Sustav je s puno mana, ali bolji još nije izmišljen

Premda zapadnjački svijet, ili bar većina tog i takvog svijeta, živi u demokraciji, svako malo čuje se da kriza nagriza takva, demokratska društva i da se sjene propasti nadvijaju nad civilizacijom kakvu poznajemo, sa svim njezinim blagodatima, ali i izazovima opstojnosti, razvoja i napretka u vremenima kakva su ova kojima smo izloženi posljednjih godina. Pritom se sam pojam demokracije u javnosti s jedne strane uzima zdravo za gotovo, a s druge ga strane mnogi pokušavaju "secirati" na svim mogućim i nemogućim razinama, pa imamo kaotičnu situaciju, u kojoj se demokraciju istovremeno brani i napada. S tim u vezi, star cinik Bernard Shaw znao je reći kako je "demokracija proces koji nam garantira da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo", a Johann Wolfgang Goethe Nijemcima i svima drugima u Europi njegova vremena kazivao je da "demokracija ne trči, ali da ona sigurnije stiže do cilja".

Zamke teorije

Bilo kako god, bez nakane da previše teoretiziramo oko demokracije, spomenimo još neke autore čije mudre misli nije preporučljivo izostaviti iz, ma koliko kratkog (da o duljima i ne govormo), osvrta na demokraciju jučer, danas i sutra. Starogrčki se filozofi (Platon, Sokrat i ostali) podrazumijevaju, kao i Jean-Jacques Rousseau, ali ćemo se ovom prigodom ipak nešto više zadržati na Robertu Kaplanu, čiji su glasoviti elaborat iz 1994. "Nadolazeća anarhija", kao i poučan tekst "Je li demokracija samo trenutak", upravo paradigmatski primjeri i za ovodobne rasprave o tome gdje je demokracija danas i kamo ide s Trumpom na čelu, koji pod parolom MAGA diktira novi svjetski poredak, a s njim i nove demokratske odnose. Kaplan je, dakle, upozoravao kako je globalni trijumf demokracije trebao biti slavni vrhunac američkog stoljeća, te odmah stavio pod sumnju da možda demokracija nije sustav koji može najbolje služiti svijetu i napomenuo da se možda čak neće zadržati ni na mjestima koja danas sebe smatraju utvrdama slobode. Mislio je naravno na Sjedinjene Američke Države, ali se reference lako mogu povući i prema Europi danas, a naročito sutra.

Kaplan je upozoravajući, pa i proročanski, možda i daleko više nego Francis Fukuyama i njegov "Kraj povijesti i posljednji čovjek" ili pak Samuel P. Huntington sa svojim "Sukobom civilizacija i preustrojem svjetskog poretka", jer je umnogome sukladan sa svime što se danas događa u zapadnjačkoj civilizaciji s predznakom demokratskih društava. Završimo dakle s Kaplanom i ovakvim njegovim mišljenjem: "Države se nikad nisu stvarale izborima. Države je oblikovao zemljopis, obrasci naseljavanja, uspon pismenog građanstva, i, nažalost, etničko čišćenje. (...) Demokracija u društvima u kojima birokratske institucije nikada nisu dobro funkcionirale, često oslabljuje države, jer stvara isuviše neučinkovite kompromise i krhke koalicijske vlade, da bi se s njima uopće nešto moglo započeti. Budući da demokracija niti stvara države niti ih inicijalno osnažuje, višestranački sustavi najbolje odgovaraju nacijama koje već imaju učinkovite birokracije (sisteme uprave) i srednju klasu, koja plaća porez na dohodak, nacijama u kojima su već riješena prvorazredna pitanja poput granica i podjele moći - odnosno, tamo gdje se političari sada ograničavaju na rasprave o proračunu i drugim sekundarnim problemima."

I tu sad dolazimo do nečega što se redovito povezuje s demokracijom, koliko u teoriji, toliko i u praksi. Radi se dakako o fenomenu populizma, koji je sastavni dio prakse u parlamentarnim demokracijama, kakvu prakticira većina zapadnjačkih društava. Populizam su mnogi definirali s različitih aspekata, dajući mu veće ili manje značenje. Jedna od poznatijih definicija populizma potječe od politologa Casa Muddea, prema kojoj je populizam "ideologija koja dijeli društvo na dvije antagonističke skupine, običan narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz volje naroda".

Umjesto nekog mudrog zaključka, evidentirajmo još neke aspekte zahvalne teme kakva je demokracija i krize oko nje. U tom smislu, valja spomenuti i nedavnu konferenciju u Danskoj (Copenhagen Democracy Summit), na kojoj je sudjelovao i hrvatski premijer Plenković. Bio je to 8. godišnji Kopenhagenski summit o demokraciji, održan 13. i 14. svibnja u kultnom Kraljevskom danskom kazalištu. Iznova je na tom važnom i utjecajnom skupu naglašeno kako autokrati jačaju svoje saveze, a demokracije postaju sve više transakcijske. Stoga je upozoreno da je u ovim teškim vremenima za Europu/Europsku uniju izazov zapamtiti da sloboda nadilazi sve druge razlike, te da jačanje demokracije u ovom promjenjivom svjetskom poretku zahtijeva hrabre inovacije, dublju suradnju i strateška ulaganja u sigurnost i obranu.

