IDENTITESKI PRIJEPORI: Kultura apsurda i budućnost europskog identiteta

Izraz identitet određujuća je forma kojom komuniciramo osobnu i društvenu egzistenciju, a pripisan je svemu što postoji u vanjskom naličju, svim ljudima, stvarima i pojavama te poimanjima kultura. Danas živimo u doba velikih identitetskih prijepora čije bitke supostoje u gotovo svim poljima našeg vidokruga i nema onog ljudskog prostora djelovanja u kojemu priča o njemu nije zastupljena.

Ideje nacionalnosti i oblika društveno-ekonomskih sistema te ideje nemogućnosti prihvaćanja »drugosti« u društvu, bivaju neprekidno oblikovane kroz identitetske procese koji povratno posreduju u formiranju društvene stvarnosti. Realnost kojom smo danas zaokupljeni jest izloženost autoritarnim ličnostima i sistemima koji odmiču od demokratskih načela. Svakako, identiteti se međusobno ogledaju jedan u drugome u međusobnoj komunikaciji, a ta nam komunikacija otkriva njihova naličja. U medijskom krajoliku trenutačno su zavladali identitetski klanovi kojima ideologije postaju učestale alatke za polarizaciju naroda i kreiranje radikalnih populističkih politika. Kulturni ratovi se vode svakodnevnim korištenjem »ideje podjele« u javnoj komunikaciji, odnosno izazivanjem odnosa prema onome koji je drugačiji ili prema onome tko ima drugačije mišljenje od nas.

U tijeku trenutačnog burnog perioda preslagivanja svjetskih politika, kroz medije se često raspravlja i o budućnosti identiteta Europske unije. Nakon aktualnog nametanja velikog trgovinskog rata Amerike Europi i njezinom pokušaju ostvarivanja primirja rata u Ukrajini, a istovremeno kontinuirane izloženosti ruskom političkom nasrtaju na neke od članica, Europskoj uniji nije ostavljeno puno vremena za promišljanje novih smjernica u okviru novog turbulentnog doba. Ostracizam DEI politika raznolikosti, jednakosti i uključenosti, do jučer smatranih civilizacijskim napretkom liberalnog svijeta, dodatno je polariziralo atmosferu američkog društva, ocrtanu suspregnutim humorom na dodjeli ovogodišnjeg Oscara.

Teslini Cybertruck automobili u prosvjednom otporu američkog naroda bivaju iscrtani anti-Musk grafitima i izgledaju gotovo distopijski. Rusija također nameće kulturni rat intelektualcima i neistomišljenicima te organizira putujuće glumačke družine za dizanje morala njihovim vojnicima na ukrajinskom frontu. Aleksandar Vučić u tijeku pružanja otpora prosvjedima također režira skupinu tobožnjih studenata jer oni stvarni najavljuju veliku identitetsku zamjenu njegove ere u vidu odbacivanja zastarjelih oblika društveno-političkog ponašanja.

Zabrinuti Musk

Odbacujući dotadašnji princip promišljanja identiteta, francuski filozof postmoderne Jacques Derrida u djelu »Politike prijateljstva« naglašava kako je potrebno novo razumijevanje prijateljstva kojim se onoga koji je drugačiji od nas priznaje u njegovoj autentičnoj »drugosti«, odnosno onakvoga kakav netko jest. Isključenost društvenih skupina se i događa jer se bitno razlikuju od zadanih normi. Tako Derrida modifikacijom sintagme »Mislim, dakle jesam« u »Mislim, dakle mislim drugoga« pokazuje mogućnost prijateljstva, a mišljenje »drugoga« postaje predmetom društvenih i humanističkih znanosti. Derrida aforizam »O moji prijatelji, nema prijatelja« koristi kao podlogu za propitivanje ustaljenih povijesnih shvaćanja prijateljstva u okvirima zapadne političke misli. Kritizirajući hijerarhijske i patrijarhalne koncepte temeljene na bratstvu i jačaju muške perspektive, on se zalaže da se prijateljstvo započne ogledati u inkluzivnijem obliku.

Trenutačna klima u svijetu ostavlja nas u pitanju gdje je nestao Derrida i njegova filozofija koja potiče rasprave o raznolikosti. Gdje je, da nas podsjeti kako je riječ raznolikost (eng. diversity), trenutačno u Americi izbačena iz upotrebe u javnom razgovoru, nekoć bila podloga za gledanje izvan dominantnih narativa i slušanje glasova marginaliziranih.

