Saša Savanović
U SRBIJI JE TEŠKO MISLITI O BILO ČEMU DRUGOM OSIM O POBUNI
Saša Savanović / Privatna arhiva
Zagrebački izdavač VBZ nedavno je objavio roman »Novo sada« mlade srpske književnice Saše Savanović, autorice koja onedavno živi u Rijeci. »Novo sada«, njezin drugi roman, u Srbiji je objavljen 2022. godine i privukao je pažnju tamošnjeg čitateljstva, a ne treba nimalo sumnjati da će isto biti i u Hrvatskoj. Naime, priča koju nudi Saša Savanović počinje smrću jednog novosadskog tajkuna, a daljnja zbivanja će, kroz interakciju brojnih likova, iz stranice u stranicu otkrivati slojeve i pojedinosti tipične za pojedine dijelove srpskog društva. Naravno, hrvatskim će čitateljima mnogo toga biti jasno jer su i kod nas prilike slične, a razgovor o romanu s autoricom počinjemo pitanjem što ju je motiviralo da obradi baš tu temu.
- Privlačilo me pisanje kompleksnog romana, u tradiciji maksimalističkog romana, s mnoštvom likova, međusobnih veza, ali i stranputica. Bilo mi je bitno da izađem iz žanra autofikcije koji dominira suvremenom književnošću. Željela sam književnim jezikom obraditi teme koje me i inače preokupiraju – permanentna sadašnjost »kraja povijesti«, feudalizacija moderne države, komercijalizacija državljanstva, new age duhovnost, individualistička etika samoostvarenja, nemogućnost zamišljanja drukčijih društvenih odnosa...
Novosadska književnost
Koliko je trajao rad na romanu? Je li bilo istraživačkog rada, analiziranja stanja?
- Roman sam pisala tri-četiri godine. Budući da se u svom drugom profesionalnom životu, kao politologinja, bavim transformacijom države i društva u neoliberalnom ključu, roman je itekako vezan uz to. S druge strane, on se u dobroj mjeri oslanja na priče i iskustva stvarnih Novosađanki i Novosađana.
Romanom ste pod svjetla reflektora stavili Novi Sad. Kako je došlo do toga da radnju smjestite u taj lijepi grad?
- Meni je novosadska književnost upravo najbliskija (Judita Šalgo, Aleksandar Tišma, Radoslav Petković, Slobodan Tišma), mada je zbog dominacije Beograda nevidljivija. Ja sam rođena i odrasla u Novom Sadu, i iako u njemu ne živim već 20 godina, često sam tamo, upoznata sam s njegovom dinamikom. Za pisanje romana mi je posebno bio značajan pogled »od dolje«, od konkretnih ljudi i okolnosti koje poznajem od djetinjstva. Ja samo u Novom Sadu mogu otići na proslavu godišnjice mature, samo tu ljude koji danas imaju političku ili ekonomsku moć poznajem iz školskih klupa. Na Novom Sadu se bolno prelamaju i svi trendovi sadašnjice – investitorski urbanizam, partokracija, zapuštenost javne infrastrukture. A sve je to postalo očigledno padom nadstrešnice.
Knjiga se u Srbiji pojavila 2022. godine. Kakve su bile reakcije?
- Sveopća tabloidizacija javnog prostora u Srbiji ostavlja vrlo malo prostora za kulturu, kultura u medijima praktično više i ne postoji, pa tako ni književna kritika. I ono malo kritike što preživljava na marginama, ne igra nikakvu ulogu u životu knjige. Kritička percepcija romana je bila dobra, ali neopažena.
Svi smo bitni
Kako je došlo do objavljivanja knjige u Hrvatskoj? Kakve su do sada reakcije?
- Poziv da knjigu objavim u VBZ-u dobila sam nakon nastupa na riječkom Vrisku prošle jeseni. Do sada su ljudi najviše reagirali na očigledne paralele između zbilje u Srbiji i fikcije romana.
