Tandem Trump - Musk Europi sprema crni plan

Koliko god da truda i pažnje uložila, globalna medijska mašinerija pada pred nemogućim zadatkom da probavi količinu vijesti koju američki predsjednik i članovi njegove vlade produciraju na dnevnoj bazi. Njihov blago rečeno furiozan start sam bi Donald Trump vjerojatno opisao kao nekoć Miki Bandić – »radim 16 sati dnevno, 365 dana u godini« – a taj je tempo nametnut i njegovim najbližim suradnicima, onima koji i sami barem toliko borave na TV ekranima i naslovnicama news portala. Kada je u pitanju Elon Musk, Trumpov povjerenik Odjela za učinkovitost Vlade (DOGE), njegovo djelovanje ipak više sliči na ono najnapornijih internetskih trolova, na čiji svaki objavljeni proser jednostavno nije moguće odgovoriti, ili ga opovrgnuti i iskritizirati u vremenu dok ne dođe sljedeći, šokantniji i bezobrazniji od prethodnog. Musk iskače iz paštete, jogurta i kreme protiv gljivica na nogama, a u jednom od neočekivanijih javnih pojavljivanja prošlog tjedna, najbogatiji čovjek na svijetu pojavio se na skupu Alternative za Njemačku (AfD), točnije na velikom video zastoru iza čelnice stranke Alice Weidel kako bi najdesnijoj tamošnjoj opciji dao svoju podršku pred nadolazeće parlamentarne izbore.

- Dobro je biti ponosan na njemačku kulturu i njemačke vrijednosti i dobro je ne izgubiti to u nekoj vrsti multikulturalizma koja sve rastače. Mislim da je u Njemačkoj prevelik fokus stavljen na krivnju iz prošlosti i trebamo to nadići. Ne tvrdim ovo ovlaš - budućnost civilizacije mogla bi ovisiti o ovim izborima. Trebate biti odlučni i potpuno se posvetiti tome da uvjerite ljude da glasaju za AfD, odzvanjao je Muskov glas zatamnjenom dvoranom u gradu Halleu kojoj se tech guru i digitalni mogul predstavio i kao osviješteni interpretator suvremenog društva koji osjeća bilo njemačke nacije. Puka boja Muskove putovnice obeshrabrila je skrbnike europske demokracije od dizanja na zadnje noge i vrištanja o tome kako je na djelu maligni vanjski utjecaj na izbore u suverenoj zemlji, no dvojbi više nije bilo. Dok je rasprava o tome kontrolira li najmoćniji influencer današnjice svoje udove ili mu se desna ruka sama od sebe ukoči pod nekih 60 stupnjeva još bila žustra, zaključak o sudbini koju Musk sprema Europi više nije mogao biti upitan. Kao ni afiniteti podanika koje je odabrao za izvršenje svog hibridnog masterplana.

Napadi s krila

U interesnom tandemu Trump – Musk, koji je Boris Postnikov u Novostima već nazvao »dvoglavom praznoglavom zvijeri«, vanjskopolitička uloga koju obavlja potonji neviđena je u novijoj povijesti politike na Zapadu. Gdje god da se pojavi, vlasnik X-a, Space X-a i Tesle istovremeno nastupa i kao predstavnik Trumpove vlade i kao samostalni, neovisni shooter čije su retoričke zadrške još manje nego one na jeziku lakog predsjednika, zbog čega meta njegove hajke postaju i mogu postati doslovno svi, bilo neprijatelji ili partneri. I prije inauguracije izgledalo je da je par među sobom podijelio popis međunarodnih aktera od kojih se očekuju ustupci i čvrstoću čijih pozicija treba na surov način testirati. Trump je odlučio da će izravno, svom snagom američke hegemonije, nasrnuti na Dansku, Panamu i Kolumbiju, a Musku, čiji svaki pomno birani korak također slijepo podržava poveća internetska lumpen vojska, pripala je zadaća da s krila drma najvažnije među američkim saveznicima, prije svega Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačku. Sudeći po uspostavljenim vezama s europskim desničarima koji slove kao najglasniji oponenti (ovakve) Europske unije, da se zaključiti da njegov novopronađeni entuzijazam za kontinentalnim političkim procesima nije nimalo nasumičan, i to ne samo zato jer bi njegovom centralnom biznisu itekako dobro došlo da (ponajprije njemačka) konkurencija iskusi nedaće.