Donedavni naglasak na razvoju DEI politika unutar američkih poslovnih organizacija imao je za cilj stvaranje pravednijeg društva. Navedene su politike do jučer služile kao organ kontrole moći dominantnih identiteta, a na su kraju postale omražene u jednom dijelu američkog i svjetskog javnog mnijenja. Nova administracija Donalda Trumpa ih optužuje kao nemoralne programe diskriminacije te njihovo ukidanje uokviruje kao vraćanje zdravog razuma i praksi temeljenoj na zaslugama, sugerirajući da takve inicijative snižavaju radne standarde i promiču obrnutu diskriminaciju protiv bijelih ljudi. Vidljivo je da su protivnici DEI inicijativa u Americi naslonjeni uz strukture normirane muškom oligarhijskom logikom, što je iznimno neplemenito u zemlji velikih socijalnih, rodnih i rasnih razlika.

Mnogi zagovornici navedenih politika kažu da je njihovo ukidanje neustavno jer se time krše slobode govora i potkopava socijalna pravda ključna za rješavanja sustavnih nejednakosti. Također se misli da bi potkopavanje DEI programa moglo imati negativne ekonomske i društvene posljedice što u konačnici može dovesti do povećanih napetosti i podjela. Napetosti i protesti protiv ozloglašenog Odjela za vladinu učinkovitost (DOGE) i njegovih mjera za rezanje troškova već su eskalirali diljem Amerike.

Surovi i radikalni potezi Elona Muska i Donalda Trumpa izazvali su lavinu nezadovoljstva u SAD-u (Foto REUTERS)

Dok Trump i Musk tvrde da će uštedjeti milijarde dolara kroz smanjenje radne snage i otkrivanjem prijevara bivšeg vladajućeg sistema, započinje otpuštanje saveznih djelatnika, zamrzavanje financiranja zdravstvene skrbi, ukidanje Odjela za obrazovanje (ED) i ukidanje Američke agencije za međunarodni razvoj i pomoć (USAID). Surovi i radikalni potezi izazvali su lavinu nezadovoljstva u narodu, ali i među samim zaposlenicima Tesle čija je vrijednost dionica na burzama u međuvremenu strelovito pala.

Prosvjedni se bunt proširio Amerikom pa osim mirnih okupljanja protiv trenutačne vlasti te izvrsno posjećenih političkih skupova turneje Alexandrie Ocasio-Cortez i Bernieja Sandersa u borbi protiv oligarhije (eng. Fight Oligarchy Tour) supostoje i demonstracije ispred Teslinih salona uz slogane poput »Musk mora otići« (eng. Musk Must Go). Aludirajući na njegov odlazak s pozicije CEO-a Tesle i s pozicije voditelja DOGE-a, prosvjednici šalju jasnu poruku koga smatraju izravnim krivcem za trenutnu situaciju u američkom društvu.

Paralelno se razvila i devijantna kultura paljenja i demoliranja Teslinih automobila što je ostavila u čudu i samog Elona Muska koji se pita kako ljudi mogu biti toliko nasilni prema imovini Tesle, kad jedino što je on svijetu donio jest dobročinstvo i vrhunske tehnološke inovacije. U novom izdanju uplakanog poslovnog čovjeka, Musk zapravo pokušava diskreditirati pokret otpora time što opetovano potiče teorije zavjere i govori da je siguran da iza uništavanja fizičke imovine Tesle stoji njegova poslovna konkurencija. Istovremeno, istina izlazi na vidjelo i istraživanje New York Timesa pokazuje kako DOGE zapravo napuhuje iznose otkrivenih prijevara unutar sistema te ih lažno iznosi u javnost kroz objave na njihovoj službenoj web-stranci. Iznosima se navodno dodaju nule i falsificiraju iskazi, a sve kako bi bivšu vlast okarakterizirali kao nesposobnu, inertnu i korumpiranu. Ipak, na kraju dana ispada da su vlasnici velikih korporacija oni koji žive od vladinih subvencija, a uspjeli su uvjeriti jedan dio šire javnosti da je problem u siromašnima koji žive od Vladinog novca.

Vojno osnaživanje Europe

Politička situacija Njemačke i Francuske objektivno pokazuje kako je ideja prihvaćanja »drugosti« do jučer bila vodilja europskih procesa, a danas je zamijenjena idejom vojnog osnaživanja. U povodu izbornih rezultata u Njemačkoj, došlo je do svojevrsne konceptualne smjene umjerene ljevice na čelu s Olafom Scholzom i zamjene vlasti s umjerenom desnicom pod vodstvom novog kancelara Friedricha Merza. Tako uviđamo trend ponovnog prihvaćanja kulture tradicionalnih i nacionalnih vrijednosti koje su pod utjecajem niza faktora godinama u Njemačkoj padale u drugi plan, a posebice zbog potisnute šutnje zbog osjećaja krivnje za zločine u Drugom svjetskom ratu te liberalnih politika otvorenih granica.

