Wellington i suživot s vjetrom
KLIMA KAO AKTIVNI OBLIKOVATELJ URBANIZMA NA GLOBALNOM JUGU
U svijetu arhitekture često govorimo o svjetlu, prostoru i materijalima, no jedan od najnepredvidljivijih i najpodcjenjenijih aktera u oblikovanju unutrašnjih ambijenata jest – vjetar. Njegova prisutnost posebno je izražena u geografijama poput novozelandskog Wellingtona, smještenog u uskom prostoru između Sjevernog i Južnog otoka, točno na putanji 40 snažnih zapadnih vjetrova poznatih kao urlajući vjetrovi koji pušu između 40. i 50. paralele južne hemisfere
Otpuhani Wellington / Foto WIKICOMMONS
Wellington je grad u kojem puše preko 40 vjetrova što je rezultat sudara globalnih klimatskih sustava i lokalne geografije čime grad postaje izravan primjer kako planetarni vremenski obrasci oblikuju arhitekturu i svakodnevnicu u urbanim sredinama.
Urbano planiranje nije samo rezultat društvenih, ekonomskih i estetskih potreba, već i izravna reakcija na klimatske uvjete. Klima – osobito ekstremni i trajni vremenski obrasci poput vjetra, oborina, temperature i insolacije – oblikuje način na koji gradovi nastaju, kako funkcioniraju i kako se razvijaju. Jedan od najzanimljivijih i najkonkretnijih primjera tog odnosa je grad Wellington na Novom Zelandu, koji slovi za najvjetrovitiji glavni grad na svijetu.
Identitet grada
Wellington je smješten u uskom prostoru između Sjevernog i Južnog otoka, točno na putanji četrdeset (40) snažnih zapadnih vjetrova poznatih kao urlajući vjetrovi koji pušu između 40. i 50. paralele južne hemisfere. Grad se nalazi otprilike na 41° južne širine, dok ti vjetrovi prolaze kroz uski Cookov tjesnac kod Wellingtona. Geografija tog područja djeluje kao prirodni lijevak, koji pojačava i ubrzava vjetrove dok prolaze kroz tjesnac i prelaze preko brežuljaka i dolina Wellingtona.
Ta prirodna pojava nastaje zbog velikih oceanskih prostranstava bez kopna koji omogućuju vjetrovima da se nesmetano kreću velikim brzinama. Kombinacija globalnih klimatskih strujanja i lokalne topografije – posebice Cookov tjesnac i valoviti teren – rezultira snažnim, neprekidnim i nepredvidivim vjetrovima koji imaju dubok utjecaj na sve aspekte urbanog života.
Budući da nema prepreka, vjetrovi se mogu slobodno ubrzavati i stjecati snagu, stvarajući brze, neprekidne zračne struje koje putuju oko Zemlje sa zapada prema istoku. Ovi su vjetrovi poznati po tome što su snažni, nestabilni i postojani, a kroz povijest su ih se pomorci pribojavali i poštovali, osobito u doba velikih pomorskih putovanja i istraživanja.
Stanovnici Wellingtona razvili su poseban "jezik tijela" u suživotu s vjetrom: od nagnutog stava pri hodanju ili korištenja ruksaka kao "balasta", do odabira odjeće i obuće ili wellingtonskih frizura. Kišobrani su često beskorisni, a kapuljače i slojevita odjeća postaju standard. Aktivnosti na otvorenom planiraju se prema vremenskoj prognozi, a i mentalitet grada odražava određenu otpornost i humor koji dolaze s nužnošću prilagodbe. Mještani se često šale na račun hodanja "nagnutog naprijed" i frizura oblikovanih po mjeri vjetra. Vjetar tako ne oblikuje samo prostor, već i ponašanje, navike i kolektivni identitet.
Suživot s ekstremnim vremenskim uvjetima, poput vjetra, zahtijeva specifične prostorne odgovore, arhitektonske strategije i prilagodbe u svakodnevnom ponašanju. Javni prijevoz i prometna infrastruktura također su podložni utjecaju klime. U Wellingtonu se primjerice zatvaraju mostovi i ceste tijekom najjačih udara vjetra, a zračni promet trpi redovita kašnjenja. Mostovi, nadvožnjaci i biciklističke staze dizajnirani su tako da minimiziraju izloženost vjetru ili nude zaštitne barijere.
