IKONA, IDOL I INSPIRACIJA
Josephine Baker - Srce pobunjenice ispod perja i sjaja
Bila je mnogo više od scenske senzacije – postala je simbol otpora rasizmu, nepravdi i društvenim normama svog vremena. Kao prva crna megazvijezda u Europi, umjetnica, stilistica i borbena humanitarka, ostavila je dubok trag u kulturi 20. stoljeća. Iako je počela s plesom u siromašnim klubovima, njezin put vodio je do vrha svjetske scene i – konačno – u Panthéon
Josephine Baker, 1927., nepoznati fotograf
Josephine Baker (1906. - 1975.) je bila američko-francuska plesačica i pjevačica koja je postala simbol crnačke kulture u Parizu 1920-ih godina. Rođena u siromaštvu u St. Louisu, Missouri, počela je plesati već kao tinejdžerica, a kasnije je nastupala u brodvejskim glazbenim komedijama. U SAD-u su ljudi različite boje kože zakonski bili odvojeni prostorno i društveno. Segregacija je bila sredstvo za nasilno potčinjavanje i strogu isključenost afroameričkog stanovništva. Siromaštvu je Josephine Baker pobjegla zahvaljujući svom scenskom talentu. Eksperimentalni, često improvizirani glazbeni i plesni nastupi doba jazza osvojili su Broadway 1920-ih – a odatle i ostatak svijeta.
Uspješan brend
Josephine Baker je počela kao članica plesne postave u malim klubovima, no 1925. godine je otišla iz New Yorka i postala zvijezda preko noći u Parizu, a 1928. godine započela svoju svjetsku turneju u Beču. U Parizu je izazvala senzaciju svojim egzotičnim plesovima u La Revue Negre i Folies-Bergere, osobito slavnim nastupom u suknji od banana.
Francusko državljanstvo dobila je 1937. godine, a tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovala je u pokretu otpora, za što je odlikovana najvišim francuskim priznanjima. Nakon rata usvojila je dvanaestero djece različitih nacionalnosti, nazivajući ih »plemenom duge«. Unatoč povlačenju sa scene 1956., zbog financijskih problema vratila se nastupima. Aktivno je podržavala borbu za građanska prava u SAD-u i nastupala sve do smrti 1975. tijekom proslave 50. obljetnice svog debija u Parizu.
Od 1926. do 1936. Josephine Baker bila je privatno i profesionalno povezana s Pepitiom Abatinom. Kao njezin menadžer, dao je prednost njezinu osnaživanju i marketinškom plasmanu. U Parizu i svim gradovima u kojima je nastupala, otvarali su privremene (pop-up) klubove, čija je najveća atrakcija bilo pojavljivanje domaćice točno u ponoć. Nakon svake predstave zabava se nastavljala u »Chez Joséphine«. Josephine Baker postala je uspješan brend i istovremeno eponim i zaštitno lice kozmetičkih proizvoda poput šampona za kosu Bakerfix, kreme za sunčanje Bakerol i pudera za tijelo Bakerotion.
Kad je 1934. postala prva crnačka glumica u glavnoj ulozi igranog filma i izazvala senzaciju, film Zou Zou nije bio samo kinohit: Pepito Abatino također je osigurao i prava suodlučivanja i prava na marketing. Sve - od Zou Zou kozmetike, cipela pa do banana s naljepnicama za oglašavanje - prodavalo se pod njezinim imenom. Tantijeme su pripadale Josephini Baker, što ju je učinilo najbogatijom ženskom superzvijezdom afroameričkog podrijetla.
Idealistična aktivistica
Pojavljivanje Josephine Baker u Beču 1928. godine bilo je uvod u njezinu prvu svjetsku turneju. U koji god grad došla, publika ju je dočekivala s oduševljenjem, no kulturno konzervativni kritičari bili su zgroženi. Kad je stigla u Beč, crkvena su zvona zvonila kako bi upozorila na dolazak »crnog vraga«. Njezin nastup u Ronacher teatru bio je otkazan, a u Austrijskom nacionalnom vijeću izbila je žestoka rasprava o »moralnosti«. Dovodilo se u pitanje njezino umijeće, kritizirao se njezin uspjeh, a optuživali su je da ugrožava javni moral. Kontroverze su bile seksističke, klasističke i rasističke – i to ne samo u Austriji. Dok su se u Beču još vodile rasprave, Josephine Baker je otputovala u Semmering na snimanje filma. Konačno, 1. ožujka otvorena je revija Schwarz auf Weiss u kazalištu Johann Strauss, pred rasprodanim gledalištem, i igrala je tjednima unaprijed. U jednom intervjuu rekla je: »Biti čudna pojava je bolan poziv!« U konačnici, upravo ju je to i učinilo aktivisticom: iskustvo suočavanja s rasizmom u svakoj zemlji svijeta.
