JAČI SPOL: Društvo gura muškarce da budu heroji, a oni su samo ljudi

Svaki treći muškarac suoči se tijekom života s mentalnim problemima, ali rijetko traži psihološku pomoć. Dok su žene sklonije potražiti stručnu podršku kad se nađu u emocionalnoj krizi, muškarci češće završe na psihijatrijskom odjelu zbog problema s alkoholom, koji je za muški rod tradicionalno prihvatljiviji način suočavanja i sa životnim, i s mentalnim teškoćama.

Otvoreni razgovor o emocijama i mentalnim izazovima za muškarce je vezan uz osjećaj srama, a posjet psihologu ili psihijatru stigmatiziran kao znak slabosti. Duboko ukorijenjena društvena očekivanja tako muškarce vode u ovisnost, a nažalost i suicid. Dokazano je, naime, da ovisnost o alkoholu značajno povećava rizik od suicida.

U pogledu mentalnih problema, bioloških razlika između muškaraca i žena nema, oni su – kažu stručnjaci – isključivo psihološki, a dobrim dijelom kulturološki. U društvu koje se ne može otresti svojih duboko patrijarhalnih korijena i uloga koje namjenjuje muškarcima, oni su više izloženi stresu. Taj je stres drukčiji od onog koji doživljavaju žene, a vezan je uz natjecanje, posao, brigu za obitelj, sve ono što se u raznim kulturama od muškaraca očekuje, objašnjava prof. dr. Ante Bagarić, pročelnik Zavoda za liječenje ovisnosti pri Klinici za psihijatriju Vrapče. Muškarci, međutim, ne govore o stresu kojem su izloženi, već potiskuju emocije i liječe to na drugi način.

- To vodi jednom zamrzavanju, nerazrješenju konflikata, problema, stresova….U zapadnoj je kulturi posebno razvijeno da muškarac igra neku ulogu superheroja kome ništa nije teško, kojemu ništa ne može biti teško, koji ne treba ništa osjećati, a to su stereotipi koji su protivni normalnom dobrom mentalnom zdravlju, objašnjava.

Od malih nogu

Sve kreće od malih nogu, a odraz je patrijarhalne tradicije, u kojoj se dječake odgaja da ne plaču i da moraju »biti muško«. To je pogrešan odgoj, ukorijenjen stotinama godina, a i danas još uvijek jako prisutan, upozorava Bagarić. Posljedica je neiskazivanja osjećaja njihovo kumuliranje u sebi.

- Ta kumulacija, unutarnja intoksikacija, povezivanje puno takvih toksičnih elemenata unutar mentalnog sustava, vodi u  propadanje, mentalno oštećenje i razvoj mentalnih bolesti. Muškarci su pritom skloniji ovisnostima od žena. Oni čine najmanje dvije trećine svih ovisnika, i o alkoholu i o drogama i o kockanju, dok su žene više ovisne o sedativima. A ovisnost je najčešća mentalna bolest kojoj su muškarci izloženi više i puno ranije. Mnoge kulture tjeraju dječake da već u šestom ili osmom razredu idu piti, da se napiju, da budu za šankom i hvale se brojem popijenih pića. Da ulaze u kockarnicu, da znaju dobar klub, da budu majstori od pogađanja rezultata. Sve to kulturalno jako je izazovno za mlade muške osobe, objašnjava Bagarić.

Muškarci, dakle, svoje emocionalne probleme zbog nepovoljnih društvenih okvira rješavaju ovisnošću. Kada se kod osobe počnu nakupljati toksični elementi, ovisnost je uobičajen način da se pokuša naći neki lijek. Ako nema obiteljskog, prijateljskog ili susjedskog okruženja u kojem bi se problemi otvarali i rješavali, ovisnost postaje dobra privremena mjera koja će u početku doista pomoći da emocije postanu manje bolne. Ali ne zadugo.

- Kad se netko tko u sebi ima brojne toksične elemente napije, on više ne osjeća. Ne osjeća da je loše, da je depresivan, da je zbunjen, da je anksiozan. Ulazak u ovisnost je uvijek posljedica nagomilanih emocionalnih problema. Nažalost, privremeno olakšanje traje nekoliko sati, a nakon toga se problemi vrate, i to s kamatama. Alkohol je riješio napetost, ali 12 sati od triježnjenja osoba je još napetija. Važno je razumjeti da je to zamka, podla zamka svih ovisnih elemenata koji daju lažnu nadu o rješenju. Oni stvari rješavaju samo na nekoliko sati, a s druge strane burno guraju čovjeka da mu se i ostali kapaciteti pokvare, da i oni nestanu, tumači Bagarić.

Jednosmjerni put

Događa se to da problem umjesto da se riješi zapravo raste, sposobnosti opadaju, struktura se ruši i osoba se nakon nekoliko godina nađe na jednosmjernom putu. Ali, svjedoči psihijatar Bagarić, osoba i dalje ne primjećuje i ne priznaje da ima problem. Čak i kod somatskih bolesti, kaže, kardiolozi navode primjere ljudi koji imaju visok tlak, a ne prihvaćaju nikakvu terapiju.

- Teško je čovjeku prihvatiti da je »roba s greškom«, da ima visok tlak, dijabetes, da je depresivan, da ima bipolarni poremećaj, da je ovisnik… Vrlo je teško prihvatiti sebe, da čovjek nije u stanju nešto napraviti, da je bolestan, da je drugačiji od drugih, da je slabiji od drugih, pogotovo kad se u društvu razvila snažna stigmatizacija mentalnih bolesti pa se osobe koje imaju mentalne smetnje označavaju kao slabići, manipulatori… Takve se smatra nedovoljno čvrstima pa im se govori da samo treba problemima reći ne, ujutro se trgnuti i bit ćeš zdrav. Šalju se pseudoherojske poruke da se samo treba trgnuti, a to je otprilike kao da čovjek slomi nogu, a kažu mu da se trgne i da će prohodati, ilustrira Bagarić.

