Sedamdeset godina »Buntovnika bez razloga«

Ove godine navršava se 70. obljetnica kultnog američkog filma »Buntovnik bez razloga«, koji je pod originalnim naslovom »Rebel Without a Cause« 1955. režirao Nicholas Ray. U glavnoj ulozi neurotična, asocijalna i neshvaćena mladića u sukobu s roditeljima, društvenom okolinom i njihovim sustavom vrijednosti nastupio je James Dean.

Djelo je ubrzo steklo kultni status, djelomično i zbog pogibije Jamesa Deana, koje je zadržalo do danas, nadilazeći društvenu reprezentativnost jednoga vremena (hladni rat, pojava kontrakulture). Radnja se odvija u Americi sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća. Kad zbog pijanstva bude priveden u policijsku postaju, po problematičnog tinejdžera Jima Starka (James Dean), koji se s obitelji nedavno doselio u Los Angeles, dođu njegovi otuđeni roditelji, otac Frank (Jim Backus) i majka Carol (Ann Doran). Jim kreće u novu školu, nakon što je iz prethodne izbačen, a u novoj sredini upoznat će također problematičnu djevojku Judy (Natalie Wood) te nešto mlađeg adolescenta Johna Crawforda zvanog Plato (Sal Mineo).

Dok će se Jim ubrzo početi zbližavati s Judy, koju će privući zagonetni mladić, Plato je povučen momak kojeg drugi dečki neprestano ponižavaju. Već prvog dana nastave Jim će se sukobiti s grubim Buzzom (Corey Allen), vođom lokalne bande i Judynim dečkom, s kojim će iste noći dogovoriti obračun. Riječ je o testu hrabrosti u kojem će obojica automobilima juriti prema provaliji, a prvi koji iskoči iz jurećeg automobila bit će proglašen kukavicom. Iako mu savjetnik za mlade Ray (Edward Platt) istinski želi pomoći, Jim, željan obiteljske ljubavi, ne može se skrasiti u novoj sredini te nema snage odbiti najbesmislenije izazove za dokazivanje hrabrosti.

Po filmu »Buntovnik bez razloga« naziva se i glumački tip u sustavu zvijezda, koji se pojavio u američkom filmu početkom 1950-ih, a bio je povezan s novim naraštajem i njegovim svjetonazorom i ikonografijom (crne kožnate jakne, motocikli), što su nastajali u okruženju »građanske idile« visokog standarda i potrošačkog buma s jedne, te hladnog rata i atomske opasnosti s druge strane. »Buntovnika« odlikuje spontan otpor društvenim konvencijama i licemjerju te često histeričan revolt kojemu nerijetko ni on sam ne zna objasniti uzroke. Najznačajniji su predstavnici toga tipa Marlon Brando, James Dean i Montgomery Clift.

Ova vrlo utjecajna sumorna melodrama nije samo presudan čimbenik stvaranja mita o Jamesu Deanu, nego i paradigmatičan primjer jednoga tipa raspoloženja te obrade teme buntovne mladeži u američkom i europskom filmu što je poslije našlo odjek i u novome valu. Osobito je važnim smatrano smještanje delinkvencije u srednji društveni sloj, a kritika je isticala dojmljivu opresivnu atmosferu koja guši junaka privlačnog raznim slojevima adolescenata diljem svijeta. Često su hvaljeni glumci te suptilna karakterizacija emocionalno i seksualno frustriranih likova tinejdžera.

Kritičari smatraju da je redatelj dokazao vještinu pripovijedanja bogatoga konotacijama, zbog koje je osobito hvaljen u europskoj filmskoj kritici. »Iako prema nekim mišljenjima Platova nesretna sudbina preočito ogoljuje temeljne značajke teme, ta se očitost može opravdati žanrovskom poetikom melodrame«, navodi Filmski leksikon.

Kako u natuknici u Filmskoj enciklopediji piše filmolog Ante Peterlić, »Buntovnik bez razloga« odraz je prve poslijeratne krize atomske opasnosti, hladnoga rata i rata u Koreji, psihoze nesigurnosti, nedostatka moralnog oslonca i humanosti, što osobito pogađa mlađe, nesazrele ljude, budeći u njima otpor prema društvenim konvencijama i malograđanskom licemjerju, te revolt, često usmjeren i prema roditeljima koji ne shvaćaju probleme i traume mladih. Takav doživljaj svijeta i odnos prema društvu najčešće se iskazuje histeričnim ispadima i bezrazložnim incidentima i ekscesima (čak i samoubilačkim), pa se takva pobuna zato imenuje buntovništvom bez razloga, to više što adolescent obično sam ne može shvatiti i pojasniti uzroke svoje pobune. Budući da je u vremenu nastanka najjasnije ukazao na skrivene društvene proturječnosti, tip je stvorio čitavu svoju mitologiju, a njegovi predstavnici postali su najpopularnijim zvijezdama, oponašanim i izvan filma; većinom su to bili polaznici glumačke škole Actors’ Studio, čija se metoda pokazala najpogodnijom za stvaranje takvih likova - Marlon Brando osobito u filmu »Divljak«, James Dean u »Buntovniku bez razloga« i »Istočno od raja«.

