Pedeset godina pajtonovskog Svetoga grala

Ove godine navršila se 50. obljetnica kultnog filma »Monty Python i Sveti gral«, filmskog ostvarenja komičarske grupe Monty Python iz 1975. godine. Režirali su ga Terry Jones i Terry Gilliam, a film je utemeljen na legendi o kralju Arthuru i njegovom traženju Svetog grala. U »Svetom gralu« glume Graham Chapman, John Cleese, Terry Gilliam, Eric Idle, Terry Jones i Michael Palin. Riječ je o montipajtonovskoj parodiji na englesku tradiciju pričanja priča o vitezovima Okruglog stola. U filmu je korištena i parodija trojanskog konja, međutim u ovom slučaju to je ogromni drveni zec u kojeg su se skrili protagonisti filma. Poznata je anegdota da je budžet filma bio nedovoljan za uporabu pravih konja. Umjesto toga, štitonoše vitezova su opremljeni kokosovim orasima koji udaraju jedni o druge i na taj način proizvode zvuk sličan onom konjskih kopita. Sami vitezovi koriste također specifičan hod, oponašajući izgled jahača na konjima.

Podsjetimo ukratko na radnju filma. Godine 932. kralj Arthur i njegov odani štitonoša i sluga Patsy kreću u potragu za odvažnim vitezovima. Pritom obojica poskakuju, jer konja pod njima nema... Kralj i njegov štitonoša ubrzo će susresti skupinu seljaka s kojima će zapodjenuti vrlo neobičan razgovor, da bi se potom upustili u filozofsku raspravu o pticama selicama. Dok postupno oko sebe okupljaju vitezove Okruglog stola s kojima će krenuti u potragu za Svetim gralom, Arthur, Patsy i ostali susrest će se s neobičnim Crnim vitezom. On čuva most kojim se prelazi preko omanjeg potoka, a kad se sukobe s njim otkrit će da njemu odrezana ruka i noga predstavljaju tek površinske ozljede i da ga ne sprečavaju u nastavku borbe. No to je tek početak neobičnih pustolovina u kojima će se Arthur i vitezovi suočiti sa simpatičnim zecom ubojicom, s vitezovima koji govore »Ni!«, s troglavim vitezom te s još nizom neobičnih likova. Naići će i na suđenje ženi optuženoj da je vještica, jer jedan od svjedoka tvrdi da ga je pretvorila u vodenjaka, na dvorac iz kojeg će ih Francuzi vrijeđati te ih pomoću katapulta gađati kravom, te s čarobnjakom Timom.

Na kraju dolaze do utvrde Aaaargh gdje se nalazi Sveti gral. Ipak, ne uspijeva im dočepati se grala jer su Francuzi zauzeli utvrdu. U zadnjoj sceni filma engleska policija hapsi kralja Arthura i njegovog jedinog preostalog viteza, sira Bedeverea. Arthur i Bedevere ne mogu pronaći Lancelota, ne znaju da ga je uhitila policija koja istražuje povjesničarevu smrt. Dok vojska juriša, dolazi policija i uhićuje Arthura i Bedeverea pod sumnjom za ubojstvo povjesničara i razbija kameru, naglo prekidajući film.

Godine 2001. ovjenčana Europskom filmskom nagradom u kategoriji nagrade za životno djelo, koju su u ime čitave komičarske skupine Monty Python primili redatelji Terry Gilliam i Terry Jones, apsurdna komedija »Monyt Python i Sveti gral« nije samo prvi »pravi« cjelovečernji pajtonovski film nego i vjerojatno najuspjeliji niskobudžetni film ikad realiziran. Kroz temeljito izokrenutu priču o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola, te njihovu traganju za Svetim gralom, pajtonovci su se, smatraju kritičari, domišljato i duhovito poigrali arturijanskim legendama, pritom skromne financijske okvire iz nedostatka vješto pretvarajući u prednost. Dok kralj Arthur i njegovi vitezovi »jašu« bez konja, pajtonovci nude i danas itekako aktualne i urnebesno duhovite apsurdne komentare o socijalnim pravima te klasnoj i spolnoj (ne)jednakosti. Kako ističe Kino Tuškanac, crtu besmisla dodatno efektno naglašava pajtonovcima omiljeno metafilmsko poigravanje formom i strukturom djela, pa tako paž primijeti da je Camelot samo maketa, u cjelinu je umetnuto nekoliko plesnih točaka, a vitezovi ubiju znanstvenika koji gledateljima pokuša približiti legendu o kralju Arthuru.

