Patrioti protiv Europe: Igra prikrivanja i napuhivanja moći

Judeo-kršćanska Europa, sukob civilizacija i sudbina europske djece bili su središnji motivi dvodnevnog samita europske stranke tzv. Patriota, događaja koji je prošlog vikenda u Madridu koncentrirao najjače snage kontinentalne reakcije te iz španjolske metropole prema sjeveru, istoku i jugu Europe odaslao opću jezu. U kraljevski grad tom se prilikom slilo oko dvije tisuće postmodernih križara koji su dali uvid u to kakvom će retorikom suvremena ekstremna desnica nastojati kanalizirati još uvijek društveno potisnuti resantiman, s ciljem da »najvećoj europskoj oporbenoj stranci« podari moć kakvu njeni ideološki istomišljenici nisu imali još od sredine 40-ih godina prošlog stoljeća.

Zid Europe

Već iz lijeno odabranog slogana »Napravimo Europu ponovno velikom« bilo je jasno da će izostanak dubljeg promišljanja o rješavanju duboko ukorijenjenih boljki, bile one političke, ekonomske ili socijalne naravi, samoprozvani domoljubi nastojati prikriti bojanjem u najjeftinije boje vlastite identitetske politike, ponovno nudeći homeopatske recepte na metastaziranu europsku krizu. Predvođeni teškašima poput mađarskog premijera Viktora Orbana, francuske femonacionalistkinje Marine Le Pen i talijanskog dopremijera Mattea Salvinija, gosti španjolske frankoističke stranke Vox i njena lidera Santiaga Abascala koji su samit organizirali pozvali su na »novu rekonkvistu« kojom će zaustaviti »islamizaciju Europe«, ilegalne migracije i »klimatski fanatizam« koji proizvode »katastrofalne posljedice« po Europljane.

»Mi Španjolci ponosni smo što smo poznati po tom izvanrednom podvigu naših predaka, spremni smo da to budemo ponovno. Spremni smo još jednom biti zid Europe ispred napretka islamizma« – svoje je (ante)murale christianitatis teorije širio Abascal, ujedno i čelnik organizacije koja u Europskom parlamentu okuplja najdesnije skupine, točnije njih 11, od Portugala do Estonije. U govoru europskog političara koji se najmanje libi pozivati na ostavštinu povijesnog fašizma, konkretno onu španjolskih falangi, na meti se našla i »globalna diktatura koja postoji u Bruxellesu, UN-u, Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i Međunarodnom kaznenom sudu«, a nakon prikrivenih lauda Franciscu Francu koje je s madridske pozornice uputio Orban, nije bilo dileme oko toga zašto patriotski manifesti zvuče kao dokumenti očito neporaženog vremena.

»Samo kroz pobjedu i suradnju patriotskih i suverenističkih stranaka diljem kontinenta možemo osigurati naslijeđe naše djece. Mi, patriotske snage Europe, zavjetujemo se da ćemo vratiti budućnost našeg kontinenta u ruke Europljana tako da ćemo ponovno zauzeti naše institucije i preusmjeriti europsku politiku u službu naših Nacija (sic) i naših naroda«, stoji u tom šturom, ali instruktivnom zapisu. Boje puti, očiju i kose tih naroda ovog se puta u njemu nisu spominjali.

Niti jedna od ovotjednih analiza madridskog samita nije mogla zaobići asocijacije s pokretom američkog predsjednika Donalda Trumpa na čijem izbornom uspjehu i političkom valu njegovi europski obožavatelji očajnički žele zajahati.

Podgrijana panika

Fascinacija silom koju SAD dokazuje svim stranama svijeta bila je jedna od rijetkih iskrenih emocija iskazanih na skupu desničarske internacionale, a tim izljevima nije zasmetala ni činjenica da središnja ugroza kulturno-političkog entiteta čiju se opstojnost kunu dolazi baš s washingtonske adrese. S druge strane, »Patriote« upravo europske specifičnosti, kao što su složenija i stabilnija politička kultura, kompleksnost (pa i birokratiziranost) institucionalnog sustava te potreba za barem načelnim konsenzusom članica Unije priječe da se američki trendovi mehanički i brzo preslikaju u europski kontekst. U tom bi slučaju, kao što se zbilo u Brazilu i Argentini, s pravom mogli očekivati da će im vlast praktički pasti u ruke. Međutim, kao što se to moglo iščitati iz glavnih poruka susreta, niti Europa može biti osvojena showbiz talentom kakvog posjeduje američka reality TV zvijezda, niti su politički ciljevi trumpista s dvije strane Atlantskog oceana identični.

