Sjaj u očima, tama u srcima

Prvi početci gotičke subkulture javljaju se krajem 70-ih godina, a svoj procvat ova subkultura doživljava u osamdesetim godinama 20. stoljeća. Nastala je kao revolt onih koji su bili nezadovoljni punk i new romantics scenom (nekima se nije sviđala grubost punka i težnja za anarhijom, a drugima se pak nije sviđalo to što je glazba koju su dotada slušali postajala komercijalom). Ti mladi ljudi slušaju bendove poput Bauhaus, Sisters of Mercy, Siouxsie & the Banshees, Joy Division, UK Decay, Sex Gang Children, Southern Death Cult, The Cure. Ovi bendovi su kasnije proglašeni gothic bendovima, a naziv se zadržao.

Godine 1981. otvara se goth-klub The Batcave u Londonu, a uskoro se slični klubovi počinju otvarati diljem svijeta i polako se formira goth-scena. Prvi, ili tzv. "old school goths" su se furali na tzv. "Batcave look". Muškarci su uglavnom izgledali poput Roberta Smitha (pjevača benda The Cure) sa svojom raščupanom crnom kosom i napadnom šminkom, dok su djevojke uglavnom slijedile izgled Siouxsie Sioux (iz Siouxsie & the Banshees) čija je odjeća izgledala poput s&m "fetiš" odjeće (crna/kožna/čipkasta/mrežasta odjeća i mnogo srebrnog/metalnog nakita). Šminka je bila napadna - izvučene crne linije oko očiju (najčešće podsjećajući na tradicionalnu egipatsku šminku) i crni ili tamnocrveni ruž za usne, a šminkali su se i žene i muškarci - zapisala je Anamari Pejičić u jednom svom nadahnutom osvrtu, dodavši, između ostalog, da se "gotika obično smatrala reakcijom protiv neoklasicizma i putovanjem u romantizam".

Tamno zvukovlje

U odnosu, pak, prema danima ponosa i slave s početka i iz sredine 80-ih godina prošlog stoljeća, ovodobna fascinacija ostavštinom popularno-glazbene gotike doživljava preobrazbu ne toliko u stilu i stavu koliko u masovnoj precepciji samog fenomena u kontekstu digitaliziranog i globalno umreženog 21. stoljeća. Drugim riječima, ovodobni gotičari za svoj tamni zvuk i darkersku pojavnost danas preferiraju nazive poput darkwave, coldwave, pa i vaporwave i synthwave, ako su temelji više elektronske naravi.

Primjera je puno i sa svakim danom broj aktera scene raste u svim sredinama, urbanim i ruralnim, pa imamo slučajeve da na streaming servisima kao što su Deezer, Bandcamp i Spotify svako malo osvane neki autor/izvođač prezentirajući vlastite gotičko-darkerske umotvorine prema tradicionalnom "uradi sam" (Do it yourself) principu ili uskače u vlak aktualnog nezavisnog izdavaštva, koje i dana cvate na sve strane, pa i u zabitima poput sela u američkoj saveznoj državi Indiani. Upravo odatle dolazi trenutačno možda i najveća neo-gothic pop/rock zvijezda u posljednje dvije-tri godine. Radi se o bandu Hypnagogia (ne brkati s istoimenim metalcima!), koji uz britanskog kultnog gotičara Joela Heyesa (Byronic Sex & Exile) i projekt Twice Dark Josha Kreuzmana, te američko-švedske studijske majstore Johnathan/Christian zasigurno čini ekstraklasu na recentnoj sceni "tamnog zvuka".

Elijah Durnell

Hypnagogia (prijelazno stanje iz budnosti u spavanje, definirano i kao stanje opadanja svijesti tijekom početka sna, nap. D.J.), zadivljujući projekt koji dolazi iz South Benda, grada u Indiani, koji pripada okrugu St. Joseph, predvođen višestruko talentiranim Elijahom Durnellom, donosi njihov dugo očekivani album Ritual. Ta nova zbirka pjesama ne samo što potvrđuje skladateljsku i izvođačku snagu Durnella, koji je odgovoran za pisanje, snimanje i produkciju cijelog materijala, nego i naglašava jedinstveni zvučni krajobraz koji je Hypnagogia isklesala za sebe. Miješajući elemente darkwavea i gotha, Ritual je kolekcija pjesama koje su jednako emocionalno evokativne koliko i zvučno impresivne, crpeći utjecaje iz zvukova kultnih bendova i autora kao što su Depeche Mode, The Cure i Gary Numan, piše talijanski webzine parkettchannel.it, te dodaje:

- U srcu Rituala nalazi se fascinantno istraživanje životnih rituala i dinamične naravi ljudskih odnosa. Od proganjajuće uvodne pjesme "Invocation" do mračne, atmosferične "Seance", album je zamršeno putovanje kroz doslovne i metaforične rituale koji oblikuju naše postojanje. Cijelo vrijeme Durnellova produkcija osigurava da svaka pjesma bude prožeta aurom misterija i senzualnosti.