Također, vidimo zaokret po pitanju identifikacije s povijesnim vrijednostima Francuske kao jake vojne sile. Napoleonština i kolonijalizam su istisnute iz današnje slike, ali osjećaj njihove nacionalne snage na čelu s Macronom koji niz godina vodi glavnu riječ u globalnoj politici ipak nas ostavlja pod jakim dojmom.

U današnjem medijskom prostoru često se govori o razlozima iskazivanja nepovjerenja u identitet Europske unije. Jedan od njih je i veliko nezadovoljstvo zelenim politikama koje su poslužile kao alat sprovođenja tehnoloških unapređenja procesa Četvrte industrijske revolucije, a nisu se pokazale uspješnima i pravednima u praksi.

Također, dogodio se priljev velikog broja migranata u Europu što je potaknulo probleme nasilne asimilacije bez osmišljenog plana koji bi geokulturološki različite ljude uklopilo u dominantne tokove života domicilnih zemalja. Neusklađenost zakona i subvencija spram migrantskog stanovništava sa životnom realnošću dovela je do porasta radikalnih desnih struja u čijim se redovima kriju grupacije različitih profila, pa i onih neonacističkih. Svakako, migrante se često označava kao glavnog neprijatelja i kamen spoticanja kulturološkom i socioekonomskom napretku.

Europski identitet jest konstruiran iz primarno ekonomsko-trgovinskih i vojno-obrambenih razloga te različite formacije europske zajednice postoje od sredine prošlog stoljeća u vidu Europske zajednice za ugljen i čelik od 1951. godine te Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju od 1957. godine. Europska unija kao integracijska tvorevina kojoj je za cilj imati krovne zajedničke interese koji nadilaze one trgovinske i vojne, utemeljena je u Maastrichtu 1993. Ugovorom o Europskoj uniji. Koncept izgradnje ove zajednice također supostoji kao brana od globalnih utjecaja, posebice američke popularne kulture, u najvećem dijelu nametnute preko industrije filma i glazbe. Poticanje različitosti u vidu očuvanja materijalne i nematerijalne kulturne baštine te nacionalnih vrijednosti zemalja članica i dalje je važna zadaća Europske unije.

Nažalost, europski identitet se u većoj mjeri izriče zakonima i odredbama, a u manjoj mjeri kroz razvijanje osjećaja povezanosti i međusobnog uvažavanja kao zajedničke nadkulture spram ostatka svijeta.

Sjedinjene Američke Države, za usporedbu s Europskom unijom koju čini 27 članica, imaju snažnije razvijen osjećaj zajedništva, iako ih čini 50 saveznih država koje imaju lokalu autonomiju u skladu s federalnim sustavom i prostiru se unutar većeg teritorija od onog europskog. Amerikanci dijele povijest i zajednički službeni engleski jezik, dok se španjolski u nekim državama smatra potpuno ravnopravnim. Njime se podučava u školama te govori u svakodnevnom i medijskom prostoru što Ameriku čini tvorevinom s dvije jezikom odvojene zajednice. Amerika je naseljena emigrantima koji su iznova na drugom teritoriju stvorili zajedničku kulturu, dok je Europa povijesno različito nacionalna i multijezična te kulturološki razvedena. Koncept otvorenih šengenskih granica upravo je omogućio cirkulaciju Europljana i umanjivanje nimalo bezazlenih kulturoloških blokova te povezivanja različitih interesa zemalja članica u jedan posvemašnji, ali nikada do kraja jedinstveni identitet.

Ruski utjecaj

U najvećem vrhuncu uljuljanosti Europske unije, svijet postaje turbulentno trgovinsko-političko igralište iskazivanja vojne moći totalitarnih vođa. U takvom okruženu vidljivo je da su europski lideri zaoštrili vlastite retorike i napravili veliki zaokret u vidu davanja na važnosti obrambenim sustavima zemalja članica.

Dolaskom Trumpa na vlast provodi se paradigmatski potpuno različit način vođenja politike, a promijenila se i uloga Amerike u kontekstu bivanja glavnim saveznikom Europe, u jedan oštar odnos u kojem se traži samo ekonomska recipročnost. Amerika je također jasno pokazala da više ne želi sudjelovati u različitim euroatlantskim partnerstvima koja su bila temelj sigurnosti i demokracije zapadnog svijeta. Nadalje, Trump ide u direktne pregovore s optuženim ratnim zločincem Putinom, ne osvrćući se na činjenicu da je pod sankcijama demokratskih zemalja.

