Formalno postojanje demokracije ne znači da je ona kakvom se prikazuje

Nije normalno ako se malo tko pita u čemu se danas sastoji demokracija, odnosno što ona danas jest, a što nije. Također, nenormalno je ako se malo tko pita živimo li u demokraciji ili nečem što političari kažu da je - demokracija, iako građani, osim davanja glasova, u njoj ne sudjeluju! I, što je najvažnije, nije normalno ako se malo građana pita što je njihova obveza prema demokraciji. Naime, formalno postojanje demokracije koja se za građane iscrpljuje izlaskom na izbore, a potom su "autsorsani", ne znači i da je ona onakva kakvom je političari prikazuju - navodi prof. dr. sc. Mirko Štifanić, hrvatski sociolog i publicist, te piše:

- Kriza demokracije često je posljedica dugotrajnog monopola na vlast vrhuške jedne ili nekoliko političkih stranaka. Oni, na lokalnoj ili nacionalnoj razini, ideologijom zarobljavaju mozak građana. U takvoj stvarnosti kasno se shvaćaju negativne posljedice i ishodi, kao što je to bio slučaj u daljnjoj ili bližoj prošlosti. Dakle, nisu samo neodgovorni odnosno "nenormalni" političari krivi što je demokracija u krizi. Jer, za njezino demokratsko funkcioniranje potrebni su odgovorni odnosno "normalni" građani: a) aktivni između izbornih ciklusa te b) koji participiraju u donošenju odluka koje se odnose na njih.

Kultura nenormalnosti

Ljudska vrsta je napredovala u mnogočemu u pozitivnom smislu. Međutim, u nečemu je nazadovala. Za sada Hrvatska nije samo zemlja političara "za sebe", odnosno "nenormalnih" načelnika, gradonačelnika, župana, premijera i predsjednika. Ali takvih ima. Radi se o onima koji građanima od općine pa naviše zagorčavaju život. Naime, neki se nakon pobjede na izborima ponašaju neodgovorno, odnosno nenormalno te destruktivno utječu na opće stanje u svojim sredinama. Radi se o zloupotrebama predstavničke demokracije, odnosno neodgovornom odnosno nenormalnom obnašanju vlasti.

S njihove strane je egoizam te prijevare i manipulacije, a s druge naivnost, nesvjesnost i neprimjereno odnosno nenormalno ponašanje građana. Naime, nije dovoljno, pa ni normalno, da građani svakoga dana samo slušaju i čitaju ono što političari izjavljuju stvarajući dojam da se ponašaju sukladno normalnoj demokratskoj kulturi te da rade u njihovu korist. Nije "normalno" ako građani pritom ne razmišljaju kako poboljšati svoju poziciju u demokraciji odnosno kako participirati u donošenju odluka o osobnim, obiteljskim, lokalnim i vitalnim nacionalnim interesima. U sredinama u kojima dominira takvo ponašanje građana na djelu je - kultura nenormalnosti (o tome više u knjizi "Demokracija za nenormalne"). Primjerice, usavršeno je stvaranje dojma da je negativno - pozitivno, nemoralno - moralno, neistinito - istinito, štetno - korisno. Ukratko, da je kvazidemokratsko - demokratsko, a nenormalno - normalno.

Akteri takve kulture su: a) neodgovorni, odnosno nenormalni političari koji sa svojim istomišljenicima i savjetnicima predstavničku demokraciju koriste da građane riječima i djelima tretiraju kao lakovjerne, naivne ili maloumne, te b) novinari i znanstvenici koji se ne ponašaju profesionalno, odnosno koji nisu "normalni". Njima kao da nije stalo do demokracije. Kao da žele da sve ode "kvragu". Osim njih.

Mirko Štifanić

Vrste ponašanja

Ponašanje ljudi može biti "normalno" ili "nenormalno". Kad se za bilo koga kaže da je "nenormalan", to ne znači u medicinskom smislu, o tome mogu govoriti medicinari, nego u političkom, društvenom i moralnom smislu.

Ako političar nakon štetnog, odnosno nenormalnog obnašanja vlasti dobije još jedan mandat, pa još jedan, pa još…, a građane sve vrijeme autsorsa iz suodlučivanja, onda su građani koji se s time mire - neodgovorni odnosno "nenormalni". Jer predstavnička demokracija postaje samovolja vlastodržaca odnosno nenormalnih političara koji: a) imaju monopol na vlast i moć, b) raspolažu s novcima građana, c) mogu financirati i kontrolirati medije te utjecati na mišljenje građana… U tome im na lokalnoj i nacionalnoj razini naruku ide neefikasan sustav pravne države.