Nagon za šaptanjem u uha Trumpovih europskih pandana Elon Musk je prvo iskusio, pa onda i zadovoljio zbližavanjem s talijanskom premijerkom Giorgiom Meloni, s kojom je u manje od dvije i pol godine održao nekoliko sastanaka, a od kojih niti jedan nije urodio konkretnim rezultatima kakvi bi se od spoja ultrabogatog biznismena i gospodarski stagnirajuće države mogli očekivati. Nakon što je Meloni marginalizirana tijekom rujanskog kreiranja novog sastava Europske komisije, Musk se u njenom očigledno ugodnom mu društvu našao dvaput, dobro se uvjerivši u njenu lojalnost SAD-u prije nego je krenuo krojiti britansku politiku. Iako je ondje inicijalno dao podršku Reform UK-u, još jednoj skupini koja se prvenstveno odlikuje anti-imigrantskim, anti-muslimanskim, bezuvjetno pro-izraelskim i nadasve društveno destruktivnim stavovima, njegov najnoviji otočki miljenik postao je Tommy Robinson, poznati i dugogodišnji ekstremist najzaslužniji za eskalaciju rasističkog vandalizma koji je ljetos poharao britanske ulice, džamije, migrantske centre i muslimanske domove. Musk je zbog Robinsona ovog mjeseca vulgarno napao britanskog premijera Keira Starmera i njegovu ministricu za zaštitu žena od nasilja, no Starmer, kao ni njemački kancelar Olaf Scholz, nije se usudio direktnije suprotstaviti američkom moćniku koji prekoračuje sve mjere prihvatljive političke komunikacije.

Najoštrije što je prozvani dvojac uspio izjaviti bilo je da Muskova podrška europskoj ekstremnoj desnici »nije prihvatljiva«, a u susret Muskovim razdornim huškanjima najhrabrijim europskim političarima ispostavili su se oni francuski. Premijer François Bayrou kazao je kako se Francuska i Europa trebaju suprotstaviti Trumpu i njegovim politikama jer će u suprotnom »biti izdominirani, satrani, marginalizirani«, ocijenivši kako »Elon Musk stvara prijetnju demokracijama«, dok je predsjednik Emmanuel Macron, čiji solo pokušaji za iniciranje europskog zaokreta vis-a-vis Amerike blijede, komentirao kako »prije deset godina nitko nije mogao zamisliti da će vlasnik jedne od najvećih svjetskih društvenih mreža podržavati međunarodni reakcionarni pokret i direktno utjecati na izbore«.

Sužanjstvo ili propast

Za to vrijeme, od briselskih vlasti glasa čuti nije. Izvana nametana politička preobrazba, ako dolazi s prave strane, europske predstavnike zasad ne zanima, a na horizontu nema naznaka da se u smjeru smislenijeg otpora Musku, njegovoj informacijskoj diktaturi i političko-poslovnim interesima uopće razmišlja. U Europi vrijeme stoji, a gubitak Unijinih političkih kapaciteta koji se povećava na dnevnoj bazi pruža idealne uvjete za nesmetanu reprodukciju europske verzije MAGA-e (»Make America Great Again«) kojom financijski i logistički neće upravljati ni Berlin, ni Pariz, ni London, a još manje netko poput Moskve. Opasnost Macronovih slutnji, iako stižu s neuvjerljive i nelegitimne adrese, stoga je još veća nego što se na prvu može činiti jer Muskova izgradnja protofašističke internacionale u Europi nije samo osobni passion projekt, već dio ozbiljne i dalekosežne geopolitičke strategije. Između redovitih koškanja s Danskom, njegov kolega biznismen Donald Trump prošlog je tjedna Svjetskom ekonomskom forumu poručio kako je Washington Europskoj uniji namijenio novu gospodarsku ulogu.