Normalizacija Putina i prestanak njegove demonizacije je samo dio novog gledišta Trumpove politike u naporu oko pregovora o prestanku rata u Ukrajini. Prisjetimo se, Europu su zakrile tmurine prije tri godine kada je ruski predsjednik Vladimir Putin napao Ukrajinu, suvremenu državu i članicu UN-a radi zaštite ruske manjine i denacifikacije Ukrajine. Iako je prema Minsk 2 sporazumu imao mogućnost najbolje zaštite jedne manjine u Europskoj uniji, Putin je iz geostrateških razloga želio okupirati Ukrajinu i u Kijevu postaviti marionetsku vlast.

U Rusiji je umjetnost trenutačno instrumentalizirana u skladu s nacionalističkom politikom (Foto FaH)

Ukrajinci i Rusi, naizgled sličan narod ipak posjeduju različitu povijest, kulturu i identitetska obilježja. Ukrajina, nažalost, spada u krug zemalja koje Rusija gleda kao subordinirane, namećući im osjećaj »drugosti« i kolektivne grižnje savjesti optužujući ih da su nacionalisti, a sve dok na njezinom teritoriju provodi surovu imperijalnu agresiju. Rusija je u Ukrajini počinila najveće zločine nakon Drugog svjetskog rata u vidu ubijanja civila, silovanja žena i otimanja djece, a dodatno unutar granica Europe pokušava nametnuti političku moć preko određenih ličnosti ili stranačkih opcija.

Kolonijalna želja kojom Rusija želi proširiti svoju cjelovitost povijesnih granica sručila se na europske zemlje, a od kojih joj neke, poput Mađarske i Slovačke, daju podršku. U kontekstu trenutačno oslabljenog europskog identiteta, vidimo da postoje parastruje koje namjerno propuštaju ruski utjecaj u europske tijekove. Zadnjih deset godina Rusija ima vrlo sličan predložak u realizaciji navedenog utjecaja na zemlje članice Europske unije uspostavljanjem odnosa s politikama krajnje desnog spektra kroz iskorištavanje problemtike priljeva migranata na Zapad te kontroverza oko lijevih woke kultura.

Uz sve to Ukrajina posjeduje bogate rude i minerale koji su od velike važnosti ekonomijama Rusije i Amerike. Vođen maksimom »Amerika na prvom mijestu« (eng. America First) Trump se postavlja ispred ostatka svijeta i potpuno ruši postojeći međunarodni poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata i pada Berlinskog zida. U punini svoje novo označene »prvosti« Trump ima taj luksuz da prijeti u svim situacijama u kojima su mu dojučerašnji saveznici postali oponenti. Trgovinski kaos izazvan uvođenjem visokih carina na europske, kanadske i kineske proizvode, a sve kako bi se ponovo rekreirala američka industrija, dovodi do velikog pada na burzama američkih dionica pa neki ekonomski stručnjaci predviđaju recesijsko razdoblje u svjetskim okvirima.

Amerika upravo želi geostrateške dogovore s Rusijom, a nakon nespretno započetih pregovora s Ukrajinom, odnosno nakon incidenta sa Zelinskim i Vanceom u Bijeloj kući, Trump je otpočeo pregovore o primirju u Saudijskoj Arabiji. Prekid vatre od 30 dana bila bi pozitivna gesta da za vrijeme dogovorenog primirja Rusija nije nastavila svojom agresijom, a i pitanje je kakvi će biti uvjeti Rusije u započetim pregovorima. Naime, Rusija ne želi da članice NATO snaga ili snage država članica budu u mirovnoj misiji, dok Ukrajina u velikom nepovjerenju prema Rusiji traži strogi nadzor provedbe mogućeg mirovnog sporazuma.

Trump u svim koracima prema primirju pokazuje da su američki interesi oni koji su najvažniji, pritom zanemarujući Europu. Europska unija, uključujući i Hrvatsku, pomaže Ukrajini vojno, diplomatski i financijski, iako je mogla prije reagirati u donošenju odluka naspram ruske agresije i samog određenja prema karakteru i silini njihovog zločina.

Ukidanja mišljenja intelektualcima

Ako je dodjela Oskara prošla u okrilju latentnog straha, svejedno, bila je to zaigrana predstava naspram onoga što se događa na drugim stranama svijeta. U sukobu vladajućih struktura prema nepoželjnim mišljenjima, Rusija i Srbija provode sustavno utišavanje javnog mišljenja u krugu mladih intelektualaca.