Dok se za američke republikance može reći da su već dobili početne bitke s »dubokom državom«, tj. institucionaliziranim establišmentom koji su godinama gradile neprijateljske struje, europska ekstremna desnica i dalje ostaje osuđena na hinjenje disidentstva razbješnjenog korupcijom i elitizmom briselskih uhljeba. U vrlo kratkoj zajedničkoj izjavi sudionika samita »briselska elita« spominje se na čak tri mjesta, a osim »odlučnosti da se u proces donošenja odluka unutar EU-a vrati zdravi razum«, način kojim će se to postići još je jednom ostao neizrečen pored glasnih pravedničkih grmljenja.

»Progresivna ideologija otela je Europu, baš kao što je mitološku Europu oteo bik. Zamjena europskog stanovništva nije teorija zavjere, nego čista praksa« – kazao je Viktor Orban, u čijem su se govoru, kao i fokusu njegovih kolega, našli i suprotstavljanje »woke« i rodnoj ideologiji te »prekomjernoj regulaciji i miješanju u privatan biznis«.

Naravno, glavna motivacija koja pogoni politički angažman europskih mjerača krvnih zrnaca ostaje netrpeljivost prema migrantima, prvenstveno muslimanskim, koji i dalje stoje u centru moralne halabuke kao izvanjski element remećenja europske rasne homogenosti. Desnicu i dalje ne zanimaju pravo stanje europskog tržišta rada, legalizirano robovlasništvo koje cijenu tog rada ruši, status domicilnih slojeva kojih su ekonomska kretanja u posljednjih 10-ak godina pretvorila u gubitnike, a kamoli teme poput uzroka migracija ili činjenice da bi bez kontinuiranog dotoka jeftinih radnika europsko gospodarstvo kolabiralo brže nego njena energetika. Orban, Abascal, Le Pen, Salvini, nizozemski raščupanac Geert Wilders i ekipa i dalje predlažu isključivo kulturni rat, produbljivanje društveno razarajućih podjela i obrambeni boj »našeg načina života« kroz obračun s cijelim nizom žrtvene janjadi.

Iako su se Patrioti prigodničarski dotaknuli rastućih cijena energenata, svakodnevne poteškoće europskih građana, koje bez obzira na državu u kojoj žive iz dana u dan postaju sve sličnije, za grupu reformiranih »identitarijanaca« nisu procijenjene kao problemi čijim će adresiranjem prikupiti željene simpatije. Po veličini treća grupacija u EU parlamentu, koja okuplja 86 od ukupno 720 zastupnika, nije poznata po tome da na transnacionalnoj razini predlaže političke planove koji bi mogli ublažiti negativan transfer vrijednosti ili povećavanje ekonomskih nejednakosti između društvenih klasa i država članica, suočiti se s jarmom krupnog, redovito stranog kapitala te privatizacijom i uništavanjem javnih servisa kojima su se europski nacionalni sistemi do samo par desetljeća dičili i razlikovali od američkih. Vodeća opozicija Komisiji Ursule von der Leyen ne bavi se niti nekim od najpotentnijih paneuropskih tema – one kronične krize stanovanja, nedostatka priuštivog smještaja i rapidno rastućih cijena nekretnina i najma, kao i katastrofalnih demografskih uvjeta zbog kojih zasnivanje obitelji iziskuje nadljudske financijske i druge napore – koje pogađaju cijele generacije bez obzira u kojem se dijelu Unije nalazile.

Ipak, kada je o realpolitičkim odnosima riječ, za ovu ideološko-političku struju podvig predstavlja sama činjenica da su uspjeli, barem za trenutak, pomiriti partikularne i osobne interese, razriješiti interna koškanja oko sinekura i fotelja te sintetizirati kakav-takav zajednički narativ kojim će mazati oči europskom plebsu.

