Sikstinska kapela - prostor političke napetosti i umjetničkog sukoba

Nijedno mjesto nije privlačnije
od onog koje ne možete vidjeti

Tijekom mog zadnjeg posjeta Rimu 2024. godine, Sikstinska kapela je bila: »...mjesto koje ne možete fotografirati.« Posljednjih dana, u doba izbora nasljednika pape Franje, ona je postala »...mjesto u koje ne možete ući«, kako to ističe talijanski arhitekt i novinar Giovanni Comoglio. Comoglio nadalje tvrdi kako je »od samih početaka, konklavu oblikovala arhitektura, tj. samo porijeklo konklave je prostorno pitanje«. Malo je prostora koji tako jasno pokazuju kako prostor može utjecati na političke napetosti, koje se kasnije izražavaju kroz odluke, liturgije i simbolične geste.

Izbor novog pape u Katoličkoj crkvi nije samo pitanje duhovnog poziva, već i duboko prostorni čin. U tom kontekstu, arhitektura konklave - osobito prostori poput Sikstinske kapele, Pavlinske kapele, Dvorane Sinode i rezidencije Casa Santa Marta - ne služe isključivo funkcionalnim potrebama, već aktivno oblikuju ritam, simboliku i psihološku atmosferu tog procesa.

Sukob moći i umjetnosti

Sikstinsku kapelu je dao izgraditi papa Siksto IV. (otuda naziv »Sikstinska«). Njezina arhitektura i oslikane dekoracije odražavaju jedinstvo Starog i Novog zavjeta, legitimitet papinstva i teološki poredak Crkve.

Unutar zidova kapele (dovršena 1512.), umjetnost prelazi granicu ukrasa i postaje liturgija sama po sebi. Michelangelo nije samo oslikao svod – on je oslobodio kozmos boje, pokreta i sudbine. Likovi na stropu nisu slike već vizije: Adam koji pruža ruku prema Stvoritelju, proroci koji gledaju kroz stoljeća, tijela napeta u pokretu koji prkosi statici kamena. U tom fresko-ciklusu monumentalnih razmjera, svaki potez kista nosi arhitektonsku preciznost i emocionalnu silinu, kao da sam prostor diše kroz boje. Michelangelo nije samo slikao, on je oblikovao dogmu, tijelo i nebo u istom kadru. Kapela time ne postaje tek sveto mjesto – ona postaje pozornica gdje se teologija pretače u vizualnu ekstazu, a genij umjetnika u vječni dokaz da ljudska ruka, vođena vizijom, može dotaknuti božansko.

Sikstina (kako je još popularno zovu), koliko god bila prostor tišine i molitve, nikada nije bila lišena sukoba – ni duhovnog, ni estetskog. Već sam njezin strop, jedno od najmoćnijih djela zapadne umjetnosti, nastao je u atmosferi tenzija između velikog Michelangela i njegovog naručitelja, pape Julija II. Početkom 16. stoljeća, njihova suradnja bila je puna napetosti, ali upravo iz tog sukoba rođene su freske koje danas oblikuju vizualnu svijest čovječanstva.

Kraljevske stube projektirao je Gian Lorenzo Bernini (foto: Sandra Uskoković)

Ipak, ni nakon Michelangelove smrti to djelo nije bilo pošteđeno intervencija. U razdoblju protureformacije, kada je Crkva nastojala suzbiti sve što je smatrala moralno dvojbenim, papa Pavao IV. povjerio je slikaru Danieleu da Volterri zadatak da »odjene« nagost Michelangelovih figura. Umjetnik je poslušno dodao tkanine preko tijela svetaca i grešnika, čime je stekao neslavni nadimak Il Braghettone – »slikar gaća«. Tako se u kapeli, gdje su se boja i duhovnost jednom stopile u neponovljivom skladu, nastavila borba između umjetničke slobode i institucionalne cenzure – borba koja se, u različitim oblicima, vodi do danas.

