Brendovi uhvaćeni u mrežu političkih ideologija

Brendiranje je ključan proces oblikovanja identiteta tvrtke, ali i osoba, političkih stranki, kampanja pa i prosvjednih pokreta, kako bi se stvorila pozitivna percepcija potrošača o samom brendu. Kreiranjem vizualne i verbalne komunikacije brend stvara emocionalnu povezanost s publikom, a zauzvrat očekuje njihovu lojalnost.

Brendiranje je u političkom kontekstu postalo uvažena marketinška disciplina. Politički brendovi pogonjeni alatima društvenih mreža snažno su se ukorijenili u kulturnu sferu društva prenoseći svoje svjetonazore. Popularne ideologije im služe kao važan sastojak kod njihovog osmišljavanja kako bi se utjecalo na spoznajni proces i djelovanje pojedinca unutar društveno-političkog konteksta. Ideološka uvjerenja nametnuta pojedincu doprinose stvaranju njegovog vrijednosnog sustava te zadiru u pitanja njegovog vjerskog i političkog određenja. Ideologijama se također oblikuje pojedinčevo tumačenje stvarnosti u opravdavanju nametnutih mu struktura moći.

Iako bi se demokratska društva trebala temeljiti na vrijednostima slobode pojedinca, neovisno o vjeri, nacionalnosti, boji kože i rodnom određenju, upravo se takva moderna društva često pokušavaju organizirati ideologijom, što rezultira njihovim pretvaranjem u svojevrsne sekte koje funkcioniraju po principu »uključivosti« sljedbenika, uz generiranje »isključivosti« i mržnje prema svima koji razmišljaju različito od dominantne ideje.

Podilaženje ideološkim obrascima

Ideološko brendiranje postoji od pamtivijeka, u rasponu od socijalističkog i komunističkog, zatim kapitalističkog i demokratsko liberalnog pa sve do ideja vjerskog fanatizma. Sve su to zapravo pomno brendirane ideologije koje generiraju skup snažno istaknutih simboličkih obilježja i nametnutih obrazaca politički korektnog ponašanja. Upravo ta uvjerenja služe za kontrolu tržišta, ne samo slobode mišljenja i dohvaćanja biračkog tijela već i postizanja financijskog uspjeha. Korporativni brendovi i oni politički, danas se tretiraju na jednak način u samom procesu kreiranja identiteta i vidljivo je da se suočavaju s izazovima na kulturno podijeljenim tržištima. Moraju se nositi s pritiscima privlačenja mlađih, progresivnih potrošača koji očekuju društveni aktivizam, a istovremeno zadržati konzervativne kupce oprezne prema »osviještenim« porukama.

Poplava različitih reakcija na reklamu za American Eagle sa Sydney Sweeney pokazuje kako će se marketing u skoroj budućnosti usmjeriti prema trenutačnim konzervativnim političkim ideologijama i umanjiti značaj potrošačkog apela za društvenu dobrobit. Nezavisni novinari koji su svoje karijere ostvarili na digitalnim platformama, u potrazi za popularnošću podilaze trenutačnim ideološkim obrascima pojedinih publika i algoritama te postaju prijetnja političkim elitama.

Tužba bračnog para Macron protiv novinarke Candace Owens upravo je primjer jedne takve, ne samo medijske već i pravne prekooceanske borbe između nezavisnog novinarstva i establišmenta. Posebne se zloupotrebe događaju kada se državne ideologije radikalno povezuju s vjerom, što vodi do dubinskih razdora među pojedincima.

Dvije vrste ideološke propagande, pro-palestinska i pro-izraelska, uzurpirale su medijski, kulturni i politički prostor, a njihova se legitimacija se pojačava viralnim dosegom i organiziranim aktivizmom. Politički brend Zohrana Mamdanija, kandidata za gradonačelnika New Yorka, odražava svojevrsni elitni idealizam koji otvara pitanja praktične stvarnosti s kojom se suočavaju svi Njujorčani. Fokus njegove kampanje su intelektualne reference na socijalističku ideologiju društvene pravde, ali ne i pružanja pragmatičnih rješenja za upravljanje gradom.

