ZEALANDIA: Ja sam priroda, priroda je ja

U ožujku 2020., dok se globalni lockdown spuštao na svijet kao zastor nad poznatom svakodnevicom, nalazila sam se na Novom Zelandu – u posjetu Zealandiji, eko-utočištu usred Wellingtona. Svi su planovi bili na čekanju. Povratak u Hrvatsku više nije bio izvjestan. Svijet je stao, kao da se Zemlja nakratko prestala okretati. I upravo tada, u tom nepoznatom, gotovo prijetećem zatišju, otvorila su se vrata najljepšeg, najmirnijeg krajolika koji sam ikad doživjela.

Priroda kao utočište

Hodajući među biljkama koje su izgledale nadrealno – srebrne paprati koje su se presijavale na svjetlu, najjužnije palme svijeta, fuksije veličine dječjih glava – osjećala sam se kao da sam dospjela u rajsku verziju Zemlje. Bila sam šokirana ljepotom koju nisam mogla imenovati. U meni se istovremeno odvijala panika zbog globalne krize i mir zbog prizora koji su mi djelovali kao da sam sletjela na drugi planet.

Bila sam oprezna – Australija me naučila bojati se svakog grma – no moja cimerica Sean me uvjerila: »Ovdje te iz prirode ništa ne može ubiti. Samo Majka Zemlja – potresi i vulkani.« Zvučalo je smiješno i istinito. I to me na neki čudan način umirilo. Nema otrovnih zmija, ali ima surove, iskonske sile prirode koja ne traži dopuštenje da se izrazi.

Pri tom sam osvijestila snagu maorskog imena Aotearoa – zemlja dugog bijelog oblaka – jer me Novi Zeland dočekao baš onako kako ga Maori opisuju: obavijen tišinom, zelenilom i nekom posebnom, smirujućom maglom.

Tišina koja pjeva

Za vrijeme lockdowna, moj glavni izvor svakodnevne rutine i mentalnog zdravlja bio je Central Park – gradski park u blizini mog smještaja. Taj park je postao moj osobni mikrosvijet. Svijet bez prometa. Bez ljudi. Vladala je tišina toliko potpuna da sam doslovno mogla čuti otkucaje vlastitog srca dok bih hodala po stazama. Ta grobna tišina – kao da je netko svijetu utišao zvuk – bila bi nepodnošljiva da nije bilo ptica.

A ptice su bile čudesne. Svakodnevno su me dočekivale nepoznate melodije, vokalni koncerti vrsta koje nisam mogla imenovati, ali koje su me tješile više nego bilo koja ljudska riječ. Njihov pjev je bio kontrapunkt tišini svijeta. Liječio je tjeskobu i unosio ritam u dane bez strukture. Činilo se da je jedina konstanta u toj čudnoj novoj stvarnosti bio ciklus ptica i biljaka.

Tijekom tih šetnji pomislila sam – možda sam izabrala krivu profesiju. Možda sam trebala biti botaničarka, a ne povjesničarka umjetnosti. Jer upravo ovdje, u Aotearoi, priroda je ta koja progovara univerzalnim jezikom ljepote i skladnih formi. Flora se pretvarala u skulpturu. Kompozicije boja, tekstura, oblika – sve je govorilo o ravnoteži koju nikad nećemo moći nadmašiti. Umjetnost prirode činila se iskrenijom, dostupnijom i moćnijom od svega što sam do tada izučavala.

Ambiciozna vizija

Zealandia je nekoć bila gotovo potpuno potopljeni kontinentalni fragment koji se prije otprilike 80 milijuna godina odvojio od drevnog superkontinenta Gondwane. Ova kopnena masa, deset puta veća od današnjeg Novog Zelanda, tijekom milijuna godina se udaljavala, što je dovelo do stvaranja jednog od ekološki najposebnijih okoliša na Zemlji. Zbog dugotrajne izolacije i odsutnosti kopnenih sisavaca, Novi Zeland je razvio osebujan ekosustav u kojem su dominirale ptice koje ne lete, divovski kukci i gmazovi poput tuatare.

