Nekako sam mišljenja da mi je trenutno jedini resurs do kojeg mi je stalo dobri i plemeniti ljudi. Dva i pol sat provesti s nekim tko te čuje i da ti čuješ njega, razlog je da poslije toga idem sretan leć’ – iskreno će Gibonni
Ivo Šćepanović, Krešimir Macan i Zlatan Stipišić Gibonni (foto: Magjura)
Činjenica da smo tjedan dana daleko od lokalnih izbora, činjenica da je kampanja u punom jeku natjerala je Krešu Macana da Špicu s Macanom na tren odvede daleko od politike, koliko god istina bila da je politika sve i svuda. Stoga je u Špici, ponešto drukčijoj od onih uobičajenih, gost bio Zlatan Stipišić Gibonni, ali ne toliko zbog njegovih pjesama koliko zbog knjige »Drvo« u kojoj su Gibonnijeve pjesme i stihovi bili inspiracija vrsnim piscima da o njima, ili zbog njih, napišu priču. Da Gibonniju bude ugodnije uz njega je u studiju bio i Ivo Šćepanović, novinar, prijatelj, pratitelj, no u fokusu ipak ponajviše Gibonni.
Nego, knjiga, knjiga koja se itekako čita u ovo moderno vrijeme kada se ne čita s papira ništa, ali se zato u ekrane povazdan bulji. Taman da Macan otvori razgovor s pitanjem kako je knjiga nastala.
- Spontano – na to će Gibonni.
To spontano na neki se način, kako reče, začelo 2016. s osvrtom na pjesmu »Udica« što ga je napisao Miljenko Jergović.
- Tekst je toliko bio vrijedan da je u stvari mogao i bez pjesme. Pomislio sam, da ima ovakvih tekstova više, trebalo bi ih ukoričiti, priča Gibonni. Ideja je zatim putem malo isparila, a i nije tekstova poput Jergovićevog baš nešto ni bilo, da bi u Beogradu 2022. nagradu za najbolju novelu dobila ona Dejana Stojiljkovića nastala po motivima Gibonnijeve pjesme »Kiša«. To je pak ponukalo Đorđa Matića, pjesnika i esejista, da p(r)omisli kako bi knjige bilo vrijedno kad bi novela poput Stojiljkovićeve bilo recimo makar šest.
- On je počeo kontaktirati neke ljude, a ja sam ga samo molio da to ne piše netko tko to ne voli, tko nešto ne osjeća – ističe Stipišić. Jer pjesma je, ne sumnja on, forma uz koju se, u mašti, moglo i može negdje otputovati.
- Ja sam puno prije vidio Ameriku kroz pjesme nego što sam je vidio s putovnicom kada sam prelazio granicu. Puno prije sam kroz pjesme vidio Englesku, London. I u glavnom su bili bolji u pjesmama (smijeh) – priznaje Gibonni. Tako je knjiga, reklo bi se, povukla autore za jezik, ili ruku da se upute na mjesto koje, ne dvoji Gibonni, nikada i nismo smjeli napustiti.
- Mislim da i je srž i svrha pjesme da imaš svoju malu kinodvoranu u svojoj glavi i u svome srcu – reče Gibonni.
- I u njoj svoj film – složio se s tim Macan.
Knjiga je uvelike već promovirana kojekuda, ali kako su odrađene neke velike promocije u velikim gradovima, tako Gibonni, primijetio je Macan, ne bježi ni od malih kružoka, susreta s malim brojem ljudi. I bude to njemu, priznaje, doživljaj za cijeli život.
- Nekako sam mišljenja da mi je trenutno jedini resurs do kojeg mi je stalo dobri i plemeniti ljudi. Dva i pol sat provesti s nekim tko te čuje i da ti čuješ njega, razlog je da poslije toga idem sretan leć’ – iskreno će Gibonni.
I dok je Macan razloge za sretno lijeganje, onaj recept, krenuo tražiti u negledanju televizije, vijesti, politike, Gibonni daje drugu recepturu.
- Recept mi je ispuniti dan plemenitim ljudima – uči Gibonni. Ne znači to, dakako, da Gibonni ne prati ona tzv. društveno politička zbivanja kod nas i u svijetu, ali nije od onih, kako reče Šćepanović, koji će pred svaki mikrofon istrčati da iskaže svoj stav o svemu i svačemu. Kriv je za to i onaj Berlin u kojem je onomad mlad živio.
- Ima nešto magično u tom svijetu germanskom, to što te Nijemac nauči da nije sramota ne znati, nego je puno veća sramota bulazniti o stvarima koje ne znaš. Meni se to jako sviđa, jer zašto dovoditi sebe u situaciju da zvučiš k’o šarlatan, ako to sluša onaj koji je cijeli svoj život posvetio nekoj temi – ističe Gibonni.
U nas je međutim tako da imamo mišljenje o stvarima o kojima zapravo i nismo mislili, niti za to imamo temelje, dodaje Gibonni. Pritom priznaje da se, svemu usprkos i vjerojatno genetike redi, eto i on nekada ulovi u tu zamku pa govori o stvarima i temama za koje i nije kompetentan. Taman da se Macan prisjeti riječi velikog Ljube Stipišića, Zlatanovog oca, koji je rekao: »Rob si svojih riječi«.
