Predstave male po formi, ali velike po kvaliteti, značaju, glumcima i redateljima

Festival se počeo održavati 1994. godine, a pokrenut je u kontekstu tadašnjeg procvata takozvanih malih scena. Prije samoga festivala, na poticaj riječkoga glumca Nenada Šegvića (nekad člana Hrvatske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka), u Rijeci je pokrenut HKD teatar koji je postavljao komornije predstave. Kao razloge toj pojavi kazališni kritičar Dalibor Foretić naveo je to što su male scene jeftinije, dok u umjetničkom smislu glumac želi obraniti egzistencijalno i sebe i svoju umjetnost - »glumac želi sam pisati i režirati, jer je u velikim kazalištima često sveden na činovnika i nezadovoljan ulogama«.

Komorno kazalište

Intenzitet događanja na malim scenama potaknuo je Nenada Šegvića i Dalibora Foretića da pokrenu Festival malih scena. Na prvom festivalu, 1994. godine, prikazano je samo nekoliko predstava hrvatskih kazališta i tada nitko nije mogao predvidjeti u što će se razviti ta u početku relativno skromna manifestacija. Ne smije se zaboraviti da je to još uvijek bilo ratno vrijeme pa se nešto ambicioznije u tom trenutku i nije moglo očekivati. No, već to »probno« izdanje pokazalo je da u Rijeci postoji interes za komornije predstave u kojima do izražaja dolazi blizak kontakt između izvođača i publike. Koncepcija zacrtana u samim počecima nije napuštana ni sljedećih godina, premda je gotovo na svakom festivalu bilo i onih predstava koje izlaze iz okvira definicije »male scene«.

Nenad Šegvić

Međunarodni festival malih scena Rijeka počeo je djelovati kao Hrvatski festival malih scena. Osnivač i prvi umjetnički voditelj bio je glumac Nenad Šegvić, a prvi izbornik kazališni kritičar Dalibor Foretić. U tom razdoblju tematski je ovaj festival bio okrenut komornom kazalištu, odnosno njegovim najboljim i najprogresivnijim ostvarenjima u institucionalnim i nezavisnim kazalištima u Hrvatskoj. Godine 1999. mjesto umjetničkog selektora preuzima kazališni kritičar Jasen Boko, a koncepcijski se to odrazilo tako što je ovaj festival postao i međunarodnim. Osim okrenutosti manjim kazališnim formama, »malim scenama«, po čemu je i dobio ime, izborom predstava naglašava se suvremeni kazališni izraz, bliskiji sraz izvođača i gledališta. Festival ima i natjecateljski i tematski karakter.

Internacionaliziranje

Prije nego što je dobio status međunarodnoga, tadašnji Hrvatski festival malih scena bio je važan utoliko što je publika na njemu samo u nekoliko dana mogla vidjeti svojevrsni presjek najkvalitetnijih naslova s domaćeg repertoara, dok se dovođenjem predstava iz inozemstva hrvatska produkcija mogla staviti i u širi kontekst. lako je po zamišljenoj koncepciji i po nazivu bio hrvatskim festivalom, riječki je HFMS zapravo od samog početka bio međunarodni, podsjeća Darko Lukić. Premda izvan konkurencije, sve do službenog internacionaliziranja, na svakom su Festivalu nastupali i inozemni umjetnici, u početku samo iz Hrvatskoj susjednih zemalja. Čak i u najskromnijim produkcijskim uvjetima prvog Festivala, 1994. godine, na njemu se pojavilo kazalište GLEJ iz Ljubljane. Izvan konkurencije zatim 1995. dolaze sarajevski Kamerni teatar 55 i još dvije predstave Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, a nakon toga, 1996., gostuje Primorsko dramsko gledališče iz Nove Gorice. Krug hrvatskog susjedstva postaje širi od država nastalih raspadom Jugoslavije godine 1997. kad gostuju susjedi Mađari s izvrsnim kazalištem »Jozsef Katona« iz Budimpešte, kao i tradicionalno zastupljene, regionalno najbliže slovenske predstave iz Maribora i Nove Gorice. Sve je to stvorilo dobre preduvjete da Festival već u zadnjoj godini prve petoljetke i službeno postane međunarodnim. Godine 1998. otvaraju ga umjetnici iz kazališne skupine The Shamans iz Budimpešte, a u natjecateljskom dijelu Festivala sudjeluju i SMG Ljubljana, Koreodramatheater iz Kölna, kao i Hrvatsko kazalište iz Pečuha.

