OD NACISTIČKOG SKLONIŠTA DO GALERIJE SUVREMENE UMJETNOSTI
BOROS BUNKER U BERLINU: Prostor koji odbija zaborav
Svaka pukotina u zidu, svaka nepravilnost betona djeluje kao trag nekadašnjeg daha, kao prisutnost prošlih strahova i tišina koji se ne mogu prepričati. Unutra ste potpuno odsječeni od vanjskog svijeta jer nema signala, nema interneta, nema svjetla ni prozora. Samo beton, hladnoća i tišina – potpuna izolacija koja briše vrijeme i granice između prošlosti i sadašnjosti. Taj osjećaj zarobljenosti, paradoksalno, otvara prostor promišljanja. Dok sam stajala u tami, shvatila sam da ovo nije samo arhitektura, već memorija materijala, da ovo mjesto, premda tiho, govori glasnije od bilo kojeg vodiča
Recihbahnbunker M1200 jedan je od najmasivnijih arhitektonskih ostataka iz razdoblja Drugog svjetskog rata (Foto Sandra USKOKOVIĆ)
Zbirka Boros privatna je kolekcija suvremene umjetnosti. Obuhvaća skupine radova međunarodnih umjetnika od 1990. godine do danas. Odabrani radovi iz zbirke Karen i Christiana Borosa prikazuju se i predstavljaju javnosti u izmjenjivim postavima unutar preuređenog nacističkog bunkera koji zauzima površinu od 3.000 četvornih metara.
Na samom vrhu bunkera, bračni par Boros izgradio je ostakljeni luksuzni penthouse, stvarajući neobičan kontrast između privatnog doma i monumentalne brutalističke arhitekture ispod.
Izgrađen 1941. godine, Recihbahnbunker M1200 jedan je od najmasivnijih arhitektonskih ostataka iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Njegovi vanjski zidovi debljine 1,80 metara i stropne ploče debljine 3,20 metara svjedoče o inženjerskoj preciznosti i monumentalnosti vremena u kojem je nastao.
Tijekom poslijeratnih prenamjena, iz bunkera je uklonjeno 1.800 tona betona kako bi se otvorio prostor za novu namjenu. Od 120 jednoličnih i standardiziranih prostorija, stvoreno je 80 prostorija čiji su stropovi visoki između dva i dvadeset metara, koje danas pokrivaju ukupnu površinu od 3.000 četvornih metara.
Recihbahnbunker M1200 jedan je od najmasivnijih arhitektonskih ostataka iz razdoblja Drugog svjetskog rata
Ovaj nekadašnji vojni objekt, strog i zatvoren u svojoj funkcionalnosti, danas je preobražen u mjesto suvremene umjetnosti gdje beton i prostor postaju dio doživljaja pri razgledavanju umjetničkih djela. Reichsbahnbunker M1200 je služio kao standardizirani tip skloništa za željezničke radnike i civile. "M1200" je model bunkera projektiran za smještaj oko 1.200 osoba.
Povijest izgradnje i kontekst
Nakon prvih bombardiranja Berlina, 1940. godine, Adolf Hitler pokreće tzv. »Hitlerov hitni program«, kojim započinje ubrzana izgradnja zračnih skloništa otpornijih na bombe. Njemačke metropole pretvaraju se u mrežu podzemnih utočišta, simbolički i fizički osnažujući nacistički režim.
Već 1941. godine, pod nadzorom Alberta Speera, razvijaju se novi tipovi bunkera unutar »Generalne građevinske inspekcije Carske prijestolnice«. Zgrade su oblikovane u duhu renesansne monumentalnosti, a njihova estetika prati ideju stvaranja »svjetske prijestolnice Germanije« - grada zamišljenog kao simbol »konačne pobjede«. Arhitektura bunkera time postaje svojevrsna materijalizacija ideologije.
Reichsbahnbunker Friedrichstraße je dovršen 1942. godine. Tijekom posljednjih mjeseci rata (1944.) bunker postaje utočište za do 4.000 civila koji bježe od savezničkih bombardiranja. Po završetku rata, 1945., bunker zauzima Crvena armija, koja ga pretvara u logor za ratne zarobljenike. Ta prva poslijeratna faza pretvara građevinu iz simbola moći u simbol zarobljeništva.
Sredinom pedesetih godina (1957.) državno poduzeće VEB Obst, Gemüse, Speisekartoffeln ga počinje koristiti za skladištenje tropskog voća, zbog čega lokalno stanovništvo građevinu naziva "Banana bunker". Prostor koji je nekoć štitio od razaranja sada postaje mjesto pohrane, simbol transformacije poslijeratnog socijalizma.
