Venecija Istoka
Wuzhen – kineski grad na vodi
Usporedbe između Wuzhena i Venecije često dolaze same od sebe. Oba su kanalski gradovi, vizualno očaravajući i povijesno bogati. No kao netko tko dolazi iz Dubrovnika - povijesnog suparnika Venecije - vidim jasnije razlike. Venecija je bila imperij ambicije, pomorska sila s pogledom prema svijetu. Wuzhen je, nasuprot tome, odraz konfucijanskog reda i agrarne skromnosti. On je lokalnog značaja, okrenut prema unutra
Wuzhen - Vodena površina blistavo treperi poput svile (foto: Sandra Uskoković)
U ranim jutarnjim satima, kada prve zrake sunca obasjaju kanale Wuzhena, vodena površina blistavo treperi poput svile, dok se sjenke drvenih kuća iz doba dinastije Ming nježno preslikavaju na njenoj mirnoj površini. Turisti prolaze u tihim čamcima, fotografirajući kamene mostove koji su stoljećima nosili korake careva i seljaka. Na prvi pogled, ovaj grad na vodi iz regije Jiangnan izgleda bezvremenski.
Wuzhen je jedan od najpoznatijih drevnih gradova na vodi u Kini, poznat po svojoj tradicionalnoj drvenoj arhitekturi, kamenim mostovima, kanalima i očuvanoj kulturnoj baštini. Smješten je u provinciji Zhejiang, otprilike 80 kilometara od Hangzhoua, i često ga nazivaju »Venecijom Istoka« zbog slikovitih vodotoka i šarma starog svijeta. Wuzhen je star više od 1.300 godina. Ovaj povijesni grad na vodi potječe još iz doba dinastije Tang (618.–907.), a svoj drevni šarm i kulturni kontinuitet sačuvao je kroz brojne dinastičke promjene, što ga čini jednim od najreprezentativnijih drevnih gradova na vodi u Kini.
Veliki kanal
Drevni gradovi na vodi, često nazivani Jiangnanski gradovi (ima ih preko stotinu u Kini), su mreža stoljećima starih naselja izgrađenih uz rijeke i kanale, uglavnom smještenih u delti rijeke Yangtze - ponajprije u provincijama Jiangsu i Zhejiang. Sa svojim tihim vodotocima, lučnim kamenim mostovima, krovovima prekrivenim crijepom i bijelo okrečenim zidovima, ovi gradovi se često opisuju kao »Venecija Istoka« - no za razliku od Venecije, oni odražavaju izrazito kineski svjetonazor, ukorijenjen u konfucijanskim vrijednostima, obrtničkoj baštini i ravnoteži između ruralnog i urbanog.
Mnogi od tih gradova nastali su tijekom dinastija Tang (618.–907.) i Song (960.–1279.), a svoj vrhunac doživjeli su u razdoblju dinastija Ming i Qing. Njihovo blagostanje je povezano s Velikim kanalom starim preko 2.500 godina te najdužom umjetnom rijekom na svijetu (1,777 km) - koji je omogućio trgovinu, komunikaciju i kulturnu razmjenu između sjeverne i južne Kine.
Veliki kanal predstavlja drevno kinesko hidrotehničko umijeće, uključujući sustave brana, nasipe i sofisticirano upravljanje vodama. Povezujući različite regije, Veliki kanal omogućio je prijenos žita, poreza, vojske i resursa, učvršćujući carsku kontrolu nad golemim područjima. Naime, Veliki kanal je služio kao svojevrsna autocesta svog vremena, omogućujući učinkovit protok robe poput riže, svile, čaja, soli i porculana širom carstva. Gradovi duž kanala - uključujući Wuzhen, Suzhou, Hangzhou, Yangzhou i Jining - postali su uspješna trgovačka središta.
Veliki kanal nije samo inženjersko dostignuće - on je okosnica kineske civilizacije, oblikujući sve od carske stabilnosti do gospodarskih mreža i kulturne integracije. Na globalnoj razini, kanal predstavlja bezvremenski model infrastrukture koja služi društvu tisućama godina, potvrđujući ideju da veliki javni projekti mogu definirati jednu naciju.