Dalibor Foretić

Najsvjetliji trenuci

Kao najsvjetlije trenutke Festivala treba spomenuti gostovanje glasovitog moskovskog Teatra na Taganki s predstavama »Kronike« te »Marat i markiz de Sade« u režiji kazališnog velikana Jurija Ljubimova, a u Rijeci su gostovali i slavni Katona Jozsef Szinhaz, skupina Suspect Culture iz Glasgowa, Laboratory Sfumato iz Sofije, američki Dell’ arte Company i drugi. Na ovom su festivalu pored domaćih hrvatskih, gostovale kazališne družine iz inozemstva: Belgije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Češke, Italije, Latvije, Makedonije, Mađarske, Njemačke, Poljske, Rumunjske, Rusije, SAD-a, Slovenije, Srbije, Švicarske, Ujedinjenog Kraljevstva i drugih zemalja.

Takvom je koncepcijom Međunarodni festival malih scena Rijeka postao i važnim mjestom komparacije i ogledanja hrvatskog kazališta s inozemnim teatrom, pružajući istodobno uvid u aktualne tendencije u europskim, a ponekad i svjetskim kazalištima. Također, Međunarodni festival malih scena utječe i na lokalnu, riječku kazališnu scenu, pa je tako, primjerice, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca kasnije angažiralo neke od redatelja koji su imali predstave na ovom festivalu, poput Jagoša Markovića, Bojka Bogdanova i Davida Doiashvilija.

Na riječkim Malim scenama gostovao je i veliki Jurij Ljubimov - Predstava »Marat i markiz de Sade« moskovskog Teatra na Taganki, Festival malih scena 2004. godine (foto: Arhiva Novog lista)

Novi prostori

Festival malih scena učinio je iskorak i »osvajanjem« novih kazališnih prostora, pa su tako, primjerice, neke predstave izvedene u napuštenim objektima nekadašnjih tvornica u Rijeci (»Rikard Benčić«, »Rade Končar«, Tvornica papira). Glavnina predstava igra se u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, ali i u Filodrammatici i na velikoj pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca te u nekim drugim manjim prostorima.

Nakon što su umjetnički direktor Nenad Šegvić i izbornik Dalibor Foretić u prvih pet godina postavili čvrste i kvalitetne temelje tadašnjem Hrvatskom festivalu malih scena, godine 1999. mjesto izbornika preuzeo je kazališni kritičar Jasen Boko koji uobličuje njegov program sljedeće tri godine. Godina 2002. i 2003. izbor vodi književnik i dramaturg Darko Lukić, a od 2004. kazališni kritičar Hrvoje Ivanković. Od tog razdoblja se MFMS okreće podjednako i glavnoj kazališnoj struji i nekonvencionalnijim kazališnim ostvarenjima.

Hrvoje Ivanković je Međunarodni festival malih scena Rijeka slikovito opisao kao »bunt protiv sivila, rutine i kiča«, uz sljedeće pojašnjenje: »Uz Međunarodni festival malih scena u Rijeci bio sam vezan na mnoge načine, kao selektor, član žirija, kazališni kritičar, gledatelj bez zadatka. Sjećam se raznih faza njegova razvoja, otkrivanja novih prostora, obnovljenih susreta s kazalištima iz najbližeg susjedstva, večeri u kojima su, uz popriličnu ignoranciju ‘svehrvatskih’ zagrebačkih medija, na riječkim pozornicama gostovale predstave ponajboljih europskih redatelja i kazališta. No ako iz svih tih sjećanja trebam nešto posebno izdvojiti, onda su to ipak prve festivalske godine, kada se na rubovima hrvatskog glumišta rađao bunt protiv prevladavajućeg sivila, rutine i kiča našeg institucionalnog kazališta. Utjelovljen u nizu komornih i nekonvencionalnih predstava kroz koje su stvarane neke nove redateljske poetike i prvorazredni glumački teatar, bio je taj bunt tih i gotovo nesvjestan sebe sama.

