TARARA: MOST OD TIŠINE I SJEĆANJA

Kad se svijet zatvorio zbog pandemije, našla sam se na rubu kopna i vremena - u prirodnom rezervatu Te Kopahau na Novom Zelandu, među stijenama koje pričaju legende i vjetrovima što nose povijest.

Osjećala sam nelagodu šetajući prema Vražjim vratima uz divovski ocean i valove, gdje se plima od jednog metra digne za čas i pomalo me panika hvatala (ipak sam »dijete« Mediterana) hodajući uz vrlo uski rub staze koja je flankirana visokim stijenama. Vjetar je bio silovit i mojoj cimerici iz Škotske je odnio šešir prema stijenama u oceanu, i koji je na moje užasavanje išla dohvatiti. Bio je to susret sa surovom ljepotom prirode, zastrašujuć, ali istodobno predivan. To je najbliže pravom, sirovom iskustvu oceana - i njegovoj moći da te potpuno zaustavi u mislima.

Crvene stijene

Te Kopahau rezervat je jedan od najspektakularnijih i ekološki najraznolikijih prirodnih područja u blizini Wellingtona na Novom Zelandu. Smješten na južnoj obali, istočno od Pariwheroa, sastavni je dio surovog i vjetrovitog obalnog krajolika. Ime Te Kopahau se prevodi kao »mjesto plašta« ili »nošeni plašt«, aludirajući na oblik terena i vjetrovite grebene. Grebeni pružaju panoramski pogled na Cookov tjesnac, a samo područje je vrlo izloženo južnim vjetrovima.

Pariwhero (Galerija Crvenih Stijena) je kulturno i okolišno značajno mjesto smješteno unutar rezervata Te Kopahau. Pariwhero u prijevodu znači »crvena plima« ili »crveni plašt«. Ovdje nije riječ o galeriji u klasičnom smislu – umjesto toga, to je prirodna vanjska »galerija«, koja prikazuje kultne Crvene stijene (Pariwhero), važne i u maorskoj tradiciji i u geološkoj povijesti Novog Zelanda.

Simbolična interpretativna zona u prirodnom krajoliku, koju turistički i edukativni materijali često nazivaju galerijom priča, kamena i mora - Galerija crvenih stijena /Snimila Sandra USKOKOVIĆ

»Galerija Crvenih Stijena« označava prirodno područje izloženih crvenkastih stijena duž obale zapadno od Owhiro Baya. Pojam »galerija« je simboličan - crvene stijene same po sebi čine prirodni izložbeni prostor, prikazujući jedinstvene geološke formacije, stare više od 200 milijuna godina, maorske kulturne priče povezane s tim krajem, živu galeriju koja se mijenja s plimom, svjetlom i vremenom. Bogate međuplimne zone i raznolik morski život čine ovo mjesto prirodnom »galerijom« biologije.

Oštar kontrast između crvenih stijena i okolnog sivog kamenja čini ovo područje geološkom učionicom – otuda naziv »galerija«.

Poznata maorska legenda kaže da crvena boja dolazi od krvi Kupeovih kćeri ili suputnika, koji su se ozlijedili pomažući mu. Mjesto je dio naslijeđene zemlje maorskih plemena Ngati Toa Rangatira i Te Ati Awa, koji i danas održavaju jaku povezanost s tim područjem.

Brak kao resurs

U rezervatu se još mogu vidjeti ruševine rudarskih zgrada iz 19. stoljeća, napuštene špilje i dijelovi starih tračnica koje su se koristile za transport ugljena. Ugljen se vadio za lokalne potrebe, uključujući grijanje i napajanje industrije u Wellingtonu. Iako rudarska djelatnost više ne postoji, lokalne vlasti su uključile ta povijesna nalazišta u kulturnu baštinu Wellingtona.

