Sto godina filma »Potjera za zlatom«

U sklopu programa Cannes Classics ovogodišnji Filmski festival u Cannesu prisjeća se filma »Potjera za zlatom« Charlieja Chaplina u povodu 100. godišnjice tog filmskog ostvarenja. Riječ je o jednom od najpopularnijih filmova svih vremena, tragikomediji s temom iz razdoblja zlatne groznice u Aljaski.

Pod originalnim naslovom »The Gold Rush« ovaj antologijski nijemi film snimljen je 1925. godine prema scenariju i u režiji Chaplina. Uloge u filmu ostvarili su Charlie Chaplin (Skitnica), Mack Swain (Veliki Jim McKay), Tom Murray (Larsen), Georgia Hale (Georgia), Betty Morissey (njezina prijateljica), Henry Bergman (Hank Curtis) i Malcom Waite (Jack Cameron).

Podsjetimo ukratko na radnju filma - Aljaska za zlatne groznice 1898. godine. Skitnica Charlie jedan je od brojnih neuspješnih tragača za zlatom. Veliki Jim spašava Charlieja od nasilnog Larsena te Charlie potom u baru susreće djevojku Georgiu u koju se zaljubi. Nakon što ona nije došla na novogodišnju večeru, koju je pripremio posebno za nju, Charlie se, razočaran, pridruži Jimu u traganju za zlatom. U planinama ih zatiče snježna oluja te se oni nađu izolirani... Film ima uporište u stvarnoj zlatnoj groznici.

Fortymile River je rijeka u Aljaski i na kanadskom teritoriju Yukon koja teče iz smjera istoka prema zapadu i protječe 40 milja nizvodno od tvrđave u Fort Relianceu kod bivšeg rudarskog naselja Forty Mile u Yukonu. Na tome području se u 19. stoljeću odvijala takozvana zlatna groznica u Klondikeu. Kad je u rijeci Klondike i njezinim pritocima 1896. otkriveno zlato, avanturisti sa svih strana svijeta navrli su u Aljasku. Otpočela je zlatna groznica, obilježena divljom trkom psećih zaprega po nepreglednoj bjelini.

Nekoliko romana, knjiga i pjesama inspirirano je zlatnom groznicom u Klondikeu. Pisac Jack London uključio je scene iz zlatne groznice u svoje romane i kratke priče smještene u Klondike, uključujući »Zov divljine«, roman iz 1903. o psu za vuču saonica. Njegov kolega, pjesnik Robert W. Service, stvorio je poznate pjesme o zlatnoj groznici. Kanadski povjesničar Pierre Berton odrastao je u Dawsonu gdje mu je otac bio tragač i napisao je nekoliko povijesnih knjiga o zlatnoj groznici. Zlatnu groznicu zorno je zabilježilo nekoliko ranih fotografa, na primjer Eric A. Hegg; ove oštre, crno-bijele fotografije koje prikazuju uspon na prijevoj Chilkoot ubrzo su postale popularne slike i široko su distribuirane.

U Chaplinovom filmu Skitnica putuje u Aljasku kako bi sudjelovao u potrazi za zlatom. Ljudi iz svih krajeva svijeta dolaze u negostoljubivo podneblje nadajući se kako će ondje pronaći zlato i tako se obogatiti. Ono što nalaze je, međutim, nepodnošljiva hladnoća i nedostatak hrane. Nakon što ga je zadesilo nevrijeme, završava u zabačenoj kolibi s tragačem i bjeguncem. Ipak, konačno stiže u gradić pun tragača za zlatom i odmah se daje u traganje. Nakon što je prihvatio posao nadgledanja kolibe još jednog tragača, zaljubljuje se u usamljenu djevojku iz saluna za koju pogreškom pomisli da se i ona zaljubila u njega. Ubrzo susreće tragača kojeg je upoznao ranije, a koji je zadobio amneziju pa mu Skitnica mora pomoći da pronađe svoju parcelu.

Jedna od najslavnijih scena je ona u kojoj Skitnica, koji »umire« od gladi, namjerava pojesti vlastitu čizmu; druga prikazuje trošnu kolibu kako se njiše na rubu litice, prije nego što se njezini stanari (uključujući Chaplina) uspijevaju izvući, a spomenimo i scenu u kojoj nepodnošljiva glad Skitnicu halucinantno »pretvara« u kokoš. Možda je najslavnija scena iz filma ona u kojoj Chaplin svojim imaginarnim gostima pokazuje ples dvaju komada kruha nabodenih na viljuške.

Kako u Filmskom leksikonu piše Bruno Kragić, ovo Chaplinovo remek-djelo u anketi filmskih kritičara i redatelja na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. izabrano je na 2. mjesto liste najboljih filmova svih vremena, a ujedno je i njegov najveći komercijalni uspjeh. Po ocjeni francuskog povjesničara filma J. Mitryja to je »prvo zaokruženo Chaplinovo djelo«, ujedno i takvo u kojemu se »tragikomična prespektiva nalazi više u čovjeku, nego izvan njega, više u njegovu ljudskom sklopu nego u njegovu društvenom sklopu«.