Krajem 50-ih godina tip gubi popularnost u SAD-u, ali je tada značajniji njegov odjek u Velikoj Britaniji, gdje ga s većim stupnjem socijalne svjesnosti nastavljaju takozvani mladi gnjevni ljudi (utjelovljuju ih Richard Burton, Albert Finney i Richard Harris). Tip se tada javlja i u Francuskoj, popularni naziv za njega je blousons noirs - crne vjetrovke, a osobito ga popularizira film »Varalice« Marcela Carnéa. Konačnu radikalizaciju svog svjetonazora doseže u ulogama Belmonda u Godardovim filmovima, u likovima koji u potpunosti niječu ozakonjene društvene vrijednosti. Utjecaj tipa zapaža se i u Poljskoj, u filmovima glumca Z. Cibulskoga, a kao moda bez značajnijih filmova javlja se i u Njemačkoj kao »polujaki« (Halbstarke).

Spomenuti pojam mladi gnjevni ljudi (Young Angry Man), naziv je za pripadnika mlade generacije specifična svjetonazora i ponašanja s kraja 50-ih godina u Velikoj Britaniji, kao i za podudarni filmski tip. Uvriježio se prema naslovu drame »Osvrni se gnjevno« (1956.) Johna Osbornea i odlikama njezina glavnog lika Jimmyja Portera (djelo je prema scenariju N. Knealea 1959. ekranizirao T. Richardson, s R. Burtonom u glavnoj ulozi). Kao izraz otpora prema sterilnim viktorijanskim društvenim konvencijama, šire i prema klasnoj strukturi britanskog društva, nudeći za to doba privlačan model neurotično buntovna ponašanja junaka, »antiheroja« (naziv 50-ih godina ulazi u uporabu) koji simbolizira emancipiranu mladež većinom iz srednje i niže srednje klase, Osborneova je drama izvršila velik utjecaj i na kazališnu produkciju i na filmaše. Osobito se to odnosi na predstavnike dokumentarističke struje, takozvani Free Cinema (L. Anderson, K. Reisz), kao i na redatelje srodnih tendencija (T. Richardson, J. Clayton) - autore koji baš u to doba debitiraju u igranom filmu, s radnjama usredotočenim na ličnosti slične Jimmyju Porteru. Taj je lik, ističe Ante Peterlić, još više utjecao na silovito grčevit glumački stil generacije glumaca koji su tada u usponu (L. Harvey, R. Harris, A. Finney, donekle A. Bates) i profile kreiranih likova - mahom neobuzdanih, nepredvidljivih osoba koje na ekscesan način izražavaju revolt i socijalne frustracije. Srodan američkom tipu buntovnika bez razloga, navodi Peterlić, od njega se razlikuje manje zamjetnim oslanjanjem o metode Stanislavskoga i psihoanalitičku podlogu razradbe likova, kao i većim naglaskom na društveno-ekonomskoj pozadini junakove egzistencije. Premda se njegove odlike susreću i kasnije, tip počinje iščezavati već sredinom 60-ih godina prepuštajući primat u popularnosti ležernijim predstavnicima beat-generacije.

Godine 1956. »Buntovnik bez razloga« nominiran je za Oscar u kategorijama najboljeg scenarija te sporedne muške (Sal Mineo iz »Diva«, »Egzodusa« Otta Premingera i »Bijega s planeta majmuna«) i ženske uloge, za koju će Natalie Wood (»Sjaj u travi«, »Priča sa Zapadne strane«, »Velika utrka Blakea Edwardsa«) sljedeće godine osvojiti Zlatni globus kao najperspektivnija nova glumica. Antologijska melodrama nominirana je i za dvije nagrade BAFTA te je ključni i amblematski film kratke karijere Jamesa Deana (»Istočno od raja«, »Div«).

Drugi od tri dugometražna ostvarenja u Deanovoj karijeri (tijekom prve polovine 50-ih osim u nizu TV-serija nepotpisan je zaigrao i u nekoliko kinofilmova, među ostalim i u ratnoj drami »Pripremite bajunete!« Samuela Fullera te komediji »Je li netko vidio moju curu?« Douglasa Sirka) predstavlja paradigmatski primjer obrade teme buntovne mladeži u američkom filmu, sa znakovitim smještanjem priče u srednji socijalni sloj, što se kasnije odrazilo i na tematiziranje mladenačkog buntovništva i neprilagodljivosti u filmovima novog vala. Zaključno, cjelinu koja imponira sugestivnim ozračjem opresije sredine prema senzibilnom mladom protagonistu odlikuju i slojevita karakterizacija višestruko frustriranih mladih likova, sjajna režija praćena iznimno vještom naracijom i konotativnim bogatstvom te izvrsni glumački nastupi, a djelu se može prigovoriti zbog značenjski i simbolički odveć doslovne te melodramskim kontekstom potencirane pogibije najvažnijeg sporednog lika.