ARHITEKTURA I PRIRODA
DVA LICA SYDNEYA: Delikatni pregovori između grada i divljine
Monumentalna ambicija i javna drama Utzonove Opere nalazi dirljiv odjek u tihom preživljavanju urbanih manlijevskih pingvina, čije je postojanje svakodnevno čudo usred gradskih mijena. U svako od tih mjesta utkan je u identitet Sydneya na svoj način
Foto Sandra USKOKOVIĆ
Opera u Sydneyju jednako je spomenik umjetničkoj ambiciji koliko i sukobu i kompromisu. U središtu te priče je Jorn Utzon, danski arhitekt čija je vizija promijenila lice Sydneya - i čiji je odlazak s projekta jedna od najdramatičnijih epizoda u povijesti moderne arhitekture.
Utzon je pobijedio na natječaju za Operu 1957. s toliko radikalnim projektom da su mnogi stručnjaci mislili da je neizvediv. Njegova vizija valovitih, isprepletenih školjki bila je zapanjujuća,i iako je vlada Novog Južnog Walesa u početku bila oduševljena, troškovi su rasli, a tehničke poteškoće se gomilale, i strpljenje je počelo nestajati.
Sudar kulture i politike
Početkom 1960-ih projekt je kasnio i bio višestruko skuplji od planiranog. Vlada se promijenila, a novi ministar za javne radove, jasno je dao do znanja da nema povjerenja u Utzona. Komunikacija između arhitekta i vlade postala je sve napetija.
Prijelomni trenutak dogodio se početkom 1966. Dok je gradnja bila u ključnoj fazi, ministar je počeo uskraćivati Utzonove honorare i odbijao odobriti njegove zahtjeve za inozemnim konzultantima i materijalima. Utzon se osjećao pritisnuto, izigrano i izdano. Nakon niza napetih sastanaka i pisama, podnio je ostavku - i napustio rad života. Unatoč prosvjedima i peticijama javnosti, nikada nije pozvan natrag da dovrši unutrašnjost zgrade. Navodno je Utzon, nakon ostavke, ključ svog ureda poslao u omotnici šefu gradilišta, uz kratko i dostojanstveno pismo. Nikada nije osobno vidio dovršenu zgradu, ali je napisao: »Ako srušite Operu, moje srce bi puklo. Ali ako je dovršite ovako kako sada radite, svejedno mi puca srce.«
Iako je vanjski izgled ostao Utzonov, unutrašnjost je znatno izmijenjena. Desetljećima je ljepotu zgrade pratio osjećaj nepravde zbog Utzonovog odlaska. Tek 1999. došlo je do pomirenja kada su ga zamolili da izradi »Dizajnerska načela« za buduće izmjene.
Danas se Utzonova svađa ne doživljava samo kao priča o umjetničkoj frustraciji i birokratskoj kratkovidnosti, nego i kao dokaz da vizionarska arhitektura često dolazi uz veliku osobnu cijenu. Zgrada je i trijumf i podsjetnik da je ponekad priča iza remek-djela jednako složena i ljudska kao i sam oblik.
Paradoks modernizma
Zgrada Opere uzdiže se nad Bennelong Pointom poput sna od jedara - simbol modernističke ambicije. Koliko god puta da je vidite - obasjanu u sumrak, mokru od kiše, okruženu teretnim brodovima - zgrada djeluje kao poruka iz drukčije budućnosti, one koja je vjerovala da arhitektura može pobijediti vrijeme. Njezino preživljavanje u sadašnjosti djeluje i čudesno i nesigurno, ne samo zbog inženjerskih rješenja, već zbog zahtjeva koje joj postavljamo kao baštini.
Modernističke ikone poput Opere u Sydneyju obećavale su novu vrstu trajnosti, iako su njihov beton i čelik od početka bili osuđeni na pucanje, prljanje i trošenje. Bijela »jedra« Opere trebala su odolijevati vremenu, vječno svijetliti nad zaljevom. No svatko tko se bavi njezinim održavanjem zna da ona žute, pucaju i zahtijevaju stalne, skupe intervencije što svjedoče konzervatori - alpinisti na priloženoj fotografiji.