Bila je aktivistica za ljudska prava s velikim idealima. Tijekom Drugog svjetskog rata pridružila se francuskom pokretu otpora i krijumčarila tajne informacije napisane nevidljivom tintom u svojim partitima i notama. Od 1941. pa sve do kraja rata nastupala je kao zabavljačica trupa za američke snage u Francuskoj Africi i inzistirala da svi vojnici – bez obzira na boju kože – nastupaju kao jedno ujedinjeno gledateljstvo.
Od 1948. godine njezini su nastupi u Sjedinjenim Državama postali dio mirovnih pokreta: bila je prva Afroamerikanka koja je inzistirala na ukidanju rasne segregacije publike na koncertima u SAD-u. Za Josephine Baker, poziv Martina Luthera Kinga da govori na Maršu na Washington 1963. godine jasno je označio vrhunac njezine borbe protiv rasizma.
Za britanskog kantautora Bryana Ferryja Josephine Baker bila je ikona stila. Glazbeni video za njegovu pjesmu »Limbo« prepun je aluzija (Michael Roy Roberts, 2011.)
Od 1954. nadalje, Josephine Baker je, zajedno sa svojim mužem Joom Bouillonom, posvojila dvanaestero djece različitih kultura i stvorila »globalno selo« u svom dvorcu Les Milandes u francuskoj pokrajini Dordogne. Držala je predavanja diljem svijeta kao delegatkinja Međunarodnog udruženja protiv rasizma i antisemitizma, sudjelovala u humanitarnim projektima i pojavljivala se na dobrotvornim događanjima.
Svojom »Duginom obitelji« željela je dati primjer i dokazati svijetu da su mir, sloboda i jednakost univerzalna ljudska prava, jer kako je rekla: »Postoji samo jedna rasa – ljudska rasa.«
Izvor inspiracije
To što sjećanje na Josephine Baker ni nakon njezine smrti nije palo u zaborav, uvelike se može zahvaliti queer zajednici, koja ju je već za života slavila kao zabavljačicu i hrabru borkinju za seksualno oslobođenje. Diana Ross bila je jedna od prvih crnačkih umjetnica koja je još 1977. Josephine Baker uzela za uzor i odala joj počast Broadway predstavom. Slijedila ju je Grace Jones, koja ju je uvijek iznova prikazivala u foto editorijalima i glazbenim videospotovima. Jones je naglašavala koliko joj je bilo važno to što je Baker bila »žena u boji« i prva otvoreno biseksualna megazvijezda. Za britanskog kantautora Bryana Ferryja Josephine Baker bila je ikona stila. Glazbeni video za njegovu pjesmu »Limbo« prepun je aluzija – baš kao i Beyoncéin nastup na dodjeli Fashion Rocks nagrada 2006., kojim je obilježena 100. godišnjica rođenja Josephine Baker.
Josephine Baker također je imala velik utjecaj na modnu scenu. Najvažniji modni dizajneri njezina vremena dizajnirali su odjeću za nju, a danas se ti modeli reinterpretiraju u kolekcijama modnih kuća – baš kao i parfemske kreacije kuća Patou, Lanvin i Guerlain iz 1930-ih, koje se ponovno vraćaju na tržište. Činjenica da je često pozirala za modne fotografe inspirirala je Petera Lindbergha da joj oda počast kao prvoj crnoj superzvijezdi. Godine 1988. fotografirao je Naomi Campbell, prvu crnu supermodelicu, za talijanski Vogue - u pozama i kreacijama koje citiraju stil Josephine Baker.