Julie Curtis, profesor ruske književnosti s Oxforda u novinskom članku »Kako je ruska kazališna scena izbrisana Putinovim kulturnim ratom« objašnjava na koji način je opresivni režim u posljednjih deset godina ukinuo sva neovisna kazališta ruske »Nove drame«. Inovativni hipernaturalistički stil spomenutog izričaja naglašava »prirodni govor« i tematizira sumanutost ruskog režima, ušutkavanje oporbe, toleriranje korupcije i policijske brutalnosti. Ono što nas dodatno podsjeća na minula vremena propagande umjetnosti Drugog svjetskog rata jest slanje ruskih kazališnih skupina popularno zvanih Agit-brigada na frontu kako bi u okupiranim područjima Ukrajine podigle moral svojim vojnicima. Drugim riječima, u Rusiji je umjetnost trenutačno instrumentalizirana u skladu s nacionalističkom politikom.

Na sličan način, nekoliko dana prije najave najvećeg protesta studenata u modernoj povijesti Srbije, predsjednik Aleksandar Vučić također režira vlastitu Agit-brigadu podigavši šatore fiktivnih »studenta koji žele da uče« u Pionirskom parku ispred zgrade Predsjedništva Srbije. Studenti koji u višemjesečnom protestu organizirano izlaze na ulice Srbije i žrtvuju semestar studiranja blokadom i obustavom mnogih fakulteta i rektorata Sveučilišta diljem zemlje, zahtijevaju pravdu za krivičnu odgovornost radi nesreće u Novom Sadu. U ignoriraju trenutačne vlasti jer nije provela istragu, ali i vladajuće opozicije koju ne smatraju relevantnom, ovim prosvjedima nagovještaju kraj izrazito korumpiranog sustava totalitarne poetike.

Beograd je 15. ožujka doživio jedan od najvećih prosvjeda u povijesti Srbije (Foto REUTERS)

Možemo reći da su mladi u Srbiji ipak u mogućnosti izražavanja svojeg protestnog otpora, dok je u Putinovom obračunu svijet progresivnog kazališta potpuno ukinut. Rusko Ministarstvo kulture se naime lišava svih onih redatelja koji progovaraju o stanju u zemlji zabranjujući im njihovo javno djelovanje. Način na koji se obračunava s neistomišljenicima često djeluje po primjeru iz 2017. gdje se proslavljenog kazališnog i filmskog redatelja Kirilla Serebrennikova nakon njegove kritike ruske aneksije Krima 2014. i podrške LGBTQ+ zajednici optužilo za pronevjeru državnih sredstava. Nakon dvije godine kućnog zatvora proglašen je krivim, a kazna mu je ukinuta tek nakon što je platio veliku novčanu kaznu te zatim napustio Rusiju.

Nekoliko dana uoči najavljenog glavnog i najvećeg prosvjeda u Srbiji u Pionirskom parku niču šatori i Vučić javnosti predstavlja kontra protest studenata u želji da izazove empatiju u očima naroda uz napuhivanje straha od mogućeg rušenja države i »svega onoga dobroga što je za nju do sada napravljeno«. U Pionirski park smješta »žandarmeriju«, a oko parka postavlja bodljikavu žicu, kamene cigle i traktore. Bilo je otužno gledati osobe s rubova društva, ekstremne desničare i kvaziratne veterane kako statiraju za dnevnice glumeći studente.

Vodeće lice skupa bio je student treće godine medicine Miloš Pavlović, javnosti već otprije poznat po istupima na stranačkim okupljanjima Srpske napredne stranke. Mladi Vučićev glasonoša istim izričajem, kao i Trumpova mlada glasnogovornica Bijele kuće Karoline Claire Leavitt, napamet je samouvjereno u kameru recitirao naučene fraze danog mu teksta. Danima stvarana lažna slika u vodećim srpskim medijima da će studenti izazvati nerede upućivala je na opasnost izbijanja nasilja na sam dan prosvjeda.

Iako je mogućnost stradavanja mladih bila velika, poklik »Pumpaj, pumpaj« postao je izraz njihovog bunta i izdržljivosti te poligon za humor na društvenim mrežama, a prosvjedne povorke su bile obogaćene simpatičnim hepeninzima. Iako okupljeni u najvećem broju do sada, a pretpostavlja se da je na ulice izašlo više od 600.000 ljudi, skup se razišao u nezgrapnom metežu nakon što se tijekom 15 minuta tišine ilegalno oglasio zvučni top čije su frekvencije intenziteta opasnog po zdravlje izazvale pomutnju i dezorijentirale ljude. U strahu od prenošenja prave istine o navedenim događanjima, hrvatskim novinarima nije bilo dozvoljen prelazak granice i ulazak u Srbiju.