Ponašanje vođeno silom i moći vodi prema sukobu, a ne prema suradnji

Marta Zorko profesorica je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se političkom geografijom i geopolitikom, studijama granica i sigurnosnim studijama, a doktorirala je u području međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti. Kao vanjska suradnica predaje na Hrvatskim studijima, na doktorskom studiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i na Vojnim studijima, gostujuća je predavačica na Ratnoj školi »Ban Jelačić« Hrvatskog vojnog učilišta, a ujedno je i autorica knjige »Geopolitika i teritorijalnost« te urednica nekoliko zbirki i časopisa »Politička misao« i »Forum za Sigurnosne studije«.

Na svom nedavnom predavanju naziva »Trump, SAD i novi svjetski poredak« održanom u riječkoj Gradskoj knjižnici Zorko je podcrtala brzinu kojom se mijenjaju globalna politička slika i odnosi na najvišoj međunarodnoj razini te širenje prostora borbe na kojoj se odvija geopolitička utakmica sa svjetskim silama u glavnoj ulozi. Naša sugovornica ističe kako se u ovim trusnim vremenima unutar kojih se preslaguju odnosi moći svijet nalazi na prekretnici.

Nestabilnost multipolarnosti

Na riječkom ste predavanju istaknuli kako je era američke unipolarne dominacije završila te kako mi već živimo u multipolarnom svijetu, s čime se složio čak i američki državni tajnik Marco Rubio u prošlomjesečnom intervjuu. Smatrate li da su američke vlasti pod Donaldom Trumpom spremne prilagoditi svoje strateške prioritete činjenici da SAD više nije »jedini šerif u gradu«, ili ste mišljenja da u Washingtonu još uvijek vlada nagon za zadržavanjem globalne pozicije broj 1 pod svaku cijenu?

- Međunarodni poredak koji se upravo formira je svojevrsni oblik hibridne multipolarnosti koji u ovom obliku nije postojao nikada. Svi teoretičari koji su zagovarali multipolarnost, globalno vladanje svijetom od strane više moćnih država, kao oblik poretka koji je »više fer« od onog unipolarnog u kojem vlada jedna supersila, nisu predvidjeli i činjenicu da je takav poredak nestabilniji.

Naime, razdoblje Hladnog rata je zapravo bilo razdoblje »hladnog mira« u kojem su sukobi bili na periferiji svjetskog sustava, u trećim zemljama, gdje su dvije sile odmjeravale svoju snagu, dok je sustav globalno gledano bio stabilan. Unipolaran poredak koji je uslijedio podrazumijevao je SAD kao »svjetskog policajca« koji kroz vojne intervencije radi red u njima udaljenim dijelovima svijeta.

Trenutno preslagivanje svjetskog poretka prema multipolarnom dovodi do »pucanja« po fragilnim linijama različitih centara moći, od onih globalnih prema regionalnim i do pokušaja pozicioniranja i nekih sila srednje veličine (dosega moći) u svom okruženju. Zbog toga dolazi do umnožavanja otvorenih ratnih sukoba – i nekih starih zamrznutih, a i novih koji će se tek pojaviti. Osim kroz odnose moći među državama, preslagivanje poretka usložnjava i pojava novih subjekata međunarodnih odnosa koji su prvi put toliko jaki da mogu utjecati na promjene u globalnom poretku. Primjerice, multinacionalne kompanije koje imaju budžete srednjih država, pojedinci koji razvijaju vlastiti svemirski program i mogu utjecati na razvoj i smjer postojećih sukoba, sve do terorističkih organizacija koje postaju sve »teritorijalnije«, odnosno počinju se ponašati kao države ili zahtijevaju svoje države.