- S američkog gledišta, EU nas tretira jako, jako nepošteno, jako loše. Imaju velike poreze, a PDV im je veoma velik. U principu ne uzimaju naše poljoprivredne proizvode i ne uzimaju naše aute, a nama šalju aute u milijunima. Napravili su da je jako teško izvoziti proizvode u Europu, a očekuju prodavati i stvarno prodaju svoje proizvode u SAD. Imamo stotine milijardi dolara deficita s EU-om i nitko nije sretan zbog toga. Također, tužili su Apple i dobili 15-16 milijardi dolara. Osvojili su milijarde od Googlea, mislim da i od Facebooka traže milijarde i milijarde. To su američke kompanije i oni to ne bi smjeli raditi. Imamo velikih pritužbi na EU. Nešto ćemo učiniti oko toga, kazao je američki predsjednik, implicitno poručivši da se Europa nakon s vojnom i financijskom može pozdraviti i s ekonomskom te političkom autonomijom. To će u praksi značiti da će Trump iskoristiti svu silu koja mu stoji na raspolaganju da najvažnije europske zemlje u iduće četiri godine natjera u digitalno, tehnološko i energetsko sužanjstvo. U njegovom se planu ističe još nekoliko obznanjenih crtica. Osim već zatraženog povećanja uvoza američkog oružja i vojne opreme za cirka 150 posto, republikanac želi da Europa pristane na zasićivanje vlastitog tržišta neslavno nekvalitetnom američkom hranom, što bi uzrokovalo nepovratno kidanje unutareuropskih gospodarskih veza i oslabljivanje atomizacijom.

Odbijanje aranžmana čije će posljedice uzrokovati nastavak deindustrijalizacije Njemačke, Francuske, UK-a i drugih plaćat će se visokom cijenom. SAD Europskoj uniji već sada prijeti visokim carinama koje mogu skršiti konkurentnost njenih proizvoda, produbljenjem tehnološkog zaostajanja, te drastičnim rekonstrukcijama NATO-a i rata u Ukrajini koje imaju mogućnost da Uniju vojno-sigurnosno ogole i dodatno gurnu u međunarodnu irelevantnost. Nigdje, osim jedino u glavama europskih političkih elita, ne postoji scenarij u kojem će se Amerika smiliti i Europu poštediti na račun nekih starih savezništava, dapače. Ako vladajuće konstelacije ne budu voljne pokoriti se američkim zahtjevima i ne učine ono što se od njih traži, Trumpu, Musku i sve jačoj osovini Republikanci – Silicijska dolina neće biti problem instalirati one koji će to jedva čekati sprovesti. Presedan za takvo nešto ne treba tražiti dugo u prošlost. Američka dominacija zapadnom Europom, koja je u postratnom razdoblju oblikovana Marshallovim planom i podizanjem zapadnonjemačke, francuske, britanske i talijanske industrije, izvršena je pod ultimatumom podvrgavanja diktatu američkog dolara i strahom od dolazaka komunista na vlast. Čini se da su pokunjeni Scholz, Starmer i von der Leyen shvatili američku poruku – mi smo vas izgradili, mi vas možemo i uništiti.

Novi propagandni model

Nema sumnje da je Elon Musk, politički prevratnik koji je svojim donacijama i javnim podrškama dugo godina grijao stolice nekoliko političkih grupacija, konačno i točno procijenio kako je upravo ekstremna desnica sredstvo kojim će povećati svoju moć, i to ne nužno zbog ideološke bliskosti koja je vidljivija u odnosima s primjerice već vladajućim argentinskim i izraelskim ekstremistima. Ne radi se samo o tome da je njihov politički potencijal najveći u posljednjih 70-ak godina i to s daljnjim mogućnostima za rast. AfD, Reform UK, francusko Nacionalno okupljanje, španjolske frankoiste Vox, austrijski FPÖ te skandinavske ljubitelje ratnih kolaboracionista osim želje za trganjem društvenog tkiva povezuje manjak financijske podrške koja dolazi iz tradicionalnih kanala kapitala i institucija, zbog čega njihove ambicije zahtijevaju resurse koji zasad dolaze iz ograničenih izvora. Za multimilijardere poput Muska koji iza sebe imaju debelo i gotovo neprobojno političko i ekonomsko zaleđe, uspostavljanje kontrole nad beskrupuloznim, ali jeftinim manipulatorima i demagozima jednostavno je poput izvršenja još jedne uplate na nečiji bankovni račun. S druge strane, primateljima se omogućuje da agresivnim marketingom i povećanom medijskom vidljivošću pobjegnu s političkih margina te regrutiraju vlastite tzv. »sendvičare«, odnosno lako potkupljiv kadar koji je tu da daje dojam masovnosti pokreta u trenucima kada se malobrojni žele javno eksponirati kao podržavatelji (filo)fašizma. Takvo upravljanje još je jedan razlog zašto teme i »rješenja« koja takve visoko hijerarhizirane organizacije nameću u javnost nikada ne pogađaju u samu srž društvenih problema i nedaća. U tom kontekstu, rasistički motivirano suprotstavljanje imigraciji i kulturalna bitka s nedefiniranim pošastima poput »globalizma« i »wokea« služe prvenstveno za glorificiranje moći kao takve, zbog čega se Musk, koji je svoju medijsku ličnost pomno isplanirao za potrebe ultramodernog, tehnološki utemeljenog kulta, ne mora nimalo truditi da bude koherentan u svojim proglasima.

