Od ragtimea do nepoznatog - to je faktor slobode

Tijekom 1960-ih Altschul je pohađao satove bubnjara Charlieja Persipa i nastupao s pijanistom Paul Bleyem. U drugoj polovini 1960-ih djelovao je kao član udruženja Jazz Composer’s Guild i Jazz Composer’s Orchestra, što je odredilo njegov ukus prema slobodnoj improviziranoj glazbi. Godine 1969. pridružio se pijanistu Chicku Coreai i kontrabasistu Dave Hollandu s kojima je činio trio ARC. Kad je trio upotpunio multiinstrumentalist Anthony Braxton postali su grupa Circle. U 1970-ima Altschul je intenzivno radio s kvartetom Anthonyja Braxtona u kojem su bili trubač Kenny Wheeler, kontrabasist Dave Holland i trombonist George E. Lewis.

Uz sudjelovanje u ansamblima avangardista kao što su Roswell Rudd, Sam Rivers, Julius Hemphill, Andrew Hill, Barre Phillips, Alan Silva, Ray Anderson, Billy Bang, Mark Helias i Denis Levaillant, nastupao je i sa straight ahead jazz izvođačima kao što su Sonny Criss, Hampton Hawes, Lee Konitz, Art Pepper, Dave Liebman, Kenny Drew, Andrew Hill, Paul Winter i drugi, ali i vrhunskim blues glazbenicima: Buddyjem Guyom i Juniorom Wellsom. Također je snimao albume kao vođa sastava, ali nakon sredine 1980-ih rijetko je nastupao i snimao. Tijekom 2000-ih ponovo je postao aktivniji, nastupajući s trijom FAB, uz violinista Billyja Banga i kontrabasista Joea Fondu, te s trijom u kojem sviraju saksofonist Jon Irabagon i basist Adam Lane, s kojim je snimio album »Foxy« posvećen Jorgeu Luisu Borgesu. Također svira u OGJB Quartetu sa saksofonistom Oliverom Lakeom, kornetistom Grahamom Haynesom i kontrabasistom Joeom Fondom.

Iako njegovu karijeru povezujemo s američkom jazz scenom, Altschul je deset godina, od 1983. do 1993., boravio u Europi gdje je bio iznimno aktivan. Živio je u Francuskoj, iako je uglavnom svirao s američkim glazbenicima, ali svirao je i s Francuzima. Nakon toga, tijekom niza godina Altschul je gotovo zamrznuo svoju karijeru. Nije prestao svirati, ali nisu ga često pozivali na nastupe, sve dok 2012. nije utemeljio trio 3dom Factor, u kojem djeluje s Joeom Fondom koji svira kontrabas i Jonom Irabagonom koji svira tenor, sopran i sopranino saksofon te flaute. »3dom Factor znači da smo trojica«, objašnjava. »3dom se rimuje s freedom, iako mi ne sviramo samo free, sviramo od ragtimea do nepoznatog. To je faktor slobode. Ne znam koliko je važno svirati ragtime, ali u mom konceptu to je dio onoga što čujem. Dakle, ako čujem, želim to svirati. U toj glazbi ima puno kolektivnih improvizacija, a o kolektivnoj improvizaciji možemo govoriti i u glazbi New Orleansa ili Dixielanda. Dixieland glazba vrlo je slična free glazbi. I to je kolektivna improvizacija. Ali, zapravo, 3dom Factor je samo ime koje mi je dobro zvučalo.«

Barry Altschul je ostao vjeran tradiciji jazz glazbe i njezinim najvažnijim ostvarenjima (foto: Davor Hrvoj)

