TIEM I DOLMABAHÇE
ESTETIKA VJERE POD KONTROLOM NACIJE: Muzej turske i islamske umjetnosti kao ideološki most
Osmansko Carstvo bilo je muslimanska imperijalna sila, a Turska Republika nastala je namjernim raskidom s tom ostavštinom - zadržavajući određene kontinuitete i odbacujući druge. TIEM navigira tim nasljeđem prikazujući osmansku islamsku kulturu kao temelj turskog identiteta, ali kroz sekularni okvir koji isključuje politički islam, ali i pluralne religijske izraze
Eksterijer muzeja s minaretima Plave džamije u pozadini /Foto Sandra USKOKOVIĆ
Muzej turske i islamske umjetnosti (Türk ve Islam Eserleri Müzesi) jedan je od najznačajnijih muzeja u Istanbulu. Smješten je na Hipodromu u četvrti Sultanahmet. Muzej je prvi put otvoren 1914. godine u nekadašnjoj javnoj kuhinji (imaretu) džamije Süleymaniye. Njegovo izvorno ime bilo je Muzej islamskih zaklada (Evkaf-i Islamiye Müzesi). Na svoju današnju lokaciju preselio se 1983. godine.
Danas muzej posjeduje vrijednu zbirku rukopisa, tepiha i drugih povijesnih artefakata koji datiraju još iz 7. stoljeća. Obuhvaća islamska carstva koja su vladala dijelovima današnje Turske. Muzej se nalazi unutar UNESCO-ove Svjetske baštine povijesnih područja Istanbula.
Ideološki i geografski most
Muzej turske i islamske umjetnosti (TIEM) u Istanbulu zauzima jedinstveno mjesto - kako geografski, tako i ideološki. U zemlji gdje većinu čine muslimani, ali koja ima sekularno-nacionalistički ustroj, TIEM je više od riznice kulturnih artefakata. On je kustoski odraz složenog identiteta Turske: istodobno sekularan i duboko oblikovan islamom. Iako je država sekularna, islam je duboko utkan u tursku povijest, arhitekturu, jezik i kulturno tkivo. Osmansko Carstvo bilo je muslimansko carstvo, a velik dio turskog kulturnog ponosa – arhitektura, glazba, umjetnost, festivali – potječe iz tog islamskog nasljeđa. TIEM se predstavlja kao most između osmansko-islamske prošlosti i sekularne sadašnjosti Turske Republike. Prikazuje narativ neprekinutog kulturnog kontinuiteta. No, iako odražava kemalistički sekularizam (koji kontrolira religiju), vidi islam kao dio nacionalnog identiteta.
U TIEM-u se slavi umjetničko majstorstvo kaligrafije, tepiha, keramike, rukopisa i religijske arhitekture. No, u toj proslavi leži značajan propust: religijska, pobožna i teološka značenja tih djela često su potisnuta ili odsutna. Duhovne funkcije su estetizirane, pretvorene u simbole nacionalne baštine, a ne izraze žive vjere.
Kemalistički sekularizam
Ovakav pristup odražava kemalistički sekularizam, ideološku osnovu moderne turske države. Nakon raspada Osmanskog Carstva, Mustafa Kemal Atatürk proveo je radikalne reforme kako bi izgradio sekularnu, prema Zapadu orijentiranu republiku. Islam je uklonjen iz političke i pravne sfere, a javna religija stavljena pod strogu kontrolu države. U tom sustavu, islam nije ni potpuno potisnut ni potpuno slobodan – on je ukroćen, kontroliran i korišten za učvršćivanje nacionalnog jedinstva i identiteta.
TIEM je ilustrativni primjer tog dinamizma. Muzej slavi islamsku umjetnost iz osmanskog doba, ali to čini pod nadzorom sekularno-nacionalističke ideologije. Religija se promatra kao nasljeđe, a ne kao doktrina. Primjerice, artefakti kao što je kaligrafija kuranskih stihova se predstavlja značajna zbog svoje forme, a ne poruke.
Molitveni tepisi vrednuju se zbog dizajna, a ne pobožne uporabe. Problematično je da su artefakti odvojeni od suvremenih muslimanskih glasova, zajednica ili religijskih interpretacija. Islam se tako historicizira i nacionalizira – kao kulturni artefakt turske veličine, a ne živa vjera.
Moć reprezentacije
Iako za razliku od mnogih zapadnih muzeja, TIEM ne nosi izravno kolonijalno nasljeđe, on je ipak oblikovan imperijalnim i ideološkim silnicama. Osmansko Carstvo bilo je muslimanska imperijalna sila, a Turska Republika nastala je namjernim raskidom s tom ostavštinom - zadržavajući određene kontinuitete i odbacujući druge. TIEM navigira tim nasljeđem prikazujući osmansku islamsku kulturu kao temelj turskog identiteta, ali kroz sekularni okvir koji isključuje politički islam, ali i pluralne religijske izraze.