Prije ljudskog naseljavanja, jedinstveni novozelandski ekosustav razvio se bez sisavaca grabežljivaca. Nažalost, ljudske aktivnosti i unesene vrste prouzročile su ogroman gubitak biološke raznolikosti. Ova je osjetljiva ravnoteža narušena prije otprilike 800 godina dolaskom polinezijskih doseljenika, a potom i Europljana, koji su sa sobom donijeli razne sisavce grabežljivce – štakore, lasice, oposume – što je izazvalo masovna izumiranja i narušavanje ekološke stabilnosti. Više od 50 autohtonih vrsta od tada je nestalo.

Zealandia, poznata i kao Te Mara a Tane (u prijevodu »vrt maorskog boga šuma i ptica«), stoji kao nadahnjujući model ekološke obnove u srcu Wellingtona. Karori dolina, gdje je smještena Zealandia, bila je tradicionalni prostor Maori zajednice. Izvorno ime, Kaharore, znači »greben za hvatanje ptica«.

Osnovana 1999. godine kao prvo potpuno ograđeno urbano ekoutočište na svijetu, prostire se na 225 hektara i ima za cilj obnovu izvorne biološke raznolikosti koja je nekoć bila razorena dolaskom uvezenih sisavaca. Okružena inovativnom ogradom koja isključuje štetočine, Zealandia je utočište za autohtonu floru i faunu, uključujući rijetke ptice.

Ovaj model se temelji na ambicioznoj 500-godišnjoj viziji obnove autohtonih ekosustava na stanje prije dolaska ljudi. Svetište štiti ugrožene vrste i uspješno je ponovno uvelo mnoge koje su nestale s kopna više od stoljeća.

Ovaj izniman projekt ne samo da štiti ugrožene vrste, već i budi dublju povezanost s prirodnim nasljeđem Aotearoe, spajajući ekološku inovaciju s bogatom kulturnom pričom. Zealandia služi kao živa učionica i model za ekološku obnovu u cijelom svijetu.

Povratak sebi

Zealandia je više od botaničkog vrta. To je kulturni korektiv. Vizionarska ideja da se u srcu grada rekonstruira predljudski ekosustav – bez grabežljivaca, bez invazivnih vrsta, s pticama koje ne znaju što je strah – otkriva koliko duboko možemo mijenjati svoju kulturu ako odlučimo djelovati drugačije.

Zealandia nije samo projekt obnove prirode – to je manifest kulturne transformacije. U vremenu globalne ekološke krize, ona nudi drukčiji model: takav u kojem priroda nije ukras, nego sugovornik; gdje se povijesna odgovornost ne zaboravlja, već koristi za izgradnju bolje budućnosti. Povratak endemskih vrsta predstavlja pokušaj ispravka civilizacijske greške.

Ograda Zealandije odvaja dva svijeta – jedan u kojem vlada eksploatacija, i drugi u kojem pokušavamo naučiti kako živjeti u harmoniji. Taj prostor govori o nama koliko i o tuatarama, hihijima i srebrnim papratima.

Ograda odvaja dva svijeta - jedan u kojem vlada eksploatacija, i drugi u kojem pokušavamo naučiti kako živjeti u harmoniji / Foto WIKIPEDIA

Kad pogledam unatrag, moje iskustvo Zealandije bilo je više od istraživanja eko-utočišta. Bilo je to suočavanje s vlastitim strahovima, otkriće duboke ljepote i redefiniranje odnosa s prirodom. Bila je to šutnja koja pjeva, raj usred pandemije, i prilika da zamislim novi svijet – svijet u kojem priroda nije objekt, nego subjekt.

Možda zato Maori izreka Ko au te taiao, ko te taiao ko au – »Ja sam priroda, priroda je ja« – nikada nije zvučala istinitije. Jer u Zealandiji, ona nije samo metafora. Ona je istina.

Upravo je ta priroda, svakim svojim dahom, držala moj optimizam na površini i budila vjeru da ću se vratiti kući. Tijekom ta tri mjeseca neizvjesnosti, upravo zahvaljujući njoj, Wellington je postao moj novi i lijepi dom.