Jedna od najdojmljivijih značajki albuma izvanredna je upotreba ritma i basa. Uzorci bubnja na ploči namjerno su rijetki, dopuštajući osjećaj prostranosti koji slušatelja uvlači dublje u svijet koji Hypnagogia stvara. Pjesme kao što su "Neon Gods" i "Mistaken Identity" guraju naprijed pulsirajući, a stabilni ritmovi stvaraju temelj za raskošne sintetske melodije i atmosferske efekte koji lebde iznad. Ritam-sekcija je suptilna ali moćna, pružajući dovoljno zamaha da održi mračnu energiju bez preopterećenja introspektivnijih trenutaka albuma.

Bas-linije su još jedan istaknuti element u Ritualu. Duboki, rezonantni i često pomalo iskrivljeni, basovi dodaju taktilnu težinu koja se savršeno slaže s ćudljivom atmosferom albuma. U "Digital Debutante" bas se pojačava i povlači na način koji odražava oseku i tijek emocionalnog intenziteta unutar teksta, a u "The Shadow Remains," prisutnost niskog tona je jeziva, pojačavajući osjećaj nelagode u pjesmi i napetosti. Ta međuigra ritam-sekcije i basa stvara fluidnost koja omogućuje albumu neprimjetan prelazak između trenutaka intenzivne tame i reflektivne smirenosti.

Sintesajzeri, zaštitni znak darkwave žanra, posebno se efektno koriste stvarajući zaprepašćujući učinak u cijelom Ritualu. Od eteričnih bljeskova u "The Ways of Old" do pulsirajućih arpeggia u "Tobacco & Lavender" Durnellovo majstorstvo stvaranja sinth-tekstura prožima album gotovo taktilnom kvalitetom. Sintesajzeri izazivaju osjećaj nostalgije, a istodobno djeluju svježe i suvremeno. Posjeduju kvalitetu iz snova koja dopunjuje tematske elemente albuma - posebice istraživanje sebe i prostora između svjetla i tame.

Ritualno iskustvo

Atmosfera Rituala možda je njegova najprivlačnija značajka. Album djeluje kao zvučni krajolik u koji se može zakoračiti, svijet u kojem svaka pjesma evocira drukčije emocionalno stanje ili scenu. "Tobacco & Lavender", vodeći singl (i videospot), savršeno sažima dvostruku narav albuma - ćudljiv, ali senzualan, introspektivan, ali hipnotičan. Pjesma, poput albuma u cjelini, djeluje kao poziv na ritualno iskustvo, ono u kojem se brišu granice između fizičkog i metafizičkog.

Prisutnost Christophera Beachyja na gitari i u pratećim vokalima dodatno obogaćuje dubinu teksture albuma. Njegovi doprinosi, iako suptilni, nude trenutke topline i kontrasta Durnellovim industrijskim elementima. Gitaristički rad u "The Firmament of the Veil" služi kao savršena folija za elektroničke slojeve, a njegovi prateći vokali dodaju zastrašujući dodir ionako eteričnoj produkciji.

Zaključno, Ritual je izvanredan album koji oslikava snagu darkwavea i gothic electro tekstura. Sposobnost Hypnagogije da spoji hipnotičke ritmove, duboke bas-linije, bogate sintetske teksture i evokativnu atmosferu čini nezaboravno iskustvo slušanja. Ovo je album koji traži da ga doživite u cijelosti, dopuštajući da se njegovi slojevi razvijaju sa svakim slušanjem. To je nevjerojatno lijep odraz rituala koji nas vežu, čineći Ritual izvanrednim izdanjem aktualne tamorokerske scene. (Preuzeto, uz neznatne prilagodbe u tekstu i opremi, s webzina parkettchannel.it)