebni pjesnički planet koji izmiče uobičajenim pravilima i zakonima gravitacije, već živi svojim životom i kreće se putanjama na kojima ga nitko ne slijedi. Niti može, a niti zna. Možda ga se, po sličnosti rukopisa u nekoj mjeri može usporediti s Mihailom Ljermontovom i njegovim »Junakom našeg doba«, ali ga snagom suptilnosti i osjećaja, profinjene muzikalnosti i vulkanskom, eruptivnom snagom riječi u bitnom, daleko nadilazi; tako da ga slobodno, bez ikakvog zazora možemo staviti u istu ravan s Aleksandrom Puškinom koji u ruskoj književnoj i uopće kulturnoj tradiciji svojim stvaralaštvom slovi kao neprikosnoveni arbiter elegentiarum.

Duhovit i ekstravagantan

Tko imalo bolje poznaje rusku literaturu, tome ne treba »crtati«, taj dobro zna da je Puškin otjelotvorenje svega onoga što Rusija jest bila i što je željela postati, a takav, sličan status svojom poezijom stekao je još jedino Jesenjin.

Važno je ponoviti kako se u povijesti literature ne pamti da je netko slično Jesenjinu, u svega nekoliko mjeseci, poput kometa, tako brzo i tako uspješno zabljesnuo na ruskom poetskom nebu i uopće javnoj sceni, podjednako snagom svoje poetske riječi, ali i svojim pristalim likom dendija i čovjeka neobične, nježne, gotovo dječačke, a opet muževne ljepote za kojim su uzdisala mnoga ženska srca (od sobarica do grofica) diljem Rusije.

Duhovit i ekstravagantan bio je miljenik žena, a ni on prema njima nije bio ravnodušan; dapače, nije krio koliko ga privlače, bio je »nepopravljivi ženskaroš«, one su ga cijelog života »nosile, bile mu inspiracija«, da bi pod kraj života, upavši u duboku depresiju, priznao da mu čak više ni one, koje su ga uvijek uzbuđivale i kojima se iskreno divio ne mogu »pružiti utjehu«.

Bio je duboko razočaran jer je shvatio kako ga Revolucija, koju zapravo nikada nije do kraja prigrlio, ni sama nije prihvatila kao svog; želio je vjerovati kako nosi boljitak ruskom čovjeku, a prije svega ruskom selu i seljaku, svijetu iz kojeg je potekao i kojem je cijelim bićem pripadao, ali stvarnost je bila posvema drukčija: ruskom selu nije donijela taj, toliko željeni bolji život, a »njegovi« seljaci morali su podnositi i plaćati svojim znojem, ali i krvlju cjelokupni teret sovjetske industrijalizacije.

Potresna oproštajna pjesma

Jesenjin je »preko noći« izrastao u neponovljivi fenomen koji je privlačio pozornost i javnosti i državnih organa (prije svega policije) o kojem su svi govorili, većinom s divljenjem, a naravno nije bilo malo ni onih koji mu nisu mogli oprostiti buntovničku nonšalantnost, ismijavanje društvenih normi ili ignoriranje moralističkih stega, gotovo anarhistički slobodno ponašanje, prozivanje nedodirljivih javnih i akademskih »stupova društva«, kao i nepriznavanje bilo kakvih političkih i vjerskih dogmi i kanona.

Želio je cijelim svojim bićem da ga svi prihvate, ali sovjetska vlast je prema njemu stalno bila podozriva, pa ga je tako Nikolaj Buharin, u to doba u vladajućoj nomenklaturi, kao glavni urednik Pravde, glasila CK boljševičke partije zadužen za kulturu, »žestoko i grubo« optužio kako njegova poezija promovira »najnegativnije crte ruskog sela« i kako klasno tuđu »jesenjevštinu« kao novu, pogubnu pojavu u ruskom društvu treba osuditi jer svojim primjerom loše djeluje na sovjetsku mladež, kao uostalom što čini i sam pjesnik svojim skandaloznim ponašanjem. Otvoreno je pozvao na bojkot Jesenjinovih knjiga; jedno je vrijeme stari bard Maksim Gorki, koji je otvoreno stao u njegovu obranu, svojim autoritetom uspijevao »amortizirati« te napade, ali pjesnikov je položaj, kako je vrijeme prolazilo, postajao sve teži, dok na koncu nije postao bezizlazan, što je najvjerojatnije i bio neposredan povod da izvrši samoubojstvo.