Roman počinje smrću tajkuna Todorovića, što na prvi pogled djeluje kao najava trilera. No, vrlo brzo sve se pretvara u odličan društveni roman. Takav postupak često koriste autori skandinavskog noira. Imate li nekih uzora među tim, ili nekim drugim autorima?
- Nisam čitala skandinavski noir, gledala sam doduše neke od serija, ali se nisam na njih ugledala. Čini mi se da kod njih nedostaje moment groteske i satire koji je meni važan. Noir je ipak žanrovska odrednica kojom sam se vodila, pretežno američki i ruski noir, autori poput Thomasa Pynchona i Viktora Pelevina. »Forsiranje romana-reke« Dubravke Ugrešić, njezino ironiziranje ondašnjeg sistema, također je snažno utjecalo na mene.
Odlično ste »sakrili« počinitelja ubojstva pretvorivši time naizgled nebitne likove u vrlo bitne. Bi li se iz toga mogla iščitati poruka kako smo svi bitni?
- Hvala na ovom pitanju. Razrješenje misterija ubojstva se obično previđa, budući da se radnja romana, ubrzo nakon početnog incidenta, mrsi i preusmjerava toliko da otkrivanje počinitelja prestaje biti naročito bitno. Ipak, meni je ono važno zato što ukazuje, kako ste primijetili, da smo svi bitni, ali i zato što je počinitelj jedini lik u romanu koji ispada iz, i odupire se općim »pravilima igre«, hegemonoj kapitalističkoj etici koja motivira sve ostale.
Moj je dojam da je roman idealan za pretvaranje u film ili TV-seriju. Postoji li za to mogućnost, posebno s obzirom na činjenicu da Srbija već duži niz godina producira iznimno kvalitetne televizijske serije?
- Bilo bi interesantno roman zamišljati u formi filma ili TV-serije, ali je trenutno u Srbiji teško misliti o bilo čemu drugom osim o pobuni.
Život u Rijeci
Radite li trenutačno na nečemu novom? Ako da, kad možemo očekivati objavljivanje?
- Već dugo radim na esejističkom rukopisu koji promišlja mogućnost politike izvan horizonta nacionalne države i prinude patriotizma, a u kontekstu potpunog sloma modernističke vizije budućnosti kao progresivno bolje. Janusovsko lice »progresa« je uništenje: klimatska kriza, izumiranje vrsta, širenje nenastanjivih prostora. U Vojvodini je suša postala norma, kiša ne padne i po dva mjeseca. U posljednjih nekoliko godina osim »kako si«, svoju mamu koja živi u selu u blizini Novog Sada, redovno pitam i »je li bilo kiše«. Sumnjam da ista političko-ekonomska paradigma koja je izazvala ovu situaciju može je i adresirati, naprotiv ona je svakodnevno dramatično pogoršava. Kako kaže Madina Tlostanova, naša budućnost nije sretna priča, već pitanje opstanka, pukog preživljavanja. U tom preživljavanju nam neće pomoći naše nacionalne vlade, za to neće biti ni sposobne ni zainteresirane. U tom kontekstu, zanima me je li moguća neka drukčija etika obrane zemlje – i kao prostora političke suverenosti i kao prostora života (ekosustava). Zadatak je iznimno težak, pa je tako i provedba spora. Nadam se da ću je završiti do kraja godine, ali budući da živimo u vrijeme kada se u »tjednima događaju desetljeća«, ništa nije sigurno.
Odnedavno živite u Rijeci. Kako je do toga došlo i kako vam se čini život u Rijeci u usporedbi s životom u Srbiji (Novom Sadu)?
- Godi mi život u Rijeci, posebno volim riječke javne prostore – Dječju kuću i Gradsku knjižnicu. U Novom Sadu takvih javnih prostora nema, uništeni su, privatizirani i zapušteni, ili ih je prisvojila partijska država. Nekomercijalni prostori društvenosti u Srbiji su rijetka pojava, zato ih danas ljudi stvaraju na ulicama.
