Bez informiranih građana društvo gubi kvalificiranost za življenje demokracije

U globalno umreženom i digitaliziranom svijetu, senzacionalistička medijska prezentacija stvarnosti u kojoj su uključeni različiti aspekti života uključujući i politiku, dominantna je više nego ikada. U širem komunikacijskom smislu takva medijski posredovana stvarnost jasno govori o društvu u cjelini i velikim dijelom zagađuje medijski prostor. Iz takve perspektive, "privlačenja pažnje" i ograničenog vremena za informiranje, politika, političke teme, teme od javnog interesa jako loše prolaze jer su to sadržaji koje (prema istraživanjima Reutersa) ljudi izbjegavaju u sve većem broju, poglavito u Europi, jer im "narušavaju raspoloženje". Upravo zbog toga političari su, načelno govoreći, u još gorem položaju pa moraju raditi "viralne" stvari - "vikati", napadati i slično da bi dobili pažnju dok su konsenzus i deliberacija zaboravljeni pojmovi ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Mediji biraju upravo viralne sadržaje za svoje čitatelje jer druge publika neće čitati, samim time i njima se smanjuje publika, ali i zarada - zapisao je Ante Gavranović u svom prilogu "Senzacionalizam i polarizacija medija" (epoha.com.hr).

“Senzacionalizam, komercijalizacija i politizacija su trendovi koji ugrožavaju samu bit novinarstva. Ljudima treba čista informacija i obrazovani novinari koji će publikama pomoći da shvate trenutak u kojem žive. Međutim, ako je informacija zapakirana nepotrebnom senzacijom ona ne samo da gubi smisao, nego dobiva posve novi. Katkada su pojave i događaji sasvim jednostavni i takvima ih treba prikazati, i - ako treba što dodati, onda su to samo činjenice. Želja novinara da ide nekoliko koraka dalje u vezi događaja, zato što se televizijski novinari moraju javljati svaki sat s nečim novim, dovodi do apsurda i potpune nevjerodostojnosti. To je zamorno za gledatelje i slušatelje", smatra profesorica dr. sc. Gordana Vilović.

O temi senzacionalizma, spektakularizacije, medijskoj komunikaciji i percepcije takve stvarnosti, između ostalog, razgovarali smo s prof. dr. sc. Viktorijom Car, redovitom profesoricom i voditeljicom samostalnog studija Komunikacija i mediji Sveučilišta u Splitu.

- Nekada su i spektakli bili skromniji, vatromet je bio dovoljan da bi privukao pažnju. Danas se produkcijska raskoš razmeće spektakularnim nizom kakav smo primjerice imali priliku gledati na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Parizu prošle godine - kaže prof. Car, te dodaje:

Ako Donald Trump želi biti siguran da će biti dovoljno spektakularan da izazove globalnu pažnju, mora obećati da će čovjek hodati po Marsu ili da će SAD anektirati Grenland. U nedostatku takvog spektakla, senzacionalno se nameće kao važno, kao nešto što ne smijemo propustiti. Čak i kada smo svjesni da se radi uglavnom o spektakularno trivijalnim stvarima, mamilice nas opet iznova zavedu i navedu da kliknemo na naslov ili link.

I upravo ta trivijalnost, mnoštvo nevažnih i često nevjerodostojnih informacija na društvenim mrežama i platformama postale su naše "novo normalno", kaže se da živimo u vremenu informacijske krize. U eri gdje su influenceri preuzeli ulogu kreatora mišljenja (opinion makers) osobno iskustvo postalo je važnije od znanja i činjenica.

Profesorica Lisbeth van Zoonen naziva taj fenomen Ja-pistemologijom (I-pistemology) gdje JA i moje osobno iskustvo - postaju mjerilo vrijednosti. U takvom društvu u kojem se "kult amatera", kako glasi i naslov knjige Andrewa Keena, nametnuo kao onaj koji dominantno kreira sadržaj koji će zaokupiti tuđu pažnju, znanje i kritičko vrednovanje prepoznaje se tek u tragovima.

Mediji su prepuni skandala, prijevara, ljubavnih afera, života bogatih i slavnih, društvenih konstrukata ljepote, sreće i uspjeha, teorija zavjera ili urota… Građanima se nameće izbor pozicije onih "ugroženih", ali "ispravnih" ili pak "nesretnih žrtava", dok ovi drugi ostaju "neispravni negativci" ili oni koji su "nedostižno sretni". Taj dominantni diskurs u medijima pripovijeda se narativima straha, prijetnje, nepravde, ugroženosti, žrtve… a često rezultira anksioznošću, depresijom, apatijom ili pak ogorčenošću, cinizmom pa nekad i agresijom i destrukcijom.