Iako povodom tog čina još uvijek ima dosta nerazjašnjenih i nejasnih stvari koje upućuju kako su određena policijska izvješća i nalazi oko Jesenjinove smrti krajnje dvojbeni, pa i sumnjivi, službena je verzija pjesnikove smrti ostala na snazi do danas; nije ubijen, kako se na mnogim stranama nagađalo i još uvijek nagađa, a sovjetska vlast nije imala razloga prikrivati činjenice i istinu o pjesnikovoj smrti, već se radilo o samoubojstvu, u tom trenutku duševno »rastrojenog čovjeka«, što su na koncu potvrdila i naknadna, navodno neovisna vještačenja obavljena nekoliko godina potom.

Ali, pristaše teorije o nasilnoj pjesnikovoj smrti, bez obzira na službenu verziju, inzistiraju na svojoj tezi upućujući na nelogičnosti iz mrtvozorničke dokumentacije iz kojih jasno proizlazi da su na Jesenjinovom tijelu/glavi uočene ozljede koje u tom obimu osoba ne može sama sebi nanijeti. Po njihovom tumačenju vlast je možda i sama odgovorna, ili čak i izravno umiješana u njegovo ubojstvo, a u strahu od reakcije javnosti pjesnikovu je smrt prikazala kao samoubojstvo.

Sumnje su, o čemu piše i Prilepin o(p)stale sve do naših dana, ne prestaju »golicati« maštu i znatiželju javnosti, ali u svakom slučaju, uzroci, ipak najvjerojatnije samoubojstva, bili su dakako daleko dublji i brojniji, no što je to (post)sovjetska vlast spremna priznati.

Kao što je poznato, Jesenjin je u hotelskoj sobi ostavio danas slavnu, potresnu oproštajnu pjesmu »Doviđenja, druže, doviđenja« napisanu krvlju. Zlobnici su (i) to protumačili Jesenjinovom sklonošću teatralnosti, ali sam je pjesnik uoči svog strašnog, očajničkog čina ukratko, pismeno pojasnio razloge: u sobi nije bilo tinte, tako da mu je preostala samo vlastita krv.

Ubrzo nakon pjesnikove smrti iz svih ruskih knjižara i knjižnica bile su povučene sve Jesenjinove knjige, navodno zbog opasnosti od negativnog utjecaja na sovjetsku mladež koja je u njemu prepoznavala svog junaka, odnosno kako ne bi posmrtno »kvarile omladinu« jer je pjesnik nakon svoje smrti, osobito među mladima, posto još popularniji, a jedno je vrijeme u toj populaciji diljem Rusije zavladala prava »epidemija« samoubojstava jer su mladići i djevojke, nezadovoljni »prazninom i neizdrživim ideološkim pritiskom života u sovjetskom društvu« oponašajući svoga idola, dizali ruku na sebe.

Tek 40 godina nakon Jesenjinova očajničkog čina, sovjetska ga je vlast rehabilitirala i objavila njegova sabrana djela, iako je naravno i za vrijeme dok se njegova poezija nalazila pod embargom na različite načine nalazila put do širokog čitateljstva; neprestano je, usprkos cenzuri bila prisutna i raznim je putovima kolala tzv. podzemnom Rusijom, u disidentskim krugovima i među istinskim ljubiteljima poezije.

Brakovi i veze

Sergej Aleksandrovič Jesenjin rođen je 3. listopada 1895. godine, u relativno imućnoj obitelji starovjeraca u selu Konstantinovo, u Rjazanskoj guberniji, ali dobar je dio djetinjstva proveo u kući svoga djeda Fjodora Titova, nakon što je njegova majka 1899. (privremeno) napustila supruga i vratila se u roditeljski dom. Pohađao je četverogodišnju zemaljsku školu u rodnom selu, a kao izrazito pametnog učenika, poslali su ga (1909.) na nastavak obrazovanja u crkveno-učiteljsku školu u selo Spas-Klepiki, gdje se ponovo među vršnjacima isticao inteligencijom, lijepom fizičkom pojavom i pristojnošću, ali je kao osoba bio plah i zatvoren, ni s kim se nije družio, već je u slobodno vrijeme puno čitao i već u dobi od devet godina počeo je pisati prve pjesme.

