IZA PAUKOVOG MAMCA - ukrajinska molitva i ruski krvavi nos

U permanentnoj potrazi za dobitnom asimetrijom, ukrajinski vrh i njegovi sponzori i dalje tragaju za šokom, bombastičnim iznenađenjem koje će ih izbaviti iz pogubne kolotečine i ruski ratni vlak izbaciti iz tračnica »specijalne vojne operacije«. Najnoviji hail mary play, kako potez očajnog gubitnika kojem sat otkucava opisuje sportski vokabular, na istoku je kontinenta odigran koordiniranom serijom viđenih i dosad neviđenih udaraca ispod pojasa od kojih je najjače odjeknulo uništavanje dijela ruske nuklearne eskadrile raspoređene od finskog pa sve do mongolskog susjedstva. Smjeli napad dronovima na aviobombardere u čak pet ruskih zračnih baza prodro je duboko u teritorij najveće svjetske zemlje da bi stigao do svojih meta u Murmansku i Irkutsku gdje su ratni zrakoplovi TU-95, TU-22 i AN-12 pogođeni, uništeni ili oštećeni s ciljem onemogućavanja distribucije nuklearnih bombi.

I dok je operacija Paukova mreža, u kojoj su civilni kamioni i njihovi nesvjesni vozači iskorišteni za transgresiju granice legitimnog vojnog djelovanja i terorizma, svojom kreativnošću izazvala opće oduševljenje ukrajinskog fan kluba, Volodimir Zelenski nije se pohvalio istovremenim i smrtonosnijim akcijama koje su rusku javnost uznemirile u jednakoj mjeri. Zbog detonacija eksploziva na željezničkim mostovima kojima su u tom trenutku prolazili putnički vlakovi, u ruskim je regijama Brjansk i Kursk ubijeno sedam strojovođa i putnika, a njih 113 ranjeno je u činu koji je ruski istraživački odbor Sledkom proglasio »sabotažom terorista pod naredbama Kijeva«. Oči uprte u pregovore između ukrajinske i ruske strane koji se ovih dana ponovo održavaju u Istanbulu još su se više razrogačile, čekajući razvoj novonastale neizvjesnosti koju najavljivana ruska odmazda neće ublažiti.

Nuklearni ulog

Operacija koja za antiruske snage čini taktički i psihološko-propagandni uspjeh, prema ukrajinskim je navodima pripremana čak 18 mjeseci, a pokrenuta je kao odgovor na rusko odbijanje 30-dnevnog primirja koje Zelenski želi progurati još od ožujka. Bez obzira na stvarni razmjer destrukcije strateških bombardera iz sovjetske ere, odnosno iznosi li broj pogođenih aviona 40 (tvrdnja Zelenskog), 12 (ukrajinski mediji) ili osam (brojka zasad potvrđena satelitskim snimkama), za Moskvu probitak posljednje u nizu crvenih linija predstavlja nacionalnu sramotu, ali i novu potvrdu da NATO daje logistički i obavještajni carte blanche na ukrajinske zahtjeve za proširenjem bojnog polja. Dok su baze Ivanovo i Rjazan u široj okolici Moskve, kao i dalekoistočna baza Amur aktivirale svoje protuzračne obrane i osujetile napad, ruski propust da osigura ostala dva napadnuta, iznimno važna postrojenja amplificiran je štetnim tajmingom te nesagledivim posljedicama koje bi šira upotreba sličnih praksi imala po sve nuklearno naoružane zemlje.

Iako mogućnosti da Rusija dio svoje nuklearne trijade iskoristi na najopasniji mogući način nisu ozbiljnije smanjene, počinjeni presedan drastična je eskalacija koja izravno ugrožava već narušeni sporazum New START kojim se SAD i Rusija obvezuju na visoku razinu međusobne nuklearne kontrole te prateće predvidljivosti. Dvije godine stara suspenzija sporazuma s ruske strane nije utjecala na implementaciju jedne od njegovih značajnijih odredbi, točnije onu da se strateški bombarderi izvade iz hangara i drugoj strani budu vidljivi u svakom trenutku kako ne bi mogli biti iskorišteni za iznenadan napad. Gotovo pa javno dostupne satelitske snimke tako su zloupotrebljene za pokušaj sijanja kaosa koji je za cilj imao izazvati emotivnu i nepromišljenu reakciju ruskog Sigurnosnog vijeća i vojne komande te dizanje panike u ruskoj javnosti koja će Vladimira Putina prozvati za slabost i nesposobnost da obrani zemlju. S ukrajinskog gledišta, ovakav je potez bio nužan da zasjeni neslavno okončanje invazije u Kursku, oblast i grandiozni fijasko koji je par mjeseci medijskog hajpa platio s – prema tvrdnjama ruske vojne vrhuške – više od 76 tisuća poginulih ukrajinskih vojnika, i to onih iz gornjeg ešalona vojno-taktičkih sposobnosti. No kao što izlet u Kursk Kijev nije uspio iskoristiti kao polugu u mirovnim pregovorima, još su manji izgledi da će najnovije akcije ojačati pregovaračku poziciju ukrajinskog diplomatskog tima.