Parazitski masterplan

Ovakav pakt doprinijet će pozicioniranju Patriota na europskoj političkoj sceni kao marginalaca koji uživaju podršku naroda čijeg su interesa autentični reprezenti, a kojih »globalizam« priječi u ostvarenju »promjene u sudbini naših Nacija«. Iako se može učiniti kako status vječnih marginalaca i svojevrsnih luzera, kojeg je Trump sa sebe vješto odbacio, može dovesti do ograničavanja njihovih politika budući da se iznevjere vlastitih obećanja moraju pravdati prozirnim prebacivanjem odgovornosti, realnost govori da filofašizam ne mora preuzeti poluge vlasti da bi krojio temelje europske politike.

Razmotrimo politički lik i djelo Viktora Orbana, bez čije smetnje i prijetnje Bruxellesu europsko skretanje udesno ne bi bilo ovako izraženo. Kao čelnik mađarskog Fidesza koji među ultranacionalističkim krugovima, onima ekstremnijim od konzervativnih i demokršćanskih, slovi kao kreator najuspješnijeg europskog projekta proteklog desetljeća, Orban figurira kao glavna brana nominalno liberalnom establišmentu koja je uspjela zaustaviti eroziju »tradicionalnih vrijednosti« i iskorijeniti pošasti poput nametnute političke korektnosti. U prilog tom imidžu služe i potezi kao što su tjeranje »Soroševog« sveučilišta iz Budimpešte, onemogućavanje prava pripadnicima LGBTQ zajednice, agresivna nacional-kulturna politika u kojoj etnički Mađari izvan Mađarske igraju važnu rolu, pa i generalno samoprezentiranje kao beskompromisnog borca koji se za svoju naciju bori svim sredstvima, ako treba i vezama sa službenim neprijateljima.

S obzirom na to da su europski pučani i socijaldemokrati svojim kontinuiranim stavom jasno dali do znanja da orbanizam vide kao glavnu unutarnju prijetnju Uniji, Patrioti i dalje mogu igrati na kartu strašenja tromog Bruxellesa koji je uvijek spreman učiniti ustupke i kompromise da bi zauzvrat zadržao čvrst stisak vlasti. Drugim riječima, iako prijeti (kontra)revolucijom, ekstremna desnica ne mora smišljati sveobuhvatan plan infiltriranja političkih institucija kao što su EU komisija, Europsko vijeće i Vijeće ministara EU, financijskih poput Europske centralne banke ili pravnih ustanova, strazburškog i luksemburškog suda. Napuhivanje vlastite (kadrovske) moći i arogancija aktualne vlasti ponovno će prisiliti »stare snage« da umjesto desnice provedu sprovedu restriktivne mjere anti-imigracije, gruba rezanja socijalnih davanja i smanjenje radnih prava, militarizaciju, sekuritizaciju, oštro pojačavanje javnog i digitalnog nadzora te degradiranje građanskih sloboda kao što su ona govora, medija i izražavanja ili prava na privatnost.

Što se tiče nacionalnih primjera koji mogu poslužiti kao opomena, niti jedan nije ilustrativan kao onaj francuski. Pod permanentnom prijetnjom izbornog trijumfa Marine Le Pen i njenog ksenofobnog Nacionalnog okupljanja, upravo je »centrist« Emmanuel Macron proveo neoliberalne, antisocijalne, antimigrantske i antimuslimanske mjere koje godinama izazivaju bunt radnika, tražitelja azila i nedokumentiranih migranata osuđenih na najgore radne uvjete, muslimana kojima se nameće način odijevanja, ili svih koji su se našli pod pendrekom razuzdanih policajaca. Kako stvari stoje, čini se da su ovim aranžmanom još uvijek zadovoljni svi. Dok se plijen u pozadini dijeli, narod se može tući oko kosti i međusobno optuživati za izdaju. Ako stvari krenu nizbrdo, protivniku se uvijek može zalijepiti etiketa Putinovog korisnog idiota, magični džoker koji od liberala u sekundi radi nepatvorene, pobješnjele crnokošuljaše željne obračuna sa svim neistomišljenicima.