Američki predsjednik Donald Trump trenutačno gradi ugled na »čišćenju« američkih institucija od woke ideologija i »pohodu« na kriminalce, ilegalne migrante i beskućnike po ulicama većih gradova, dok je političke odnose s Europom umanjio, čime je ipak naveo njezine čelnike na zajedničko djelovanje. SAD je nekoć bila nositelj reformističko-progresivnih ideologija, dok se dolaskom Trumpa na vlast ideološki približava revolucionarnom-konzervativizmu. MAGA brend postaje simbol navedenog preokreta, ne samo u Americi već i Europi, koji se ne uklapa u jednosmjerni spektar sve do jučer znane ljevice ili desnice.

Odbacivanje woke i povratak klasičnih ideala ljepote

Reklame za traperice Calvina Kleina s Brooke Shields u 1980-ima suočile su se s kritikama zbog svjesne seksualizacije maloljetnice i korištenja sugestivnog jezika. Nedavna reinterpretacija navedene reklame u vidu kampanje za traper odjeću američkog brenda American Eagle također se našla na meti javnosti. Dvosmisleno izražavanje mlade plavokose glumice raskošne ljepote Sydney Sweeney na temu »gena« i »traperica«, riječi »genes« i »jeans« koje u engleskom izgovoru zvuče jednako, polariziralo je publiku.

»Geni se nasljeđuju s roditelja na djecu, često utječući na karakteristike poput boje kose, osobnosti, pa čak i boje očiju. Moje traperice su plave«, izgovara u reklami Sweeny, pozivajući javnost na raspravu o ljepoti, genetici i identitetu. Mnogi su optužili kampanju za suptilno podržavanje eugenike ili »bijele supremacije« kroz fokus na fizičke osobine plavih očiju i kose te za ponovno vraćanje trenda bijele kože u marketinško-medijski prostor.

Ideja eugenike, koju je povijesno koristila krajnja desnica i fašistički pokret, vjerojatno je iskorištena je da bi se mobilizirao republikance u kulturnim ratovima protiv woke kultura nakon dolaska predsjednika Donalda Trumpa na vlast. U nizu javnih osuda, tamnoputa novinarka New Yorkera Doreen St. Felix, poznata po svojoj anti-bjelačkoj retorici, Sweeny je na društvenoj mreži X nazvala »arijevskom princezom«, a ikona pokreta pozitivnog stava prema tijelu, reperica Lizzo, kampanju je nazvala »traper fijaskom« i navedenu sintagmu uglazbila u novoj pjesmi.

Na drugom spektru mišljenja, mnogi su stali su u obranu kampanje jer smatraju da se radi o pametnoj igri riječi i ponovnom slavljenju klasične seksualizirane ženske ljepote, a ne genetike. Odbacuju kontroverzu proizvedenu od strane ogorčenih progresivaca čiji standardi ljepote odmiču od stereotipnih. Kampanju smatraju snažnim marketinškim potezom jer trend pozitivnog stava prema tijelu blijedi i kompanijama više nije financijski isplativ, a odbacivanje woke aktivizma u on-line prostoru postaje sve zastupljeniji. 

Sam Trump je javno je podržao reklamu i samu Sweeney kao registriranu republikanku, iz čega možemo iščitati da ulazimo u doba kada će se politička uvjerenja slavnih osoba koristiti u marketinškoj komunikaciji, a ujedno i izgradnji njihovog socijalno-ekonomskog statusa. U bespućima Interneta je zbog hiperprodukcije materijala ponekad je teško uočiti korelacije određenih političkih i rodnih ideologija, dok su stereotipi u oglašavanju često pojednostavljeni i slični onima kakve pratimo u ženskim časopisima i holivudskim filmovima gdje su žene, muškarci, homoseksualci i Queere osobe portretirani na društveno očekivan način.