Etnomuzikološko putovanje

No nisu New Orleans i nastanak jazza u tom gradu najdalja odredišta koja je Altschul obilazio kako bi produbio svoje znanje o korijenima glazbe koju svira. Za njega je bilo važno iskustvo koje je stekao tijekom boravka u Africi. »Uvijek sam putovao sam«, govori. »Bio sam na mnogim mjestima u Kongu. Hodao sam dva tjedna tom zemljom. Posjetio sam Pigmeje. O tome sam razgovarao s belgijskim basistom Benoitom Persimmonom, kustosom etnomuzikološkog odjela muzeja u Kinshasi. Bili smo prijatelji. Pozvao me da ga posjetim u njegovoj kući u Kinshasi. Kad sam došao tamo, bio je odsutan jer je radio na jednom projektu. Nije mi se javio da kaže da neće biti doma. Kad sam došao, nije bio u blizini i ostao sam nasukan. Nisam poznavao nikoga, nisam imao gdje živjeti i imao sam vrlo malo novaca. Bio sam sâm u Kinshasi. Postojao je poštanski ured iz kojeg je bilo moguće telefonirati, pa sam otišao u tu poštu. Obavio sam nekoliko telefonskih poziva, ali nisam potignuo baš ništa. Nisam našao nikoga tko bi mi mogao pomoći.

Tako sam sjedio u jednom kafiću i razmišljao što bih mogao učiniti, kad je pokraj mene prošao auto, a vozač mi je pokazao znak mira. Morao je stati jer je na raskršću bilo upaljeno crveno svjetlo, a ja sam uzeo torbu, zaletio se i uskočio u njegov auto. Rekao je da Benoita nema i da ću ga možda uspjeti uloviti u Baselu. Govorio sam malo francuski, a on pomalo engleski. Pitao me što radim tamo. Rekao sam da sam došao slušati lokalnu glazbu. Pitao me s kim sviram i koje glazbalo sviram. Nije poznavao nikoga od jazz glazbenika, ali spomenuo sam Jimija Hendrixa i neke rock glazbenike s kojima sam svirao, a koje je jako dobro poznavao, primjerice Franka Zappu. Naime, s Frankom sam svirao krajem 1960-ih, kad je prvi put došao u New York, još dok je vodio sastav Mothers of Invention. Klavirist tog sastava Don Preston bio je moj dobar prijatelj, zato što je bio prijatelj Garyja Peacocka i Paula Bleya. Archie Shepp je svirao s njim. Moj dobročinitelj mi je tada rekao: ‘Ti sjedi ovdje, a ja moram ići na posao. Budi tu cijeli dan i cijelu noć. Što god bilo, sjedi tu. Vratit ću se po tebe.’ I učinio je tako. Vratio se oko 8 ili 9 sati kasnije. Spojio me sa svima s kojima sam trebao surađivati u Africi. Sada živi u Švicarskoj, u Ženevi. On je filantrop. Postao je računalni istraživač raka. Zaradio je mnogo novca radeći to, a sada pokušava pomoći svima u Africi. Pomogao mi je da upoznam Raya Lemu, poznatog afričkog glazbenika koji je studirao na Zapadu, ali je proučavao i afričku glazbu. Njegov je otac bio vrhunski bubnjar. Prvo sam otišao njegovom ocu, a potom smo otišli na sjever u prašumu gdje su živjeli Pigmeji. U tom dijelu Afrike ostao sam oko četiri mjeseca. Živio sam s tim ljudima, sve sam radio na način na koji oni rade stvari. To je prirodan način života u džungli. Znaju sve o biljkama, različitoj hrani i raznim drugim stvarima. Tamo sam slušao odličnu glazbu. To je zapravo razlog zašto sam uopće otišao u Afriku. Zato sam krenuo na to etnomuzikološko putovanje.«

Proširenje koncepta

No, važniji trag Bary Altschul je ostavio na polju free-jazza i suvremene improvizirane glazbe. Tijekom svoje karijere svirao je s elitnim slobodoumnim glazbenim umjetnicima, onima koji su dali najveći doprinos u kreativnim pomacima i čije će stvaralaštvo ostati trajne vrijednosti tog glazbenog idioma. Najvažniji glazbeni partner u ranom razdoblju karijere bio mu je Paul Bley. S njim je od 1966. do 1989. snimio 12 albuma. »Paul Bley mi je otvorio mnoge situacije koje su zahtijevale proširenje mog koncepta«, prisjetio se. »Naime, došao je iz glazbe koju sam poštovao. Svirao je s Charliejem Parkerom, Sonnyjem Rollinsom, Tonyjem Williamsom. On je jedan od onih s kojima sam naučio svirati slobodno.