Kako se manifestira kriza demokracije? Političari, zapadnjački i istočnjački, ne svi, počinju se ponašati sve sličnije. U biti, sličnost je između onih koji suvremenu predstavničku demokraciju nazivaju "liberalnom", a provode je kao - iliberalnu, pa i autoritarnu. Radi se o onima koji su usavršili svoju dvosmislenu odnosno neiskrenu komunikaciju s kojom građanima "šalju jasne poruke". Iza njih su "nevidljivi" odnosno stvarni ciljevi i namjere "nenormalnih". To se jedno vrijeme može skrivati. Pravo lice se pokazuje tek kada građani shvate da ih varaju - "ur" političari. Oni će preko medija tvrditi da "samo provode jasno izraženu volju građana". U zbilji, nakon pobjede na izborima oni će funkcionirati kao "ur fašisti", kako bi rekao Umberto Eco (o tome vidjeti knjigu "Vječni fašizam"). Takvi lažni demokrati, odnosno "fašisti novoga doba" (o tome vidjeti knjigu "Fašizam novoga doba") prepoznatljivi su po zarobljavanju javnih institucija, ograničavanju ili negiranju ljudskih prava i sloboda…

Za takve političare kao da vrijede nešto modernizirane Sokratove misli:

Političari, čije ponašanje potvrđuje da su prevaranti, zauzeli su najvažnije funkcije. Tzv. predstavnička demokracija, koja se svodi na odlučivanje u ime etničke manjine ili većine, bez njihova sudjelovanja, to im je omogućila. Ako takvi političari - prevaranti konačno i navodno demokratski zacementiraju svoj monopol na vlast i moć, jer moćnici teže za moći, bit će to gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije, ili oligarhije. Bit će to fašizam novog doba - u "zapadnoj", ili "istočnoj" varijanti.

Demokracija za koga?

Današnja civilizacija odnosno ljudska vrsta razvijenija je u svakom smislu od svih prethodnih do mjere o kojoj se moglo samo nagađati. U toj stvarnosti postoje vrhunski stručnjaci u svim područjima života i rada. Neki su altruisti, drugi egoisti. Jedni su demokrati, drugi autoritarni. Jedni su konstruktivni drugi destruktivni. Jedni su "normalni", drugi "nenormalni". Osim toga, postoje i nezamislivo bogati pojedinci. Neki su na najvišim političkim i drugim položajima u nacionalnim državama te na globalnom planu.

Predstavnička demokracija, u stvarnosti, demokratima i konstruktivnima, tj. "normalnima", omogućava vođenje demokratske i konstruktivne politike, dok autoritarnim političarima i političarima "za sebe", tj. "nenormalnima", omogućava zarobljavanje javnih institucija te korištenje vlasti i moći za kulturu destrukcije demokracije.

Bez žilave borbe onih koji žele živjeti demokraciju, nema spasa. Politika i diplomacija razgolićuju se do golih, brutalnih trgovačkih interesa pojedinih političara i zemalja. Već sada neodgovorni, odnosno nenormalni političari, bez obzira na to nazivaju li se lijevima ili desnima, nacionalnim, regionalnim ili globalnim, nastoje diktirati novu svjetsku stvarnost. Moguć je pad u ekstremizam, sukobe i ratove. Povijest će ih jednog dana osuđivati. Prekasno za mnoge stvari i sudbine stotine milijuna, možda i milijarde ljudi.

U biti, politika i diplomacija ekstremističkih odnosno nenormalnih političara uvijek su iste. Mijenjaju se samo akteri. Sada, u "najrazvijenijoj civilizaciji", nastupaju putinisti, trampisti, melonisti, orbanovci, vučićevci, porfirijevci i etnobiznismeni… Neki od njih na riječima ističu da čine dobro, odnosno da su "normalni", a na djelu čine zlo.

To znači da se političari u višestranačkoj demokraciji mogu ponašati poput njihovih nedemokratskih, autoritarnih odnosno nenormalnih prethodnika. Aktualna neodgovornost odnosno nenormalnost je, primjerice, ideja, odnosno zlo koje znači preseljenje Palestinaca iz Gaze kao i zloguka poruka da Izraelci i Palestinci nikada neće postići mir. Po toj logici Norvežani i Šveđani bi i danas bili na borbenim linijama jedni protiv drugih. Da ne govorimo o Francuzima i Nijemcima. Hoće li Hrvati i Talijani, Hrvati i Srbi, Hrvati i Mađari opet biti na borbenim linijama?

Na budućnost demokracije utjecat će: a) kvaliteta rada institucija sustava na nacionalnoj, ali i lokalnoj razini, b) razina profesionalizma novinara i znanstvenika, te c) uspiju li građani sačuvati razum i objektivno percipirati što je normalno, a što nenormalno na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini. Drugim riječima, ako se navedeni akteri ponašaju odgovorno, odnosno normalno, demokracija neće lako pasti u ruke neodgovornih, odnosno nenormalnih.