Sljedeći sukob je bio na polju restauracije kao stalne borbe između očuvanja i reinterpretacije. Restauracija Sikstinske kapele, provedena između 1980. i 1994. godine, i dalje izaziva podijeljena mišljenja – od slavljenja kao konzervatorskog trijumfa do optužbi za estetsku izdaju. Službeno, projekt je imao plemenitu misiju: skinuti slojeve stoljetne prljavštine, voska, čađe i starijih intervencija kako bi Michelangelove freske ponovno zablistale u svojoj izvornoj boji i tehnici. I zaista, ono što se pojavilo pod tim slojevima – eksplozija živih tonova i dinamičnih linija – promijenilo je način na koji se tumači Michelangelovo djelo. No, u toj novootkrivenoj jasnoći, mnogi su prepoznali i gubitak.

Kritičari tvrde da je restauracija bila previše agresivna, da je uklonila više od nečistoće – uklonila je i patinu vremena, onu tihu prisutnost stoljeća koja daje dubinu i autoritet. Neki su restauratore optužili da su iz Michelangela izvukli slikara dekorativnog kolorita, a izgubili mistika svjetla i sjene. U konačnici, pitanje ne ostaje samo tehničko. Riječ je o sukobu pogleda: treba li umjetninu sačuvati kao povijesni dokument ili je »vratiti« njezinoj navodnoj izvornosti? U tom sukobu mišljenja, Sikstinska kapela postaje i ogledalo struke, društva i vremena kroz trajno pitanje: što čuvamo, kad čuvamo umjetnost?

Kontrola prostora

Odluka da se konklava – proces izbora novog poglavara Katoličke crkve – tradicionalno održava u Sikstinskoj kapeli nije slučajna, već duboko simbolična i povijesno ukorijenjena. Taj prostor, obasut Michelangelovim freskama koje prikazuju stvaranje svijeta, posljednji sud i čovjekovu egzistencijalnu krhkost, pruža idealnu kulisu za čin koji kombinira duhovnu odgovornost i institucionalnu moć. Okruženi stoljećima religiozne umjetnosti, kardinali se u ovom prostoru vizualno i simbolički podsjećaju na svoju dužnost da služe Crkvi i Bogu. Njezina ikonografija (posebno »Posljednji sud«) služi kao podsjetnik biračima na njihovu moralnu i duhovnu odgovornost. Tijekom konklave ova kapela postaje hermetički zatvoren prostor u kojem se sve odvija izvan pogleda javnosti. Riječi »extra omnes«- »svi van!« označavaju trenutak kada se vrata zatvaraju, novinari se udaljavaju, a kardinali ostaju sami – fizički i duhovno izolirani – kako bi donijeli odluku koja ima globalne posljedice. Arhitektura ovdje postaje sredstvo kontemplacije, izolacije i kolektivne odgovornosti.

Polukružne kolonade koje uokviruju Trg sv. Petra, arhitekt: Gian Lorenzo Bernini (1667) (foto: Sandra Uskoković)

Povijesno gledano, uloga prostora u konklavi počinje već u 13. stoljeću. Očajni nakon tri godine bez pape (»sede vacante«), građani Viterba zaključali su kardinale u papinsku palaču i smanjili im obroke kako bi ih natjerali na odluku. Ova intervencija u prostor postala je presedan: od tada, prostorna kontrola postaje središnji dio procedure izbora pape.

No postoje i »sekundarni« prostori jednako značajni: Pavlinska kapela gdje kardinali polažu prisege tajnosti, Dvorana Sinode gdje se održavaju uvodne rasprave, i Casa Santa Marta, moderna rezidencija koja kardinalima pruža privatnost i dostojanstvo tijekom boravka – nešto što do konklave 1978. nije bilo standardno. Njezina stroga estetika, usredotočena na funkcionalnost, odražava promijenjeni odnos između asketizma i suvremenog komfora u crkvenom životu. Možda su najvažniji upravo ovi prostori koji se nalaze na »periferiji« – prostori koji okružuju središte. Iako su manje formalizirani i manje strogo definirani, upravo oni često služe kao ključna mjesta razmjene i susreta.