Informativno-propagandna struktura u čijem se centru nalazi društvena mreža X glavno je Muskovo sredstvo razbijanja liberalne vrijednosne hegemonije čija su tobožnja moralna zastranjenja, a ne političko-ekonomski uvjeti, proglašena kao odgovorna za višestruku krizu u kojoj grcaju Amerika, Zapad, pa i dobar dio svijeta. Premda se po masovnosti ne nalazi čak niti u top 10 najpopularnijih društvenih mreža na svijetu, X je pod novim vlasništvom postao jedan od najvažnijih i najutjecajnijih medija nove ere, s fabriciranom reputacijom antiestablišment platforme koja za razliku od konkurencije njeguje slobodu govora. Ono u čemu nije uspio Steve Bannon, alfa i omega marketinške i strateške kampanje koja je Trumpu donijela prvi predsjednički mandat, nemjerljivo bolje ide Elonu Musku. Bannonov pokušaj da izborni uspjeh 2016. godine izveze u Europu i ovdje oformi lojalnu desničarsku alijansu »The Movement« izjalovio se nakon svađe s Trumpom i izostanka političke podrške koju je tražio od države, no Musk se s takvim problemima, osim u slučaju neizglednog i radikalnog prevrata, neće suočiti.

Zbog vlastitog kapitala koji uvelike nadilazi predsjednikov, njemu usporedive medijske moći i ideološke fleksibilnosti, primjerenija je usporedba Muska s Henryjem Fordom, nekoć omiljenim Amerikancem u Njemačkoj koji je također svojedobno ocijenio da investicija u skupinu tamošnjih ekstremista osigurava najveće povrate u novcu i utjecaju. Ništa osobno, samo biznis. Ako je moguće učiniti suprotno, a pritom se dobrano omastiti, zašto se pretvarati da je ganjanje globalne premoći za američki kapital pogonjeno nekakvim višim, humanističkim vrijednostima, pita se Musk koji kao i Trump i njegovi jastrebovi, državni tajnik Marco Rubio, ministar obrane Pete Hegseth i sigurnosni savjetnik Michael Waltz, u usporedbi s Joeom Bidenom djeluje kudikamo iskrenije, autentičnije, i najvažnije od svega - uvjerljivije.

Prazna žučna kesa

U cijeloj priči nikako ne treba zaboraviti kako bez Bidena i njegovog odlučujućeg djelovanja Trump ne bi mogao prostrijeti put za brzu kolonizaciju Europe, bez čijeg se podaništva SAD teško može smatrati vodećom svjetskom silom. Njegovi najveći vanjskopolitički uspjesi, na kojima mu sadašnja vlada može samo zahvaliti, bili su uništavanje Nordstream plinovoda i uspješna provokacija na koju je Rusija nasjela u Ukrajini, prvi činovi međunarodne izolacije Europske unije koja je radošću ludog na brašno samu sebe osudila na propast. I dok Trumpu preostaje da se pobrine oko sjecanja europskih gospodarskih veza s Kinom, Bruxelles, a ponajprije Berlin i Pariz, za ekonomsku i političku krizu, rast cijena osnovnih životnih potrepština, eroziju demokratskih uzusa, prijetnje otimanjem teritorija, vojnu nesposobnost i proliferaciju neofašizma nemaju koga kriviti nego sami sebe. Jer, kao što je rekao prvi Bidenov suradnik Antony Blinken, ako ne sjediš za stolom, onda ćeš biti na meniju.