Koliko je bio utjecajan uvjerio sam se jednom kad smo, svaki s drugim programom, nastupali na Molde Jazz Festivalu u Norveškoj. Ja sam tamo svirao sa Samom Riversom, a Paul je svirao solo. Bio je to poseban pijanistički festival. Eubie Blake je bio tamo, Keith Jarrett, Paul Bley, Kenny Drew, puno klavirista. Kad je Paul Bley imao koncert, Keith Jarrett je bio u publici. Otišao sam iza pozornice i rekao Paulu: ‘Keith je u publici’, i tako dalje. Budući da sam bio tamo i slušao, sada pouzdano znam da je Paul snažno utjecao na Keitha. To se može čuti, iako on to ne priznaje. Znam da je u ranim danima bio na svakom Paulovom koncertu na kojem je mogao biti. Paul je fantastično odsvirao svoj program. Bilo je to najbolje što sam ikada čuo od njega. Stvarno super! Kad je završio, prišao je mikrofonu i rekao: ‘Hvala vam, dame i gospodo. A sada, dozvolite mi da vam predstavim Keitha Jarretta’, pokazao je prema njemu i odšetao s pozornice. Keith je bio u publici i govorio je da ne bi trebao svirati, ali publika je pljeskala i vikala: ‘Da, da, da.’ Tako je Keith morao doći na pozornicu i zasvirati. Tada je bilo očito - nije mogao pobjeći od toga da zvuči kao Paul Bley!«

Fluidne skladbe

Uslijedila je suradnja sa saksofonistom, flautistom i pijanistom Samom Riversom s kojim je od 1973. do 2007. snimio sedam albuma, a surađivali su i u raznim drugim situacijama. Primjerice, krajem 1972. zajedno su svirali na snimanju albuma »Conference of the Birds«, koji je postao kultno ostvarenje jazz glazbe. »Zapravo, bio je to prvi album što ga je Dave snimio kao vođa sastava«, objašnjava. »Za taj smo album snimili isključivo njegove skladbe. Ali to je bilo samo snimanje. Tada nismo mislili da je to nešto posebno. U koncertnoj situaciji sa Samom sam prvi put svirao na festivalu October Revolution in Jazz 1964. Poslije toga smo Sam, Dave Holland i ja formirali trio u nazivu kojeg su bila imena sve trojice. To nije bio Sam Rivers Trio, ali konačno on je smatrao da bi njegovo ime trebalo biti istaknuto uz trio i složili smo se s njim. Tako je nastao Sam Rivers Trio, iako je svatko od nas imao svoju reputaciju. Naime, ja sam bio u sastavu Circle prije nego sam počeo suradnju sa Samom, a Dave je svirao s Milesom Davisom prije nego sa Samom. Bio je draga osoba. Ali imao je vrlo čvrsto mišljenje o sposobnostima drugih glazbenika. Pisao je fluidne skladbe. Puno je komponirao. Svirao je puno glazbala. Primjerice, manje je poznato da je, osim saksofona, flaute i klavira svirao violončelo i obou.«