Američka feministica Betty Friedan (1963.) kaže da su žene dugo bile prikazivane u subordinaciji naspram muškaraca koji su zauzimali više autoritarnije uloge. Od uloge domaćice 50-ih godina pa do pretjeranog seksualiziranja žene 2000-tih, rodna reprezentacija je zadnjih deset godina ipak manje stereotipna nego u prošlosti, dok je prikaz klasične muškosti u određenoj krizi identiteta. U traganju za zabavom i zadovoljenjem heterogenih publika u današnjem digitalnom akvariju, unatrag nekoliko godina woke kultura je ostavila veliki utjecaj na rodnu reprezentaciju unutar popularne kulture. Trendovi koje je nametnula kultura otkazivanja još vladaju medijskim prostorom i oglašavanje i dalje krstari na identitetima drugosti, odnosno na izričaju različitosti, inkluzije i autentičnosti.

Autor David Gauntlett (2008.) tvrdi da je i filmska industrija napokon popustila i homoseksualce i Queere osobe prebacila iz uloga »najboljih prijatelja« u »centralne uloge«. Film »Brokeback Mountain« iz 2005. službeno je promijenio je percepciju prihvaćanja homoseksualnosti, a serijal filmova »X-Men« iz 2000-tih je mutante superjunaka prikazao kao neshvaćene manjine čija su ljudska prava napadnuta od strane političara i društva, čime je napravio kulturološku pripremu društva na Queer identitete.

Upravo korištenjem klasične estetike ljepote u korist tradicionalnih standarda, vidljivo je da je oglas za American Eagle traperice poslužio za odbacivanje, republikancima toliko mrske, woke kulture i marketinga pozitivnog odnosa prema tijelu. Burna reakcija publike na društvenim mrežama, vezano uz ovaj slučaj, osvijestila je unutarnju napetost između popularnih brendova koji su usvojili društveno progresivni aktivizam i onih konzervativnih koji ga doživljavaju kao prijeteći. Vidljivo je da će se u budućnosti popularni brendovi, a ne samo politički, služiti idejama ideologija vladajućih stranaka. Također, brendovi će puno manje izražavati društvenu odgovornost da bi zadržali privlačnost kod većeg broja potrošača u trenutačnom politički ekstremno polariziranom okruženju.

Teoretičarka zavjera u borbi protiv političke elite

Tužba francuskog predsjednika Emanuela i prve dame Brigitte Macron protiv novinarke Candace Owens predstavlja borbu između političke reputacije i globalnog tržišta dezinformacija. Također, osvještava novonastalo tržište samostalnih novinara na digitalnim platformama koji su upravo ideološkim brendiranjem svojeg djelovanja stekli popularnost i zadobili svjetsku slavu. Macronovi su podnijeli tužbu za klevetu u saveznoj državi Delaware, nakon što je ona propagirala neutemeljenu teoriju zavjere da je Brigitte rođena kao muškarac, lažnu teoriju koja i dalje opstaje na viralnim platformama. Macronovi su također dali istražiti i političke veze popularne teoretičarke zavjera i podrijetlo same zavjere koje su proširile krajnje desničarske osobe i prije nego što joj je podcast Candace Owens »Becoming Brigitte« 2024. dao viralni doseg.

Candace Owens

Tužba prikazuje Owensinu klevetničku kampanju kao proračunat pokušaj izgradnje osobnog brenda te učvršćivanja popularnosti kod vlastite publike putem senzacionalističkih narativa koji privlače anti-europske, pro-ruske, desničarke i zavjerama sklone zajednice, dodatno iskorištavajući situaciju velike razlike u godinama između Macronovih i specifične povijesti njihovog odnosa. Macronovi tvrde da su se odlučili na pravni postupak tek nakon što je Owens ignorirala tri službena zahtjeva za povlačenjem izjava, te je umjesto toga pojačala svoje napade.