Do danas Josephine Baker inspirira umjetnice i umjetnike, ali je bila i važan izvor poticaja za mnoge kreativce svojeg vremena. Od 1928. nadalje, u umjetničko-obrtničkim radionicama izrađivane su brojne figurice Josephine Baker – Karl Hagenauer ih je proizveo čak u nekoliko varijanti. Bečki arhitekt Adolf Loos projektirao je kuću za nju, za koju je, prema vlastitim riječima, smatrao da je jedno od njegovih najvećih djela. Nažalost, kuća nikada nije bila izgrađena, ali nacrti pokazuju kako je Loos Bakerinu prisutnost na sceni preveo u svoj koncept: u središtu kuće bio je zamišljen stakleni bazen - u kojem je Josephine Baker bila zamišljena kao plivajuća Venera.
Bečka fotografkinja Dora Kallmus također je često inscenirala Josephine Baker u svom pariškom studiju »d’Ora«. U jednoj od ranih serija fotografija pozira s jednim slonom, navodnim »tipično afričkim« atributom koji je trebao dodatno naglasiti njezin imidž »egzotične« plesačice. Taj navodno »afrički« slon bio je, u stvarnosti, dječja igračka koju je dizajnirao Julius Klinger, a koju je Madame d’Ora donijela iz Beča u Pariz.
Bečki arhitekt Adolf Loos projektirao je kuću za nju, za koju je, prema vlastitim riječima, smatrao da je jedno od njegovih najvećih djela. Nažalost, kuća nikada nije bila izgrađena
Posljednja turneja
Prije 50 godina, Josephine Baker otišla je na turneju posljednji put: u kazalištu Bobino u Parizu slavila je 50. obljetnicu svoje scenske karijere. Bio je to njezin posljednji trijumf. Dana 12. travnja 1975. doživjela je moždani udar i preminula.
Dana 30. studenoga 2021. Josephine Baker primljena je u Panthéon u Parizu kao peta žena i prva žena druge boje kože. Bila je to posmrtna počast s velikim simboličkim značenjem, jer Josephine Baker bila je mnogo više od »plesačice u suknji od banana«. Bila je nadarena zabavljačica koja je pjevanjem i plesom osvojila svijet, a potom se posvetila političkoj misiji: iskoristiti svoju slavu kako bi se izborila za jednaka prava svih ljudi, neovisno o boji kože, religiji, nacionalnosti, spolu ili seksualnoj orijentaciji.
Pariz, Panthéon - 6. prosinca 2021. Joséphine Baker svečano je položena u Panthéon, uz veliki plakat na pročelju. Dana 30. studenoga 2021. ušla je u Panthéon u Parizu kao prva crna žena koja je primila jednu od najviših počasti u Francuskoj
Joséphine Baker je jedna od šest iznimnih žena pokopanih u Panteonu, uz Simone Veil, Genevieve de Gaulle-Anthonioz, Germaine Tillion, Marie Curie i Sophie Berthelot, koje su sve ostavile dubok trag u francuskoj povijesti kroz borbu za slobodu, znanost, prava žena i dostojanstvo čovjeka.
Senzacija u konzervativnom Zagrebu
Njezin posjet Zagrebu 1929. godine, je izazvao burne reakcije. Josephine je bila smještena u luksuzni hotel Esplanade, a njezin nastup izazvao je paniku među tadašnjim »moralnim damama«, koje su se bojale njezina erotski nabijenog stila nastupa. U početku joj je nastup bio zabranjen zbog negodovanja konzervativnog dijela javnosti, ali je kasnije dopušten i ipak je nastupila. Iako je bila meta podsmijeha i zabrinutosti, njezin je nastup oduševio i one najstrože kritičare. Postoje razne anegdote o nezgodama koje su je pratile prilikom izlaska iz automobila (puknuta spona na šeširu, puknuta čarapa), kao i reakcije Zagrepčana na njezin izgled, što sve ilustrira koliko je njezin dolazak bio neuobičajen događaj za tadašnji Zagreb.
U konačnici, unatoč početnim preprekama, Josephine Baker ostavila je snažan dojam kao simbol modernosti, slobode i umjetničke ekscentričnosti u konzervativnoj sredini međuratnog Zagreba.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook X