Rad u trgovini koju je vodio njegov otac nije ga privlačio i 1912. po svršetku spomenute škole, uputio se u Moskvu odlučan posvetiti se poeziji. Kako bi se u Moskvi mogao izdržavati i nastaviti sa školovanjem zaposlio se u poznatoj Sitinovoj tiskari (prvo kao »fizikalac«, a kasnije i kao korektor), gdje je radio preko dana, a uvečer je pohađao predavanja na povijesno-filozofskom odsjeku Narodnog sveučilišta A. L. Šanjavskog, gdje je stekao solidnu naobrazbu, posebice iz književnosti.

Ubrzo se zaljubio i stupio u neformalni brak s Anom Romanovnom Izrjadnovom s kojom je dobio sina Jurija, ali ta veza nije dugo potrajala. Kada je sin navršio mjesec dana, Sergej je 1915. godine napustio obitelj i otišao u Petrograd, uvjeren kako će se u prijestolnici dokazati kao pjesnik. A, kada sam se već dotakao njegova braka, podsjetit ću da se Jesenjin još tri puta ženio: 1917. sa Zinaidom Rajh, s kojom je dobio kćer Tatjanu i sina Konstantina, potom 1922. s čuvenom američkom umjetnicom, rodonačelnicom modernog plesa Isadorom Duncan (1877. – 1927.) i na koncu 1925., nekoliko mjeseci prije svoje smrti, sa Sofijom Andrejevnom Tolstoj, unukom slavnog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja, uz napomenu kako je u brojnim izvanbračnim avanturama, u vezi s poznatom prevoditeljicom i pjesnikinjom Nadeždom Volpin, dobio sina Aleksandra (Sergejeviča) Volpina (1924. – 2016.) kasnije poznatog matematičara, pjesnika i disidenta. Pričalo se kako je Jesenjin imao i homoseksualnu vezu s poznatim petrogradskim boemom i pjesnikom Nikolajem Kljuevom (1884. – 1937.), koji nije skrivao svoju zaljubljenost u Sergeja, ali je prema njemu gajio i iskreno prijateljstvo i jedan je među rijetkima koji su ga čitavog života štitili i podržavali.

Složen odnos prema religiji

Kao mladi pjesnik iz seljačke sredine, Jesenjin se neviđenom lakoćom prispodobio novoj, njemu nepoznatoj, mondenoj sredini, a koliko je bio popularan svjedoči i činjenica da je (zajedno s Kljuevom) bio pozvan na dvor čitati svoje pjesme pred carom i njegovom obitelji.

Nakon dolaska u Petrograd Jesenjin se odmah zaputio kod čuvenog pjesnika Aleksandra Bloka, iako ga nije poznavao, zakucao je na njegova vrata, predstavio se svojim pjesmama i odmah stekao velikog simpatizera koji ga je uveo u najelitnije akademske krugove i njihove intelektualne i književne salone (Dmitrija Mereškovskog i Zinaide Hipius, a kasnije i kod Ane Ahmatove i Nikolaja Gumiljeva), upoznao s najznačajnijim piscima toga doba kao što su primjerice Vjačeslav Ivanov, ali i simbolistički pisac Valerij Brjusov, akmeist Sergej Gorodecki, a preko njega stupio je u vezu s tzv. novoseljačkim pjesnicima poput Sergeja Kličkova, Alekseja Ganina, Aleksandra Širjaeveca, Petra Orešina i drugima. Blok je bio zadivljen Jesenjinovim talentom, njegovim pjesmama i po osobnom priznanju »odmah shvatio da ima posla s genijalcem« i nesebično mu je pomogao i pri objavljivanju prve knjige poezije »Radunica« 1916. godine (u koju su bile uvrštene tzv. mladalačke pjesme napisane između 1910. i 1915. godine i efektan su spoj naturalne i sakralno-religijske tematike).