Izraelski znanstvenici Kedem i Neiger (2024.) na temelju istraživanja izraelskih novinara na društvenoj mreži Twitter, tijekom tri uzastopne izborne kampanje, opisuju ideju ideološkog brendiranja koje se temelji na političkim, društvenim, ekonomskim i vjerskim stajalištima novinara, ali i na njihovoj biografiji i mreži prijatelja, što im služi kao most koji povezuje profesionalnu i osobnu razinu. Instagram, Twitter i YouTube podcasti su postali ključan alat u stvaranju individualnih brendova samostalnih novinara koji su na ovaj način uključeni u društvene tokove, a pri čemu su često usmjereni na osobnu korist i napredak u karijeri. Njihove interakcije su tako usmjerene prema publici koja dijeli slične ideologije i preferira personaliziraniju reprezentaciju sadržaja. Ideološko brendiranje samostalnih novinara izraženo je u preklapanju osobnih, profesionalnih i političkih interesa koji izmiču klasičnoj novinarskoj etici. Novinari time, kažu znanstvenici, normaliziraju svoje političke poruke i ideološka stajališta kao legitimne novinarske narative unutar mainstream medija, kako bi potaknuli online viralnu aktivnost i time povećavali prepoznatljivost, karijerne izglede i u konačnici, zadobili status slavne osobe, poput Candice Owens.

Macronovi ju optužuju je da se koristila »kampanjom globalnog poniženja« i lažima vezanim uz rodni identitet kao marketinškim alatom izazivanja emocionalnih reakcija i polarizacije digitalne zajednice. Owens, s druge strane i dalje tvrdi da je u pravu te prikazuje tužbu kao prijeteći PR potez francuskog establišmenta ističući sebe kao žrtvu strane vlade kojoj se zadire u američko pravo na slobodu govora.

Ova tužba nije samo pravna bitka, već i prikaz kako internetske medijske osobnosti iskorištavaju identitetske ratove za oblikovanje vlastite reputacije na globalnom tržištu. Političari su također postali svjesni da je reputacija vrijedan resurs ranjiv na napade u eri viralnih dezinformacija. Macronovi brendiraju ovaj, do sad takav neviđen pravni spor, kao napad protusistemske internetske figure koje se bore protiv moćnih elita iskazima koji leže u nekoj od beskonačnih teorija zavjera, dok ja za Owens ovo sukob identiteta istine konzervativnih pojedinaca protiv laži moćnih elita. Tužba bračnog para Macron svako jest obrana ljudskog dostojanstva protiv pažljivo konstruiranog medijskog spektakla osmišljenog da potkopa njihov politički ugled i vodstvo.

Naličje propalestinskog aktivizma i proizraelske propagande

Izraelski predsjednik Benjamin Netanyahu, uz sveobuhvatnu potporu Amerike pojačava pritisak potpune okupacije i prijeti da će »do kraja počistiti« pojas Gaze od Hamasa. Istovremeno odbija pregovore o humanitarnim pravima civila pod izlikom njihove terorističke gerilske opsade teritorija i postojanja kilometara podzemnih hodnika. Uništava njihove ključne institucionalne strateške ciljeve, poput bolnica i škola i drži stanovnike područja Gaze u kontinuiranom stresu od bombardiranja i izgladnjivanja. Najnovija vijest, da je smrtno stradalo sedmero novinara, ujedno palestinskih i izraelskih, prouzročila je još snažniji antisemitski sentiment i do kraja je zgrozila cijeli svijet.

Zvijezde popularne glazbe Madona i Bono Vox su zdravorazumskim obraćanjem papi Leonu XIV. zavapili da učini nešto po pitanju zaustavljanja stradavanja civila u Gazi, posebice djece, bivajući svjesni da je ovo ne samo ekonomski, već i sukob različitih političkih ideologija i religija. Bono Vox je jedna od rijetkih popularnih ličnosti koji su stali uz Palestinu, ali je njihovo vodstvo, terorističku organizaciju Hamas, osudili pokolj počinjen 7. listopada.