Veliki kanal je preko tisuću godina stariji od većine drugih velikih inženjerskih vodnih putova, uključujući i europske kanale. On je najduža i jedna od najstarijih umjetnih rijeka na svijetu, a UNESCO ga je 2014. godine prepoznao kao mjesto svjetske baštine.
Većina gradova na vodi isprepletena je uskim kanalima koji su služili kao ulice; obitelji su putovale čamcima umjesto kolima ili pješice. Tipične kuće imaju bijele zidove, crijepom prekrivene crne krovove, rešetkaste prozore i unutarnja dvorišta. Stambene i trgovačke zgrade nalaze se tik uz rub kanala, često s dokovima ili stepenicama koje vode ravno u vodu. Lučni kameni mostovi, često pjesnički nazvani (npr. »Most mira« ili »Most međusobnog razumijevanja«), povezuju mrežu ulica i pješačkih staza. Mnogi od ovih gradova i dalje njeguju tradicionalne zanate poput ručnog tkanja, rezanja papira i kaligrafije. Neki i danas održavaju hramske sajmove i izvedbe narodne opere.
Izvedba mjesta
Za razliku od carskih gradova ili modernih metropola, ovi su gradovi oblikovani lokalnim gospodarstvima: tkanjem svile, uzgojem riže, bojenjem tkanina i riječnim prijevozom. Voda je bila i izvor života i prometna mreža, određujući obrasce naseljavanja i svakodnevne navike stanovnika. Kanal nije služio samo trgovini - omogućio je migracije, komunikaciju te širenje ideja, umjetnosti i religije između različitih regija, i stvaranje zajedničkog kulturnog identiteta, povezujući raznolike zajednice u jedinstvenu civilizacijsku mrežu.
Wuzhen nije samo mjesto. On je izvedba mjesta.
Wuzhen sam posjetila u jesen 2018. godine, tijekom mog poslovnog boravka u Kini u sklopu međunarodne konferencije u Hangzhouu. Kao povjesničarka umjetnosti iz Dubrovnika - grada čije su zidine i pomorska prošlost nekada bile izravna konkurencija Veneciji - pristupila sam Wuzhenu ne samo kao posjetiteljica, već i kao stručnjak za kulturne pejzaže oblikovane poviješću.
Poput Wuzhena, i Dubrovnik svoju povijest nosi kao savršeno očuvani kostim. Dubrovnik i Wuzhen dijele specifičnu napetost između svakodnevnog života i turističke reprezentacije; oba grada postaju scene, ali i stvarna mjesta. U Wuzhenu sam odmah prepoznala poznatu dinamiku: nasljeđe koje nije samo očuvano, već pažljivo inscenirano - poput igrokaza u kojem publika i stanovnici igraju unaprijed zadane uloge.
Posjetitelji tako mogu vidjeti kazalište sjena, bojenje platna indigo bojom, proizvodnju rižinog vina - tradicije koje su sačuvane, ali i izložene kao dio turističke ponude. Nisu to spontani ostaci prošlosti. To su pažljivo odabrane scene u okviru turističke strategije koju je UNESCO pohvalio zbog »živog očuvanja.« No kako ističe Dean MacCannell u svojoj teoriji »inscenirane autentičnosti«, najuvjerljivije izvedbe često skrivaju mehanizme koji ih omogućuju. Logika turizma pretvara identitet u izlog i transformaciju svakodnevnog života u estetski objekt. Prošlost postaje valuta.
Istok i Zapad
U tom kontekstu ovakve prostore ne promatramo samo kao arhitekturu, već kao scene. A u Wuzhenu je režija besprijekorna: lampioni vise u pažljivoj nepravilnosti, mostovi uokviruju vodu na idealan način, vožnje čamcima tempirane su prema zlatnom satu za fotografiranje. U vremenu koje oblikuju algoritamske estetike i digitalno posredovani doživljaji, osobito u kontekstu platformi poput Instagrama i TikToka, postaje očigledno da posjetitelji rijetko gledaju vlastitim očima. Umjesto toga, bivaju nenametljivo usmjereni da promatraju, fotografiraju i dijele unaprijed režirane fragmente stvarnosti. U tom smislu, »snimamo slike koje nam se sugerira da snimimo, i dijelimo verzije koje bismo trebali vidjeti« - ne zato što nas itko izravno prisiljava, već zato što vizualna logika prostora to suptilno nameće. Ova spoznaja ne samo da problematizira pojam autentičnog doživljaja, već i otkriva dublju razinu kontrole u suvremenom turizmu: onu koja se odvija pogledom.