Bolesti imaju svoj tijek, svoje uzroke i svoj način liječenja, a bilo kakvo pseudoherojstvo ili podcjenjivanje mentalnih smetnji značajno otežava oporavak. I obitelj, navodi psihijatar, često gura osobu od traženja stručne pomoći, govoreći da mu ne treba psihijatar. »Kažu mu - ništa lakše nego ostaviti čašicu, pa mu se navode i primjeri – jedan je pio deset godina i nikad više ni kapi. Uvijek se gura ljude da budu heroji. U filmovima, u književnosti, snažno se razvija kultura u kojoj se traže heroji, oni koji nisu imali ništa, nisu bili nitko i ništa, a onda su odjednom našli sva rješenja. Ali ako ima slomljenu nogu, ma kakav bio heroj, čovjek ne može hodati. Važno je da prihvatimo da smo i ranjiva vrsta. To bi bilo kao da kažemo djetetu od tri godine – "osovi se na noge, ne treba ti ničija pomoć ni potpora, snaći ćeš se", objašnjava.

Uz to, prisutan je i patrijarhalni obrazac po kojem je muškarac hranitelj obitelji, koji mora osigurati egzistenciju. Ako i nije hranitelj obitelji, već se ta uloga dijeli, stavlja ga se pred dvojbu je li zaradio dovoljno za djecu, a ako susjed ima veću barku, bolju kuću, to automatski znači da je manje muškarac. U utrci za većim autom, boljom plaćom, sve se češće pojavljuju i veći mišići, koji se bildaju u teretanama, a često to pređe normalne granice, upozorava liječnik. »Vježbanje je svakako dobro, a postane nepovoljno kad je samo sebi svrha, kad se misli da se problemi mogu riješiti vježbanjem. To je, naravno, nemoguće«, ističe.

Zbog očekivanja koja se stavljaju pred muški rod, oni posežu za alkoholom, a on vodi u depresiju i suicidalnost. Očekivanja su previsoka, jer nitko ne može biti jak 24 sata dnevno, podsjeća Bagarić.

- Naše su emocije kao krivulja – čas smo jaki, pa smo slabi, pa smo slabi na nešto, nešto ne možemo, nešto ne smijemo. Emocije su svakakve, ima ih milijardu, a mi bismo htjeli dobiti neku amebu koja ništa ne osjeća, uvijek je jaka i odlično se nosi sa svim problemima. To nije realno, veli. Zato bi, dodaje, i u medijima trebalo razbijati stereotipe, kako bi ljudi shvatili da s njima nije nešto krivo, niti su oni nešto krivi ako taj dan ne mogu ustati, ako njihov susjed ima veći auto, da zbog toga nisu manje kvalitetni ljudi.

Dostupnost pomoći

Psihijatrijska je pomoć danas, nažalost, sve manje dostupna, pa se na prvi pregled čeka i mjesecima, a terapija se, umjesto na tjednoj razini, odvija na mjesečnoj. To je nedovoljno u odnosu na naše potrebe, ali je važno da koristimo resurse koje imamo, smatra Bagarić.

- Moramo se boriti da se kapaciteti povećavaju, da imamo više psihijatara, psihoterapeuta, da razvijamo puno više instrumenata. Ali je važno i imati uvijek na umu da ono što imamo koristimo i javimo se ako trebamo pomoć. Istina, možda treba čekati mjesec dana, to nekad nije dobro, ali nekad je bolje i nakon mjesec dana, nego nikad. Nekome je potreban razgovor svaki tjedan, ali bolje i jednom mjesečno, nego ništa. Trebamo iskorištavati kapacitete koji postoje, ističe.

Pokrivenost akutnom psihijatrijskom skrbi je u Hrvatskoj dobra, ali je problem s nastavkom terapije, osobito kod suicidalnih osoba, upozorava Bagarić.

- Suicidalna osoba bit će zbrinuta u početku, ali pitanje je što nakon. Psihijatri su dobro istrenirani i dosta dobro rade u toj akutnoj fazi, ali da se to ne bi ponovilo, bitan je cijeli sustav psihoterapije, socioterapije, institucija koje štite mentalno zdravlje. Donekle smo dobri, ali ima jako puno stvari koje treba drugačije organizirati. Treba uložiti puno više sredstava. Mentalno zdravlje je za ovu civilizaciju od presudne važnosti, isplatilo bi nam se da tu puno više ulažemo, poručuje.

- Mentalne su bolesti sve raširenije, raznolikije, intenzivnije, sve mlađi ljudi upadaju u velike probleme, i u tom smislu čini mi se da nas pretrčavaju. Gdje god mi kao struka i društvo pokušavamo uhvatiti korak, moj dojam je da malo nedostaje zraka, da bi u tom smislu trebala drugačija preraspodjela da ne dođe do sloma sustava. Tendencije su da broj mentalnih smetnji i poremećaja raste, pa bi trebalo pružiti snažniju potporu ljudima kojima je to potrebno. Treba nam više kapaciteta u bolnicama, domovima zdravlja, ako imamo puno mjesta gdje se može javiti, onda će se, zaključuje Bagarić, i dobar dio ljudi unatoč otporu javiti i potražiti psihološku pomoć.