Vrijeme iluzije u kojoj je SAD jamac sveeuropske sigurnosti bliži se kraju

Premda je Putinova odluka da pokrene invaziju na Ukrajinu u veljači 2022. godine bila ključni trenutak destabilizacije posthladnoratovskog europskog poretka, narušavanje mira ne može se isključivo pripisati jednom akteru, što bi značilo zanemarivanje dubljih povijesnih, političkih i strateških uzroka - kaže izv. prof. dr. sc. Đana Luša s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku, piše:

KRIVAC JEDAN I DRUGI

- Politički poredak u Europi nakon 1945. izgrađen je kako bi istjerao "duhove prošlosti" zauvijek, međutim, u tome, pokazalo se, nažalost nije uspio. Nekoliko je različitih interpretacija zašto je tomu tako. Dio analitičara poziva se na činjenicu da Europska unija možda nikada nije ni bila mirovni projekt, već projekt moći, čija je konačna svrha osnaživanje Europljana u opasnom, anarhičnom svijetu neograničenog natjecanja i potrage za samoodržanjem. Mnogo puta su Europljani griješili ističući kako se europski mirovni projekt odnosi samo na trenutne granice Europske unije, što je demantirano, primjerice ratovima na području bivše Jugoslavije, ali i trenutnim pokoljem u Ukrajini. U oba slučaja govorilo se da je riječ o ratovima u nekom drukčijem, dalekom, svijetu, upravljanom različitim "neeuropskim" pravilima. Međutim, ubrzo se takva percepcija urušila kroz shvaćanje kako se upravo na granicama Europe brani europski projekt mira, odnosno da granice Europe predstavljaju srce europskog mirovnog projekta.

ĐANA LUŠA, izv. prof.

Sljedeća argumentacija vezuje se uz interpretiranje rata u Ukrajini kao početka stvaranja novog svjetskog poretka. Naime, liberalni međunarodni poredak kao sustav međunarodnih odnosa, normi i institucija, koji je oblikovan nakon 1945., a posebno se proširio nakon hladnog rata pod vodstvom SAD-a, temelji se na promicanju demokracije i ljudskih prava kao univerzalnih vrijednosti, otvorenoj globalnoj trgovini te multilateralnoj suradnji kroz institucije poput UN-a, WTO-a i NATO-a. Taj je sustav omogućio globalizaciju i relativnu stabilnost, međutim od globalne financijske krize 2008., povjerenje u taj poredak počelo se urušavati. Krize koje su uslijedile ojačale su nacionalističke tendencije, populizam i skepticizam prema međunarodnim institucijama.

Iako ne postoji slaganje, većina analitičara smatra da se trenutno svijet nalazi u multipolarnoj fazi u kojoj SAD više nije neprijeporni hegemon, iako i dalje predstavlja najmoćniju državu sustava, u kojoj svoje snažnije mjesto i utjecaj traže Kina, Rusija i države BRICS-a, te u fazi u kojoj sve više država, uključujući članice Globalnog juga, postaju skeptične prema vrijednostima koje promovira Zapad jer u njima vide dvostruke standarde i hegemonijske interese. Zaključno, liberalni poredak sve više se percipira kao selektivno primjenjiv, posebice kada ga koristi SAD u skladu s vlastitim interesima, dok ulazimo u fazu "nereguliralnog multipolarizma", koji se očituje nestabilnošću, nepouzdanošću i konfliktnošću.

Ključni je izazov stoga kako izgraditi novi međunarodni poredak koji bi bio legitimniji, pravedniji i otporniji na situacije poput izbijanja rata u Ukrajini. Današnji svijet vrlo je opasan. Rat utječe na to kako lideri razmišljaju i kako države međudjeluju. Odluka za pokretanjem rata ima malo veze s moralom i međunarodnim pravom. U moderno doba postoji velika mogućnost da rat eskalira do apsolutne razine i razine totalnog rata. Postoji dakle samo jedan svijet, onaj u kojem mogućnost rata nikada ne nestaje, gdje se mir gradi na snazi - u tom svijetu Ukrajina nije strana zemlja, već centar Europe, centar u kojem se rješavaju kritična pitanja rata i mira.