Ironija je očita. Što više pokušavamo sačuvati ove simbole napretka, to više razotkrivamo granice svoje moći i logiku prirode modernih građevnih materijala koja se suprotstavlja modernističkoj ali I utopističkoj nadi da novi oblici i novi materijali mogu nadvladati cikluse prirode.
Za Operu to može značiti prihvaćanje da je održavanje zgrade stalna borba s promjenom, a ne rat protiv nje. Svaka zamijenjena pločica, svaki obnovljeni panel, svaka nova tehnologija nisu izdaja originala, već dio njezine biografije. Opera u Sydneyju je mnogo više od objekta modernističke ambicije. Ona je utkana u identitet grada, australsku sliku o sebi i bezbroj osobnih priča. Njezina vrijednost nije samo u obliku ili materijalu, nego i u emocionalni odjeku koji izaziva.
Zgrade, naime, nisu statični spomenici, već žive ekologije, upletene u mreže upotrebe, značenja i okoliša. Stoga, dok se divimo Utzonovoj Operi, ne smijemo zanemariti njezino trajanje, sa svim rizicima, promjenama i nužnim popravcima. Trebamo je vidjeti kao sudionika u ciklusima sjećanja, gubitka i obnove - kao zgradu čija vrijednost i ostavština leži u tome kako stari, ali i u tome kako je nastala. Ono što u konačnici ostaje nakon nje su sjećanja, atmosfera i priče koje nosimo dalje a neka iluzija materijalne bezvremenosti.
Kolonija na otoku Manly
Samo pola sata trajektom dijeli monumentalnu Operu, simbol arhitektonske ambicije, od krhke kolonije pingvina u Manlyju, gdje se priroda još bori za dah. Manly tehnički nije otok, ali mu položaj daje taj dojam - s tri strane okružen morem, što cijelom mjestu daje ugođaj bijega iz grada. Najveća atrakcija otoka Manly je dom ugrožene populacije malih pingvina. Ova populacija je posebna jer je posljednja poznata kolonija koja se gnijezdi na kopnu u Novom Južnom Walesu (NSW).
Mali pingvini su najmanja vrsta pingvina na svijetu, visoki su oko 30 centimetara i teže oko 1 kilogram. Njihovo znanstveno ime, Eudyptula minor, znači »dobar mali ronilac«. Povijesno su se mali pingvini gnijezdili na više lokacija duž kopna NSW-a, a broj pingvina u sjevernom (Sydney) zaljevu nekad je bio znatno veći, vjerojatno ih je bilo stotine. Do ranih 1990-ih procijenjeno je da se populacija smanjila na otprilike 35 jedinki. Zbog blizine grada, kolonija je stalno ugrožena - kućni ljubimci, gradska rasvjeta, brodovi, onečišćenje i znatiželjni ljudi predstavljaju stalni izazov. Zato ih čuva mreža volontera i stroge mjere zaštite (ograde, kamere, nadzor).
Ovi pingvini preživljavaju u sasvim urbanom kontekstu. To što još postoje, pravo je čudo, s obzirom na pritisak gradske svakodnevice. Ukratko, Manly nije samo lijepo predgrađe uz more - to je sudar grada i prirode, starog i novog, čovjeka i životinje. Pingvini iz Manlyja su postali simbol zaštite prirode u Sydneyu i svjedočanstvo da divljina može opstati i tamo gdje je najmanje očekujemo, ali samo ako se potrudimo očuvati je. Kolonija malih pingvina oštro nas podsjeća da naši izbori znače puno: najrjeđi stanovnici Sydneya ovise o nama hoće li imati svoje mjesto u budućnosti grada.