Cjelokupna medijsko-digitalna prepiska oko izraelske okupacije pojasa Gaze postaje sve samo ne neutralna razmjena činjenica, već borba suprotnih identitetski nabijenih narativa. Obje propagande, Hamasova pro-palestinsko aktivistička i državno vođena desna proizraelska, djeluju kao strateške kampanje brendiranja jačanja legitimnosti i zadobivanja podrške među globalnom publikom. Kako mlade generacije pridaju veću važnost aktivizmu i na njega reagiraju intenzivnije nego starije generacije, političke ideologije na njih utječu upravo kroz društveno angažiranu povezanost. Tako motivirana publika sve češće koristi ponašanja poput bojkota ili protesta kako bi izrazila svoje vrijednosti i utjecala na stanovite politike. Kulturne, povijesne i religijske razlike između Židova i muslimana također izazivaju burne viralne reakcije, čime se utječe na polarizaciju stavova publike prema ovom sukobu.

Oba tabora, propalestinski i proizraelski, osnažuju sukob kroz digitalni propagandni aktivizam. Hamas se pozicionira kao čuvar palestinskog dostojanstva i suvereniteta u procesu oslobođenja od dugogodišnje židovske okupacije. Ideološka poruka njihovog djelovanja naglašava povijesnu nepravdu, utjelovljenu u bojama, zastavama, simbolima, govorima, medijskim kampanjama te razvijenom prosvjednom kulturom. Njihova borba jest njihov legitimni otpor ugnjetavanju, a slike patnje izgladnjelih civila kojima se uskraćuje humanitarna pomoć i urbanističkih uništenja Gaze izazivaju globalni bijes.

Egzistencijalno ugroženo stanje lokalnog palestinskog stanovništva, Hamasu ipak služi kao medijski emocionalni apel za izazivanje suosjećajnosti i političke dominacije nad suparničkim frakcijama. Izraelske civile Hamasova propaganda također medijski iskorištava kroz dehumanizirane slike izgladnjivanja, silovanja žena i sakaćenja dijelova tijela talaca, kako bi ih podsjetila svijet da su Židovi okupatori pa time opravdavali ekstremno nasilje nad njima. Međunarodni pro-palestinske mreže aktivista koriste zajedničke vrijednosti antifašizma i ljudskih prava, a Hamas opravdavaju kao borbu opstanak palestinskog i islamskog nacionalizma. Ipak, okreću glavu nad činjenicom da su Palestinci dva puta odbacili mogućnost pregovora o pravu na vlastitu državu, koju svakako zaslužuju. Određeni broj Pastinaca pod vodstvom Hamasa ne prihvaća supostojanje Izraelske države i zagovaraju izgon Židova s cijelog teritorija Gaze i uništenje Izraelske države.

S druge strane, pro-izraelska strana prikazuje sukob u Gazi unutar povijesnog konteksta progona Židova, brendirajući Izrael kao njihovo utočište u neprijateljskom okruženju, posebice nakon Holokausta. Otpor Hamasa prozivaju prijetnjom opstanku Židova u cijeloj regiji. Snimke svjedočanstva preživjelih taoca čine okvir prikaza Izraela u potrebi za samoobranom, dok Palestincima nude mogućnost raseljavanja u sigurne zone. Židovska dijaspora izdvaja veliku financijsku i vanjsko političku podršku zapadnih vlada i medija, prikazujući Izrael u skladu s liberalno-demokratskim vrijednostima. Ekstremno desni Izraelski nacionalisti često dehumaniziraju Palestince i opravdavaju nehumano postupanje s njihovim civilima te uzdižu vojna postignuća IDF-a.