Koračajući kroz sjenovite uličice, osjećala sam se kao da sam uvučena u priču o jednom vremenu koje više ne pripada svijetu, već sjećanju. Sve je bilo prisno, ali kao iza nekog vela - poput sna kojem razumiješ smisao, ali ti svaki pokušaj da ga prevedeš u govor klizi kroz prste.
Usporedbe između Wuzhena i Venecije često dolaze same od sebe. Oba su kanalski gradovi, vizualno očaravajući i povijesno bogati. No kao netko tko dolazi iz Dubrovnika - povijesnog suparnika Venecije - vidim jasnije razlike. Venecija je bila imperij ambicije, pomorska sila s pogledom prema svijetu. Wuzhen je, nasuprot tome, odraz konfucijanskog reda i agrarne skromnosti. On je lokalnog značaja, okrenut prema unutra.
Ipak, ono što ih povezuje jest sklonost mitologizaciji. Turisti dolaze tražeći odjeke prošlih vremena, a oba grada nude priču oblikovanu upravo za tu svrhu. U Veneciji je to propadajuća raskoš. U Wuzhenu, to je spokoj bez ometanja. Dok se Venecija bori s prekomjernim turizmom, Wuzhen posjetiteljima nudi mir koji je pažljivo režiran i doziran.
Estetski nacionalizam
Obnova Wuzhena uklapa se u širu sliku onoga što bismo mogli nazvati »estetskim nacionalizmom«. U suvremenoj Kini, baština nije samo kulturno pitanje - ona je i političko sredstvo. U okviru »kineskog sna«, gradovi poput Wuzhena postaju simboli nacionalnog ponosa i kontinuiteta - vizualni scenariji za ono što znači kineska autentičnost.
I Dubrovnik se našao u sličnoj poziciji - kao nacionalni simbol ljepote, povijesti i otpornosti. Naime, što više jedno mjesto mora predstavljati određeno značenje, tj. u ovom slučaju pozirati za druge, to ima manje prostora za stvarni život. Nered svakodnevice se briše u ime estetskog savršenstva. Baš kao što u Dubrovniku navečer, kad se kruzeri udalje, grad ponovo udahne, tako i u Wuzhenu postoje trenuci neizrežirane autentičnosti - kanal u suton, obrtnik kako uranja tkaninu u indigo boju. Možda ne toliko spontano, ali svakako stvarno.
U Wuzhenu, odgovor je jasan - kulturni menadžeri, planeri, konzervatori, turisti, uključujući i mene - ulaze u prostor koji je već uokviren. Snimamo fotografije koje smo pozvani snimiti. Dijelimo verziju koju bismo trebali vidjeti. U tom trenutku, dok sam stajala na mostu u Wuzhenu, s fotoaparatom u ruci i savršeno kadriranim prizorom pred sobom, postalo mi je jasno da nisam samo promatrač. Bila sam i sudionik - ne u autentičnom životu mjesta, već u njegovoj pažljivo kadriranoj, izrežiranoj slici. Shvatila sam da granica između gledanja i sudjelovanja više nije jasna. Taj dojam da dokumentiram stvarnost je zapravo bio dio vizualnog narativa koji mi je bio sugeriran.
Gradovi što teku kroz vrijeme
Gradovi na vodi nisu samo slikovita odredišta. Oni utjelovljuju stoljeća kineskog prilagođavanja okolišu, zajedničkog života i estetike. U svojoj biti, kineski gradovi na vodi poput Wuzhena nisu samo ostaci prošlosti - oni su odraz kulturnog ritma koji i dalje odjekuje suvremenim životom kroz turizam.
U Wuzhenu, voda ne odražava samo drvene kuće. Ona odražava želju - za očuvanjem, za sjećanjem, za identitetom definiranim slikom. A ako pažljivo pogledamo, možda ćemo vidjeti i sebe - uhvaćene između stvarnog i zamišljenog.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook X
