Modernistička oaza u sjeni Feza: simbol marokanske postkolonijalne neovisnosti

Kada govorimo o kulturnoj baštini, najčešće mislimo na povijesne gradove, srednjovjekovne tvrđave ili arheološke lokalitete koji svjedoče o davno prohujalim vremenima. No, kulturna baština ne obuhvaća samo daleku prošlost, već i modernističke eksperimente 20. stoljeća, one arhitektonske vizije koje su u svoje doba bile simboli napretka i novih identiteta.

Upravo na to me podsjetilo iskustvo iz 2019. godine, kada sam se s UNESCO-vim odborom za modernu kulturnu baštinu sastala u Maroku, na lokalitetu Sidi Harazem.

Ondje se, nedaleko od povijesnog Feza, nalazi modernistički termalni kompleks arhitekta Jeana-Françoisa Zevaca – mjesto za koje nikad prije nisam čula, a koje me na prvim fotografijama privuklo upravo svojom kontrastnom lokacijom: susretom modernističkih linija i stoljetne orijentalne tradicije Feza.

Između prošlosti i modernizma

No, susret sa Sidi Harazemom otvorio je i šire pitanje: kako tretirati modernističke građevine koje su izgubile svoj prvotni sjaj i društvenu funkciju? Za razliku od drevnih gradskih jezgri, koje se čuvaju gotovo instinktivno jer nose »auru prošlosti«, modernistički kompleksi često ostaju neshvaćeni ili zapušteni. Njihova hrabra betonska estetika i utopijski programi ne uklapaju se lako u današnje turističke narative ili lokalne ekonomske potrebe.

Sidi Harazem je primjer toga – kompleks zamišljen kao simbol novog, nezavisnog Maroka šezdesetih godina, već je tijekom 1980-ih zapao u propadanje i dijelom bio zatvoren za javnost. Ono što je nekada predstavljalo napredak i društvenu modernizaciju, danas se doima poput zaboravljenog ostatka jednog drugog vremena.

Ipak, upravo takvi prostori nose posebnu vrijednost: oni su svjedočanstvo tranzicije, vizualni dokument kolektivnih ambicija i arhitektonskih eksperimenata koji su oblikovali identitet tek oslobođenih država. Njihovo očuvanje nije samo pitanje arhitekture, nego i pitanje kulturne memorije – što želimo zadržati kao dio priče o sebi, a što prepustiti zaboravu. Stoga revitalizacija Sidi Harazema, vođena Azizom Chaouni, nije tek restauratorski projekt, nego i pokušaj vraćanja života jednoj ideji modernosti koja je oblikovala generacije.

Marokanski modernizam

Maroko je stekao nezavisnost 1956. godine, nakon što je više od 40 godina bio pod francuskim protektoratom (1912. –1956.) i djelomično španjolskom kolonijalnom vlašću. Nezavisnost je pokrenula duboke političke, društvene i kulturne transformacije, uključujući nastojanja da se izgradi nacionalni identitet i distancira od kolonijalnog nasljeđa.

Projekt izgradnje termalnog kompleksa Sidi Harazem (dizajniran 1958., gradnja do 1974.) bio je dio državnog napora da se izgradi nova, moderna infrastruktura, ali ukorijenjena u lokalnom kontekstu.

Arhitekt Jean-François Zevaco, iako školovan u Francuskoj, radio je s jasnim ciljem stvaranja »marokanskog modernizma« – arhitekture koja koristi moderne materijale, ali odgovara klimi, društvu i kulturi Maroka.

Kompleks je bio zamišljen kao javna ustanova dostupna svim slojevima društva, u duhu jednakosti i socijalne pravde – ključnih ideala u ranim godinama nezavisnosti. Ljekovitost termalne vode bila je prirodno blago, a arhitektura je omogućavala ritualne, terapeutske i društvene funkcije.

Kompleks nije bio samo kupalište: sadržavao je trgove, šetališta, kafiće, trgovine i povezan je s obližnjim svetištem Sidi Harazem – što ga je činilo mjestom susreta između tradicionalnog i modernog, svetog i svakodnevnog. Tako je postao »moderni karavansaraj« (nekadašnje konačište za karavane) – javni prostor gdje su se susretale različite društvene skupine, što je bilo rijetko i inovativno u to doba.

Sidi Harazem nakon nezavisnosti nije bio samo građevina – bio je ideološki i kulturni projekt, ali i model javnog prostora za novu, neovisnu naciju. S jedne strane simbol nacionalnog ponosa i moderne vizije, s druge strane most između ruralnog i urbanog, tradicije i modernosti.