Sve to trenutni prelazak prema multipolarnom svijetu čini i hibridnim, te nikada dosad viđenim, ali ni predviđenim. Ja bih rekla da pobjeda Trumpa ne vodi prema stvaranju novog poretka nego zaziva staro, za SAD bolje vrijeme unipolarnosti. Njegovo »Make America Great Again« nažalost nostalgično zaziva bolju prošlost, ne bolju budućnost. Također, njegovi potezi dosad pokazuju kako se SAD želi ponovo pozicionirati kao svjetski osiguravatelj mira pod svojim pravilima.

Teritorij vs. narod

Teza novog Hladnog rata koji bi se vodio, ili se već možda vodi između SAD-a i Kine, dobro je zastupljena kod geopolitičkih teoretičara koji na ovoj relaciji vide najveću kontradikciju našeg doba. Mislite li da je era u kojoj živimo usporediva s razdobljem između Drugog svjetskog rata i pada socijalističkog bloka i zašto?

- Teško je govoriti o vraćanju na bipolarne postavke jer bi ključno pitanje bilo – prema kome? Rusija sigurno nije dovoljno snažna da govorimo o potencijalnom novom Hladnom ratu, dok kada se pojam Novi hladni rat ili Hladni rat 2.0 u znanstvenoj literaturi koristi i referira se uglavnom na natjecanje u moći i poziciji između SAD-a i Kine. Ipak, zbog količine potencijalnih oponenata koji izazivaju postojeći sustav Zapadnih vrijednosti, ako ga mogu tako nazvati, ali i novih subjekata s uskim parcijalnim interesima živimo multipolarni poredak punim plućima.

U takvom poretku, koliko god su ga neki autori zazivali jer su pretpostavljali kako pružati više šansi za raspravu o važnim pitanjima u međunarodnoj areni, posebno vezano uz globalne sigurnosne izazove za koje je suradnja neophodna, pokazalo se kako novi igrači nemaju zapravo želju za razgovorom i suradnjom koliko imaju potrebu za pozicioniranje i testiranje vlastite moći. Zato i imamo trenutne sukobe i krizna žarišta koja možda na prvu izgledaju kao selektivne i regionalne priče, ali zapravo se radi o dodirnim točkama preslagivanja moći na globalnom planu između igrača različitih snaga i strateških pozicija, ali s vrlo jasnom željom za osvajanjem i vladanjem, širenjem i pozicioniranjem, a ne suradnjom oko ključnih pitanja globalnih sigurnosnih izazova.

»Rogue powers«, kako bih ih ja nazvala u tom multipolarnom poretku, ne mare previše za međunarodno pravo, ljudska prava, pitanja ljudske sigurnosti i sve ono što se podrazumijevalo kako će u multipolarnom poretku procvasti. Dogodilo se upravo suprotno, sve te sile srednjeg dometa krenule su u vlastito preuređivanje svijeta.

Ovih se tjedana mnogo govori o prekidu vatre i mirovnim pregovorima koji su potrebni da bi rat u Ukrajini bio okončan. Bez obzira na uspješnost trenutnih inicijativa, mislite li da postoje šanse da se nakon završetka rata na europskom tlu kreira sveobuhvatna sigurnosna arhitektura koja bi bila na tragu ruskih prijedloga iz 2021. o »nedjeljivoj sigurnosti«, a koja bi obuhvaćala sigurnosne interese Ukrajine, Rusije, zemalja Europske unije, pa i Bjelorusije i Moldove?

- Euroazijanizam kao navodno jedina karika koja trenutno nedostaje za stabilnost multipolarnog svijeta prema Pierre Emmanuel Thomannovoj tezi iz 2016. godine nije realno izgledna u praksi. Evo, samo deset godina kasnije čini se daljom nego što je ikada bila. Europske, koncepcijski i povijesno neutralne zemlje poput Finske i Švedske odriču se takvih temelja i pridružuju NATO savezu; pitanje europske obrane, obrambenog udruživanja i vojske ponovo se aktualiziralo sa sukobom u Ukrajini. Europa se naoružava. Poljska je u panici i dijeli upute građanima kako se ponašati u nepredviđenim situacijama. Uvodi se obavezni vojni rok u čitavom nizu država u Europi. Sve to ne vodi prema bloku euro-azijske sigurnosti ili integriranja jer procesi višeslojne militarizacije unutar EU-a trenutno se događaju upravo zbog nepredvidljivog ponašanja Rusije.

