Restaurirati, ne reinterpretirati: Oko i Richter u dijalogu s Miesom

Neue Nationalgalerie u Berlinu (1968.), posljednje dovršeno djelo Ludwiga Miesa van der Rohea, ikona je modernističke arhitekture i ključni spomenik međunarodnog modernizma. Zgrada simbolizira čistu formu univerzalnog prostora - čelični krov koji lebdi nad potpuno ostakljenim prizemljem, dok se muzejske galerije nalaze u masivnoj podzemnoj bazi od granita. Već pri otvaranju 1968. ova muzejska zgrada je postala i metafora nove, otvorene kulture Zapadnog Berlina.

»Nevidljiva obnova«

Nakon više od pola stoljeća korištenja, struktura je počela pokazivati ozbiljne znakove trošenja: propusna stakla i dotrajala brtvljenja, zastarjeli sustavi klimatizacije i rasvjete, neadekvatna zaštita umjetnina, fizička nepristupačnost za osobe s invaliditetom. Osim toga, izvorni projekt nije predviđao suvremene muzejske potrebe poput logističkih prostora, spremišta ili sigurnosnih sustava.

David Chipperfield je britanski arhitekt poznat po suptilnom i etičkom pristupu obnovi modernističke i povijesne arhitekture. Chipperfield je pristupio ovom projektu s krajnjim poštovanjem prema Miesovoj arhitekturi. Njegov princip bio je »restaurirati, ne reinterpretirati« - cilj nije bio stvarati »novi« muzej, već vratiti funkcionalnost bez vidljive intervencije. U tom duhu, on je proces opisao kao »osloboditi Miesa vlastitog starenja«.

Glavne smjernice koje su ga vodile u obnovi su bile: minimalna intervencija, maksimalna autentičnost materijala. Sve tehničke nadogradnje (klimatizacija, električne instalacije, sigurnosni sustavi) skrivene su u izvorne kanale; svaki element je demontiran, restauriran i vraćen: više od 35.000 originalnih dijelova je katalogizirano; novi elementi izrađeni su po izvornoj geometriji i materijalima, na primjer, stakleni paneli s istom refleksijom kao 1968. godine. Radovi su započeli 2016., a trajali do 2021. godine.

Tijekom obnove zgrada je bila potpuno ispražnjena, uključujući i stakleni paviljon, demontirani su svi prozori, stropne i podne ploče, nova tehnologija je integrirana nevidljivo, kroz podove i čelične profile, uvedeni su novi liftovi, sustav grijanja i ventilacije, te prilazni elementi za osobe s invaliditetom. Projekt je financirala država Njemačka, s budžetom od približno 140 milijuna eura.

Chipperfield je inzistirao na suptilnosti i diskreciji. Za razliku od rekonstrukcija koje »moderniziraju« ikone modernizma, ovdje je obnova gotovo neprimjetna. Rezultat je pročišćeni prostor koji ponovno diše Miesovim duhom, a istodobno ispunjava sve suvremene tehničke i konzervatorske standarde. Chipperfield je shodno tome izjavio: »Nismo obnovili zgradu za Miesa, nego s Miesom.« Obnova je predstavljena 2021. kao uzorni model suvremenog odnosa prema modernističkoj baštini - ravnoteža između tehnološkog unapređenja i etičkog konzervatorstva.

Kritičari (npr. The Guardian, Architectural Review) nazvali su je »majstorskim činom discipline i empatije«, dok ju je sam Chipperfield opisao kao »arhitekturu koja čeka u tišini«. Projekt je dobio više priznanja, uključujući: Bundespreis für Architektur (2021), RIBA International Award for Excellence (2022).

Obnova Neue Nationalgalerie primjer je »transparentne restauracije« - nevidljive, ali duboko konceptualne. U doba kada se arhitektura često nadglasava sama sobom, Chipperfieldov pristup pokazuje da tišina, disciplina i poštovanje prema originalu mogu biti najradikalniji oblici suvremene prakse.

Nakon gotovo deset godina pažljive obnove pod vodstvom Davida Chipperfielda, berlinska Neue Nationalgalerie ponovno je otvorila svoja vrata kao jedan od najvažnijih simbola modernističke arhitekture 20. stoljeća. Kultni paviljon Ludwiga Miesa van der Rohea, pročišćen i tehnički osuvremenjen, danas ponovno diše tišinom stakla i čelika, spreman za novo poglavlje u dijalogu između prostora i umjetnosti. Taj dijalog sada oblikuju dvije velike izložbe - Yoko Ono: »Sanjajmo zajedno« i Gerhard Richter: »100 cvjetova za Berlin« - koje na različite načine istražuju teme svjetla, sjećanja i kolektivne imaginacije.

Yoko Ono: »Sanjajmo zajedno«

Yoko Ono je multimedijalna umjetnica i pionirka konceptualne i performativne umjetnosti čiji je rad obilježen angažmanom za mir, introspekcijom i participacijom publike. Njezine akcije i instalacije, istražuju granice između umjetnosti i života te afirmiraju moć kolektivne imaginacije.

(Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Izložba je dio šireg berlinskog programa posvećenog Yoko Ono, koji uključuje i paralelnu izložbu »Yoko Ono: Music of the Mind« u Gropius Bau. Obuhvaća djela iz cijele umjetničke karijere Yoko Ono i fokusira se na teme sudjelovanja, zajedničkog djelovanja, popravka i iscjeljenja, mašte i mira. Posjetitelji nisu pozvani samo da pasivno promatraju umjetnost, već da u njoj aktivno sudjeluju: čiste, popravljaju, savijaju papirne ždralove, sanjaju zajedno.

Izložba transformira publiku u sudionike, a ne u promatrače. Poseban naglasak stavljen je na aktivizam za mir, s referencama na njezinu poznatu akciju iz 1969. u Berlinu »WAR IS OVER! If you want it«. Berlin je u izložbi prisutan ne samo kao mjesto, već i kao simbol gradskog i duhovnog ozdravljenja.

Odabir Neue Nationalgalerie, djela Ludwiga Miesa van der Rohea, izuzetno je značajan. Moderna i prozirna arhitektura muzeja stvara idealan okvir za interakciju između Miesove racionalne strukture i Yoko Onoine poetične, participativne umjetnosti.

Berlin, grad obilježen poviješću podjela i ponovnog ujedinjenja, postaje savršeno mjesto za izložbu koja govori o zajedničkom snu, iscjeljenju i miru. Izložba je dio berlinskog kulturnog programa kojim se odaje počast dugogodišnjoj vezi Yoko Ono s gradom i njegovom avangardnom scenom.

Spoj konceptualne i participativne umjetnosti s temama mira, ekologije i zajednice daje izložbi aktualnu dimenziju u suvremenom svijetu obilježenom sukobima i krizama. Za Berlin, grad čije je pamćenje prožeto ratom, zidom i ponovnim spajanjem, izložba ima dubok simbolički odjek. Time se Yoko Ono potvrđuje ne samo kao partnerica Johna Lennona, nego i kao jedna od najvažnijih umjetnica avangarde 20. i 21. stoljeća, koja kroz instrukcijske radove, performanse i akcije promiče mir i zajedničko djelovanje.

Gerhard Richter: »100 cvjetova za Berlin«

Umjetnik Gerhard Richter (rođen 9. veljače 1932. u Dresdenu) trajno je povjerio više od stotinu djela Novoj nacionalnoj galeriji. Ta djela odražavaju veliku raznolikost njegova umjetničkog stvaralaštva – od slika izrađenih ručno, kistovima ili raklima, do sasvim drugačijih, eksperimentalnih oblika izražavanja.

(Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Osim platna i boje, Gerhard Richter od samih je početaka koristio i druge materijale i tehnike. Primjerice, polazio je od fotografija koje su mu služile kao predlošci za motive, ili ih je pak premazivao bojom. Staklo, osobito, predstavlja važan element u njegovu radu. U prozirnoj se površini svijet zrcali poput prozora, stvarajući vlastite slikovne svjetove ovisno o postavu, formatu ili obojenju.

Središnje mjesto aktualne izložbe zauzima instalacija »6 stojećih ploča« (2002./2011.). Visoke staklene ploče stvaraju napet odnos između prozirnosti i odraza te pozivaju posjetitelja da ponovno doživi vlastiti položaj u prostoru. Djelo se neprestano mijenja s promjenom svjetla, pokreta i perspektive te potiče promišljanje odnosa vidljivosti i stvarnosti.

Središnje mjesto aktualne Richterove izložbe zauzima instalacija »6 stojećih ploča« (2002./2011.) (Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Jedan od ključnih radova izložbe je ciklus Birkenau-Zyklus iz 2014. godine, koji se bavi holokaustom i pitanjima reprezentacije tragedije. Ciklus »Birkenau« iz 2014. trenutačno je na posudbi u velikoj retrospektivi »Gerhard Richter« u Fondation Louis Vuitton u Parizu, a u proljeće 2026. djelo će se vratiti u Novu nacionalnu galeriju. Ovaj zajam i izložba su značajni jer predstavljaju Richterovu želju da jedan veliki korpus svoga rada bude trajno dostupan u Berlinu, u okruženju koje je kulturno i historijski vrlo značajno. Radovi iz faze kao što su »4.900 boja« (2007.) ili serije s preobojenim fotografijama (»overpainted photographs«) također su zastupljeni.

Na izložbi su i radovi iz faze kao što su »4.900 boja« (2007.) (Foto Sandra USKOKOVIĆ)

Izložba je dio stalnog programa: iako je počela u 2023., plan je da radovi ostanu izloženi dulje vrijeme, barem do 2026. godine. Izložba pokazuje Richterovu multi-medijalnost: ne samo slikarska platna, nego i fotografija, staklo, ogledala, konceptualni elementi.

Postavljanje ovih stotinu radova u Berlin rasvjetljava Richterovu vezu s njemačkom poviješću, traumama i estetikom post-ratnog razdoblja. Izložba ima i institucionalni značaj jer na ovaj način veći dio Richterovih radova ostaje u javnoj zbirci u Berlinu, čime se produbljuje pristup javnosti, a ne samo privatnim kolekcijama.

U prozračnom prostoru Miesove arhitekture, Yoko Ono i Gerhard Richter vode tihi, ali snažan razgovor o svjetlu, sjećanju i nadi. Ono poziva na sudjelovanje i zajedništvo, a Richter na promišljanje i refleksiju, a između njih, Berlin diše kao grad koji je naučio spajati ono što je nekoć bilo razdvojeno.