- To je odlično upozorenje. Pazi što pričaš, jer postane čovjek rob svojih riječi i čak počneš braniti stavove koji nisu tvoji, samo zato jer si ih izrekao – ističe Gibonni.
Dotaknuo se Macan za razgovora i onih ambasadorskih dužnosti Zlatana Stipišića, manje one što je ima kao ambasador UNICEF-a, a više činjenice da je Gibonni nekada mucao. Zamuca kadikad i danas, ali se to i ne primjećuje.
- Profesor Fattorini je napravio udrugu od mucavaca koji su imali u životu nekakav uspjeh, s ciljem da idemo među djecu koja imaju taj sindrom i da im se poruči da sve to može dobro završiti. Ja sam predsjednik, a potpredsjednici su Dino Rađa, Slaven Bilić i Tonči Tadić. I to ima jako pozitivnog efekta kad dođeš pred klince koji imaju taj neki kompleks – kazao je Gibonni.
A slučajno ili ne, zaslužio je i format podcasta gdjekoji kompliment, što ovaj s Macanom za koji Gibonni reče da ga voli pogledati zato jer »ne zna što ga tamo čeka« i zato jer nije jedan od onih u kojima istomišljenik priča s istomišljenicima, a onda i podcast kao format za koji se dade reći da je u njemu manje cenzure nego li primjerice na ‘ozbiljnoj’ televiziji. Pritom mu je idealno prometalo, ono koja daje vremena za sve, od knjige u ruci do podcasta na ekranu mobitela, onaj trajekt kojem treba malo preko tri sata da ga do Korčule doveze.
- Blaženi trajekt. Kažu mi: »Di to živiš, na kraj svita!« A ja kažem: »Bolje da je još dalje. Još bi se više obrazovao!« - u svom stilu će Gibonni. Sluša i gleda podcaste da čuje i ono s čim se ne slaže.
- Ako si stalno u potrazi za istomišljenikom, je li to malo narcisoidno!? Ajde da čujem tebe da potvrdiš ono što ja mislim. Zar nije to malo narcisoidno. I meni je isto drago kad naletim na nekog s nekim da neće nastati neki konflikt, ali moguće je da i ne pričamo s istog stajališta, ali da se slušamo i da se ne uhvatimo za vrat – vjeruje Gibonni.
Ta spomen potrebe od zdravoga dijaloga vjerojatno bi bio najbliži temi politike da Macan nije u zadnjim sekundama poželio čuti i što Gibonni misli o Trumpu. Nije se Gibboni dao u tu mrežu, makar mišljenje svoje ima.
- Imam mišljenje o jednoj apsolutnoj potkapacitiranosti ljudi koji su trenutno na vodećim mjestima diljem planeta – kazao je Gibonni.
- Nisi jedini – na to će Macan, prije nego je za kraj pozvao sve da iduću nedjelju izađu na izbore.
Za ovu knjigu sam nebitan, ali sam znao za pjesmu »Drvo« - reče Šćepanović.
Pjesma je to, smatra on, koja ima dubinu, koja potiče na sto stvari kada se na miru sluša, ili čita.
- Otvara vidike, tjera na razmišljanje, skoro da i državnu ekonomiju možeš gledati kroz nju. I onda mi nije čudo što je nešto tako potaknulo 26 autora na pisanje - ne dvoji Šćepanović.
Ono što jest njegova zasluga vezano je uz jednu drugu knjigu, uz knjigu poezije »Banderas de un imperio hundido« (»Zastave potonulog carstva), koju je izdavačka kuća Isla Negra objavila na španjolskom jeziku za područje Latinske Amerike. Probrani Gibonnijevi tekstovi našli su se u knjizi koju je uredio književnik i sveučilišni profesor iz Portorika, Carlos Roberto Gomez. Pače, Carlos Roberto Gomez je napisao i dvije svoje pjesme inspirirane Gibonnijevim pjesmama.
- Tako da je ta priča zapravo internacionalna i potvrđuje da su ne samo ljudi iz Hrvatske i okolnih zemalja, već i ljudi s nekih drugih kontinenata, našli nešto u svemu tome. To po meni daje dodatnu sol i projektu i pjesmi i Gibonnijevom stvaralaštvu, ističe Šćepanović.
Špica s Macanom bila je prigoda i da se podsjeti na ono što predstoji, na veliki solo Gibonnijev koncert što će se 21. lipnja dogoditi u pulskoj Areni, a onda i na onaj zakazan za 27. lipnja na splitskom Starom placu. U Arenu se sa solističkim koncertom Gibonni vraća nakon 14 godina i to s velikim veseljem. Jer, kako reče, interesantan je to prostor s najboljim zvukom, iako je napravljen prije dvije tisuće godina.
- Sviraš u spomeniku, to je posebnost. Izgleda izvanredno i izvanredno zvuči. I Istra je jako zahvalna. Vidi se da je to kraj koji ima tradiciju gostoprimstva, podcrtao je Gibonni.