Osim toga, ruski geopolitički narativi koje promovira ruski filozof Aleksandar Dugin i još nekolicina autora kosi se s ključnim poimanjem suvereniteta i granica u Europi koji je uveden još nakon Westfalskog mira. Europa povezuje suverenitet s teritorijem, Rusija s narodom (»Ruski svijet«). Takvo dubinsko neslaganje u temeljnim definicijama ne može voditi prema nekom organiziranom obliku suradnje.

Postavlja se i pitanje institucionalizacije bilo kakvog tipa suradnje koja je nemoguća zbog razlika u temeljnim vrijednostima, političkim sustavima, kapacitetima i ideološkoj usmjerenosti. Načelna sveobuhvatna euro-azijska sigurnosna arhitektura može zvučati obećavajuće u teoriji, ali u praksi dokle god su sigurnosni izazovi i prioriteti definirani različito i, štoviše, dok su dijelovi te arhitekture percipirani kao prijetnja jedni drugima, ne vidim oblik suradnje u kojima bi se takve razlike mogle zaobići.

Europa kao objekt

Kako biste opisali geopolitički status Europske unije? Pokazuju li ona svijest o globalnim procesima koji je guraju u političku, ekonomsku i tehnološku irelevantnost i može li ona ovaj trend preokrenuti?

- »Europa« nažalost ponovo od subjekta i aktera lagano klizi prema objektu u međunarodnim odnosima. Često se zaboravlja kako je Europa kao kontinent zapravo puna različitih linija podjela, krugova razvoja, centara i periferija i sve ovo podsjeća na geopolitičko rivalstvo više nego li na ujedinjenu frontu djelovanja.

Pokazalo se u nizu kriza na europskom kontinentu kako manjka solidarnosti, suosjećanja i povjerenja među članicama, a mnoge razlike su se pokazale kako imaju geografsku i geopolitičku pozadinu. Naprimjer, tzv. migrantska kriza 2015./16. bila je kriza neeuropskih ishodišnih država i svega nekolicine europskih država, što tranzitnih, što destinacijskih - nije bila europska kriza iako se tako nazivala.

Nakon toga, integracija postaje problem destinacijskih država, a obrana vanjskih granica problem perifernih. Ostale članice EU-a nisu se previše uključivale dokle god to nije postao i »njihov problem«, a danas, deset godina kasnije, nema dogovora na razini EU-a o migracijama, migratornim procesima ili migracijskim politikama. To pokazuje na nedostatak solidarnosti, suosjećanja, ali i vizije za budućnost.

Također, za vrijeme iste te krize privremeno je ukinut šengenski sustav u čitavom nizu europskih država koje su kao prvi mehanizam vratile kontrole na nacionalne granice, neke su čak izgradile fizičke barijere na granicama prema drugim članicama EU-a, što pokazuje nedostatak povjerenja.

Sukobom u Ukrajini ponovo se pokazalo (kao i devedesetih godina prošlog stoljeća) kako »Europa«, Europska unija ili pak pojedine države (članice EU-a ili ne) nisu u stanju ni samostalno ni zajednički osigurati mir na europskom kontinentu, niti stabilnost u svom neposrednom susjedstvu. Štoviše, većina ozbiljnih otvorenih, ali i zamrznutih sukoba danas egzistira upravo na toj liniji europskog interesnog područja ili europskog odmjeravanja snaga. Iako se u zadnje vrijeme u govorima na razini EU-a, pa čak i u dokumentima, spominje Unija kao »globalni igrač« ili pak »geopolitička unija« kao novi zvučni pojam, nije samo dovoljno proklamirati želju, treba imati i mehanizme djelovanja, ali prije svega minimalnu razinu solidarnosti i povjerenja.