»No u tome se u samoj završnici krije druga od dvije, premda zanemarive, mane ovog ostvarenja. Uz to što je i ovom prilikom riječ o mozaiku mjestimice predugih i kvalitetom ne sasvim ujednačenih dosjetki, na koncu se, scenom u kojoj policija uoči odlučne bitke s Francuzima uhiti Arthura i vitezove, stječe dojam da članovi kultne komičarske skupine nisu znali kako smisleno zaokružiti cjelinu. No to su uistinu minorni prigovori djelu koje se izuzetno lucidno, maštovito i na maestralan način poigrava čitavim svijetom iz mašte, legendi, povijesti i sadašnjosti, taj svijet provlačeći kroz uistinu jedinstvenu prizmu pomaknutog satiričnog humora. Pajtonovcima ni ovom prilikom nije bilo strano ništa ljudsko ni stvarno, kao ni neljudsko, nestvarno ni apstraktno, jer su bili savršeno sposobni od doslovce svega načiniti osebujnu smjesu farse i apsurda kojoj ni desetljeća koja su u međuvremenu protekla nisu nimalo oduzela na šarmu, duhovitosti i zabavnosti«, navodi Kino Tuškanac.

Kako ovih dana za 24 sata piše filmski kritičar Živorad Tomić, odluka da snime komediju o kralju Arthuru, vitezovima Okruglog stola i potrazi za Svetim gralom donesena je mudro i trezveno: »Montipajtonovcima je trebala priča u kojoj su sva šestorica junaci, a priča o vitezovima Okruglog stola bila je idealna jer je svaki od njih mogao glumiti jednog viteza. ‘A za legendu o Svetom gralu svi su čuli’, kaže Michael Palin i dodaje duhovito: ‘Ali nitko o njoj ne zna ništa. Mogli smo oko traganja za Svetim gralom smisliti bilo kakvu priču.’ Slobodu u smišljanju epizoda priče i živopisnih lica udružili su s ozbiljnom željom da film bude krajnje detaljna, vjerodostojna i realistična slika srednjega vijeka, nalik na Bruegelove slike i filmove Piera Paola Pasolinija. Kostimi i rekviziti bili su autentični, što se najbolje vidi u sceni dvoboja kralja Artura s Crnim vitezom. Obojica imaju ogromne srednjovjekovne mačeve koji su toliko teški, kakvi su stvarno bili, da se s njima jedva bore i svakim zamahom mača čini se kao da će se srušiti. Nadrealni spoj dječje igre i naglašenog realizma daje ‘Svetom gralu’ bezvremenu svježinu, kao da je film snimljen danas, a ne prije pedeset godina. Sve je stvarno i ozbiljno, a istovremeno nestvarno i neozbiljno, slika života i ljudske vrste istodobno je djetinjasta i zastrašujuća. Govoreći o mračnom, okrutnom i realističnom svijetu srednjeg vijeka u ‘Svetom gralu’, Terry Gilliam je rekao da im je Ingmar Bergman, autor ‘Sedmog pečata’, sigurno zavidio na tome.

A kad je o ljudima i karakterima riječ, tvrdi Gilliam, oni u njihovu filmu mogu izgledati ludi i apsurdni, no humor tog ludila i apsurda je humor stvarnih ljudi sa stvarnim stajalištima. Čak i kad najviše pretjeruju i dovode lica do besmisla, montipajtonovci u svakoj epizodi ‘Letećeg cirkusa’, u ‘Svetom gralu’, ‘Brianovu životu’ i ‘Smislu života’ imaju neko magično dostojanstvo ludila stvarnih ljudi, kakvi ljudi mogu biti bez okova društva, zakona i predrasuda. Kakvi mogu biti kad su slobodni igrati se života poput djece.«

Dodajmo i da je jedan od najživahnijih kreatora Montyja Pythona, Eric Idle, napisao libreto i stihove mjuzikla »Spamalot« koji je premijerno izveden na Broadwayu 2005. godine. »Spamalot« je priča nastala prema motivima iz filma »Monty Python i Sveti gral«. Nadahnut srednjovjekovnim kronikama o kralju Arthuru, Eric Idle u njih je upleo sve čega se mogao dosjetiti, temeljeći radnju svog mjuzikla na apsurdnom i nevjerojatno duhovitom asocijativnom nizu događaja kojemu je arturijanska legenda samo povod. Počevši svoju priču o kralju Arthuru i njegovu dobu povijesnim uvodom o srednjovjekovnoj Engleskoj, Idle nastavlja miješati mitološke, legendarne i povijesne motive u nerazmrsivu, ali i duhovitu priču. Mjuzikl je nagrađen trima nagradama Tony, dobio je 14 nominacija te je proglašen najboljim mjuziklom u Americi u sezoni 2004./2005. Postigao je ogroman uspjeh na pozornicama Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Australije. »Spamalot« obiluje tradicionalnim britanskim humorom i u prepoznatljivom montipajtonovskom stilu obrće realnost na komičan i sarkastičan način. Kralj Arthur prikazan je u mjuziklu kao veseo i luckast vladar.