Ostaci bizantskog hipodroma
Tijekom restauratorskih radova na zgradi od listopada 2012. do listopada 2014., iskopavanja su otkrila svodirane ruševine koje pripadaju tribinama na zapadnoj strani bizantskog hipodroma. One su postale dio izložbenog prostora muzeja. Bizantski hipodrom izvorno izgrađen od strane rimskog cara Septimija Severa, a kasnije proširen od strane Konstantina Velikog, bio je društveno i sportsko središte Konstantinopola, domaćin utrka kočija, političkih događanja i javnih okupljanja.
Naime, Osmanska dinastija je bila osnivač Osmanskog Carstva, no ono je kao i Rimsko Carstvo bilo multikulturalno i uključivalo mnoge narode i vjere. Kad se turski kulturni identitet isključivo definira kroz osmanski identitet, dolazi do pojednostavljenja i redukcije jednog kompleksnog, višeslojnog naroda na imperijalni narativ, što znači brisanje predimperijalne i postimperijalne povijesti.
Dolmabahçe: Povijesna pozornica političkih prijelaza i pregovora
U svjetlu današnjih mirovnih pregovora između Rusije i Ukrajine u palači Dolmabahce, simbolika lokacije pregovora, odnosno same palače i njene arhitekture, ali i povijesnog nasljeđa, nosi posebno značenje. Palača Dolmabahçe, nekoć rezidencija šest sultana i mjesto raspada kalifata 1924., oslikava prijelaz Turske iz religijskog carstva u sekularnu republiku.
Palača Dolmabahçe sagrađena je 1856. godine i prostire se na 45.000 »kvadrata« te predstavlja iznimno arhitektonsko djelo koje spaja barok, rokoko, neoklasicizam i tradicionalnu osmansku arhitekturu. Djelo je poznate obitelji dvorskih arhitekata Balyan. Palača se ističe ne samo veličinom nego i bogato ukrašenom unutrašnjošću s 285 ureda, 46 dvorana, 6 hamama i 68 toaleta, čime odiše kraljevskom raskoši. I vrt palače pruža impresivan ambijent za šetnju i uživanje u ljepoti prostora. Palača je stilski bliska europskim kraljevskim rezidencijama 18. i 19. stoljeća, posebno u vanjskom izgledu i reprezentativnim prostorima, ali zadržava specifičnosti osmanske arhitekture, čineći je hibridnim simbolom prijelaza između tradicije i modernizacije.
Upravo u toj palači Mustafa Kemal Atatürk proveo je presudne reforme sekularizacije, čineći je povijesnom pozornicom za političko redefiniranje moderne Turske. Danas, ta ista predsjednička palača pruža simboličan okvir za nove pregovore - prostor gdje se nekad rušilo carstvo i rađala republika, sada služi kao mjesto gdje bi se moglo zaustaviti ratno razaranje i graditi mir.
Nadalje, naglašavanjem samo turskog/osmanskog aspekta potiskuju se ili marginaliziraju Armenci, Grci, Kurdi, Židovi, Arapi i drugi narodi koji su živjeli u Osmanskom Carstvu, u sukobu je sa sekularnim, republikanskim vrijednostima moderne Turske, i služi kao alat za kulturnu homogenizaciju.
Međutim, takav pristup je zapravo paradoksalan jer s jedne strane, TIEM jača narativ nacionalnog ponosa utemeljen na islamskoj umjetnosti i arhitekturi, a druge strane, pridonosi steriliziranom prikazu islama koji je u skladu s granicama koje definira država. To nije pluralistički niti odozdo naviše (bottom up) oblikovan prikaz islamskog života. To je prikaz oblikovan odozgo (top down), od strane sekularnih elita, i uglavnom prešućuje religijsku raznolikost.
Nijedna muzeološka reprezentacija nikada nije politički neutralna, osobito u zonama sukoba. Ona često djeluje kao instrument meke moći - oblikujući kolektivna sjećanja i identitete. Isto tako, baština nije predmet ili objekt, već kulturni i politički proces - način konstruiranja i prenošenja značenja o prošlosti u sadašnjem trenutku. Taj je proces oblikovan moći, ideologijom i identitetom. Baština je dio procesa izgradnje narativa, koji se često koristi za učvršćivanje nacionalnog identiteta, etničkih granica ili političke legitimnosti.
Stoga, nije važno samo što se čuva, već i kako i zašto se čuva - i tko donosi tu odluku?
Nije važno samo što se čuva, već i kako i zašto se čuva — i tko donosi tu odluku
Primjerice mačke, općenito, imaju posebno mjesto u turskoj kulturi, posebno u Istanbulu, gdje su gotovo zaštitni znak grada. Turska društva brinu o uličnim mačkama s mnogo poštovanja, a turske pasmine imaju status nacionalnog blaga.
U Istanbulu, mačke nisu samo kućni ljubimci ni gradski ukrasi. One su duh grada — tihe čuvarice njegovih ulica, svjedokinje svakodnevice i suputnice njegovih ljudi.
Poznate je turska izreka koju često navode putnici: "Ako ogrebeš površinu Istanbula, ispod njega ćeš pronaći mačku."
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook X