Althschul je u repertoar svojeg trija 3dom Factor uvrstio i snimio skladbu »Ictus« pijanistice, skladateljice, aranžerke i voditeljice orkestra Carle Bley. Naime, s njom je svirao na početku njezine karijere, i to u njezinom orkestru. »Big band je umjetnost sama po sebi«, tvrdi. »Tada sam bio jako mlad. Prvu ploču s Carlinim big bandom snimio sam 1965. Bio je to sam početak Jazz Composers Orchestra. Ona radi zanimljive stvari s kompozicijom. Sažimanje! Znam da će ponekad napisati skladbu temeljenu na standardnoj melodiji ili standardni oblik melodije, ali umjesto da forma bude, recimo, osam taktova za svaki dio: A, A, B, A, bilo bi osam, osam, osam i osam. Ona će je komprimirati i napraviti četiri takta za svaki dio, što je čini zanimljivom. Također je u to vrijeme pisala bez određenog takta. Bila je to samo brzina i puls, što je skladbe učinilo zanimljivima. Osim toga pomagala nam je angažirajući nas da sviramo s njom.«

Želim biti iznenađen

Svirao je i s Anthonyjem Braxtonom, inovatorom i autoritetom za suvremenu glazbu zasnovanoj na jazzu. S njim je snimio desetak ploča, od kojih su neke postali ogledni primjerci te glazbe. Braxton je naslove nekih skladbi pisao nalik kemijskim formulama, a i same skladbe sadržavale su određene znakove/simbole. »Mogli smo ih svirati jer nam je on objasnio kako ih trebamo čitati«, kaže. »Objasnio je čemu služe simboli. Nekima je to logično, ali meni nije. No, bilo je izazovno. Zabavno je biti kreativan glazbenik jer pred vama se otvara puno toga za što morate smisliti najbolji način da to učinite.«

Altschul planira odati počast svim tim velikanima s kojima je svirao tako što će snimiti skladbe koje su napisali. Ta će posveta uključivati djela Anthonyja Braxtona, Sama Riversa, Paula Bleya, Carle Bley i Roswella Rudda. »Sve su to dobri, sjajni, druželjubivi ljudi«, tvrdi. »Svi oni također imaju određenu vrstu genijalnosti koja im omogućuje da rade ono što rade... S druge strane, svi su oni komplicirani ljudi. Takvi su glazbenici poput Sama Riversa. Imaju veliko iskustvo sviranja bebop glazbe, a potom ih je glazba odvela na sljedeću razinu. To sam poštovao. I to je ono što je utjecalo na mene, ne slušati nekoga tko je samo svirao free. Nikad nisam slušao nekoga tko je samo svirao free glazbu.«

S tim glazbenicima Altschul je svirao diljem svijeta, ali u sjećanju su mu posebice ostali nastupi u kultnom njujorškom jazz klubu Village Vanguard. »U Village Vangardu sam svirao sa svim sastavima s kojima sam djelovao jer stari, Max, vlasnik kluba, bio je otvoren i u klub je dovodio stilski različite sastave. Nakon što je preminuo u klubu su nastupali uglavnom straight ahead sastavi, ali sad se odnos prema programu ponovo mijenja, ponovo se otvara prema različitim žanrovima i novoj glazbi. Nastupaju glazbenici kao što su Oliver Lake, Henry Threadgill, Trio 3 koji čine Oliver Lake, Reggie Workman i Andrew Cyrille. Dakle, ponovo su otvoreni za suvremenu glazbu.«

Iako je njegovo djelovanje najčešće vezano uz avangardiste, Altschul je ostao vjeran tradiciji jazz glazbe i njezinim najvažnijim ostvarenjima. Primjerice, osim vlastitih skladbi, u svoj repertoar uključuje skladbe/standarde Theloniousa Monka. »Volimo svirati njegovu glazbu, kao i druge standarde, ali uvijek ih izvodimo na naš način, baš kao što je to uobičajeno u jazzu«, objašnjava. »Ta glazba još uvijek drži vodu. Drži se. Još uvijek se može smatrati modernom. To je sjajna glazba za današnje vrijeme. Omogućuje nam da se uvalimo u nepredvidive situacije. Bilo free ili ne, trebalo bi biti iznenađenja. Ne želim znati što će uslijediti, želim biti iznenađen.«