U rudnicima na području Te Kopahau rezervata – i okolnim kamenolomima – radili su prvenstveno europski doseljenici, a u manjoj mjeri i lokalni maorski radnici. Glavnina radne snage bili su siromašniji doseljenici iz Britanije, Irske i Škotske koji su stigli u Novi Zeland u drugoj polovici 19. stoljeća. Uz ugljen, na ovom su području djelovali kamenolomi koji su iskorištavali vulkanske stijene i pješčenjak za izgradnju puteva i obalnih struktura. U kamenolomima su radili doseljenici, uključujući talijanske i dalmatinske (hrvatske) iseljenike, koji su kasnije igrali veću ulogu u sjevernim dijelovima zemlje (npr. u vinogradarstvu i ribarstvu), ali su se sporadično pojavljivali i u graditeljstvu i kamenolomu. Iako Maori nisu činili glavninu radne snage u rudnicima, u ranim godinama znalo se angažirati lokalne iwi (plemena) za transport resursa i pomoć pri gradnji putova i prijenosu materijala.

Kulturno značajno mjesto za narod Maora i jedna od glavnih obalnih atrakcija - Pariwhero/Snimila Sandra USKOKOVIĆ

Mnogi hrvatski (dalmatinski) muškarci koji su migrirali na Novi Zeland krajem 19. i početkom 20. stoljeća radili su kao kopači smole u udaljenim krajevima Northlanda (na sjeveru Novog Zelanda). Živeći uz maorske zajednice u ovom kraju, razvijali su bliske veze kroz zajedničke teškoće, svakodnevnu suradnju i kulturne sličnosti poput snažnih obiteljskih vrijednosti i poštovanja prema zemlji. Maorske žene i njihove obitelji često su ih lakše prihvaćale nego kolonijalno društvo, što je dovelo do brojnih brakova. Ti su savezi dali nasljeđe Tarara – etničku skupinu miješanog maorskog i hrvatskog podrijetla – koji danas predstavljaju ponosni i jedinstveni dio multikulturalne povijesti Novog Zelanda.

Tarara Hrvati

Većina Hrvata (uglavnom iz Dalmacije, tada dijela Austro-Ugarske Monarhije) došla je na Novi Zeland kao nesamostalni imigranti – bez državljanstva britanske krune. Kao »stranci«, nisu imali pravo kupnje ni posjedovanja zemlje bez posebnog odobrenja. Mnogi su se ženili Maorkama, čime su postajali dio iwi struktura, pa su na taj način mogli osigurati da žive na zemlji plemena, uzgajaju i obrađuju zemlju kroz obiteljske veze, iako nisu imali formalni vlasnički list.

Povijesna bliskost

Zbog toga je njihova međusobna integracija i emocionalna povezanost bila prirodnija nego u odnosima s angloeuropskim zajednicama, u kojima su i Maori i Hrvati često bili autsajderi. Obje su zajednice često bile suočene s teškoćama, marginalizacijom i isključenošću iz Pakeha (europskog doseljeničkog) društva, što je dodatno produbilo međusobno razumijevanje. Unatoč jezičnim i kulturnim razlikama, Maori i Hrvati dijelili su neke duboke zajedničke vrijednosti, poput Whanau/obitelji (središnje mjesto obitelji), zajedničke odgovornosti, snažne povezanosti sa zemljom i tradicijom, gostoljubivost i zajedništvo.

Neka maorska plemena poput Ngati Toa Rangatira imala su teritorijalna prava i povremeno sudjelovala u dogovorima s lokalnim vlastima. Ovakva povijesna bliskost i međusobno povjerenje između Maora i Hrvata dobiva dodatnu dubinu kada se promatra u kontekstu formalnih dogovora i teritorijalnih prava koja su oblikovala odnose maorskih zajednica s europskim vlastima.