Prije desetak godina, nakon oporavka od krize 2008. godine, Europska je unija imala jedinstvenu priliku da evaluira vlastiti smisao, svoju ulogu u svijetu, kao i odnose s ostalim svjetskim silama. Imala je priliku čvršće i principijelnije definirati odnos s Rusijom, jasno postaviti pravila igre s Putinom, i zaslužiti status pouzdanog partnera koji je u službi vlastitih interesa spreman surađivati s ravnopravnim akterima. Europska unija imala je i priliku prepoznati da će stoljeće kojem smo na početku biti kinesko, da se uskoro s Kinom neće moći natjecati niti u jednoj sferi ljudskog djelovanja, i da je nužno redefinirati veze s Pekingom ako misli na dugi rok crpiti benefite kineskog izvoza. Krucijalno, Bruxelles je mogao preispitati vlastiti odnos prema SAD-u, njegove temelje, trendove, dobre i loše strane. No, kako Europu nije zanimalo biti nešto više od američkog vazala, sve dok se komotno sjedi na svjetskoj poziciji broj dva, ništa od toga nije ni pokušano. No zato su svoj odnos s Europom pod znak pitanja stavili Amerikanci, prepoznavši da im tigar od papira neće nauditi.

- Tišina se čini najsigurnijom okladom kada je u pitanju Trump. Nadajmo se da će mu nešto drugo odvratiti pažnju, ovog je utorka objavio Financial Times, citirajući neimenovanog EU dužnosnika koji je ilustrirao službeni stav i politiku Europske unije oko teme američkog otimanja Grenlanda. Ovaj je dnevnik prenio i insajderske procjene koje kažu kako su »Danci u paničnom modu« i da »Europa nije u stanju pristupiti drugačije«, a zvuk tihih vapaja koji dolaze iz mišje rupe nadjačalo je tek cmizdrenje danskih vlasti koje su se pojadale kako su oni »oduvijek bili lojalni američki partneri« koji su »čak i borbene trupe slali u Irak i Afganistan«. Istovremeno, Kaja Kallas, prva europska diplomatkinja, aktivno izbjegava dati smislen komentar na potencijalno urušavanje Europske unije i NATO-a, a od sve žuči prolivene na Rusiju, za njen odgovor puno ambicioznijem američkom imperijalizmu nije ostalo ništa. Tolerancija servilnosti na starom kontinentu iz dana u dan dosiže nove vrhunce, a lekcije oko njenih dometa povijest nam ovog puta može samo sugerirati. Pod permanentnim kriznim stanjem za kojeg je navodno zaslužna ekstremna desnica, vlast u Danskoj neće morati čekati suvremenog Pavelića kako bi se pod američkim Mussolinijem pokunjio i predao mu ono što traži. Isto tako, Njemačka neće morati čekati AfD, a Britanija Brexit bandu, kako bi radi tuđe koristi naciju deindustrijalizirale i očistile od rasno i politički nepoželjnih. To će po svemu sudeći učiniti sam aristokratski liberalizam, čuvar umiruće Europe u kojoj od američkog zighajl oligarha nema moćnije osobe.

– Jako sam zahvalan Amerikancima što su oslobodili našu zemlju i pomogli nam da postanemo demokracija, uškopljenom servilnošću ponavljat će Olaf Scholz, punopravni nasljednik Hermanna Müllera, posljednjeg socijaldemokratskog kancelara koji je prije gotovo sto godina svjesno koračao u mrak i rasprostro put onom austrijskom soboslikaru. Scholz, Weidel ili Friedrich Merz, Macron ili Marine Le Pen, Starmer ili Nigel Farage, svejedno je. Koga god da dopadne potpisivanje rimskih ugovora, taj neće moći računati da će ovog puta na njegovoj strani biti Rusi.