Interesantno je zapaziti kako su ga već i u ranim pjesničkim danima fascinirale teme smrti i samoubojstva, o čemu je pisao u pjesmi »Ispovijed samoubojice« (1912./1913.). Inače pojam »Radunica« se prvotno kod istočnoslavenskih naroda odnosio na poganski praznik posvećen kultu mrtvih, da bi se kasnije povezao s pravoslavnim Uskrsom i blagdanima nakon njega. Brojni »jesenjinolozi« smatraju kako je time završila prva faza Jesenjinove poetike, završno s pripovijetkom »Padina«, koju je, mjesec dana nakon spomenute zbirke, pjesnik tiskao u časopisu Sjeverni zapisi. A, kako je to bilo i doba Prvog svjetskog rata u kojem je ruska carska vojska zaredala poraze, vojne su vlasti objavile novu mobilizaciju i tako je i Jesenjin bio unovačen, ali zahvaljujući utjecajnim prijateljima nisu ga poslali na bojišnicu, već je raspoređen kao bolničar u vojni sanitet stacioniran u Carskom selu. Za boravka u Petrogradu, u proljeće 1917. Jesenjin se zbližio s eserima (socijaldemokratima), a tu je i upoznao Zinaidu Rajh, sekretaricu njihovog glasila Narodna stvar u koju se zaljubio.

Početkom Februarske revolucije 1917. godine nalazio se u pravom stvaralačkom zanosu, dnevno bi (na)pisao i po tridesetak pjesama i poema (»Drug«, »Oktoih«, »Dolazak« itd.) začudnog vjersko-revolucionarnog »štiha«. Općenito je važno napomenuti kako je Jesenjin, blago rečeno, imao složen odnos prema religiji, u kojem su se ciklički mijenjale »molitvena« i »bogohulno-huliganska« faza, a sve to je zapravo rezultat njegova »starovjeračkog«, poganskog odgoja gdje je na Isusa Krista gledao nešto drukčijim očima od propisanih pravoslavnih dogmi i kanona. Isus je u njegovoj poeziji »sav rastvoren u prirodi« (Viktor Smirnov). Pred svršetak rata napisao je poemu »Inonija«, kao neku vrstu nove apokalipse, a zapravo se sporio sa stavovima RPC-a (Ruske pravoslavne crkve), u kojoj pjeva kako »Božji život na zemlji treba biti ostvaren bez žrtvenih muka« i da »Bog mora biti Bog živih«, te da, pomalo mesijanski, spas čovječanstva vidi u preobraženju Rusije, odnosno u tome da će »Bog i Djevica poroditi Treći zavjet«.

Posljednji pjesnik ruskog sela

Kada su se u ljeto 1917. eseri raspali na nekoliko frakcija, Jesenjin se, iako nikada formalno nije bio njihov član, pridružio »lijevoj« frakciji, a kada je nova sovjetska, Lenjinova vlada (svibanj, 1918.) središte nove države »vratila u drevnu Moskvu«, on se sa svojom »ekipom« također vratio u novi glavni grad, nove države. Tijekom krvavog građanskog rata koji je potom uslijedio, život je u prijestolnici, ali i diljem Rusije postajao sve teži, tako da se i Jesenjin, kao i masa drugih, našao u teškoj, gotovo bezizlaznoj materijalnoj situaciji; u tom općem ratnom kaosu nikome nije bilo do Jesenjinove poezije, odbijali su tiskati njegove knjige iz najbanalnijih razloga; u općoj nestašici svega, nedostajalo je i papira. Tako je bio prisiljen zatražiti i pomoć od boljševika, čak se želio učlaniti i u njihovu stranku, ali nisu ga željeli primiti zbog »problematične«.

Početkom 1919. godine, zajedno s grupom pjesnika na čelu s Vadimom Šeršenjevičem (1893. – 1942.) i Anatolijem Marijenhofom (1897. – 1962.), piscem »sumnjivog« plemićkog podrijetla, osnovao je izdavačku zadrugu Imažinisti, da bi se ubrzo nakon toga i pojavila njihova zajednička, svojevrsna programatska knjižica »Java« koja je, kao uostalom i većina onoga što su imažinisti pisali i radili, bila provokativna i na ivici skandala, a sve s ciljem kako bi »udarali« na dominirajući malograđanski mentalitet i tako iskazali svoj revolt postojećim stanjem.