Uz već navedene provokacije, rusko strpljenje testirao je i ovotjedni ukrajinski napad pomorskim dronovima na most Kerč koji rusko kopno spaja s Krimom, ali i prošlomjesečno ciljanje ruskog predsjedničkog helikoptera pri Putinovom posjetu Kursku. Strategija koja vodi Ukrajince i dalje počiva na iluziji prema kojoj njena vojska, gospodarstvo i društvo rat mogu izdržati dulje od ruskih, kao i na vjerovanju da će vojna industrija kolektivnog Zapada ukrajinskoj vojsci biti spremna podariti više oružja nego što ga je Rusija sposobna proizvesti. Što se samog Zelenskog tiče, njegov verbalni sukob s gradonačelnikom Kijeva Vitalijem Kličkom, koji je javno kritizirao vladu za »racije, ispitivanja i prijetnje montiranim procesima« u gradskoj upravi i optužio je za »čistku demokratskih principa i institucija pod krinkom rata«, bacio je novo svjetlo na čarke unutar ukrajinske politike. Činjenica je da ratni vođa ima razloga da strahuje za svoju političku karijeru, osobito pored jakih izazivača poput Klička, marginaliziranog generala Valerija Zalužnog ili bivšeg predsjednika Petra Porošenka koji bi rado vidjeli njegov pad. Svaki trajniji prekid rata koji bi rezultirao uklanjanjem statusa izvanrednog ratnog stanja nužno bi potegnuo i pitanje legitimnosti njegove pozicije s obzirom na to da mu je predsjednički mandat istekao još prije godinu dana. U slučaju da se ponovo nađe na glasačkom listiću, Zelenskom prijeti ozbiljan izborni debakl koji bi zorno prikazao što ukrajinsko društvo misli o njegovom načinu vođenja rata i diplomacije, a posljedično srozavanje razine njegove osobne zaštite otvorilo bi i prostor da neki od njegovih brojnih političkih oponenata obračun izazove na najbrutalniji mogući način. Stoga je, kao i prijateljskom mu izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu, Zelenskom oportunije da sav svoj napor i sredstva uloži u nastavak, pa i eskalaciju rata koji privremeno garantira da će mu glava ostati iznad nadiruće vode.

Istanbulski igrokaz

Iako to nakon nedjelje nije bilo izgledno, Rusi su odlučili kako se u paukovu mrežu neće dati uhvatiti i da zapadnim medijima neće dati novi povod za prozivanje, pa je ovog ponedjeljka ipak održana runda rusko-ukrajinskih pregovora. No, da je forma dominirala njihovim sadržajem blag je zaključak budući da je u sat i 15 minuta službenog dijela pregovora tematizirana samo razmjena zarobljenika i tijela poginulih vojnika. Međutim, čelnik ruske pregovaračke delegacije Vladimir Medinski susret je iskoristio kako bi prezentirao dvodijelni tzv. memorandum koji uključuje zahtjeve bez čijeg ispunjenja Rusija neće pristati na primirje, odnosno trajni mir i političku nagodbu. U formalizaciji i konkretizaciji svojih dosadašnjih ultimatuma, Rusija je zatražila povlačenje ukrajinske vojske iz cijelog ruskog teritorija, što uključuje i napuštanje četiri anektirane regije Donjeck, Lugansk, Herson i Zaporožje, formalnu deklaraciju vojne neutralnosti, s mogućnošću da se Ukrajina učlani u Europsku uniju, ne i NATO, zatim demilitarizaciju društva i drastično smanjivanje vojnih kapaciteta, zabranu stacioniranja stranih vojnika na ukrajinskom tlu te zabranu posjedovanja i baratanja nuklearnim oružjem. Što se postizanja trajnog mira tiče, Rusija od ukrajinskih vlasti traži potpisivanje mirovnog sporazuma pod pravno obvezujućom rezolucijom Sigurnosnog vijeća UN-a, a kada je o političkim uvjetima riječ, zahtijevaju se sazivanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora u roku 100 dana nakon uklanjanja ratnog stanja, garantiranje političkih prava svim jezičnim i kulturnim manjinama te pravo na kulturnu i političku autonomiju rusofonog dijela stanovništva. Ako Ukrajinci ne prihvate većinu zatraženog, Rusi su svoj idući potez već najavili. Pokretanjem svake nove runde pregovora zahtjevi koji budu stavljeni pred predstavništvo Kijeva bit će oštriji i obimniji, ili kako je prema ruskim kuloarima kazao Medinski, »sljedeći puta tražit ćemo osam [ukrajinskih regija]«.