Europljani su upravo shvatili kako posao za koji su mislili da je završen, zapravo nije. Kao i u slučaju Vijetnamskog i rata u Iraku, upravo je SAD odigrao ključnu ulogu u događajima koji su prethodili ratu u Ukrajini i sada igra centralnu ulogu u provođenju rata, stoga je potrebno zasigurno evaluirati i kritički preispitati i mali udio odgovornosti Zapada za narušavanje europskog mirovnog projekta. Pitanje o uzrocima narušavanja europskog mira i početka rata u Ukrajini 2022. jedno je od najkontroverznijih pitanja suvremenih međunarodnih odnosa. Mišljenja se snažno razilaze, a dvije glavne interpretacije dolaze iz različitih teorijskih i ideoloških okvira. John Mearsheimer, ugledni američki politolog, predstavnik ofenzivnog realizma, smatra da za narušavanje mira nije isključivo kriv Vladimir Putin, već i Zapad, osobito SAD i NATO, koji su stvorili okolnosti koje su dovele do rata. Ne negirajući Putinovu odgovornost, Mearsheimer smatra da je SAD promovirao politike prema Ukrajini koje je Putin vidio kao egzistencijalnu prijetnju za svoju zemlju, a to se prvenstveno odnosi na američku opsesiju s uključivanjem Ukrajine u NATO i figuriranjem kao zapadnog bedema na ruskim granicama. Zatim, ističe činjenicu da su zapadne države snažno podržale političke snage u Ukrajini koje su bile protiv Rusije, čime je Ukrajina postajala pijun u širim geopolitičkim natjecanjima. Mearsheimer pri tome ne opravdava rusku agresiju, međutim inzistira da je Zapad stvorio uvjete koji su neizbježno vodili do sukoba, time čineći odgovornost kolektivnom, a ne samo Putinovom.

S druge strane, kritičari ovakvih tvrdnji, koje su izazvale snažan otpor u svjetskoj javnosti, tvrde da Putin nije reagirao iz straha, već iz želje za obnovom ruskog imperija i poricanjem ukrajinske državnosti. Nadalje, smatraju da države bivšeg sovjetskog bloka same žele članstvo u NATO-u, koje predstavlja slobodan izbor suverenih naroda, kao i da Mersheimerovo inzistiranje na realističkoj nužnosti zanemaruje moralnu činjenicu da je Rusija izvršila agresiju, time istovremeno zanemarujući ideologiju, povijest, kulturu, unutarnju politiku i autokratski karakter Putinove vlasti, koji su presudni za razumijevanje njegovih motiva.

U konačnici pitanje tko je glavni krivac za narušavanje europske sigurnosti nema jednoznačan odgovor. Putin je sigurno neposredni agresor, ali Mearsheimer upozorava da je Zapad dugoročno pridonio stvaranju nestabilnog sigurnosnog okvira koji je omogućio eskalaciju. Stoga je Mearsheimerova analiza vrijedna kao svojevrsno upozorenje na nesmotrenost politika velikih sila, ali nije dovoljan okvir za potpuno razumijevanje europske tragedije, tragedije ukrajinskog rata i okončanja europskog mirovnog projekta.

REFLEKSIJE PROŠLOSTI

- Nakon završetka Drugog svjetskog rata u američkim političkim krugovima sve su više jačali glasovi koji su smatrali kako Europljani trebaju više napora ulagati u osiguravanje svoje vlastite obrane i sigurnosti. Istovremeno se razvijalo nekoliko opcija o mogućim američkim sigurnosnim garancijama europskim državama, od kojih je najizglednija bila direktno udruživanje u zajednički vojno-politički savez. Za vrijeme pregovora o formatu i načinu djelovanja takvog saveza u nastajanju iskristaliziralo se više opcija, od kojih su neke podrazumijevale samo američka sigurnosna jamstva, ali ne i direktno uključivanje. O različitim vizijama sigurnosne integracije svjedoči i Washingtonski Paper iz rujna 1948. godine (The Pantagon Paper, Washington, DC, April 1, 1948., op.u.), kojim je predviđeno uključivanje Danske, Norveške, Islanda, Portugala i Irske u savez, predanost jačanju zapadne orijentacije, kao i tri oblika članstva koje je Charles Bohlen iz State Departmenta opisao kao hard core, stepping stones in goats.