Nakon pada Berlinskog zida bunker ulazi u novu eru noćnog života i kulturne subverzije. Godine 1992. postaje poznat kao "najveći techno klub na svijetu", dom techno i fantasy zabava koje prkose svakom obliku autoriteta. U prostoru koji je nekada služio totalitarnoj kontroli sada vlada euforična sloboda tijela i zvuka.
Bunker ponovo oživljava 1996. godine, ali sada kao izložbeni prostor s međunarodnim umjetnicima poput Olafura Eliassona, Daniela Pflumma i Uga Rondinonea. Po prvi put, prostor destrukcije postaje prostor stvaranja.
Transformacija u muzej
Godine 2003. bunker kupuje Christian Boros, njemački kolekcionar i izdavač, s vizijom da ga pretvori u dom suvremene umjetnosti. Već 2004., arhitektonski studio Jens Casper/Realarchitektur započinje planiranje rekonstrukcije.
Radovi završavaju 2007., kada se bunker ponovo otvara kao Boros Collection Bunker, spoj betonske tvrđave i bijele galerijske kocke. Od 2008. nadalje, bunker postaje središnje mjesto suvremene umjetnosti. Prva izložba privlači više od 120.000 posjetitelja, predstavljajući radove umjetnika poput Olafura Eliassona, Elmgreen & Dragset, Santiago Sierre i Rirkrita Tiravanije, Ai Weiweija.
Trenutno je u izložbenim prostorima ove monumentalne građevine, smještene na nekadašnjim vratima takozvanog "Feuerlanda" – industrijske kolijevke Berlina – izloženo 114 umjetničkih djela. Zbirka koju Karen i Christian Boros predstavljaju u visokom bunkeru prevelika je da bi se prikazala u cijelosti. Umjesto toga, radovi se izlažu u rotirajućem postavu – sada već četvrti put – u ovom masivnom skloništu.
Vrlo malo ljudi se još sjeća kako je zvučalo unutar bunkera dok je svijet vani bio u plamenu. Zidovi od armiranog betona, debeli gotovo metar, i danas prigušuju gradske zvukove – zidovi koji na svoj način utjelovljuju osamdeset godina povijesti. Fosforescentna boja koja je tijekom rata svijetlila u mraku kao dio signalnog sustava bunkera prekrivena je slojevima crne i plave boje dodane tijekom 1990-ih, kada su prostori služili kao techno klubovi.
Preuređenje je trajalo četiri godine. Iz unutrašnjosti bunkera je uklonjeno 450 tona stropova i zidova; između preostalih zidova postavljene su skulpture, a slike su obješene na zidove. Tišina bunkera gotovo se svakodnevno narušava radi njegova otvaranja, tj. upravo se na tome temelji koncept.
To za vodiče koji gotovo svakodnevno otvaraju ta teška čelična vrata znači voditi posjetitelje kroz sve prostorije zbirke i kroz riječi ponovo stvarati nevidljive svjetove iz kojih su ti radovi proizašli. Do danas je bunker posjetilo gotovo 600.000 ljudi.
Muzej bez natpisa
U bunkeru su zidovi ostali, ali kraj umjetničkih djela nema tekstova objašnjenja. Umjesto njih, 30 vodiča suočava se s izazovom vođenja posjetitelja kroz misaone svjetove umjetnika. Svako vođenje jedinstveno je i slijedi mentalni »scenarij« koji se stalno mijenja. Sadržaji se neprestano restrukturiraju, riječi postaju sve slikovitije, stvarajući tematske veze između prostorija.
Preuređeni bunker savršeno je dimenzioniran za monumentalna djela koja vole mnogi suvremeni umjetnici pa najveći rad, drvena skulptura Ai Weiweija pod nazivom Tree (Stablo), jedva stane u najvišu prostoriju.
U svom intervju za Financial Times Boros izjavljuje da je postavljanje umjetničkih djela u bunker nekadašnjeg diktatora simboličan i ispravan čin. "Diktatori se uvijek boje umjetnika i novinara," kaže. "Jer oni predstavljaju slobodu – slobodu izražavanja i slobodu mišljenja."
Boros se pri tome žali da je obnova Berlina nakon pada Istočne Njemačke 1990. godine provedena nauštrb sjećanja na prošlost uključujući Drugi svjetski rat i Hladni rat. "U Berlinu su sve napravili kao da rata i DDR-a nikad nije bilo," kaže. "Uklanjanje Berlinskog zida bila je pogreška. A kad popune posljednju bombom razrušenu parcelu, izgledat će kao da Drugog svjetskog rata nikad nije bilo."
