Veća ulaganja u europsku obranu nisu u suprotnosti s interesima NATO-a

O čemu se nedavno raspravljalo na sastanku ministara vanjskih poslova NATO-a u Bruxellesu i je li to priprema za samit u Haagu u lipnju ove godine - pitali smo dr. sc. Dražena Smiljanića sa Sveučilišta obrane i sigurnosti "Dr. Franjo Tuđman" iz Zagreba.

- Na dvodnevnom sastanku ministara vanjskih poslova NATO-a 3. i 4. travnja u Bruxellesu raspravljalo se o ključnim pitanjima sigurnosti, posebice u kontekstu nastavka ruske agresije na Ukrajinu. Fokus je bio na jačanju potpore Ukrajini, dijeljenju tereta (što je drugi naziv za adekvatno investiranje u nacionalne obrambene kapacitete), ali i na dugoročnoj prilagodbi Saveza novim sigurnosnim okolnostima.

Dražen Smiljanić (Foto Privatna arhiva)

Glavni tajnik Mark Rutte naglasio je stabilnost i budućnost Saveza, a jasnoća američke privrženosti NATO-u unatoč političkim izazovima u SAD-u bila je važna poruka, bar ako je suditi prema javnim iskazima zahvalnosti glavnog tajnika NATO-a, Marca Rubija, državnom tajniku (de facto ministru vanjskih poslova) SAD-a "na neumornoj potpori NATO-u". Taj se sastanak može promatrati kao svojevrsna priprema za samit u Haagu koji će se održati u lipnju. Tada će se definirati strateški smjerovi NATO saveza za sljedeće godine, uključujući obrambene planove, raspodjelu troškova i kapacitete odvraćanja.

Povjerenje u NATO

Kakva je sadašnja situacija sa Savezom, je li NATO jači ili slabiji nego prije deset godina? Što još može učiniti da ostane jamac sigurnosti?

- NATO je danas, unatoč brojnim izazovima, naizgled, jači nego prije deset godina. Rat u Ukrajini poslužio je kao snažan katalizator za obnovu jedinstva i strateškog fokusa saveza. Proširenje na Finsku i Švedsku dodatno je ojačalo Savez i proširilo granicu odvraćanja prema Rusiji.

Kako bi ostao jamac sigurnosti, Savez mora nastaviti ulagati u razvoj obrambene industrije, digitalizaciju (digitalnu transformaciju), kibernetičku sigurnost i sposobnosti za vođenje dugotrajnih, iscrpljujućih sukoba. NATO također mora ojačati kulturu strateškog razmišljanja i učvrstiti političko jedinstvo, jer bez povjerenja među saveznicima neće biti moguće ostvariti vjerodostojno odvraćanje.

U vremenu brzih promjena i sveprisutnih prijetnji jamstvo sigurnosti ne temelji se samo na snazi vojske nego i na otpornosti, solidarnosti i strateškoj prednosti koja proizlazi iz razumijevanja situacije (strateško-obavještajno) i znanja (znanost, obrazovanje, istraživanje i razvoj).

Danas je poseban izazov potencijalno razilaženje europskih članica i Sjedinjenih Američkih Država oko strateških prioriteta. Trumpova adminstracija, čini se, unosi drukčiji pristup obrambenim prioritetima i obvezama, što otvara pitanje dugoročne pouzdanosti transatlantske veze. Trumpovi komentari o tome da ne želi braniti članice NATO-a koje ne troše dovoljno na obranu i njegove prijetnje invazijom na Grenland izazivaju sumnje u predanost Washingtona NATO-u i obrani Europe.

Iako je trenutna američka podrška službeno snažna i jasna (bar prema izjavi Marka Rubija, državnog tajnika SAD-a, 3. travnja 2025.), budućnost može donijeti drukčiji ton u strateškom diskursu. Zbog toga je za EU od presudne važnosti razviti sposobnost strateške samoodrživosti, u okvirima jedinstvenog Saveza (kako se deklarira i u Bijeloj knjizi Europske komisije), a ne paralelnih struktura koje bi mogle narušiti njegovu koheziju.

Kako komentirate poziv SAD-a da saveznici povećaju obrambene troškove na 2 posto BDP-a i više, kao i Rutteovu ocjenu da se to već događa?

- Poziv Sjedinjenih Američkih Država da saveznici povećaju obrambene troškove na najmanje 2 posto BDP-a nije nov, ali u aktualnom geopolitičkom kontekstu poprima novu težinu. Rutteova ocjena da se to već događa nije bez temelja, jer sve veći broj država članica NATO-a doseže ili premašuje taj prag, djelomično i zbog izravnog pritiska iz Washingtona, a djelomično zbog promijenjene percepcije prijetnji. Ipak, vrijedi naglasiti da američka administracija ne traži samo ispunjavanje simboličnog cilja od 2 posto nego i kvalitativno veća ulaganja, poglavito u obrambene sposobnosti koje pridonose kolektivnoj obrani: napredne sustave protuzračne obrane, interoperabilnu opremu, industrijsku otpornost te veću spremnost za vođenje oružanih sukoba visokog intenziteta. Drugim riječima, radi se o zahtjevu za konkretnim sposobnostima, a ne samo o postotcima BDP-a.