Europski identitet?

Usprkos navedenom, internacionalizacija ovog kontingenta ekstremne desnice nesumnjivo će potaknuti ideološka razmimoilaženja koja proizlaze iz kontradikcije sadržane u ideji »europskog patriotizma«. Jedna je stvar tvrditi da su muslimanska imigracija i apstraktno shvaćeni »globalizam« doveli do gubitka europskog identiteta, a druga je stvar definirati sadržaj tog identiteta na način da se ne kosi s nacionalizmima velikih i malih europskih država. Europski identitet, koji u liberalnoj inačici ima konture univerzalnosti i humanizma, nikada ne može biti zajednička polazna točka desnog ideološkog projekta, pa makar u njegov centar bilo postavljeno kršćanstvo i/ili katolicizam.

Za uništavačke nacionalizme 20. stoljeća ovakva bi identitetska postavka predstavljala svetogrđe, i to ne samo zbog duge i guste povijesti međusobnih ratova vodećih kontinentalnih sila. Visoka hijerarhiziranost i potraga za sirovom koristi, oboje karakteristični za desničarske projekte, ne mogu zadovoljiti sve partikularne interese čije bi trajnije pomirenje zahtijevalo kakvu-takvu zajedničku i dugoročnu viziju budućnosti, a ne samo impuls za komadanjem europske neoliberalne lešine. Zbog toga, mimikrija puzajućeg fašizma do daljnjeg će se dičiti sloganom »Ujedinjeni u različitosti« i pjevanjem Ode radosti, sve dok ovu koprenu u potpunosti ne otpuše upravo njihov american idol.

Pozicioniranje prema gazdi europske vojne, energetske i financijske budućnosti bit će pravi test za »europske patriote«, prema čijoj se reakciji na Trumpove prijetnje već sad može vidjeti od čega je načinjena njihova lojalnost. »Ako tisuće radnika u automobilskoj industriji gubi svoje poslove ovih dana, to nije Trumpova krivnja, nego rezultat ekonomskog, industrijskog i okolišnog samoubojstva nametnutog u Bruxellesu«, kazao je Matteo Salvini, potvrdivši kako se kukavička desnica SAD-u neće suprotstaviti niti onda kada Washington Europsku uniju odluči oslabiti i podčiniti do kraja, bilo carinama, sankcijama, otimanjem teritorija ili izravnim vojnim ultimatumima.

Prigodan komentar »anti-španjolskog patriotizma«, koji se glatko može primijeniti i na ostatak susjedne inačice, u španjolskom je dnevniku El País dao kolumnist Luis García Montero, kazavši kako su tamošnji patrioti naciju svojedobno izdali Napoleonu, potom i njemačkom nacizmu i talijanskom nacizmu, da bi se ista zastava danas koristila za pljeskanje Trumpu, čovjeku koji u par poteza može uništiti kompletnu španjolsku poljoprivredu. Kakvom društvu žele služiti »Patrioti« su pokazali i srdačnim pozdravljanjem argentinskog Superhika Javiera Mileija koji se u Madrid javio video-pozivom, kao i primanjem Likuda, stranke izraelskog optuženika za ratne zločine Benjamina Netanyahua, kao svoje prve ne-europske članice.

Jasno je stoga da fašistička oklada ostaje ista kakvom je bila prije gotovo stoljeća. Razjedinjenim, razorenim i osiromašenim društvom najlakše je vladati, pogotovo kada se protiv najslabijih uroti sav reakcionarni talog nahranjen mrvicama moćnika. Ipak, kao što točno sugerira Salvini, Pedra za sve europske nedaće ne može se tražiti preko bare. Rasizam i fašizam ipak su izvorne europske vrijednosti, nastale upravo na »starom kontinentu«, a čiju su renesansu svojim politikama omogućili upravo oni koji su Europom najdulje vladali. I kojima čak ni pod vlašću Mussolinijevih i Hitlerovih baštinika neće pasti vlas s glave.