Zanimljivo je da je vjetar u Wellingtonu integriran u kulturni i vizualni identitet grada. Skulpture koje reagiraju na strujanje zraka, poput kinetičkih instalacija, postale su simboli urbane otpornosti. Grad koristi svoju klimu ne samo kao izazov koji treba savladati, već i kao resurs za kreativnost i izražavanje.
Otporna arhitektura
Nove zgrade u Wellingtonu moraju biti projektirane s posebnim naglaskom na aerodinamičnost, stabilnost i otpornost materijala. Prozori i vrata imaju dodatne brtve, krovovi se učvršćuju, a visoke konstrukcije zahtijevaju inženjerske sustave koji amortiziraju oscilacije izazvane udarima vjetra. I urbanističko planiranje reagira na mikroklimatske uvjete – ulice se orijentiraju tako da minimiziraju tunelski učinak, trgovi se oblikuju s prirodnim ili arhitektonskim zaklonima, a parkovi uključuju vegetaciju kao prirodnu zaštitu od vjetra.
Jednako tako su drvene, živopisno obojene kuće, koje su čest prizor u Wellingtonu, oblikovane klimom, ali na jedan drugi način. Ovdje se kuće često boje u jarke boje radi živopisnog estetskog efekta na padinama s obzirom na to da je Wellington brdovit i često oblačan, a ove šarene fasade oživljavaju krajolik i doprinose vizualnoj slikovitosti grada. Prve ovakve europske drvene kuće pojavile su se oko 1840-ih, građene od domaćih vrsta drva poput kaurija, rimua i totare u stilu viktorijanske i edvardijanske arhitekture. Neke od tih kuća imaju status kulturnog dobra. Primjer Wellingtona pokazuje kako klima nije samo pozadinski uvjet urbanog života, već aktivni oblikovatelj grada.
Kao netko tko dolazi iz sjeverne hemisfere i to s Mediterana, dugo sam mislila da imam pristojno razumijevanje vremenskih obrazaca kao i vjetrova no to je, očito, bilo pogrešno. Dok sam živjela u Wellingtonu, jednoga dana nebo se zatamnilo, zrak je postao gust i topao, a niz krovove se počela slijevati kiša koja je djelovala skoro pa oslobađajuće u usporedbi s konstantnim vjetrom na koji sam se već navikla.
Pomislih, gotovo automatski: "Konačno! Puše južina." Sve je odgovaralo slici juga iz mog mediteranskog iskustva: vlažno, toplo, tromo. No, moji novozelandski cimeri brzo su me prizemljili smijehom. "To ti je sjeverina!" rekli su, zabavljeni mojom zbunjenom logikom.
Taj me trenutak nasmijao, ali i podsjetio koliko su orijentacija, jezik i iskustvo duboko ukorijenjeni u našem doživljaju svijeta. Na Novom Zelandu čak i vjetar puše "naopako" — a ja, usred Pacifika, još uvijek mjerim vrijeme po Dalmaciji. Tako sam naučila da su u južnoj hemisferi i vjetrovi obrnuti, ne samo godišnja doba.
U tom trenutku, dok se slijevala kiša s Pacifika, također sam shvatila da i dalje gledam kroz leće globalnog sjevera, nesvjesno krojeći svijet prema eurocentričnim koordinatama iako sam stopama duboko na globalnom jugu.
Antieurocentrična logika
Prisjetila sam se tada karte svijeta koju sam prvi put vidjela u kući mog kolege u Australiji, a prije dolaska u Novi Zeland. Visjela je na zidu, tiha, ali moćna kao i Pacifik, Australija i Novi Zeland (južni Pacifik) u središtu, a Europa zabačena u kut. Bila je to prava suprotnost kartama na kojima sam odrasla, no bila mi je tada nekako ekscentrična iako je prvenstveno antieurocentrična.