Pritom treba imati na umu i političku dimenziju: ispunjavanje cilja od 2 posto sve je više test vjerodostojnosti i ozbiljnosti članica u očima SAD-a. Neispunjavanje tog standarda moglo bi u budućnosti poslužiti kao opravdanje za smanjeni američki angažman u Europi. Stoga je pitanje 2 posto manje računovodstveno, a više strateško. To je postao prag koji odražava spremnost saveznika da dijele teret sigurnosti u sve nesigurnijem svijetu.

Rutte je naveo da mnoge države već poduzimaju konkretne korake, uključujući Njemačku, Poljsku, baltičke države i Skandinaviju. Ipak, ostvarenje cilja od 2 posto mora biti sustavno, a ne samo reakcija na aktualnu krizu. To uključuje planiranje, modernizaciju vojski i zajedničke projekte. Treba reći i da se ambicija za povećanje ulaganja u obranu ne zaustavlja na 2 posto BDP-a, jer Rutte tijekom susreta s Marcom Rubiom (3. travnja 2025.) izjavljuje da "želimo otići odavde s razumijevanjem da smo na putu, realističnom putu, da će se svaka članica obvezati i ispuniti obećanje da će dosegnuti do 5 posto potrošnje". To je, očito, pokušaj podilaženja onome o čemu je govorio i što traži američki predsjednik Donald Trump.

Treba li EU svoje obrambene planove i ulaganje od 150 milijardi usmjeriti u NATO? Stvaraju li se dva paralelna sustava obrane?

- Treba naglasiti da je 150 milijardi eura iznos koji je Europska unija (EU) najavila kao okvirni plan ulaganja u razvoj vlastite obrambene industrije i sposobnosti. To uključuje jačanje kapaciteta za proizvodnju streljiva, oružja, zajedničke nabave, istraživanja i razvoja, poticanja razvoja domaće vojne industrije i slično. To su ulaganja unutar EU okvira, često kroz fondove poput EDF-a (European Defence Fund) i EDIRPA-e (The European Defence Industry Reinforcement through common Procurement Act).

No ukupno se radi o puno većem iznosu izdvajanja za obranu, od 800 milijardi eura, u skladu s Bijelom knjigom o europskoj obrani i planu "ReArm Europe/Readiness 2030", koji je Komisija predstavila 19. ožujka 2025. Taj je iznos zbroj obrambenih izdvajanja svih članica EU-a, ali ne samo iz fondova EU-a nego i sume potrošnje svih članica za obranu na razini države. Dakle, taj iznos čini, odnosno činit će, zbroj svih izdataka za obranu koji države članice EU-a troše na obranu (i unutar i izvan NATO-a). Dakle, ne radi se o centraliziranom fondu, nego zbroju svih ulaganja u obranu.

Ovdje se, u kontekstu ulaganja u obranu, ne radi o dva paralelna sustava obrane (EU nasuprot NATO-u) jer se i NATO financira iz dva osnovna mehanizma: izravno i neizravno. Izravno financiranje podrazumijeva zajednički proračun koji pokriva troškove administracije, zapovjedne strukture i infrastrukturne projekte, a svi saveznici sudjeluju u tome prema dogovorenoj formuli, koja odražava gospodarsku snagu svake članice.

Međutim, daleko važniji je neizravni način financiranja, onaj koji dolazi kroz nacionalna izdvajanja za obranu. Naime, svaka članica NATO-a sama financira svoje oružane snage, a sve to, ukupno, čini temelj kolektivne sigurnosti. Iako ta sredstva formalno ne ulaze u zajednički NATO proračun, upravo su ona ključna jer omogućuju da Savez uopće posjeduje operativne kapacitete. Zato su članice NATO-a i postavile cilj (na samitu 2014.) da svaka članica izdvaja najmanje 2 posto posto BDP-a za obranu, što je trebalo biti minimum političke volje za održavanje stvarne vojne snage NATO saveza.

Ulaganje u "europsku obranu" nije, dakle, u suprotnosti s onim što je u interesu NATO saveza. No u kontekstu vanjske i sigurnosne politike Trumpove administracije to je osjetljivo pitanje jer balansira između jačanja europske obrambene autonomije i očuvanja kohezije NATO-a. Europski planovi reflektiraju potrebu za bržim i samostalnijim djelovanjem, posebno u krizama koje ne moraju uključivati SAD. Dakle, ovdje se ne radi o stvaranju paralelnih sustava, nego o pitanju povjerenja, ali i sposobnosti EU-a da djeluje kada i ako SAD to ne želi.

Ratna ekonomija

Ulazimo li u novu utrku u naoružavanju? Postoji li "ratna ekonomija" u Europi, i koliko bi to moglo koštati?

- S obzirom na kontekst, rat u Ukrajini, porast vojne potrošnje, obrambene planove EU-a te povećana ulaganja u regiji, može se reći da Europa doista ulazi u novu fazu intenzivnog naoružavanja. Iako to ne mora nužno biti "hladnoratovska utrka", trendovi upućuju na dugoročni zaokret prema izgradnji kapaciteta vojne spremnosti.

Pojam ratne ekonomije sve se češće koristi u diskusijama, ne nužno u smislu potpune mobilizacije, nego preraspodjele resursa, povećanja javne potrošnje na obranu te razvoja domaće proizvodnje oružja. Dugoročno, to će imati financijski i društveni utjecaj, koji će se očitovati u povećanju javnog duga, potencijalnom smanjenju ulaganja u druge sektore i redefiniranju industrijskih prioriteta. Iznos od 800 milijardi eura ulaganja u obranu do 2030. godine u EU-u indikator je financijskog izdvajanja za te potrebe.