Zevaco je jedan od ključnih arhitekata neovisnog Maroka. Njegovi radovi, od privatnih vila u Casablanci do javnih projekata poput Sidi Harazema, ukorijenjeni su u brutalističku estetiku, ali istovremeno prilagođeni lokalnoj klimi i društvenom tkivu. Zevaco je bio poznat po eksperimentiranju s betonom, dramatičnim geometrijama i stvaranju prostora koji spajaju funkcionalnost i simboliku. U Maroku je ostavio trajno nasljeđe: arhitekturu koja nije bila kopija europskih trendova, nego reinterpretacija modernizma u afričkom i islamskom kontekstu.

Projekt obnove

Kanadska arhitektica i građevinska inženjerka Aziza Chaouni odrasla je očarana dramatičnom modernističkom arhitekturom kompleksa Sidi Harazem – njegovim slapovima, lebdećim stubištima i piramidalnim krovovima, koji su joj ostavili snažan dojam tijekom dječjih posjeta baki. Desetljećima kasnije vratila se kako bi vodila njegovu obnovu i očuvanje, prepoznajući ga kao ključno djelo brutalizma iz razdoblja nakon marokanske neovisnosti, koje je projektirao Jean-François Zevaco.

No, nasljeđe ovog mjesta je slojevito i proturječno. Iako je kompleks nastao krajem 1950-ih kao simbol napretka, njegova izgradnja uključivala je i prisilno preseljenje lokalnih seljana – što je ostalo često prešućeno poglavlje modernističke povijesti. Sam kompleks s vremenom je propadao i dijelom bio zatvoren, iako su termalne kupke nastavile predstavljati važno mjesto zapošljavanja i lokalne trgovine.

Od 2017. godine, zahvaljujući Getty Foundation i njenom programu Keeping It Modern, Chaouni je pokrenula projekt obnove, ali i široku društvenu aktivaciju. Organizirala je forume, zajedničke obroke, intervjue i radionice kako bi uključila lokalnu zajednicu – čak i one nepismene, kroz igre, piktograme i participativne metode.

Kad je 2020. požar uništio improviziranu tržnicu na prostoru kompleksa, Chaouni je brzo reagirala: prikupila sredstva i potaknula vlasti da do sredine 2021. podignu 68 privremenih štandova, vraćajući prihod i moral lokalnom stanovništvu. Tijekom pandemije COVID-19 organizirala je i umjetničke rezidencije, pozvavši mlade marokanske umjetnike da stvaraju u kompleksu i time mu udahnu novi život.

Rezultat je bio porast povjerenja i angažmana: marokanski CDG fond i Regija Feza obvezali su se na potpunu obnovu termalnog kompleksa. Po završetku, Sidi Harazem će uključivati natkrivenu tržnicu, muzej i školu kuhanja – spajajući gospodarsku vitalnost i kulturnu baštinu.

Chaouni zaključuje kako se njezina uloga razvila od konzervatorice do društvene aktivistice. Vjeruje da podizanje kolektivne svijesti i ponosa u arhitektonsko nasljeđe mora prethoditi tehničkoj obnovi – jer kada se ljudi ponovno povežu s prostorom, fizička obnova dolazi prirodno.

Moderni karavansaraj

Kultura termalnih kupki duboko je ukorijenjena u Mediteranu i islamskom svijetu. Još od rimskih termi i osmanskih hamama, kupališta nisu bila samo mjesta higijene i liječenja, nego i prostori druženja, razgovora i ritualnog opuštanja.

U Maroku su prirodni izvori poput onih u Sidi Harazemu stoljećima privlačili hodočasnike i putnike, nudeći iscjeljenje tijelu, ali i zajednički prostor koji briše društvene razlike. U tom se kontinuitetu Sidi Harazem 20. stoljeća nadovezuje na dugu tradiciju, a modernističkom je arhitekturom Zevaco pridodao i novu, vizionarsku dimenziju.

U neposrednoj blizini kompleksa nalazi se svetište posvećeno sufijskom učenjaku Sidi Harazemu iz 12. stoljeća, čije ime izvor i kompleks nose. Svetište je stoljećima bilo mjesto hodočašća i duhovnog iscjeljenja, pa spoj svete vode i modernističke arhitekture nije bio slučajan: Zevaco je arhitekturom oblikovao most između mistične prošlosti i modernog identiteta nezavisnog Maroka.

Sidi Harazem je više od termalnih kupelji. Postao je karavansaraj (nekadašnje konačište za karavane) modernog doba, otvoren za sve, gdje je Zevaco svojom arhitekturom proslavio i budućnost nacije i bezvremenost njezinih rituala.