Da bi Unija bila uopće igrač (u jednini), mora za početak iznjedriti unutrašnju konsolidaciju kako bi mogla djelovati prema van na bilo kojem planu. Dokle god su politike suradničke, a ne zajedničke, teško je pozicionirati se u jednini ako postoje interesi koji su u množini.

Osim toga, za Uniju je ključno preispitivanje početnih postulata, pa i vlastitih vrijednosti, odnosno preispitivanje na kojim bi to vrijednostima u budućnosti trebalo inzistirati za uspješnu vanjsku politiku. Apsolutno da su to demokratske vrijednosti koje uključuju dostojanstvo, slobodu, jednakost i solidarnost, pridržavanje pravnih normi, ali činjenica jest da su upravo te vrijednosti trenutno pod najvećim udarom i inzistirati na njima u smislu mehanizma vanjske politike ne čini se trenutno najproduktivnije niti najuspješnije. Niti se spomenute vrijednosti mogu nametnuti na silu jer onda dolazimo do paradoksa.

Trenutno sudjelujem na projektu ValEUs koji financira EU, koji okuplja široku mrežu znanstvenih institucija iz Europe i svijeta čiji je zadatak propitivati uspješnost Europe u očuvanju mira, odnosno ima za cilj pružiti realan prikaz mogućnosti vanjske politike EU-a kroz, između ostalog, redefiniciju uloge sveučilišta kao globalno odgovornih, društveno angažiranih i prije svega demokratskih aktera. I smatram da je to važno. Prvo da se uopće promišlja na taj način, a zatim i da postoje kritička promišljanja i alternativne vizije. I na tome bi Europa trebala inzistirati kao na vlastitoj vrijednosti.

Potkapacitirani sustav

Prijeđimo na geoekonomiju. U globalnoj borbi za utjecaj, resurse i tržišta sukobljavaju se akteri čiji se ekonomski sustavi drastično razlikuju, poput onih SAD-a, Kine i Rusije. Na koji način različiti razvojni modeli ovih velesila utječu na globalna preslagivanja i stvaranje novih političko-ekonomskih grupacija i savezništava? U kojoj mjeri ta globalna borba ovisi o uspješnosti pojedinačnih razvojnih modela u tim zemljama?

- Britanski povjesničar Paul Kennedy još 1987. godine u knjizi »Uspon i pad velikih sila« sugerira da ekonomski razvoj uvelike određuje vojnu moć i sklonost imperijalizmu. Ipak, teze da različiti razvojni modeli utječu na oblik i »tip ratobornosti« je teško dokazati. Postoji prastara marksistička literatura (Lenjin, Buharin) koja preko kapitalizma objašnjava Prvi svjetski rat. Postoje i teze kako je liberalno-tržišni model s jakom vojno-industrijskom strukturom u SAD-u generirao sukobe u prošlosti jer su oni odgovarali svim akterima tog procesa (vojno-industrijski kompleks). To se u geopolitičkoj literaturi naziva »željezni trokut« (sprega Kongresa, Ministarstva obrane i vojne industrije, kojima je svima u interesu ratovanje i gomilanje naoružanja), ili čak »željezni četverokut« (Klaus Dodds dodaje spremnost Hollywooda u proizvodnji filmova za definiranje neprijatelja i senzibilizaciju javnosti pri teškim vanjskopolitičkim odlukama poput intervencija u treće zemlje).

S druge strane, razvojni autokratski kapitalistički model pod kontrolom Komunističke partije Kine, balansira između ekonomske ekspanzije i vojno-političkog utjecaja. Za razliku od SAD-a i Rusije, Kina preferira ekonomski imperijalizam (kroz projekt »Pojas i put«), ali ubrzano modernizira vojsku. Ipak, zasad, koristi vojnu moć kao sredstvo odvraćanja, a ne direktne agresije. Rusija kao treća strana ima državno-kapitalistički model u kojem su energetski resursi i vojna industrija ključni ekonomski stubovi. Ruska vanjska politika se temelji na zaštiti sfera utjecaja, a vojna moć se bez skrupula koristi kao alat za osiguravanje geopolitičkih interesa.