»Kroz spoj pustolovnih, patetično-melodramatičnih i komičnih značajki, Chaplin predstavlja svoju najpotpuniju vizualizaciju optimistične vjere u sretno razrješenje životnih nedaća, odnosno materijalizaciju ispunjenja snova pa junak na kraju osvaja i djevojku i zlato. Zanimljiv i kao Chaplinov odmak od suvremenog društvenog ambijenta u prirodu, film naglašava urođenost ljudskih karakteristika, umjesto njihove društvene uvjetovanosti, dok je komika prožeta melankolijom, a ne društvenom kritikom (junaku se nezgode događaju zbog njegove osjetljivosti, a ne društvenog buntovništva).

U tipičnom primjeru svojega filmskog stila – bez nijansi osvjetljenja, s dominacijom srednjih planova i totala, minimalnim pokretima kamere i podređivanjem svih vizualnih sastavnica liku i njegovu mjestu u kadru, Chaplin je vrhunski razradio dramaturške i narativne potencijale gega, posebice protagonistovih »igračkih«, pantomimičarskih prizora kao iskaza fantastičkih, pa i iracionalnih impulsa, poput igre s krušćićima, pokušaja da se oslobodi psa vezanog za svoju nogu ili pripreme ručka od cipele i vezica, a koji su stekli antologijski status«, napisao je Kragić.

Filmski redatelj i scenarist Vladimir Pogačić ističe da »Potjera za zlatom« predstavlja izvanredan spoj komičnih, romantično-sentimentalnih, pustolovnih pa i fantastičnih komponenti. »Taj film jednoglasno je ocijenjen kao najviši domet filmske umjetnosti, izazivajući opće oduševljenje kritike i publike, a o Chaplinu se od tada govori kao o geniju...«, naglasio je Pogačić.

Samom Chaplinu »Potjera« je bila njegovo najomiljenije ostvarenje, film po kojem je, kako je više puta izjavio, želio ostati zapamćen. Riječ je o oglednom primjeru Chaplinove estetike, duhovitom, zabavnom i melankoličnom filmu u kojem se veliki redatelj satirički odnosi prema pojedincu i društvu, ali istodobno iskazuje veliko povjerenje u čovjeka i njegove mogućnosti.

Pedantni Chaplin snimio je 27 puta više materijala no što je uvršteno u konačnu verziju filma, a za potrebe snimanja fascinantne uvodne scene angažirao je 2.500 statista, pravih tragača za zlatom. Klasična scena u kojoj Chaplin i Mack Swain jedu kuhanu cipelu snimana je pak tri dana, doživjevši 63 ponavljanja. Veliki hit u doba premijere, »Potjera za zlatom« je u kinima ponovo distribuirana 1943. godine, obogaćena novom glazbom i Chaplinovom zvučnom naracijom, te je bila nominirana za dva Oscara. Zanimljivo, jedna od nominacija koju je ovaj nijemi klasik zavrijedio bila je i ona za najbolji zvuk.

Lita Grey originalno je izabrana za glavnu žensku ulogu. Chaplin se oženio s Grey sredinom 1924., ali ona je u filmu zamijenjena Georgiom Hale. Iako postoje fotografije Grey u ovoj ulozi, dokumentarci kao što su »Nepoznati Chaplin« i »Chaplin Today: The Gold Rush« ne sadrže filmski materijal s njom u ulozi usamljene djevojke, što indicira da taj materijal nije sačuvan. Chaplin je pokušao snimiti većinu prizora na lokaciji pokraj Truckeeja, Kalifornija, početkom 1924. Odbacio je većinu materijala, ostavivši samo uvodnu scenu. Film je na kraju snimljen u Chaplinovu studiju u Hollywoodu.

Govoreći o snimanju filma u dokumentarnoj seriji »Nepoznati Chaplin«, Hale je otkrila kako joj je Chaplin bio idol od djetinjstva te da je posljednja scena originalne verzije, u kojoj se dvoje poljube, reflektirala stanje njihove veze u to vrijeme (Chaplinov brak s Litom Grey propao je tijekom produkcije filma).

Od kad je prvi put prikazana 1925. godine, »Potjera za zlatom« bila je hvaljena od kritike. Mordaunt Hall napisao je u New York Timesu od 17. kolovoza 1925.: »Evo komedije koja povezuje poeziju, patos, nježnost sa žestinom i neobuzdanošću. To je dragulj u Chaplinovoj filmografiji koji ima više misaonosti i originalnosti nego smiješna remek-djela kao što su ‘Mališan’ i ‘O desno rame’.«