Kritika i osuda društva
Prije tri godine Saša Savanović, srpska književnica s riječkom adresom, objavila je u Srbiji roman »Novo sada« koji je VBZ ovog proljeća ponudio i hrvatskim čitateljima što je, bez imalo dvojbe, odličan urednički potez jer će ovaj roman itekako naći publiku i u Hrvatskoj. Razloga je više, ali najbitniji je taj da je Savanović rođena pripovjedačica pa se roman »težak« 320 stranica čita brzo i s puno zanimanja zbog onog klasičnog »što je bilo dalje«, pri čemu autorica na pametan način čitatelja drži u neizvjesnosti nudeći zanimljive spletke i obrate te u finalu priče neočekivani rasplet.
A zaplet je smrt Miladina Todorovića, novosadskog bogataša i biznismena koji je pronađan mrtav u kadi svog velebnog stana. Ništa ne upućuje na zločin, pa i liječnici i policija konstatiraju da je riječ o nesretnom slučaju vezanom uz curenje plina iz neispravnog bojlera. No, ne misle svi tako. Todorović, za prijatelje Mile ili Todor, bio je jedan od najznačajnijih pripadnika tajne bezimene kriminalne organizacije koja sustavom ucjene i naplate visokih svota novca zarađuje od velikog broja srpskih biznismena koji su se obogatili najčešće na nelegalan način. Nije li Todor ubijen? Nije li to neka poruka i ako jest, tko je to učinio, pitaju se vođe te neimenovane i tajne organizacije te pokreću vlastitu tajnu istragu smrti svog člana.
Istraga
U početku će istragu voditi Mirko Prelez, vozač i tjelohranitelj pokojnog Todorovića, čovjek kojeg je na to mjesto svojedobno postavila sama organizacija. Kasnije će u istragu biti uključeni i drugi likovi, a propitkivanja i traženja potencijalnog ubojice bit će vezana ponajprije uz najbliži Todorovićev krug – bivšu suprugu Dezdemonu Lukač te niz zaposlenika njegove firme Future Development. Tako ćemo, primjerice, uz spomenute upoznati 37-godišnju usamljenu pravnicu Anu Dejanović i njezinu prijateljicu staricu Maru, potom i Marinu Bursać, asistenticu Dezdemone, pa opakog i inteligentnog prevaranta Bogdana, nasilnika Sinišu Jocića zvanog Pajser, nesretnog Miloša Bilića koji se iz SAD-a vraća kući sa željom osvete, Danu Sekulovića, vlasnika Agencije za bezbednost Siguridada...
O svim ćemo spomenutim likovima, kao i o nizu drugih, kroz roman saznati puno. Portretirani su tako da su čitatelju prenesene pojedinosti iz njihova života od djetinjstva pa do trenutka u kojem se odvija radnja, a taj sveobuhvatan pristup urodit će kvalitetno izgrađenim i kompletnim likovima čija ponašanja nam postaju jasna i logična. Istodobno će takav način pripovijedanja dovesti i do nenametljivog i samo naizgled sporednog opisa srpskog društva u kojem su odrastali i žive pa će tako »Novo sada« postati ne samo dobar roman o istrazi sumnjive smrti tajkuna s vezama u kriminalnom miljeu, već odličan roman o društvu države u tranziciji, društvu koje je po mnogočemu itekako slično hrvatskom društvu i našoj stvarnosti.
Kriminal
Isplivat će tako kroz priču o istrazi i životu likova Saše Savanović na površinu mračna slika društva utemeljenog na nasilju te krupnom i sitnom kriminalu kojeg pripomažu zbog vlastite zarade pravni i policijski sustav države, a u takvim okvirima kao ribe u vodi osjećaju se nasilnici i spletkari poput Pajsera koji je vrlo umiješan u kupovanje radnih mjesta u državnom sustavu i od te »trgovine« živi odlično. Saznat će čitatelj i puno toga o načinima na koje se rade prevare pri izgradnji i kupnji stanova i stambenih zgrada, kako funkcionira svijet self-help literature i sličnih aktivnosti koje cvatu u uvjetima krize, ili pak kako iz svijeta nogometnog nasilnika doći do pozicije »biznismena«, odnosno od ratnog zločinca do šefa najzačajnije državne agencije za sigurnost.