Okupljali su se u kavani Pegazova štala, u Tverskoj ulici koja je postala središtem skandaloznih performansa kakve do tada Moskva nije vidjela. Šeršenjevič je sažeo ideju imažinizma riječima: »Mi iz poezije izbacujemo zvuk/glazbu, opis/slikarstvo, sve prekrasne, precizne misli/logiku, duševna proživljavanja/psihologiju, jedini materijal poezije je slika, kao samosvrha, isključivi cilj.« A, to je upravo bilo ono o čemu je sanjao Jesenjin; slike je vezao uz pučku mudrost, tradiciju, folklor, mistiku, umjetnost i mentalitet i na tom sebi bliskom fonu počeo je pisati svoje najljepše i najbolje pjesme »šagalovskih« vizija, tako da se imažinističkom »himnom« smatra njegova poema »Sorokoust« iz 1919. (molitve za mrtve koje se čitaju svakodnevno za vrijeme crkvene službe tijekom 40 dana, od dana smrti).

Upravo zarad te faze njegova pjesništva (koja svršava početkom 1920-ih godina), mnogi su Jesenjina »krstili« posljednjim autentičnim pjesnikom ruskog sela, a zbirke: »Preobražaj«, »Seoski časoslov«, »Inonija«, sve iz 1918., te »Plavetnilo« iz 1920., to zorno svjedoče.

Ali, već krajem 1919. godine u Jesenjinovoj se poeziji osjeća kako ga napušta »radost, trijumf tjelesnog i poganska sklonost zemaljskom životu« (Zahar Prilepin) i da ga sve više obuzima tuga, pesimizam i melankolija zbog »kaosa i mraka u koji Rusija sve više tone« (Leonid Juzefovič). Postavlja očajničko pitanje: »Rusijo moja, tko si ti?« i odgovor daje u dramskoj poemi »Pugačov« (1921.). To već spada u treću, završnu fazu njegove poetike koja traje sve do njegove prerane smrti. To je istodobno i vrijeme kada se gotovo svakodnevno opija i kada sudjeluje u mnogim tučama po moskovskim predgrađima i u »sumnjivim« lokalima, birtijama, bordelima i prčvarnicama čini brojne izgrede i često ima posla s policijom. Međutim, kako piše Prilepin: »I u takvom stanju i društvu nastavlja pisati genijalne stihove, sa širinom kakve do tada u ruskoj poeziji nije bilo.«

Isadora Duncan

U razdoblju 1920. – 1925. nastaju njegova najpoznatija i najčitanija (iako ne i najbolja) djela: »Ispovijed mangupa« (1921.), »Pjesme izgrednika« (1923.), »Moskva krčmarska« (1924.), čija je tiraža razgrabljena u samo nekoliko dana, a kasnije, kada su se Jesenjinove pjesme našle »pod embargom«, bile su nebrojeno puta prepisivane, prenošene od usta do usta i na koncu uglazbljene u predivne ruske šansone i balade. Sve te knjige redom su postale kultne zbirke i pjesme sovjetske mladeži.

Tijekom 1925. Jesenjin je objavio zbirke »Brezin cic«, »Sovjetska Rusija« i »Perzijski motivi«, nastale nakon njegova boravka na Kavkazu (1924.), kada je za jednu noć napisao čuvenu »Baladu o 26«, a odnosi se na 26 strijeljanih boljševičkih komesara u Bakuu. Tijekom boravka u Bakuu (siječanj 1925.) dovršio je svoju najveću, briljantnu poemu »Ana Snjegina«. Prije toga (1924.) kratko je vrijeme boravio u rodnom selu i tada je napisao potresan »Povratak u zavičaj«, a uviđajući kako i koliko rusko selo pod boljševičkom vlašću trpi, ali se i mijenja; iako nije bio uvjeren da će do stvarnog boljitka i doći i da će ga on sam doživjeti, želio je vjerovati kako je to ipak moguće i tako su nastale pjesme posvećene Lenjinu i »Poema 36« u kojoj je veličao (s)misao revolucije i »heroizam« novog doba. Ali, iako su to majstorski ispjevani stihovi, nema više u njima onog ranijeg žara koji je isijavao iz svakog pjesnikovog stiha.