Hard core bila je oznaka za zemlje osnivačice koje su sudjelovale u pregovorima u okviru WET-a - Washington Exploratory Talks on Security (SAD, Kanada i zemlje Briselskog ugovora - Belgija, Nizozemska i Luksemburg), koje dijele strateške i ideološke ciljeve, koje će formirati blisku grupu te predstavljati jezgru novonastajućeg saveza. Nakon toga trebao je uslijediti sporazum između spomenute grupe i stepping stones država, odnosno Norveške, Danske, Islanda, Irske i Portugala, pri čemu se naglašivalo kako će SAD i Kanada činiti sjevernoamerički luk saveza, a potpisnice Briselskog ugovora europski, dok će ih povezivati strateški ključne stepping stones države u obliku Grenlanda (Danska), Norveške, Islanda, Irske i Portugala, koji je kontrolirao Azore. Za spomenute države ostavljena je mogućnost da se ne žele pridružiti savezu, međutim, zbog strateške važnosti odlučeno je da im se pruži teritorijalno jamstvo i mogućnost pristupa glavnoj grupi članica bez sudjelovanja u tadašnjem vojnom planiranju.

Grupa goats podrazumijevala je Grčku, Italiju i Tursku, koje se nisu uklapale u geografsku definiciju sjevernoatlantskih država, a u slučaju Grčke i Turske ni ideološki (bile su od ključne važnosti za zapadnu Europu), za koje je preporučeno da se ne pridružuju savezu (predviđena je posebna Deklaracija koja će jamčiti da će prijetnja njihovu političkom i teritorijalnom integritetu zahtijevati akciju punopravnih članica).

Time se nastojalo odgovoriti na kritiku kreatora doktrine containmenta i američkog diplomata, Greorgea Kennana, o nemogućnosti pomirenja ideoloških i strateških kriterija članstva. Međutim, takvo stupnjevano članstvo nije uključeno u konačni Sjevernoatlantski ugovor kojim je stvoren NATO, što će imati posljedice za sve buduće krugove širenja u smislu nejasnoće kriterija članstva, o kojima mnogi i dalje raspravljaju u kontekstu rata u Ukrajini.

U konačnici nakon dugotrajnih pregovora dvanaest zemalja (SAD, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Danska, Norveška, Portugal, Island, Italija) osnovalo je u Washingtonu 4. travnja 1949. godine Sjevernoatlantski Savez, kao temelj transatlantske sigurnosti. Iako je bilo dvanaest potpisnica Ugovora, njih sedam sudjelovalo je u njegovu sastavljanju, a preostalih pet (skandinavske zemlje, Portugal i Italija) pozvano je da mu se pridruže kada su sedmorica dogovorila osnovni oblik sporazuma. Istovremeno, s osnivanjem Sjevernoatlantskog saveza, europske države su na prijedlog Francuske radile na osiguravanju vlastite sigurnosti kroz stvaranje europske obrambene zajednice, koja bi podrazumijevala zajedničke vojne snage na čelu sa zajedničkim ministrom obrane, odnosno prenošenje dijela suvereniteta država članica u području obrane i sigurnosti. U konačnici, projekt nikada nije zaživio, odnosno odbačen je odakle je i krenuo, u Francuskoj.

ODSJAJ U SADAŠNJOSTI

- Opisana razmišljanja o sigurnosnim jamstvima poslijeratne Europe mogu se donekle usporediti sa suvremenom Europom, suočenom s polikrizama u obliku ruske invazije na Ukrajinu, usporednog gospodarskog rasta, tehnološkog zaostajanja i slabljenja transatlantskih odnosa, koja je još jednom stavljena pred strateški test opstanka i transformacije, koji unatoč svim izazovima nudi mogućnost jačanja integracije i osnaživanje europskog projekta.