U takvom su društvu normalnost i poštenje nepoželjni pa i, primjerice, Ana koja je na takvim pozitivnim moralnim zasadama odgojena, sve više shvaća kako i ona, želi li živjeti koliko-toliko dostojno, mora ući u svijet prevara, a Marina to već i čini kroz oblike sitnog kriminala, svojevrsnog šverca. U takvom društvu nema, nakon kraha firme Future Development, isplate otpremnine jer »tako nešto se u zemlji Srbiji nikad ne dešava«, ali je zato nacionalizmom i veličanjem mita o vlastitom narodu obojeno sve, pa otuda i negativan odnos prema nekadašnjim izbjeglicama iz Hrvatske, čega se jako dobro sjeća Marina koja je kao djevojčica s roditeljima devedesetih iz Like stigla u Novi Sad. U takvim uvjetima dugogodišnje agresije logično je i morbidno nasilje prema novovjekim izbjeglicama, pri čemu to mučno ponašanje počinje već sustavom kontrole granice i nastavlja se u brojnim drugim prilikama.
Gorki epilog
Sve nam to Saša Savanović prenosi kroz pitku priču i vrlo kvalitetno pripovijedanje na srpskom jeziku. Knjiga je podijeljena u tri dijela, pri čemu je prvi dio prikaz prvih upoznavanja s likovima vezanim uz preminulog biznismena, u drugom slijedimo istragu i motive osvete, a završni je dio kratak gorki epilog koji i ne može biti drukčiji s obzirom na sve s čime smo tijekom priče upoznati. Spomenute su tri cjeline podijeljene na brojne epizode, pri čemu nam svaku novu priča jedan od likova kojeg na taj način pobliže upoznajemo i smještamo u ovu literarnu slagalicu koja na kraju postaje skladna i zanimljiva cjelina, usprkos svim brojnim digresijama, nelinearnom pripovijedanju i čestim izletima u ranija razdoblja života nekih od predstavljenih nam likova. Vrijednost ovog odličnog romana (koji vapi za filmovanjem ili prebacivanjem u formu TV-serije) svakako je i u tome što autorica dobro osmišljava, ali čitatelju ne otkriva spletke koje pripremaju njezini likovi pa je i zbog tog elementa, tipičnog za krimić-literaturu, ova knjiga vrijedna i zanimljiva.
No, »Novo sada« prije svega je vrlo dobar društveni roman. Upućuje na to i dobra igra riječima u nazivu romana, igra kroz koju se mjesto radnje, a to je Novi Sad, »pretvara« u Novo sada, priču o novom dobu, dobu tranzicije i novih odnosa, dobu koje, očigledno, nije nimalo lijepo, na što upućuje i moto romana, rečenica Emme Goldman, ruske anarhistice i političke aktivistice koja glasi: »Umiremo kad više nismo u stanju sanjati«. Jedan od likova ove knjige, Marina, izgubila je zaista mogućnost sna i sanjanja, a svi ostali, ako i sanjaju, čine to na taj način da su njihovi snovi i stremljenja gotovo uvijek vezani uz prevaru, spletku, nasilje... Teško da može biti jače kritike i osude jednog društva. U ovom slučaju srpskog. No, razumjet će to itekako i čitatelji u Hrvatskoj.
O autorici
Saša Savanović (1986., Novi Sad) piše prozu, esejistiku i publicistiku. Priče i tekstove objavljivala je u mnogobrojnim časopisima i zbornicima u zemlji i inozemstvu. Njezin prvi roman »Deseti život« uvršten je u najuži izbor za NIN-ovu nagradu za 2018. godinu. Suautorica je više istraživačkih publikacija. Radi kao nezavisna istraživačica i programska urednica. »Novo sada« njezin je drugi roman.
Podijeli: Facebook X