Ova pacifičko-centrična projekcija karte, svijet prikazuje iz drukčijeg rakursa. Umjesto da Europa i Afrika budu u sredini, kao na Mercatorovoj projekciji ("naša" karta), ovdje su u rubovima. Novi Zeland i Tihi ocean postaju vizualna i konceptualna središta. Karta prikazuje fizičku geografiju – reljef, oceane, Antarktiku – dok su političke granice i države sporedne.
Takva promjena izgleda suptilna, ali je duboko ideološka. Riječ je o decentralizaciji – vizualnom raskidu s eurocentričnim pogledom koji oblikuje naše razumijevanje svijeta. Na ovoj karti pacifički otoci nisu nevidljivi, već detaljno označeni. Perspektiva južne hemisfere dolazi do izražaja te ono što je inače "ispod" sada je "u središtu". Ova semantika me podsjetila na poznatu rečenicu iz Gundulićeva epskog spjeva "Osman" – "Tko bi gori, sad je doli" – koja nema veze s eurocentrizmom, već izražava ideju o promjenjivosti sudbine, poznat i kao motiv kotača sreće (lat. rota fortunae).
Stoga, ova karta nije "pogrešna"; ona je korektiv. Poziva nas da svijet gledamo kroz oči drugih geografija, kroz iskustva globalnog juga, kroz glasove koje su tradicionalne karte često utišavale. Kroz ovu sliku, učimo gledati svijet – ponovo.
(Ne)vidljivi arhitekt
U svijetu arhitekture često govorimo o svjetlu, prostoru i materijalima, no jedan od najnepredvidljivijih i najpodcjenjenijih aktera u oblikovanju unutrašnjih ambijenata jest – vjetar. Njegova prisutnost posebno je izražena u geografijama poput novozelandskog Wellingtona, grada poznatog po svojoj ljepoti, ali i nemilosrdnim vjetrovima.
Anegdotalna je priča mog dubrovačkog prijatelja koji se nakon dolaska u Wellington nastanio u prostranoj drvenoj kući s bajkovitim pogledom na mekane i oble zelene brežuljke (kao iz zemlje "Gospodara prstenova") no koja otkriva kako idila može postati mala svakodnevna borba. Već pri prvom naletu vjetra, tepisi su doslovno počeli letjeti i plesati, u ritmu koji nije diktirala estetika prostora, već – njegova izolacijska nemoć. Starije drvene kuće, česta pojava u tim krajevima, nose iznimni šarm, ali i kronične probleme – lošu izolaciju, propuh, hladne prozore i vrata koji se pod pritiskom vjetra pretvaraju u unutrašnje točke prodora.
Slično smo moj partner Boris Bakal i ja doživjeli u drvenoj starinskoj kućici u kojoj smo se skrasili tijekom lockdowna 2020. godine. Iako su te kuće tada bile lako dostupne, jesen je razotkrila njihovu ranjivost. I dok naši tepisi možda nisu plesali, mi smo plesali oko grijalica, pokušavajući pobjeći od hladnog zraka koji je nemilosrdno ulazio kroz svaku slabu točku arhitektonske ovojnice.
Ove anegdote nisu samo tople uspomene na nepogodne uvjete – one ukazuju na dublje pitanje odnosa između arhitekture i okoliša. U kontekstu klimatskih izazova, vjetar ne smije ostati nepozvan gost. On mora postati dio projektantskog dijaloga, jer oblikovanje prostora koji pružaju sigurnost, toplinu i udobnost, nije samo estetski, već i egzistencijalni zadatak arhitekture.
U vjetru se, dakle, ne ogleda samo poezija prirode, već i arhitektonska odgovornost.
Odnos klime i urbanog planiranja postaje ključno pitanje 21. stoljeća osobito u kontekstu klimatskih promjena, koje traže otpornije, fleksibilnije i klimatski svjesne gradove. Današnja arhitektura sve se češće projektira kao odgovor na klimatske izazove, koristeći pasivne sustave hlađenja, obnovljive izvore energije i održive materijale, pri čemu prednjače skandinavske zemlje, Nizozemska i dijelovi južnog Pacifika, gdje se klimatski svjesan dizajn integrira u urbanističke strategije, zakonodavstvo i svakodnevnu praksu projektiranja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook X
