Uz Međunarodni pulski festival
PUF - FESTIVAL POD ZNAKOM GLAZBENE DEMOKRACIJE
Igor Zenzerović / Foto PUF
Pregled ovogodišnjeg veoma bogatog PUF-a ne bih počela od nagrada, zato što se s njima uglavnom ne slažem. Aktualni žiri (performer Mehdi Farajpour, kustosica Paola Orlić i prevoditeljica plus spisateljica Svetlana Spaić) favorizirao je pouku i spektakl, a ne umjetnički eksperiment. Umjesto perspektive žirija, zadržala bih se na prijelomnoj predstavi koja je uhvatila ono što talijanski pisac i kulturolog Roberto Calasso naziva »neimenovljiva sadašnjost«, dok su stari pisci radije govorili o »muzici trenutka«: niz društvenih silnica koje kazalište imenuje uvijek malo prije svih ostalih, čitajući zajedničko jezersko dno društvenosti zeru nesmiljenije od ostalih umjetničkih formi. Riječ je o predstavi »O tome kako nešto i ništa trebaju jedno drugo« lokalnih umjetnika Pule, u čijem se sastavu posebno ističu pjesnik Igor Zenzerović (vokal) i Neven Radaković (klavijature, elektronika, umjetničko vodstvo).
Glazba kao politika
Uz njih, na sceni su i Iva Gortan (vokal), Marko Kalčić (električna bas gitara), Vibor Juhas (električna gitara i elektronika), Andrea Rojnić (sintesajzer), Carlo Fagin (električni klavir), Marko Grbac (sampletronika), Borko Rupena (udaraljke) te Marco Quarantotto (bubnjevi). Predstava se vodi pod žanrom »soundpainting radionice« ili »parititure za improviziranu izvedbu«, dakle mišljena je s velikom otvorenošću prema tome kako okupljena grupa glazbenika osluškuje jedan drugoga i publiku. U maloj dvorani Inata u sklopu »Rojca« zapravo smo svjedočili mogućnosti da već i samo »sinkroniziranje« unutarnjih vibracija okupljenog ansambla stvara proces živog istraživanja međusobnog uvažavanja glazbenih ticala okupljenih instrumenata, kao i suponiranja u zajedničku maticu zvuka. Tragom vokabulara Jacquesa Attalija, kompozicija je za ove glazbenike zajednički dijalog, samim time i uznemiravanje socijalnih i ekonomskih uvjeta međusobne izoliranosti, otuđenosti i distanciranosti. Osim toga, zvuk-u-nastanku različit je od gotovih matrica komercijalne glazbe, kao što je i fina razmjena frekvencija i titraja svojevrsna kritika različitih žanrovskih specijalizacija.
Zvučni valovi stižu kao krajnje intimna, ispovjedna, samim time i singularna strujanja nesigurnosti, oklijevanja, zamišljenosti, nesvrhovitog (ali smislenog) traganja. Podsjećajući na intenzitet ranih performansa Damira Barola Indoša, u kojima je zvuk dolazio od razbijanja predmeta ili neke specifične ritmizacije buke, pulski kolektiv kreće od pretpostavke da smo svi mnogo više uronjeni u razlivenu disonantnost, grebanje suhih grana po koži bubnja, struganje gudala po licu ili notnom stalku perfomera te divlju polifoniju i preklapanje ritmičkih sekvenci, a ne stabilnu »plastiku« jednostavne melodije. Sve otkad je američki avangardistički kompozitor Frederic Rzewski krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća uveo kolektivne elektroničke izvedbe u svijet umjetnosti s naglaskom na glazbu kao temeljno ljudsko pravo međusobnog osluškivanja, svjesni smo da svijet sam po sebi neprekidno »muzicira«, samo je pitanje čujemo li ili ne ovu inherentnu orkestraciju. Što se pulske varijante tiče, važna je i prisutnost pjesnika/pripovjedača Igora Zenzerovića. Od njegove početne izjave o dubokom umoru, umoru kojeg se nikako ne može riješiti i čijim se rubovima jedva kreće, preko razmišljanja o tome kako čak i u neprestanim »ratnim stanjima« koje živimo ipak i dalje postoje novi počeci, knjige koje tek nastaju, proljeća, novi susreti, čitav niz »uzdignuća zbog kojih se podižu stropovi«, pa sve do završnog popisa situacija koje nam dokidaju kreativnu moć (neplaćeni računi, vojni pučevi, prirodne katastofe, krediti itd.), Zenzerović uvlači publiku u izrazito kritički intenzitet svojih ideja i emocionalnih izboja.