Reakcija Zelenskog na maksimalistički pritisak Rusije, koji je u medijima NATO zemalja ponovno proglašen non-starterom, bila je iznenađujuće smirena. Memorandum je nazvao »neozbiljnim«, a istanbulske pregovore »besmislenim«, ne libeći se ovoga puta ispasti dealbreakerom koji ne želi pregovarati iako je Andrij Jermak, moćni šef ukrajinskog Predsjedničkog ureda, prethodno ustvrdio kako će Ukrajina za pregovaračkim stolom zatražiti bezuvjetno primirje. Prethodni zahtjevi Zelenskog za održavanjem trilateralnog sastanka između njega, Putina i američkog predsjednika Donalda Trumpa također su ostali u limbu. Svim je uključenima jasno kako bez duboko i detaljno razrađenog plana trojac nema o čemu odlučivati i kako povijesni susret ne bi služio ničemu osim legitimacije Zelenskog u očima domaće i svjetske javnosti.

Ono što će u dogledno vrijeme biti najvažnija tema rasprave ruska je retalijacija na šaku u nos koja peče više no što boli. Dva dana dugu šutnju o operaciji Mreža s ruske je strane prekinuo Dmitrij Medvjedev, dežurna dvorska luda Kremlja koji je u utorak zaprijetio.

- Odmazda je neizbježna. Ne treba zaboraviti da naša vojska napreduje i da će nastaviti napredovati. Sve što mora biti dignuto u zrak bit će, oni koji moraju biti eliminirani bit će eliminirani. Istanbulski razgovori neće postići kompromisni mir, nego će osigurati našu brzu pobjedu i potpuno uništenje neonacističkog režima, rekao je dopredsjednik Sigurnosnog vijeća, dok je poslovično trezveniji Putin preuzeo dio zapadne retorike i zavapio: »Kijevski režim, već prethodno nelegitiman, postupno degenerira u terorističku organizaciju, a njihovi sponzori postaju suučesnici u terorizmu. Zahtijevaju sastanak na visokoj razini, ali kako se takvi sastanci mogu odviti pod sadašnjim uvjetima? O čemu bismo govorili? Tko uopće pregovara s onima koji vrše teror, s teroristima? Zašto bi oni bili nagrađeni pauzom bojnih djelovanja koja bi bila iskorištena za naoružavanje režima zapadnim oružjem, za nastavak prisilne mobilizacije i pripremu terorističkih činova poput onih izvršenih u Brjanskoj i Kurskoj oblasti?«

Rusija na potezu

Pritisak na vojno-politički establišment u Rusiji raste. Manji, ali glasan dio nacionalističke javnosti koji se napaja najsirovijim uništavanjem zaziva teroristički retern, odnosno izraelski tretman za ukrajinske gradove, no većina reakcija koje iz Rusije stižu uvjerena je kako će Moskva Kijevu uzvratiti ponovnom upotrebom Orešnika, kinetičke rakete kojoj eksplozivna bojeva glava niti ne treba. U telefonskom razgovoru koji je Putin u srijedu održao s Trumpom, ruski je predsjednik svom američkom pandanu najavio kako Rusija zadržava pravo na odgovor »u vrijeme i na način kako vojska vidi primjerenim«, što su potvrdile obje strane. Budući da Moskva rat i dalje tretira kao sukob protiv NATO-a u kojem je Ukrajina posrednik, pred Rusijom je nezgodan zadatak pronalaženja napadačkog modela koji će biti dovoljno jak da zadovolji ozbiljnost situacije i domaće huškače, a opet ne toliko eskalatoran da otvori prostor za direktnije učešće američkih, britanskih i francuskih snaga te alijenira ruske saveznike po svijetu, prvenstveno u Aziji. Rusiji već dulje vrijeme ne pašu galama, eskalacija i brzi tempo, a to se niti ovog proljeća nije promijenilo. Nakon razrješavanja problema u Kursku, ruska je vojska ponovo fokusirana na osvajačke misije i teritorijalni napredak u okolici sjevernog grada Sumi, nedaleko drugog najvećeg ukrajinskog grada Harkiva, što znači da se situacija na bojnom polju i dalje kotrlja u njihovu korist.