Uski prolaz kroz stijene koji vodi prema udaljenijim dijelovima obale u sklopu rezervata Te Kopahau - Vražja vrata /Snimila Sandra USKOKOVIĆ

Ugovor iz Waitangija (Te Tiriti o Waitangi) potpisan je 6. veljače 1840. između britanske krune i mnogih Maori poglavica. Ugovor je napisan na dva jezika: engleski tekst – koristi izraz sovereignty (suverenitet) a Maori verzija – koristi izraz kawanatanga (upravljanje), koji ne znači isto što i suverenitet. Zbog jezičnih razlika došlo je do: različitih tumačenja prava i ovlasti, kasnijih sporova, te oduzimanja zemlje i sukoba (kao što su Novozelandski ratovi). Dugo zanemaren, ugovor je od 1970-ih ponovno priznat kao temeljni dokument Novog Zelanda.

Tasman, tišina i klavir

Novi Zeland je otkrio Abel Tasman, pomorski kapetan iz Nizozemske 1642. godine. Zanimljivost je da nikad nije stupio na tlo kopna jer kad je stigao do Novog Zelanda, naišao je na maorske ratnike u zaljevu kod današnjeg Golden Baya pri čemu je došlo do tragičnog nesporazuma i sukoba. Taj je incident oblikovao europski dojam o Novom Zelandu kao neprijateljskom mjestu - zbog čega su prošle još 127 godine do Jamesa Cooka i naseljavanja Novog Zelanda.

O drugoj vrsti negostoljubivosti ovog otoka (veličine Italije) svjedoči film »Klavir (1993.)«, redateljice Jane Campion, snimljen na području koje je dio maorske povijesne zemlje, na samom rubu Tasmanskog mora. Tasmansko more dobilo je ime u čast Tasmanu jer je bio prvi poznati Europljanin koji je preplovio to more između Australije i Novog Zelanda.

Redateljica Jane Campion tražila je divlju, osamljenu i emocionalno nabijenu lokaciju koja bi odražavala unutarnji svijet glavne junakinje, nijeme škotske pijanistice koja dolazi na Novi Zeland na dogovorenu udaju za škotskog useljenika (kao što su hrvatske žene u početku dolazile na dogovorene udaje dalmatinskim useljenicima) no koji je uopće ne razumije, kao ni njenu opsesiju klavirom.

Surova priroda uokolo plaže Karekare - lokacija filma »Piano« /Snimila Sandra USKOKOVIĆ

Odabrana je lokacija Karekare, tik uz Tasmansko more. Kontrast između crnog pijeska, olujnog mora i sivog neba stvorio je nezaboravne filmske slike. Scene s klavirom na plaži postale su ikonične i simbolične – prikaz ranjivosti, osamljenosti i snage.

Između valova i zvijezda

Karekare je odabrana zbog svoje surove ljepote, osjećaja osamljenosti i simbolike – idealna za film koji je intiman, pun unutarnje napetosti i emocionalne dubine. Crni pijesak, visoke litice, gusta magla i jak ocean stvaraju prirodnu pozornicu punu drame. Zvukovi vjetra, valova i šume korišteni su za stvaranje intenzivne zvučne podloge koja izražava tišinu i unutarnju komunikaciju glavne junakinje.

Gusta magla u Karekareu /Snimila Sandra USKOKOVIĆ

Tasmansko more kod Karekare karakteriziraju iznimno snažni valovi i struje zbog čega je plaža vrlo opasna za plivanje. Time završetak filma dobiva krajnju dramatičnost u sceni gdje se glavna junakinja zajedno s klavirom utapa, ali ipak preživljava. Ova scena je legendarna i višeslojna: predstavlja trenutak kada ona bira život usred surove i divlje prirode i njoj krajnje nepoznatog svijeta.

Crveni kamen, crni pijesak. Vjetar iznad Te Kopahaua što nosi priče. More koje šuti u tišini Karekare plaže, ali pamti. Zvijezde koje trepere istim jezikom, bilo nad Dalmacijom, bilo nad Aotearoom. I dok su Maori kroz zvijezde komunicirali s precima, Hrvati su ih gledali kao putokaz doma. Tarara nisu samo ljudi, oni su most. Između dviju obala, dviju čežnji, dvaju zavičaja. I dok sam stajala pod tim nebom, znala sam: nisu svi domovi sagrađeni od zidova - neki su utkani pogledima prema istom nebu.