Čujemo i ženski glas Ive Gortan koja se žali da je »preobična« za očekivanja koja umjetnost stavlja pred nju – za razliku od vitalističkog Zenzerovića, ona mnogo teže pristaje na sudjelovanje u ovom projektu, ali kad uzme riječ, hrabro kritizira ljevicu i radikalne intelektualce koji su »spremni minirati ili uništiti feministički pokret«. Gortan se opetovano bori s glasom koji joj jednostavno ponavlja: »ne smiješ«.
Ljudsko i postljudsko
Atmosfera glazbene izvedbe topla je i numinozna, svjetlo je plavičasto, s nekoliko postranično upaljenih žutonarančastih lampi. Tonovi koji prate riječi dugo traju na istoj noti, zbog čega narativ dobiva pomalo prijeteći prizvuk. Govori se o usamljenosti i potrebi da se iz nje istupi. Što dulje predstava traje, više imamo dojam da se spuštamo u unutarnje komore i pjesnika i glazbenika, k tome i sve više saznajući o tome kako je (tjeskobno, pa ipak zaigrano) u dubinama jastva. Čak i da ovdje citiramo sve što je u predstavi izgovoreno, time ne bismo dočarali njezin bogati socijalni zvuk. On nastaje u trenutku izvedbe, pa i kroz interakciju s načinom na koji reagira publika. Posebno su zanimljivi momenti raspravljanja postoje li takozvane »krajnje situacije« – ili je ipak svaka situacija u kojoj se možemo naći otvorena promjeni. Pa čak i situacija kolapsa svijeta, kao stalna sjena katastrofa koje živimo.
Usporedimo li s tim demokratskim mišljenjem ljubavi za nove početke i nove rizike predstavu Boruta Šeparovića »Slijepi vode slijepe«, dobitnicu glavne nagrade Oblak ovogodišnjeg PUF-a, upada u oči razlika između istraživanja i dociranja. Dok Šeparović publici neprestano prodikuje na temu zašto je sve kobna umjetna inteligencija, predstava »O tome kako nešto i ništa trebaju jedno drugo« opire se ideji bilo kakvog hijerarhijskog ili didaktičnog teatra, kao i obaveznoj apokaliptičnosti suvremenih medija. Glazbena predstava od prvog je zvuka kresanja upaljača za cigarete do posljednjih tonova mrmorenja otvorena mogućnosti da nitko ne zna nikakvo globalno rješenje teških pitanja, ali uzbudljivo je kad ogolimo i te naše nemoći – točnije kad krenemo o njima govoriti mimo propagande o svijetu kojem je već odavno odzvonilo. U umjetničkom smislu, to se čini i poštenije od uvjeravanja publike da je vlastito tehnologijsko sljepilo već platila padom u globlalno robovanje digitalnim korporacijama, što je Šeparovićeva perspektiva.
Još jedna predstava nagrađena na PUF-u, pod nazivom »Kamen, patnja« portugalskog autora Daniela Matosa, donosi »poučni« materijal: plesačko tijelo jarca i dviju koza (plesači: Elia Pangaro, Joana Simoes and Lia Vohlgemuth), vizualno vrlo atraktivnih, ali toliko »zarobljenih« u brutalnost elementarne životinjske egzistencije (oprez, seksualizacija, bijeg) da se također čini odveć didaktičnom. Kao i Šeparović, Matos nastoji izaći iz ljudskog stanja i pogledati kako je biti nešto drugo: kako je pripadati obitelji šupljorožaca, oko kojih zuje muhe i čini se da je glavni događaj čitave jedne emocionalne sezone prolom jake kiše. Mnogo je toga zajedničko robotima i kozama, možda zato što ih u oba slučaja zamišljaju kazališni ljudi i što im se čini da je biti postljudsko ili predljudsko stvorenje »jednostavnije« nego biti čovjek. I dok se Šeparović boji da su roboti već progutali čovjeka, a Matos bježi od misaone egzistencije u »tupo« i gotovo mehaničko tijelo životinje, obje predstave ostavljaju dojam neke gorke redukcije. Plošnosti. Svakako i performativnih klišeja.
I ulični akrobati i cirkus
PUF-ovu nagradu Vjetar ponijela je predstava »Dizalo« rumunjske skupine M Studio: briljantno odigrana mimska igra o nelagodi trojice muškaraca koji se zatječu u dizalu i vremenom u minimalnom prostoru tog vozila izražavaju sve svoje »zabranjene« emocije: žestoku uznemirenost, ljutnju, raznježenost, tjeskobu, podrugljivost, zainteresiranost, nelagodu, podsmijeh, srdačnost, prezir. Prilično impresivni katalog jakih afektivnih reakcija, koje su ovdje odigrane i kao svojevrsni odušak. Pokazuje se intenzitet koji je inače muškarcima socijalno zabranjen: drhte od straha, rastapaju se od privrženosti, bikovski se žestoko zabijaju jedni u druge ili bacaju jedan drugoga na tlo. Režija radi s kontrastima svjetlo/tama, tako da se u svakom zamračenju promijeni odnos trojca na sceni. Kvaliteti predstave pomaže činjenica da su trojica muškaraca u crnim odijelima ujedno i spretni novocirkuski akrobati, čija je vještina transformacije i fizičke geste besprijekorno gipka i virtuozna.