Oba narativa konstruiraju suprotstavljene ideološke brendove koji potiču daljnji sukob. Hamasova propaganda stavlja ideološke ciljeve iznad mogućeg demokratskog dijaloga, što dovodi do ciklusa nasilja i nepovjerenja. S druge strane, prekomjerna usmjerenost na zaštitu židovskog stanovništva od strane Izraela, potpuno zaklanja humanitarnu krizu i stradavanja u Gazi, što potiče sustavni aktivizam propalestinskih prosvjednika te izaziva snažnu empatiju kod šire javnosti. Ipak, fokusiranje na Hamasa na otpor kroz terorizam će s vremenom otuđiti globalnu podršku publike od njihove borbe. Također, ponovni priljevi klimatskih i političkih migranata iz sjeverne Afrike, Bliskog Istoka i Azijskih zemalja, zatim sukobi muslimana i kršćana u Somaliji koji su u zadnjih nekoliko godina odnijeli veliki broj žrtava te apsurdni »ženski apartheid« i odnos muslimana prema ženama u Afganistanu koji se sve više pojačava, odmaknut će podršku javne osude stradanja u Gazi.

Neosocijalistički brending Zohrana Mamdanija

Profesor Christopher Pich kaže da se političke stranke, političari, kandidati i kampanje, interesne skupine i različiti pokreti mogu predočiti i kao politički brendovi koji se promatraju kroz trojstvo elemenata koje čine stranka, vođa i određena politika.

Pristup brendiranju kampanje Zohrana Mamdanija za gradonačelnika New Yorka istaknuo se kao jako svjež neosocijalistički ideološki brending uronjen u digitalno-aktivistički pristup političkom marketingu. Mamdanija javnost doživljava se kao svojevrsni podmladak i nastavak borbe protiv oligarhije, legendarnog demokratskog socijalista, Bernieja Sandersa.

Mamdani fokus kampanje stavlja na pitanja dostupnosti javnog dobra svim građanima sredstvima koja će se namaknuti od oporezivanja svih onih koji zarađuju više od milijun dolara godišnje, odnosno najbogatijih Njujorčana, osobito u »bjelijim« četvrtima. Njegovi prijedlozi uključuju zamrzavanje cijena stanarina, izgradnju stanova i trgovina mješovitom robom s pristupačnim cijenama, besplatan javni prijevoz i besplatnu brigu o predškolskom odgoju.

Istraživanja pokazuju da potrošači sve više očekuju od brendova da zauzmu stav o društvenim pitanjima koji utjelovljuje vrijednosti koje cijene. Potrošači su danas osjetljivi kako se njihovi omiljeni brendovi službeno izjašnjavaju o na tamama održivosti te politikama različitosti i uključivosti. Znanstvenici Pineda, Sanz-Marcos i Gordillo-Rodriguez (2020.) idu dalje i kažu da danas brendovi često postaju nositelji ideologije te na taj način ujedno odražavaju, ali i ublažavaju napetosti u društvu. Ovakav politički aktivizam se u novije vrijeme prelio iz korporativnih brendova u one političke. U današnjem okruženju, društvena i politička pitanja nedvojbeno su postala velik dio svakodnevnih rasprava. Novinarka Alex Holder (2017.) tvrdi dok je nekada vrijedilo pravilo »seks prodaje« u oglašavanju, a da se sada prodaje upravo aktivizam te tvrtke nastoje nadmašiti jedna drugu velikodušnim djelima.

Kampanja Zohrana Mamdanija suočila se optužbama da je prvenstveno osmišljena za djecu bogatih roditelja s diplomama društvenih znanosti koja su se na sveučilištima upoznali s intelektualnim i ideološkim karakterom progresivne socijalističke retorike. Kažu da bi takvo brendiranje moglo otuđiti siromašne radničke i manjinske birače koji smatraju da su poruke previše odvojene od svakodnevnih briga, a i kojima bi uvođenje nametnutog anti-kapitalizma ugrozilo njihove male privatne trgovine i usluge. Mamdanijeva kampanja se uvelike oslanja na digitalnu komunikaciju koristeći TikTok, Instagram i YouTube videa kroz humoristični stil njegovih intervjua na ulici, što je potaklo velik angažman i rezultiralo mnoštvom volontera te pretvorilo digitalnu prisutnost kampanje u snažan politički pokret.