Bunker, kaže Boros, danas ima ulogu spomenika, tj. memorijala jer ljude prisiljava "da ponovo promisle i da se pobrinu da se to više nikada ne ponovi." Boros dodaje da su među posjetiteljima galerije, otkako je otvorena 2008. godine, bili i stariji ljudi koji su se ondje skrivali kao djeca. Neki su se čak i rodili unutar njegovih zidina. Prisjeća se jedne starice koja je nelagodno hodala prostorijom i rukom prelazila po zidovima, ne obraćajući pozornost na izložene radove. "Pitao sam je je li rođena ovdje. Zacrvenjela se i rekla: 'Ne. Ovdje sam začeta.'"Njezin otac, vojnik, proveo je tri dana u Berlinu na dopustu i tada se s njezinom majkom skrivao u skloništu. Otac se vratio na Istočni front i nikada se više nije vratio. Majka je tada otkrila da je trudna."
Boros kaže da ga to podsjeća na riječi Martina Luthera: »Ako se svijet ruši, posadi jabuku.«
Tjeskoba materijala
Berlin je grad rušenja. Ovaj bunker, kao i svaki njemu sličan, izgrađen je da traje zauvijek. Nacisti ga nisu sagradili samo radi zaštite: bunkeri su bili zamišljeni da jednog dana posluže kao spomenici u svjetskoj prijestolnici Germaniji – planu koji se, srećom, nikada nije ostvario.
Što danas znači ovakav bunker, u ovom mrtvom, a istodobno živom gradu koji svjetluca i vibrira, u kojem uvijek nešto nedostaje, a koji, u svojim najboljim trenucima, crpi energiju upravo iz tog nedostatka? Ulaskom u Recihbahnbunker gubi se pojam o dobu dana u bešumnom prostoru zidova debelih dva metra, gdje su se ljudi nekoć skrivali da bi preživjeli.
Nedavno sam se prijavila za devedesetominutni grupni obilazak bunkera putem internetske stranice što je jedini način na koji javnost uopće može ući unutra. U zgradu sam ušla kroz teška, neoznačena metalna vrata koja nisu baš pozivala na ulazak. Pristup kroz ova vrata ograničen je na 12 osoba odjednom, uz unaprijed kupljene ulaznice koje se rasprodaju tjednima unaprijed.
Ulazak u bunker za mene nije bio tek prostorni doživljaj, nego duboko osobno iskustvo – gotovo fizički susret s vlastitom tjeskobom. Klaustrofobija, moj stari poznanik, probudila se čim su se iza mene zatvorila masivna čelična vrata. Prijatelj iz Berlina me pokušao utješiti riječima: "Pa to ti je kao atomsko sklonište kod nas za vrijeme rata." Ali u Dubrovniku, barem u kućama poput moje, nije bilo ni trunke betona, a kamoli skloništa. Pomisao na to učinila je prostor još težim, kao da su zidovi bunkera, gusti i hladni, postali simbol svega onoga čega smo mi tada bili lišeni – sigurnosti, zaklona, iluzije trajnosti.
S druge strane, prostor bunkera je prostor koji pamti. Svaka pukotina u zidu, svaka nepravilnost betona djeluje kao trag nekadašnjeg daha, kao prisutnost prošlih strahova i tišina koje se ne mogu prepričati. Unutra ste potpuno odsječeni od vanjskog svijeta jer nema signala, nema interneta, nema svjetla ni prozora. Samo beton, hladnoća i tišina – potpuna izolacija koja briše vrijeme i granice između prošlosti i sadašnjosti. Taj osjećaj zarobljenosti, paradoksalno, otvara prostor promišljanja. Dok sam stajala u tami, shvatila sam da ovo nije samo arhitektura, već memorija materijala; da ovo mjesto, premda tiho, govori glasnije od bilo kojeg vodiča.
Svima nam je dan određen broj godina koje ćemo provesti na ovom planetu. Dok ne dođe kraj, ne znamo koliko ih točno imamo. Pitanje je: što ćemo učiniti s tim vremenom?
Bunker u ulici Reinhardtstraße nema monumentalna vrata, već mala, funkcionalna - poput ulaza u komoru, podmornicu ili hram. Kada prođete kroz čelična vrata, sat našeg zajedničkog vremena počinje otkucavati. Prosječan obilazak Boros kolekcije traje oko sat i pol, tijekom kojih vodiči provode posjetitelje kroz 80 prostorija.
Tekst koji upravo čitate "oduzet" će vam otprilike 10 minuta vašeg života.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook X