O percepciji...

- Naša percepcija značajno je uvjetovana našim znanjem ili neznanjem, prethodnim iskustvom ili neiskustvom. Znate kako se kaže - najveću štetu u društvu čine oni koji ne znaju da ne znaju, takvi su i glasni i nametljivi i razmeću svoje neznanje bez ikakvog ustručavanja ili srama - to su oni kraljevi i kraljice koji ne vide da su goli.

Percepcija većine nameće se kao pravilo, a kakav je kognitivni kapacitet te većine? Vrlo je siromašan. Mediji prenose onaj dio života oko nas koji zanima upravo takvu većinu, a takva većina zanima medije jer im upravo ona svojim klikovima donosi zaradu. I to je taj začarani krug iz kojeg se društvo ne može izvući bez sustavnih javnih politika obrazovanja, znanosti, kulture i medija koji će zajednički poticati razvoj znanja i kritičkog mišljenja.

O manipulaciji...

- Pojavom interneta mnogi su smatrali kako će on demokratizirati društvo jer će učiniti dostupne informacije i znanje mnogo većem broju ljudi nego li je ono bilo dostupno u predinternetsko doba. Ali komunikacijska dimenzija interneta koja je umrežila društvo, omogućila je građanima da objavljuju štogod im padne na pamet.

I tako se dogodilo da na internetu uz korisne i odlične sadržaje postoji još više onih netočnih, nevjerodostojnih, izmišljenih, namjerno manipulativnih, a prosječni građanin nije naoružan kritičkim mišljenjem koje mu može pomoći detektirati netočno, nevjerodostojne izvore informacija, montirani sadržaj ili sve češće generiran uz pomoć umjetne inteligencije. Naivni građani poput najvrjednijih mrava dijele takav sadržaj dalje, čine ga viralnim, uznemiruju se zbog njega, ali ga i dalje dijele i potpuno nesvjesno pomažu širiti iskonstruiranu sliku života u kojem živimo. I tako se susret Trumpa i Zelenskog svede na rasprave o tome je li Zelenski došao prikladno odjeven. Fokus građana preusmjerava se s bitnog na nebitno, a građani se uvijek iznova ukrcaju u takvu manipulaciju i pristaju biti dio nje.

O (ne)povjerenju...

- Zbunjeni građani koji su izgubili povjerenje u medije, zatvaraju se u balončiće u kojima su izabrali samo točno određenu vrstu sadržaja i takav im sadržaj algoritmi iznova i nude. Kaže se da građani u komunikacijskom aspektu žive u eho-komorama, u virtualnom prostoru u kojem iznova odjekuje samo jeka onoga što im se sviđa, ono što su lajkali. Problem je što se društvo u kojem nestaje široko opće znanje i široka opća kultura, a postoje usko fragmentirane publike - polarizira i olakšan je put radikalizaciji jer je s takvim malim i zatvorenim publikama lako manipulirati.

O budućnosti...

- Krajnje je vrijeme da države u svojim medijskim politikama ponovno prepoznaju novinarsku struku kao jedinu profesiju zaduženu za provjeru informacija i odgovorno izvještavanje građana o svemu bitnome. Bez informiranih građana društvo gubi svoju kvalificiranost za življenje demokracije. Demokracija neprosvijećenih - zvuči zastrašujuće!

Novinarske redakcije prepune su amatera koji su spremni za minimalac kopirati i uz pomoć umjetne inteligencije generirati desetak članaka dnevno pazeći da su u naslovima korištene mamilice - senzacionalne ključne riječi koje će natjerati veliki broj građana da kliknu. Koja je svrha takvih portala? Na kraju je jedina svrha da dovoljan broj građana vidi reklamu i odluči svoj novac potrošiti na proizvode i usluge koji mu se nameću.

Ideje potrošačkog društva pregazile su ideje društva znanja. Borba za društvo koje neće biti banalno i apatično mora se voditi kako na frontu za kvalitetno obrazovanje tako i na frontu za kvalitetno informiranje i te dvije struke trebaju biti prestižne u smislu da samo oni najizvrsniji budu izabrani postati novinari i urednici, učitelji i profesori. Nekada je i bilo tako, zar ne?