Po svemu sudeći, 1921. godina bila je presudna u Jesenjinovom životu; tada se, naime, upoznao s Isadorom Duncan, slavnom, »bosonogom« američkom plesačicom, koja je u Rusiju došla kako bi otvorila svoju školu baleta. Isadora je bila 18 godina starija od Jesenjina, ali bez obzira na to, između njih je odmah nakon što su se upoznali planula strasna ljubav i već sutradan su počeli zajedno živjeti. Jesenjin se preselio u njezine impozantne dvore, u rezidencijalnoj Prečistenjskoj ulici, razveo se od svoje druge žene (Zinaide Rajh), a potom su se 1922. godine i vjenčali. U proljeće iste godine otputovali su na Isadorinu ranije zakazanu turneju po zapadnoj Europi i Americi. Jesenjin je tako proputovao Njemačku, Italiju, Francusku, a potom su se luksuznim parobrodom uputili u New York. Ali, za čitavo vrijeme putovanja između supružnika su izbijale svađe, pratili su ih skandali; Isadora nije mogla prikriti ljubomoru, pa je tako u jednom nastupu bijesa, u Berlinu demolirala čitav hotel. A, kada su došli u SAD, u Bostonu, nakon Isadorina nastupa, slavna i razmažena američka bogatašica, uz »asistenciju« supruga tamošnjoj je publici priredila pravi politički performans: vikala je da je »boljševik«, a Sergej je mašući sovjetskom zastavom klicao »crvenoj Rusiji«.

Skandal se još nije ni slegao, a izbio je novi: na jednom »soareu« u New Yorku publika je zamolila Jesenjina da recitira svoje pjesme, ali kako su, po njegovom mišljenju, prisutni »neprijateljski« reagirali na nastup, nezadovoljan prijemom izvrijeđao ih je i etiketirao »ćifutima« i drugim antisemitskim uvredama, tako da su nakon toga supružnici bili prisiljeni žurno napustiti Ameriku. U međuvremenu i između njih veza je definitivno pukla tako da se po povratku u Rusiju, Jesenjin razveo od Isadore i vratio se starom, boemskom načinu života, neprestanim pijankama i bančenju. Bez stana, spavajući kod prijatelj(ic)a sumnjiva morala, vrijeme je provodio u kavanama, gdje je na pjesničkim večerima, za hranu i piće recitirao svoje stihove i gdje se među publikom koja ga je obožavala, jedino osjećao kao doma. Službena sovjetska kritika ga je uglavnom ignorirala, ili se pak krajnje prezrivo odnosila prema njemu, ali htjele to komunističke vlasti priznati ili ne, on je nedvojbeno (p)ostao »istinskim narodnim pjesnikom«.

Poema »Crni čovjek«

Svjestan kako u životu mora nešto radikalno promijeniti, Jesenjin je privremeno napustio Moskvu; boravio je, kako sam već spomenuo, u rodnom selu, na Kavkazu i za kratko se vrijeme uspio oporaviti, a čak je i počeo kontrolirano konzumirati alkohol, a na koncu ga i izbjegavati kada se vezao uz svoju novu ljubav, Sofiju Tolstoj, s kojom se 1925. godine i oženio.

Ali, sreća nije dugo (po)trajala; Sofijina majka nije mogla podnijeti dolazak zeta u svoj stan, tako da su između njih sve češće izbijali sukobi. Kako bi očuvao brak i izbjegao stalne svađe, odlučio je za stalno napustiti Moskvu i preseliti se u Lenjingrad, u koji je i otišao 21. prosinca, dakle tjedan prije no što je izvršio samoubojstvo. Želio je pronaći stalan posao, početi s pripremama za tiskanje svojih sabranih djela (u tri toma) i iznajmiti stan u kojem bi živio, nadajući se kako će mu se pridružiti i supruga s kojom se rastao u teškoj svađi. Po svjedočenju prijatelja za cijelo vrijeme boravka u Lenjingradu nije popio ni kap alkohola, ali je često i iznenada mijenjao raspoloženja; bio bi izrazito raspoložen i razdragan, a odmah potom sjetan i potišten.

A, što se sve to stvarno u njegovoj duši događalo, moglo se iščitati tek kasnije, nakon što je bila tiskana njegova sigurno najtragičnija poema »Crni čovjek« (napisana koncem studenoga 1925.), koja zajedno s pjesmom ispisanom vlastitom krvlju, neposredno pred samoubojstvo u hotelu Anglettere, predstavlja neku vrstu testamenta i stoga bi za kraj valjalo podsjetiti na te potresne stihove: »Do viđenja, druže, do viđenja/Ti mi, dragi, bješe dio snova./Predskazan rastanak bez htijenja/Obećaj i susret iznova./Do viđenja, druže, bez ruke i slova/Nemoj da ti tuga obrve povije/U životu ovom smrt nije ništa nova/Ali ni život nije baš noviji.«