Američka nepoznanica

Nema sumnje kako Rusija čini sve da bi saznala kojom je zapovjednom linijom isplaniran i proveden nedjeljni napad i koja je od NATO-ovih vojska najodgovornija. Službeni se Washington svim silama trudi dokazati da Trump i njegov kabinet s Paukovom mrežom nisu imali ništa. Prema izjavi Putinovog savjetnika Jurija Ušakova, Trump je u telefonskom razgovoru ustvrdio da prethodno nije bio obaviješten o napadačkim planovima Kijeva, a utjecajni američki general Mike Flynn operaciju je nazvao »geopolitičkom uvredom«, kazavši kako ukrajinska voljnost da izvrši akcije sa »strateškim posljedicama bez obavještavanja Bijele kuće« SAD čini »suučesnicima koji lete na slijepo«. Američke vojne baze zbog novonastale situacije ne mogu isključiti sličnu sudbinu, što je prepoznao i posebni predsjednički izaslanik za Ukrajinu Keith Kellog i kazao da napad na dio protivnički »sistem nacionalnog preživljavanja« označava neizvjesnost i podizanje levela rizika. Kellog je izrazio zabrinutost oko zasad nepotvrđenih informacija prema kojima je Ukrajina napala i Sjevernu flotu u Severomorsku gdje se, među ostalim, nalaze i ruske nuklearne podmornice, no ovakve izjave ne garantiraju da neka od grana američke vojno-obavještajne strukture nije sudjelovala u napadu na stacionirane ruske avione, sa ili bez znanja američke političke administracije.

Točno je da svi dokazi upućuju da je SAD pod Trumpom, u kontekstu NATO-a, težište uistinu pomaknuo prema svojim europskim članicama. Bloomberg je ovog tjedna objavio kako je Washington odbio podržati bilo kakvu »mirovnu misiju« s trupama zapadnjačkih zemalja na ukrajinskom tlu za što i dalje navijaju London i Pariz, a posebice sudjelovati u zračnim nadlijetanjima i nadzorom u svrhu očuvanja postignutog mira. Da je Ujedinjeno Kraljevstvo na sebe preuzelo zadatak NATO-ovog udarnika u Ukrajini poznato je još od inicijalne invazije Kurska, a Britanci su nakon potpisivanja stogodišnjeg strateškog partnerstva s Ukrajinom, Kijevu predložili i plan za raspoređivanje nuklearnog oružja.

No, čiji general najautoritativnije paradira NATO-ovim komandnim centrom u njemačkom Wiesbadenu do daljnjeg ostaje nepoznanica. Stoga će spekulacije o tome je li Trump uistinu znao, ili čak amenovao operaciju do daljnjeg vladati medijskim prostorom jer nema sumnje da bi potvrdan odgovor u ruskim očima značio da NATO ima veliku odgovornost za terorističke rabote. Suprotan odgovor, zasad ipak izgledniji, a i poželjniji, taj je da Trump nema kontrolu nad onim što mu iza leđa radi CIA i cijeli kabal podmuklih operativaca. Debate koje su skandale izazivale na kraju Trumpovog prvog mandata ponovo su se užarile oko pitanja – skriva li »duboka država«, tj. cijeli niz obavještajnih, sigurnosnih i špijunskih službi, informacije koje su predsjedniku ključne za donošenje odluka i zna li uopće Trump da američki ratni avioni redovito nadlijeću Crno more tek kojih stotinjak metara od Krima? No jedno je jasno. Ukoliko naprasni američki predsjednik izostanak redovnih brifinga o stanju u Ukrajini nadoknadi privatnim razgovorima s Vladimirom Putinom, utoliko ukrajinska obrambena misija, osim možda još koje Zdravo Marije, neće imati mnogo iznenađenja na raspolaganju.