Sjedinjene Države, s druge strane, suočene su s izazovima u Indopacifiku, na Bliskom istoku i vlastitim političkim podjelama, što implicira da Europa ne može više računati na automatsku američku potporu. Spomenuto vodi ponovnom promišljanju o revitalizaciji koncepta europske obrambene integracije. Nadalje, Europa zaostaje u inovacijama za konkurencijom, pogotovo u sektoru dronova, kibernetičke obrane i kvantnih tehnologija. Posebno zabrinjavaju strukturalne slabosti europske obrambene industrije, koje se manifestiraju kroz fragmentiranost, nacionalne razlike, podreguliranost i nedostatna ulaganja, kao i gospodarsko usporavanje, koje dodatno smanjuje obrambene kapacitete te činjenicu da EU nije fiskalna unija, odnosno ne može se lako zajednički zaduživati ili ulagati u obranu. S druge strane ohrabruje činjenica da 23 od 32 države članice NATO-a trenutno izdvajaju 2 % ili više BDP-a za obranu, da je pet od 20 najvećih obrambenih tvrtki na svijetu iz Europe, da se kroz projekt ReArm Europe planira 650 milijardi eura ulaganja u obranu te kroz SAFA instrument 150 milijardi zajmova za nabavu oružja od proizvođača iz EU-a.

Kao država koja najglasnije poziva na stratešku autonomiju EU-a, čime se ponavlja situacija nakon Drugog svjetskog rata, ističe se Francuska s inicijativama za stvaranje fonda EU-a za obranu u iznosu od 7,3 milijardi eura za poticanje zajedničkih istraživačkih i razvojnih projekata u obrambenom sektoru, reformi tržišta kapitala kako bi se olakšala ulaganja u vojno-tehnološke startupove i industriju te razvoj zajedničkih standarda i platformi među članicama EU-a, za bolju suradnju u proizvodnji i operacijama. Kao najveći izazovi strateške autonomije EU-a očituju se nedostatak zajedničke vizije među 27 država članica i razlike u nacionalnim prioritetima, oslanjanje na američke sustave, npr. satelitsku navigaciju, raketnu obranu, obavještajne podatke, kao i skeptične članice koje i dalje vide SAD kao ključnog sigurnosnog jamca.

Kao potencijalni ishod ovakvog scenarija europske strateške autonomije ističe se dugoročno stvaranje europske vojne industrije i strateške kulture koji bi Europi dao veću autonomiju u donošenju sigurnosnih odluka. Drugi scenarij podrazumijeva održavanje NATO-a kao primarnog sigurnosnog okvira za Europu i prilagodbu novim prijetnjama 21. stoljeća. NATO je svoju relevantnost potvrdio pristupanjem Finske i Švedske, čime je ojačan njegov sjeverni bok, najavom povećavanja obrambenih izdvajanja na 5 % BDP-a, poticanjem suradnje s tehnološkim startupovima i ubrzanjem razvoja obrambenih inovacija. Ograničenje ovakvog scenarija osiguravanja europske obrane očituje se kroz američku vojnu superiornost, činjenicu da mnoge države članice EU-a zaostaju za ciljevima obrambenih izdvajanja, kao i ovisnost o američkim političkim ciklusima i izolacionističkim tendencijama.

Europa mora odlučiti hoće li nastaviti ovisiti o vanjskim akterima ili će preuzeti odgovornost za svoju sigurnost. Posljednje podrazumijeva dublju sigurnosnu i vojnu integraciju među članicama EU-a s ciljem stvaranja zajedničkih obrambenih snaga i zapovjednih struktura, smanjenja ovisnosti o SAD-u i NATO-u u kriznim situacijama, zajedničko ulaganje u obrambenu industriju i tehnologije, te brže i efikasnije odgovore na prijetnje unutar i izvan granica EU-a. Povećani proračun pokazuje ozbiljnost namjera, ali njegov uspjeh ovisit će o političkoj volji ključnih članica EU-a da se premoste razlike i ostvare konkretne operativne sposobnosti.

Vrijeme strateške iluzije u kojoj je SAD jamac sveeuropske sigurnosti bliži se kraju. Europa mora razviti obrambeni suverenitet, ne kao zamjenu za NATO, već kao komplementarnu i autonomnu silu u svijetu rastuće nesigurnosti. Europska obrambena unija u svijetu polikriza nije izbor, već nužnost.