Znanstvenici Jain i Ganesh (2019.) govore o tome kako se marketing na društvenim mrežama često koristi za izgradnju vjerodostojnog, autentičnog, ali i osobnog političkog brend imidža i smatraju da bi se stvorio vjerodostojan i dosljedan politički brend imidž, političari ne bi trebali samo njegovati profesionalni nastup, već i komunicirati poniznost i osobnost s kojom se birači mogu poistovjetiti, upravo onako kako je to učinio Mandami. Umjesto tradicionalnih američkih predizbornih boja, žive nijanse ljubičaste i žute, uz ručno crtanu tipografiju nadahnutu lokalnim trgovinama mješovitom robom, promotivne je materijale učinilo veselima i pristupačnima. Ovakva mješavina medijskog pripovijedanja smione socijalističke politike i dinamičnog digitalnog sadržaja predstavlja novost političkog brendiranja.

Neo-socioekonomski idealizam kojim kampanja osvještava moderne probleme Njujorčana mnogi smatraju potpuno novim eksperimentom za Ameriku. Ne krijući znatiželju, mnogi se slažu da bi takav novi oblik upravljanja gradom trebalo isprobati, ali ne intervenirati državnim politikama tijekom njegovog trajanja, kako bi se mogle izmjeriti realne posljedice uvođenja socijalnih politika u kapitalistički utemeljenu Ameriku.

Revitalizacija imperijalnog identiteta Rusije

Održani sastanak Trump-Putin na Aljasci nije donio konkretne odgovore o primirju i prekidu vatre između Ukrajine i Rusije, a bio je uokviren ideološkim političkim simbolizmom. Mnogi se slažu da se ispod površine naravi ovog sastanka, koji se prezentirao u vidu cilja prekida sukoba između Ukrajine i Rusije te ekonomsko-trgovinskog dogovora, zapravo iskoristilo povijesno okruženje nekadašnjeg ruskog teritorija koji su Sjedinjene Države kupile od Rusije, kako bi oba čelnika potaknuli narative koji odgovaraju njihovim pozicijama.

Povjesničar David S. Foglesong tvrdi da im je Aljaska poslužila kao vizualna metafora mogućeg političkog približavanja kao globalnih rivala. Ovim su se potezom pozvali na jednaku sposobnost prevladavanja ideoloških podjela poradi pragmatične suradnje, kao i tadašnja dva carstava iz 19. stoljeća. Time su američka i ruska delegacija naglasili teme povijesne diplomacije, ekspanzionizma i zajedničkog pionirskog duha.

Trump i Putin su sastavši se na Aljasci, izvrsno uklopili izostavljanje i zanemarivanje ukrajinskih i europskih interesa u imperijalno brendiranje, potvrđujući pravo velikih sila da odlučuju o podjeli teritorija i o sudbinama manjih naroda. U ovom slučaju, ukrajinski teritorij su htjeli dodijeliti Rusiji, bez spomena posljedica Putinove brutalne trogodišnje agresije i bez prisutnosti, ne samo europske strane u pregovorima, već samog predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog.

Putinova motivacija cjelokupnog sukoba, vođena je idejom obnove Rusije u granicama SSSR-a i povijesnog utjecaja i snažne dominacije Rusije koju je za vrijeme ovog sukoba izgubila, prvenstveno nametanjem sankcija zapadnog svijeta, posebno Europe i Australije. Štiklec koji ovoj tezi ide u prilog, jest da su mediji zapazili i da je pri neformalnom ulasku u hotel u Anchorageu, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, kratko razgovarao s novinarima odjeven u majicu s ćiriličnim natpisom CCCR (SSSR). Časopis Time prenosi da je Putinu dolazak na američko tlo dalo legitimitet da naruši jedinstvo Zapada i učvrsti svoje teritorijalne zahtjeve kao razumna stajališta, predstavljajući ih kao dio uobičajenog diplomatskog diskursa. Dio Putinove strategije jest ponižavanje ukrajinske suverenosti i negiranje njene teritorijalnosti, jezika i kulture mogućnosti priključivanja Europskoj uniji.

