Istina je nekada bila svjetionik, a danas je tek titrajuća sjena u beskrajnom prostoru informacija

Svijet je odavno postao "društvo spektakla". No s obzirom na to da živimo i preživljavamo u svojevrsnom ovodobnom komunikacijskom kaosu, koji informacijski i dezinformacijski narativi prevladavaju posljednjih godina - pitali smo izv. prof. dr. sc. Ivanu Greguric s Odsjeka za komunikologiju/Odsjek za filozofiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu?

- U svijetu u kojem informacija nije samo sredstvo komunikacije nego i instrument moći, pitanje istine postaje ne samo epistemološko već i političko pitanje par excellence. Istina više nije neutralna kategorija, već se oblikuje kroz mreže političkih, ekonomskih i tehnoloških interesa, pri čemu se granica između činjenica i konstrukcija neprestano briše. Ako je nekada istina bila nešto što se otkrivalo, danas se ona proizvodi, filtrira i distribuira u skladu s dinamikom moći koja vlada informacijskim prostorom.

Danas se nalazimo u doba informacijske zasićenosti i dezinformacijskog kaosa. Digitalna revolucija omogućila je brz i neograničen protok informacija, no istodobno je smanjila sposobnost razlikovanja istinitog od lažnog.

Algoritmi društvenih mreža potiču emocionalni angažman, ne nužno racionalnu spoznaju, što dovodi do jačanja polarizacije i manipulacije. Informacija postaje roba čija se vrijednost mjeri u klikovima i dijeljenjima, a ne u njezinoj objektivnosti. Spektakl više nije samo televizijski ili novinski fenomen - postao je bit naše svakodnevice, gdje su političari, korporacije, pa čak i obični korisnici društvenih mreža svjesni moći narativa i vizualne reprezentacije.

Originali i kopije

Kad se spomene pojam spektakla i društva u kojem se on događa, svi odmah navode utemeljitelja Situacionističke internacionale Guy-Ernesta Deborda, francuskog teoretičara, filozofa, filmskog redatelja i kritičara. Koliko je zapravo Debord i danas aktualan, ali ne samo on nego i neki drugi (Jean Baudrillard, recimo) na koje se možemo referirati?

- Fenomen ''društva spektakla'', kako ga je formulirao Guy Debord, danas je dosegnuo svoj vrhunac. Medijske slike i narativi više ne funkcioniraju kao pasivni prijenosnici stvarnosti, već kao aktivni tvorci javne percepcije. U tom procesu granica između istine i fikcije postaje sve tanja. Kako u takvom svijetu razlikovati stvarno od iluzornog? Postoji li uopće mogućnost izvanjskog, neovisnog uvida u istinu kada je svaka informacija potencijalno osmišljena s namjerom oblikovanja određenog diskursa? Ako se istina danas ne otkriva, već konstruira, onda se postavlja temeljno pitanje: može li se istina uopće odvojiti od interesa?

Ako prihvatimo misao da je istina nekada bila svjetionik, a danas tek titrajuća sjena u beskrajnom prostoru informacija, tada se suočavamo s paradoksom modernog doba: više znanja ne znači nužno više razumijevanja. Informacijski kaos u kojem živimo podsjeća na Platonovu pećinu - ali sada nismo samo zarobljenici sjenki već i njihovi tvorci. Algoritmi ne određuju samo što ćemo vidjeti, već i kako ćemo misliti. Ako smo, kako Baudrillard sugerira, uronjeni u hiperstvarnost, gdje simulakrum postaje stvarniji od stvarnosti, tada je pitanje ne kako pronaći istinu, već kako osvijestiti vlastitu ulogu u njezinu iskrivljavanju.

Jedna od često spominjanih fraza svakako je i ona koja glasi da je sve "stvar percepcije". Može li se i u kojoj mjeri na takav način tretirati i komunikacija kakva nam se prezentira kroz medije? Drugim riječima, u kojoj mjeri mediji oblikuju stvarnost u kojoj se nalazimo i s kakvom smo svakog dana u kontaktu?

- Već su sofisti u antičkoj Grčkoj zastupali stajalište da istina nije univerzalna i nepromjenjiva, već ovisi o moći argumentacije i sposobnosti uvjeravanja. Slično tome, postmoderna filozofija pokazala je da se istina uvijek proizvodi unutar diskurzivnih odnosa moći. Mediji ne samo da prenose informacije - oni aktivno oblikuju našu percepciju svijeta.

Ako kažemo da je sve "stvar percepcije", moramo se zapitati: čija percepcija? Percepcija nikada nije neutralna; ona je uvijek uvjetovana jezikom, kontekstom, moći i ideologijom. Mediji su posrednici između nas i svijeta, ali nisu prozori kroz koje neometano promatramo stvarnost - oni su leće koje filtriraju, selektiraju i preoblikuju ono što nazivamo stvarnim.