Fizičku vještinu plesne vrtnje pokazala je i Marketa Vejdova u solo predstavi »J*beno prekrasno proljeće« redatelja Petra Bohača, što ne bismo mogli reći za predstavu »Solo« srpske performerice Nataše Milojević, nerazrađene kako konceptualno, tako i koreografski. I dok Vejdova nema ideju zašto se vrti, ali vrti se na mnogo načina, Milojević ispraća imaginarnog prijatelja iz »zemlje Smrti«, ostajući na sceni posve nepotrebno razgolićena i svedena na ruku koja maše avionu u odlasku. Akrobatsku spretnost donijela je i talijanska skupina Il Posto s predstavom »Skyline«, odigranoj s plesačima koji vise na užadi zgrade »Rojca«, plešući na okomitoj površini zgrade. Atraktivno, povremeno i spektakularno, ali ne više od lijepe cirkuske slike. Što se profesionalne cirkuske skupine Tricycle Trauma tiče, koja je na festivalu gostovala predstavom »Jeka«, dvije su se performerice bavile jednostavnim figurama dvojništva, udvajanja i blizanaštva unutar i oko prostora ormara, što nije imalo mnogo veze s najavljenim promišljanjem Lynchove serije »Twin Peaks«, ali svakako je razradilo temu traganja za vlastitom sjenom. Petra Hrašćanec i Alen Sinkauz izveli su predstavu »Levant« (treći autor ove izvedbe je Saša Božić), ostavljajući dojam prijateljske atmosfere i plesnog interesa za flamenco, ali ne i razrade izabranih tematskih fokusa svog uprizorenja.
Fotografski i vrtni performans
Završno, fotografska izložba performativne skupine Šikuti Machine, naslovljena »Od Hase do Bobe« po mom je mišljenju važan dio festivala. Ne samo zbog odlične serije fotografija istog mjesta (po uzoru na film »Dim« Waynea Wanga, prema scenariju Paula Austera), nego i zbog toga što se to mjesto (ulica u Svetvinčentu), izloženo na nizu stalaka s po jednom fotografijom u visini gledateljskih očiju, spustilo u Pulu, »okupiravši« glavnu turističku stazu svojim »nedogađajem«. Jer što je to događaj, pita ova izložba. Odgovor: gledanje istog komadića svijeta svakoga dana, svaki put s novim mislima. Kakva suprotnost ideji turizma, često svodivog na stalne promjene mjesta, ali s posve istim mislima u glavi.
Zanimljivo je bilo i otvorenje ovogodišnjeg PUF-a performansom »Anno Domini« u režiji mađarske koreografkinje Rite Gobi. Vrt nekadašnje pulske Mornaričke bolnice plesačkim je tijelima odao počast stablima i evocirao stabla, u stalnom kretanju i plesača i publike prostorom parka. »Anno domini« je jedinstvena forma izvedbe, u kojoj se svake godine s nekim novim koreografskim gostom priprema jedinstvena izvedba za otvorenje PUF-a. Ove godine naglasak je bio na velikoj disciplini plesnog kolektiva, sastavljenog od polaznika Plesnog studija INK-a i članova Soul Flow kolektiva, čija je izvanredno senzibilna suradnja uspostavila i novi prostor izvedbe i novo poštovanje prema stablima kao subjektima naše svakodnevice. PUF je i prijašnjih godina nastojao pokazati da se grad ne sastoji samo od službenih pozornica, nego su njegova prizorišta gdje god nešto raste, a to su u slučaju Pule i mnogi parkovi i mnogi trgovi okruženi stablima. Mogli bismo reći da su upravo stabla i gledala i sudjelovala u najviše festivalskih performansa, kao i da njihova prisutnost oplemenjuje ovu izrazito demokratsku pulsku manifestaciju.
Umjetnički voditelj PUF-a Branko Sušac još jednom je »preodjenuo« pulske prostore iz potrošačkih u refleksivne, za što je imao na raspolaganju samo pet dana, usred turističke sezone. Ali publika je u velikom broju pratila sve događaje i s užitkom prometovala između nekoliko izvedbenih adresa svake večeri. Zamislite što bi tek Sušac napravio s budžetom za cjelogodišnju sezonu! Jer njegov je posao sličan glazbenicima iz predstave »O tome kako nešto i ništa trebaju jedno drugo«: komponiranje društvenosti. I to one koja pažljivo sluša rupture, tišine i struganja svog vremena, a ne samo reklamne džinglove i tipkovnice bankomata. PUF je doista festival koji čuva glazbu budućnosti.
Podijeli: Facebook X