Ovakvo negiranje ukrajinske državotvornosti je najbolje vidljivo u promišljenoj akciji otimanja 20.000 ukrajinske djece, njihovim odvođenjem u Rusiju, a zatim brisanja njihove nacionalne memorije te ponovnim pretvaranjem istih u ruske vojnike koji će se boriti na ukrajinskom tlu. Putinovo osvajanje Ukrajine dio je plana širenja svojeg djelovanja na zemlje bivšeg SSSR-a koje su do danas ostvarile svoju samostalnost i u trenutačnom su procesu ostvarivanja ulaska u Europsku uniju ili pridruživanja NATO savezu.

Trump, s druge strane, nastoji izgraditi imidž pregovarača i mirotvorca u nastojanju da dobije Nobelovu nagradu za mir, a korištenjem ikonografije ovog sastanka prikrio je odsutnost stvarnog i mogućeg povijesnog dogovora o ostvarenju mira. Putin je svjestan da mu je Trump ovim sastankom omogućio svojevrsnu revitalizaciju percepcije identiteta, od slike notornog predsjednika velike zemlje u trgovinsko-ekonomskoj izolaciji koja zatire ljudska prava i slobode govora, do slike velikog svjetskog vođe kojemu plješće predsjednik najveće zapadne sile svijeta.

Kada usporedimo sva tri sastanka, prvi Zelinski-Trump, drugi Putin-Trump i treći Zelinski-EU-UK-NATO-Trump, a kojima je Amerika bila zemlja domaćin, vrlo je jasno da je Trump pokazao identitetsku razliku u odnosu prema zemljama, savezima i ličnostima. Bilo bi logičnije da se zadnji sastanak Zelinski-EU-UK-NATO-Trump održao prije sastanka Putin-Trump, jer bi time Trumpova pozicija bila snažnija u daljnjim pregovorima s Putinom, kojemu je očito u cilju da se ovaj sukob okonča. Trump se brzim koracima odmiče od postulata liberalne demokracije u stil vođenja države nazvan »autoritarni populizam«, čime se više želi približiti skupini autoritarnih predsjednika nego skupini modernih demokratskih europskih vođa.

Također, upravo svjedočimo određenoj »putinizaciji« republikanske stranke, odnosno pokušaju preorijentacije na vrijednosti idealiziranog bijelog kršćanskog nacionalizma, kakve Putin promovira u Rusiji, za razliku od »probuđenih« vrijednosti zapadne Europe. Spisateljica Miriam Juan-Torres Gonzalez kaže da se praksa sve popularnijeg hibridnog stila »autoritarnog populizama« uglavnom događa u demokratskim državama. Takvi sistemi često potiskuju političku oporbu, šire dezinformacije, potiču političko nasilje i pretvaraju povijesno neovisne institucije u političke aktere koji će pomoći u ostvarivanju njihove agende.

Juan-Torres Gonzalez nadalje objašnjava da se populizam javlja kada vođe retorički podijele stanovništvo u dvije skupine, većinu protiv elita, a ti se ti se vođe pozicioniraju kao pravi predstavnici većinske skupine. Ova borba protiv establišmenta »mi protiv njih« je u središtu Trumpove i Putinove populističke retorike. Naime, fasadu »anti-elitizma« Trump koristi u borbi protiv demokratskih elita a Putin protiv Euro-centrističkih liberala, dok oboje često opravdavaju svoj utjecaj raspirivanjem emocionalno nabijenih tema i traženjem žrtvenih jaraca marginaliziranih skupina poput LGBTQ+ zajednice.