Velika je, stoga, zasluga utemeljitelja Festivala malih scena Nenada Šegvića te njegova prvog izbornika, kazališnog kritičara Dalibora Foretića, što su tu pojavu uočili i dali joj zajednički kontekst, uzdigavši je do razine malog kazališnog fenomena. Renea Medvešeka, Matka Raguža, Natašu Lušetić, Laryja Zappiju, Bobu Jelčića i Natašu Rajković, kazališne autore koje je, pored ostalih, riječki festival tada prepoznao i okupio, nije povezivala zajednička poetika, no svakako ih je povezivala sklonost prema modernom, propulzivnom i istraživačkom kazališnom izrazu koji je bio u posvemašnjoj oporbi prema našoj kazališnoj tadašnjici. Okupljene na jednom mjestu njihove predstave dobile su novu naponsku snagu, a energija kojom su zračile evidentno se prenosila i na gledatelje, pa je upravo tada stvorena ona prepoznatljiva i dugo vremena održavana atmosfera okruglih stolova na kojima se poslije predstava razgovaralo i raspravljalo s autorima na način koji je za naše kazališne prilike bio posve neuobičajen. Te formativne godine riječkog festivala, bile su građenje temelja za njegovu daljnju afirmaciju, prvo u regionalnim, a potom i u europskim okvirima, pa bez ikakve dvojbe mogu reći da je sve što se kasnije događalo, uključujući i specifičnu simbiozu institucionalnog i neovisnog kazališta, bilo sazdano na konceptu i nadahnuću Nenada Šegvića i Dalibora Foretića, dvojice istinskih kazališnih poslanika i zanesenjaka.«

Bliski kontakt izvođača i publike - Predstava "Bakhe" mađarskog kazališta, "Katona Jozsef Shinhaz", na 9. Međunarodnom festivalu malih scena 2003. godine (foto: Arhiva Novog lista)

Monografija

Godine 2009., kada je objavljena i monografija »HKD teatar/Međunarodni festival malih scena Rijeka – 15 godina«, izbornik je iznova Jasen Boko. Njegova Riječ izbornika naslovljena je »Onaj koji kaže ne!«, uz objašnjenje:

»Birajući predstave za ovogodišnji, 16. Međunarodni festival malih scena, Nenad Šegvić i ja nismo se opterećivali nikakvim koncepcijama, kriteriji originalnosti i kakvoće bili su jedina bitna nit vodilja. No, kad smo poslagali predstave koje će ove godine biti prikazane u Rijeci, pokazalo se da one imaju zajedničku nit, koja se, zapravo, nastavlja na prošlogodišnju selekciju Hrvoja Ivankovića i produkcija koje ne pristaju na kazalište kao bijeg od stvarnosti. Ove su godine odnosi festivalskih predstava prema stvarnosti još zaoštreniji, riječ je u pravilu o angažiranom kazalištu koje ulazi u izravan sukob s društvenim okruženjem ili ga snažno kritizira u brehtijanskom duhu mijenjanja svijeta.«

Festival vlastite publike

Zaključujemo riječima kazališnog kritičara Bojana Munjina koji Međunarodni festival malih scena Rijeka vidi kao »festival vlastite publike«:

»Ako pogledamo ovaj festival onako iz sredine, listajući program predstava jedne od njegovih sezona, onda ćemo osjetiti strujanje one energije i senzibiliteta koji su svih tih godina uglavnom bili isti: osjetit ćemo šarm festivala koji njeguje predstave male po formi, ali velike po kvaliteti, značaju, glumcima i redateljima. Od Bobe Jelčića do Pippa Delbona, od Ivice Buljana do Jurija Ljubimova, od Hrvatske do Urala; pravi dragulji teatarske umjetnosti bili su širokogrudno iznošeni pred riječku publiku… Ta publika itekako je bila svjesna da je čitavo to vrijeme – objektivno rečeno – imala neizreciv privilegij gledati taj neponovljivi bljesak koji je dolazio iz tih malih škatulja kazališnog umijeća. I bila je na tome neizmjerno zahvalna. Kako kaže predsjednica zagrebačke kazališne filijale međunarodnog ITI centra i višegodišnja selektorica riječkih malih scena, Željka Turčinović, ‘na tom smo festivalu prvi put vidjeli bitne europske redatelje poput Schillinga, Ginkasa, Emme Dante, Viktora Bodoa, Hermanisa…u predstavama koje su bile izvor informacija, koje su mijenjale naše kazališne ukuse, zbog kojih se dolazilo na festival i s čijim programom se uspoređivalo i natjecalo.’ To je više nego bitna ocjena za festival koji je već dosta dugo upisan na kazališnu mapu Europe, dok je u nazivu on tek festival ‘malih scena’ i koji je uvijek djelovao prvorazredno, čak i onda kada neka od njegovih sezona ‘nije baš najbolje rodila’.«