No, ova kolonija me podsjetila da pingvini nose i drugu stranu svoje egzistencije, onu koja nije samo borba za opstanak, već ponekad poprima obrise autodestrukcije, depresije ili čak neobjašnjivog ludila, što upečatljivo prikazuje Herzogov dokumentarac. Nezaboravna scena iz dokumentarca »Susreti na kraju svijeta« (2007.), u režiji Wernera Herzoga prikazuje kako iz nepoznatih razloga, neki pingvini iznenada »zalutaju« - ne idu prema moru kako bi se hranili, niti prema svojoj koloniji, već krenu sami, ravno prema planinama i unutrašnjosti Antarktike. Ti pingvini udaljuju se od svega - hrane, vode, drugih pingvina - i neumitno idu prema smrti, stotinama kilometara daleko od bilo kakve nade za preživljavanje. »Čak i ako im blokirate put i okrenete ih natrag, oni će se opet vratiti prema planinama. Ali zašto? Je li to ludilo? Depresija? Nitko ne zna«, objašnjava nam Herzog.
Herzogov pingvin postaje metafora za otuđenje, egzistencijalni očaj, i ljudsku iracionalnost. Kao da je pingvina, u beskrajnoj bjelini, obuzela neobjašnjiva potreba - odjekujući ljudsku sklonost prema samodestruktivnim ili neshvatljivim postupcima - da ode sam prema bijelom beskraju. Ta jedninstvena scena često se navodi kao jedna od najdirljivijih slika u suvremenim dokumentarcima o prirodi. Ta kratka scena s »depresivnim pingvinom« nas u konačnici tiho suočava s nepoznatim, odnosno da ponekad, iz razloga koje nitko ne razumije, život se odvrati od sigurnosti i zajednice i krene sam u prazninu.
Između arhitekture i prirode
Dok Opera utjelovljuje težnju grada za arhitektonskom besmrtnošću, krhka kolonija pingvina na Manlyju podsjeća nas na granice ljudskih ambicija i nužnost brige. Ta dva mjesta, udaljena tek kratkom vožnjom trajektom, a svjetlosnim godinama različita po atmosferi, povezuje elementarna igra vode, svjetlosti i prolaznosti vremena. Monumentalna ambicija i javna drama Utzonove Opere nalazi dirljiv odjek u tihom preživljavanju urbanih manlijevskih pingvina, čije je postojanje svakodnevno čudo usred gradskih mijena. U svako od tih mjesta utkan je u identitet Sydneya na svoj način. Zajedno nam otkrivaju da istinska baština nekog mjesta nije samo u betonu i čeliku, već u delikatnim pregovorima između grada i divljine, sjećanja i obnove, spektakla i tihe ustrajnosti.
U tom kontekstu, samotni pingvin koji uporno ide prema bijelom beskraju, ne obazirući se na sigurnost zajednice ni na vlastiti opstanak, postaje simbol onih ljudskih stanja koja prkose logici - trenutaka gubitka orijentacije, osjećaja besmisla ili potrebe da se napusti poznato i ode u nepoznato, pa makar to značilo i vlastitu propast. U njegovoj tihoj odiseji ogleda se ljudska sklonost k traženju smisla izvan granica udobnosti, ali i podsjetnik na krhkost svake sigurnosti, bilo ona materijalna ili emotivna. Ujedno nam postavlja još dublje pitanje granica razumijevanja I kontrole, bilo nad prirodom, bilo nad samima sobom. Stoga je »depresivni pingvin« više od biološke anomalije – on je ogledalo egzistencijalnih tjeskoba i ranjivosti koje dijelimo s prirodom, koliko god nastojali izgraditi arhitekturu vječnosti ili trajno zadržati red.
Kao što ni Sydney Opera ni kolonija pingvina ne mogu izbjeći mijene i neizvjesnosti vremena, tako ni ljudi ne mogu u potpunosti kontrolirati tijekove vlastite sudbine. Prava vrijednost možda leži upravo u priznavanju te nesigurnosti: u prihvaćanju prolaznosti, u brizi za drugo i drukčije, te u poštivanju nepoznatog koje ponekad tiho odlazi izvan dosega naših objašnjenja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook X