Baudrillardova teorija simulakruma i hiperstvarnosti upozorava na to da više ne razlikujemo original od kopije; medijska reprezentacija ne odražava stvarnost, već proizvodi novu "stvarnost" koja se doima autentičnijom od same stvarnosti. Kada mediji ponavljaju određeni narativ, on ne postaje samo uvjerljiv, on postaje neupitan, dio kolektivne percepcije.

U tom smislu pitanje nije samo koliko mediji oblikuju stvarnost već možemo li uopće pristupiti stvarnosti izvan medijskog posredovanja. Ako se istina gradi unutar diskursa moći, kao što su tvrdili Foucault i Derrida, tada istina nije nešto što otkrivamo, već nešto što se konstruira. I ako je sve "stvar percepcije", možda je jedini izlaz stalna dekonstrukcija - kritičko preispitivanje onoga što nam se servira kao neupitno.

Uzimajući u obzir širi i dublji kontekst, stoji li teza da je globalizam u komunikacijskom smislu otvorio vrata za istinu, ali i za manipulaciju, laži i obmane? Živimo li danas u Trumpovu showu, kao sveprisutnoj odrednici sadašnjeg društva spektakla, napose političkog, ali i svakog drugog?

- Globalizacija je donijela paradoks - s jedne strane omogućila je neviđenu dostupnost informacija, a s druge strane stvorila uvjete za masovnu manipulaciju. Ako su nekada informacijski tokovi bili centralizirani, danas su fragmentirani i disperzirani, što daje prostor za propagandu i kontrolu percepcije preko digitalnih platformi.

U "Trumpovu showu" istina je fleksibilna kategorija, a uspješnost komunikacije ne mjeri se vjerodostojnošću, već angažmanom publike. Njegov način komunikacije - kroz Twitter objave, izravne sukobe s medijima i jednostavne slogane - pokazao je kako politika postaje performans. To je simptom vremena u kojem emocija i spektakl zamjenjuju argumente i istinu.

Globalno gledano, politički spektakl postaje sveprisutni obrazac - od populističkih lidera do medijski kreiranih skandala, javni diskurs više ne oscilira oko racionalnih argumenata i činjenica, već postaje borilište za viralni sadržaj i emocionalnu reakciju. Na taj način istina je sve podložnija manipulaciji, a politički prostor sve više podsjeća na reality show gdje se vrijednosti, ideologije i činjenice zamjenjuju viralnim narativima koji najbolje rezoniraju s masama.

Izazovi budućnosti

Ako je suditi prema svemu što se događa posljednjih godina, svijet se ubrzano mijenja i mnogi upozoravaju kako dio zasluga za te promjene pripada i Donaldu Trumpu, barem što se politike tiče. Kad sve uzmemo u obzir, ne samo Trumpa, naravno, logičnim mi se čini postaviti pitanje kakva je budućnost medijske komunikacije, uključujući i one novinarske/novina, portala?

- Budućnost medijske komunikacije, uključujući novinarstvo, novine, portale i druge oblike medija bit će oblikovana brzim tehnološkim napretkom i društvenim promjenama koje će oblikovati način na koji konzumiramo i interpretiramo informacije.

Neki od izazova koji nas očekuju su daljnja fragmentacija medijskog prostora jer tradicionalni mediji gube monopol, dok individualni kreatori sadržaja (blogeri, influenceri, podcasteri) postaju ključni informacijski akteri. Nužna je povećana regulacija digitalnih platformi kako bi se suzbilo širenje dezinformacija kroz zakonske mjere, kao i jačanje algoritamske kontrole informacija. Personalizirani sadržaj postaje dominantan, što može dodatno pogoršati problem informacijskih balona.

Talijanski dnevnik Il Foglio nedavno je objavio prvo izdanje novina na svijetu u cijelosti generirano umjetnom inteligencijom. Jedno od osnovnih pitanja u ovom kontekstu je kakvu vrstu istine umjetna inteligencija može proizvesti.

Novinarstvo se tradicionalno temelji na konceptu "vjerodostojnosti" - sposobnosti novinara da objektivno izvještava o stvarnim događajima. AI sustavi mogu obrađivati podatke i generirati tekstove temeljem tih podataka, ali nemaju sposobnost razumijevanja konteksta ili nužnosti ljudskog prosuđivanja. AI ne može "doživjeti" događaje niti razumjeti njihove dubinske, emocionalne ili kulturne implikacije. Stoga se nameće pitanje - može li sadržaj koji generira AI biti istinit u moralnom ili etičkom smislu, ako je potpuno lišen ljudske subjektivnosti i etičkog nadzora.

Jedini je izlaz iz ovog informacijskog kaosa u jačanju kritičkog mišljenja i obrazovanja o medijskoj pismenosti. Zaključno, budućnost ovisi o sposobnosti društva da se odupre dezinformacijama i razvije otpornost prema manipulaciji. To nije samo tehnološki izazov već i filozofski - pitanje nije samo kako konzumirati informacije, već i kako konstruirati istinu u svijetu gdje ona više nije samorazumljiva.