Govorite o pojavi novih subjekata koji se pojavljuju u geopolitičkoj utakmici, a na riječkom ste predavanju spomenuli i eroziju međunarodnog prava i degradaciju odnosa među državama na najvišim multilateralnim razinama. Mislite li da je UN i način funkcioniranja njegovih najvažnijih tijela potrebno i moguće reformirati? Može li reformirani UN odgovoriti na goruća pitanja našeg doba kao što su klimatska kriza, društvena polarizacija, ratne eskalacije i genocidi, ekonomska kriza, ili za njihova rješavanja treba tražiti drugačije formate (poput regionalnih ili npr. BRICS-a)?

- Dobar primjer iskoraka bile bi teze sociologa Anthonyja Giddensa koji se zalaže za razvoj sustava tzv. stožernih država, regionalnih sila srednjeg dometa koje doprinose široj stabilizaciji regija u kojima se nalaze. Naime, dokle god se supersile, ali i one države koje to pokušavaju biti ponašaju prema klasičnim postulatima sile, moći i interesa (a nisu dovoljno jake da takav željeni poredak ostvare) nužno se klizi prema sukobu, ne prema suradnji.

Trenutni međunarodni odnosi opterećeni su silama zarobljenim u prošlosti koje na temelju geopolitičkih imaginarija i pozicija iz davne prošlosti izvode zaključke o nekim posebnim pravima koje imaju, ili bi prema svom mišljenju trebale imati. U takvom sustavu međunarodno pravo nema šanse opstati. Osim toga, međunarodno pravo gradi se i gradilo se u prošlosti retrogradno – nastao je problem i onda ga se pravno pokušalo, uspješno ili malo manje uspješno, riješiti.

Nažalost, sustav kakav poznajemo nije kapacitiran za predviđanje budućih izazova i reguliranje problema u ranim fazama nastajanja jer je trom i spor na promjene. Primjerice, konvencije na snazi koje reguliraju svemir datiraju iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća i nikako ne slijede tehnološki razvoj ili razvoj tehnologije transporta koju danas živimo. Turističko i komercijalno iskorištavanje Svemira nije niti u naznakama predviđeno, a kamoli regulirano. Svemir kao područje sve većeg interesa zbog novih mogućnosti iskorištavanja stoga je siva zona u kojoj je sve moguće, ovisno o vašim kapacitetima – državnim ali i pojedinačnim, i tu se vraćamo na tezu o novim subjektima koji egzistiraju u međunarodnim odnosima ispod radara bilo kakvih međunarodno uvriježenih pravila.

Znači, ne samo da države krše postulate međunarodnog prava ili ih interpretiraju prema vlastitim interesima, već se pojavljuju i novi subjekti koji uopće nisu predviđeni, a imaju kapacitete za djelovanje. Osim što su velike sile koje predvode u prisustvu u svemiru, SAD i Kina, poslale robotizirane misije na Mars (Kina i na Mjesec), a vlasti u Pekingu planiraju u suradnji s Rusijom uspostaviti prvu stalnu lunarnu bazu, pojavljuje se i Indija kao nova velika sila u natjecanju u tom novom prostoru borbe za premoć. Iz godine u godinu pojavljuju se novi akteri zainteresirani za prisustvo u astroprostoru, pa tako sada preko četrdeset država ima nacionalne svemirske agencije. Ali u takvoj jednoj utrci ne sudjeluju samo države ili novokapacitirane države. Jeff Bezos i Richard Branson nedavno su osobno poletjeli do Karmanove linije i sigurno se vratili u letjelicama koje su sami financirali; zajedno s Elonom Muskom gorljivi su zagovaratelji kolonizacije i turističkog iskorištavanja svemira.