Zanimljiv doprinos temi prostora konklave daje i suvremena kultura, osobito film. Film Conclave redatelja Edwarda Bergera (2024.) koristi stvarne i simboličke lokacije kako bi prikazao napetost i izoliranost samog procesa, ali i razotkrio arhitekturu kao ključni narativni alat u razumijevanju moći i tajne. Ili pak kada se izgovori fraza »extra omnes«, i vrata Sikstinske kapele se zatvaraju a povišena platforma odvaja kardinale od ostatka prostora. – »Možemo li barem dobiti široki kadar Sikstinske kapele?« pita se s nadom jedan novinar u filmu Habemus Papam redatelja Nannija Morettija, no biva nepovratno odbijen.

Arhitektonske inovacije

No, ne smije se zaboraviti ni uloga šireg urbanog prostora. Grad Rim, i posebno Trg sv. Petra, su oboje pozornica za objavu novog pape. AMDL Circle i poznati arhitekt Michele De Lucchi osmislili su krajem 2024. godine, novi mobilni poštanski ured Vatikana povodom Jubilarne godine 2025. Smješten uz veličanstvenu Berninijevu kolonadu na Trgu sv. Petra, ovaj privremeni montažni paviljon izrađen je od drva, bronce i stakla. Njegov 16-strani oblik i prozirna ovojnica omogućuju maksimalnu dnevnu svjetlost te neprekidnu vizualnu povezanost s okolinom.

Trg svetog Petra, ali i Rim prostorno osmišljen za Jubilej 2025, u posljednji čas preobražen je kako bi ugostio događaj konklave koji je iznenada udvostručio njegov opseg. Objavu novog Pape i dalje uokviruju Berninijeve kolonade, ali sada su hodočasnici morali proći kroz jubilejsko središte Michelea De Lucchija i stići preko novo oblikovanog trga Piazza Pia duž Via della Conciliazione. Na mjestu gdje se nekad nalazio prometni čvor i pješački prijelaz između Vatikana i Anđeoske tvrđave (Castel Sant’Angelo), uređen je krajem 2024. godine novi prostrani javni trg Piazza Pia. Ova nova pješačka zona omogućuje vjernicima da se nesmetano i sigurno kreću pješice od Anđeoske tvrđave pa sve do bazilike svetog Petra. Automobilski promet sada ide kroz novi podzemni tunel, dugačak 130 metara i širok 9,5 metara, čime se površina iznad njega u potpunosti oslobađa za pješake.

Bazilika sv. Petra izgrađena je u stilu klasične renesanse, na mjestu prethodne ranokršćanske bazilike (foto: Sandra Uskoković)

Recentne arhitektonske intervencije u gradu, pripremljene za Jubilej 2025., suptilno uokviruju duhovnu i političku dramu, pokazujući kako svaki prostor, od drevnih kapela do modernih dvorana, utječe na ozbiljnost i koreografiju izbora pape.

Oblikovanje arhitekturom

Konklava nije samo čin izbora. Ona je ritual u kojem prostor postaje nositelj smisla.

Arhitektura – kako ona monumentalna, tako i svakodnevna – oblikuje tijek i ton događaja, postajući suigračem u jednom od najtajnovitijih i najvažnijih obreda Katoličke crkve. U srcu konklave, prostori ne služe samo svrsi – oni govore. Sikstinska kapela, postaje prostor apsolutne zatvorenosti, mjesto gdje se povijest piše iza zatvorenih vrata. Pavlinska kapela, manja i tiša, prima prisege tajnosti kao da čuva dah samog obećanja. Aula sinode, sa svojim svodom koji odjekuje prvim riječima rasprave, prostor je napetih pogleda i neizrečenih namjera. A dom Sv. Marte, jednostavan i staložen, pruža kardinalima skromno utočište – mjesto gdje misao može biti tiha, a savjest glasna. U svakom kutu, arhitektura ne oblikuje samo prostor, već i ritam odluke.

Novoizabrani papa je – prvi put u povijesti – iz Sjedinjenih Američkih Država, a njegova objava uokvirena monumentalnom scenografijom Sikstinske kapele i Trga svetog Petra potvrđuje da je konklava i prostorno ispisana drama moći, kontinuiteta, ali i iznenađenja.