Ljudi koji su jaki na riječima mogu posjedovati veliku moć

Da prokomentira početak jesenskog zasjedanja Hrvatskog sabora, komunikacijsku razinu rasprava i sučeljavanja, zamolili smo Mariju Margaretu Kliku, direktoricu agencije KIND PR i komunikacijsku savjetnicu.

- Vjerujem da drugi ne dijele moj entuzijazam, ali ja se jako veselim vidjeti što nam novo zasjedanje donosi. Mislim da bi rasprave mogle biti jako burne, jer je vanjskopolitička situacija užarena, a kako su i podjele u Hrvatskoj i više nego aktualne, očekujem zanimljive rasprave. Jedino što nas sve s vremenom te rasprave iscrpe, kad vidimo da se uvijek vrtimo oko istih tema. Iako se tako možda ne doima, naši su parlamentarci puno blaži nego u nekim drugim državama, gdje su česti fizički sukobi zastupnika, gdje i sam narod "radi reda".

Gledajući u širem i dubljem kontekstu, je li i u kojoj mjeri moguća "svrhovita komunikacija o politici", kako ju je definirao Brian McNair, autor glasovite knjige "Uvod u političku komunikaciju"? Ne samo kod nas nego i općenito uzevši...

- Iako Brian McNair u knjizi "Uvod u političku komunikaciju" definira političku komunikaciju kao svrhovitu i strateški vođenu - dakle, komunikaciju koja uvijek ima jasno određen cilj - u praksi se često pokazuje da je takav ideal teško dostižan. Razlog tome je što politički akteri, koji bi trebali biti zaštitnici vlastitih ideala i stavova, u sukobu s neistomišljenicima često reagiraju vođeni strastima. Upravo ta emocionalna uključenost dovodi do toga da komunikacija skrene s puta svrhovitosti i postane reaktivna, usmjerena na nadmetanje, a ne na ostvarivanje jasno definiranog cilja.

Koliko je zapravo svaka strategija komunikacije, napose u politici, a s njom i retorički stil, ujedno i svojevrsna strategija manipulacije? I kako se u to uklapa populizam? Može li se Trumpa u tom smislu uzeti za primjer?

- U tom kontekstu tako je od postanka svijeta, ljudi koji su jaki na riječima mogu posjedovati veliku moć, pogledajte samo kroz povijest kako su neki državnici uspijevali podići velike mase na noge.

Trump je stvarno specifičan političar - on svaki dan baca što više izjava samo da bude što prisutniji u medijskom prostoru i zasad mu uspijeva, ne znam jesam li, otkad je počeo njegov novi mandat, otvorila stranicu nekog portala da nisam vidjela minimalno dvije vijesti vezane uz njega. 

Aristotel je kazao da se u političkom govorništvu ili na nešto potiče ili od nečega odvraća... Stoji li ta njegova teza i danas, potvrđuje li se u praksi i u ovom našem vremenu?

- Ta teza i danas stoji jer politički govori i kampanje i dalje imaju upravo tu funkciju - mobilizirati podršku, motivirati građane da nešto učine ili ih odvratiti od podrške protivnicima. Iako su se komunikacijski kanali promijenili, od antičkih govornica do medija i društvenih mreža, logika političkog govorništva ostala je ista.

U nizu smo navrata uspoređivali retoriku predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Uzimajući u obzir sve što smo do sada slušali, uključujući i najnovija prepucavanja oko Izraela i Palestine, koje su temeljne komunikacijske odrednice koje "krase" ta naša dva najistaknutija političara? Imaju li nešto zajedničko ili su im retorike totalno različite? I koliko to pomaže ili odmaže percepciji politike općenito?

- Milanović je odmah po dobivanju prvog mandata najavio da se očekuje tvrda kohabitacija s Plenkovićem - što je obećao, to smo i dobili. Oni su jednostavno ljudi s dva različita politička spektra, a predsjednik je u takvoj poziciji da i nema puno prostora nego da se javno suprotstavlja nekim odlukama jer na puno toga teško može zapravo utjecati.

Što se percepcije tiče, ljudi se kod nas ionako uvijek dijele na lijeve i desne, ustaše i partizane, tako da i u ovom slučaju imamo one koji se većinom uvijek slažu s Milanovićem i one koji idu uz Plenkovića. Bez obzira na sve to, imam osjećaj da bi se, kada bi došlo do prave ugroze, njih dvojica ipak složila i radila u interesu zaštite naroda.