Priču da je stanje s demokracijom u mnogim državama zabrinjavajuće potvrđuju i brojna istraživanja uglednih instituta, kao i komunikacijskih agencija. Tako prema "Indeksu transformacije" Zaklade Bertelsmann danas u svijetu ima više autokracija nego demokracija - 63 demokracije naspram 74 autokracije! Nedavno je i Europski parlament objavio Izvješće o ljudskim pravima i demokraciji u svijetu za 2024. godinu. U njemu se konstatira da su ljudska prava sve ugroženija. Upozorava se i na općenito loše stanje s demokracijom, naglašava se pritom važnost poštovanja pravnih stečevina EU-a, kao i uloga građanskih inicijativa i općenito civilnog društva u okvirima demokratskih vrijednosnih dosega.

Bilo kako god, neke tendencije u svijetu (uključujući i Hrvatsku) pokazuju prije svega opadanje povjerenja u demokratske institucije i smanjivanje političke participacije. To opet koristi ekstremnijim populističkim opcijama za propagiranje vlastitih autokratskih ideja. Kad se svemu tome dodaju dramatična upozorenja o razaranju demokratskog građanstva kao socijalnog supstrata demokracije, marginalizaciji parlamenata kao predstavničkih institucija i "kartelizacija" stranaka, ukupna slika nije nimalo optimistična, prije je katastrofična i za demokraciju i za civilizaciju.

Ipak, ne treba pretjerivati, širiti strah, ali ni podcjenjivati opasnosti pred kojima se demokratska društva danas nalaze. Pritom valja s rezervom uzeti i pojedina istraživanja, koja su više medijska propaganda nego ozbiljna analiza situacije. Primjer za to jest i istraživanje londonskog The Economist Intelligence Unita (EIU), skupine stručnjaka vezanih uz poznati tjednik The Economist, o stanju demokracije u svijetu u prošloj godini. Prema njihovu izvješću "Doba sukoba", u kojem se daje ocjena stanja demokracije u svijetu, demokracija u Hrvatskoj u 2023. godini ocijenjena je sa 6,50 od mogućih 10 bodova, što pak znači da je Hrvatska i dalje manjkava demokracija, a viši stupanj demokratičnosti od nje imaju čak i Mađarska i Crna Gora. Ako je i od Britanaca, previše je. "Stručnjacima" iz The Economista bilo bi bolje da se pozabave vlastitim povijesnim traumama oko demokracije, jer tu baš ne bi dobro stajali! Zapravo, većinu istraživanja (IPSOS, Freedom House, IDEA, Bright Line Watch...) valja uzimati s izvjesnom rezervom, naročito ako se naglašava puki senzacionalizam i interesna propaganda.

Zamke prakse

Sve u svemu, zaključimo komentarom Marijana Ožanića, koji je na portalu sveopoduzetnistvu.com nedavno zapisao i ovo: "Kada smo izlazili iz komunizma na demokraciju smo gledali s mnogo idealizma i s velikim očekivanjima. Vrlo brzo smo shvatili da demokracija ima i svojih loših strana, da uključuje iracionalno odlučivanje birača, preveliki, često negativan utjecaj medija i opasne metode manipuliranja biračima. I razumjeli smo Winstona Churchilla koji je rekao da je demokracija loš sustav, ali bolji još nije izmišljen." Drugim riječima, nepobitno je kako u zapadnome svijetu raste zabrinutost zbog autoritarnih tendencija u državama liberalne demokracije, pogotovu u Americi, ali i u Europi. No nepobitno jest i to da u razvoju i napretku država zapadnjačkog demokratskog kruga i dalje najbolje prolaze one u kojima vlada demokracija i vladavina prava. Pritom je također utješno saznanje da se unatoč brojnim izazovima demokracije polako bude, što treba uzeti kao pozitivan trend ako se promatraju, između ostalog, i izbori, na kojima još uvijek demokratske političke opcije pobjeđuju ispred autokratnih opcija.

Prije nekih 13 godina poznati britanski politolog Matthew Flinders u knjizi "Braneći politiku: Zašto je demokracija bitna u 21. stoljeću?" poslao je poruku svim demokratskim političkim zajednicama upozoravajući ih na važnu i dobro poznatu činjenicu, a koja se ipak često zanemaruje, da je u demokraciji primarno riječ o kontinuiranom procesu aktivnoga političkog sudjelovanja građana, ali i o njegovoj "krhkosti i iscrpljenosti - ne iscrpljenosti u značenju tjelesnog umora, nego iscrpljenosti u odnosu prema društvenom razumijevanju. Društva postaju iscrpljenima onda kada se ljudi naviknu na prava, povlastice i materijalno blagostanje koje im donosi njihova civilizacija pa ih više ne cijene dovoljno da bi ih branili, održavali ili nadograđivali". Viđenje je to budućnosti demokratske politike aktualno i danas, u kojem se ulogu političkih elita nastoji sagledati realističnije i pravednije. Za demokraciju nedvojbeno poticajno i motivirajuće, ipak.