Suicid je čin pojedinca, ali i problem koji se tiče čitavoga društva

Stopom suicida Hrvatska se svrstala među vodećih pet država Europske unije. Na prvom je mjestu Slovenija, a zatim Litva, Mađarska, Belgija i Hrvatska. Mediteranske zemlje poput Italije, Malte, Grčke, Cipra, u samom su dnu po stopi samoubojstava koja je tamo čak trostruko niža nego u našoj zemlji. Dok je prosjek EU-a 10,4 suicida na 100.000 stanovnika, kod nas je ta stopa 14,06 na 100.000, u Sloveniji 19,81 na 100.000, a na Cipru 2,68.

Iako se zadnjih godina govori o porastu mentalnih teškoća, pojavnost suicida kao moguće posljedice depresije ili nekih drugih stanja zapravo je u Hrvatskoj već neko vrijeme u padu. Činjenica da tog krajnjeg čina pojedinca ipak ima mnogo u odnosu na ostatak Europe zvoni na upozorenje i poziva nadležne da se ovim problemom ozbiljno pozabave. Stručnjaci tvrde da je prostora mnogo, a postoje i pozitivni modeli iz drugih zemalja koje bi Hrvatska mogla primijeniti da u budućnosti spasi ljudske živote izgubljene suicidom. Svako samoubojstvo je nemjerljiva tragedija sama za sebe i u sebi. Ne samo jer je izgubljen ljudski život, nego i jer duboko pogađa i sve bližnje, a i širu zajednicu. K tome, stopa samoubojstava koju bilježimo predstavlja tek vrh sante leda jer na svako izvršeno samoubojstvo, i kod nas i drugdje, dolazi i do 20 pokušaja.

Odlučujući faktori

- Istina je kako smo stopom samoubojstava među »vodećim« zemljama Europske unije, no također je važno napomenuti i kako je ta stopa u Hrvatskoj, kao i ukupan broj samoubojstava, unazad gotovo dvadesetak godina u stalnom padu. Taj je pad, doduše, manje izražen nego u većini drugih zemalja Europske unije, što ukazuje na činjenicu kako stvari idu na bolje, ali ne možda onako kako bismo željeli, ističe psihijatar doc. dr. Marko Ćurković, pomoćnik ravnateljice za kvalitetu Psihijatrijske klinike Vrapče.

Doc. dr. Marko Ćurković (Foto Davor KOVAČEVIĆ)

U Hrvatskoj je u 2023. godini zabilježeno 546 slučajeva samoubojstava. Na takav se čin najčešće odlučuju stariji od 65 godina, no prisutan je i u mlađim dobnim skupinama. Blizina Mediterana tu očito igra određenu ulogu, jer županije primorskog dijela Hrvatske bilježe niže stope samoubojstava od kontinenta.

Razlozi za visoke brojke koje bilježimo su složeni, vele stručnjaci, a u podlozi suicidalnosti složeni su uzroci. Suicidalnost ima čitav niz isprepletenih, udaljenih, i manje ili više odlučujućih faktora koji mu vode.

- Obično ih dijelimo na one koji nekoga predodređuju za suicidalnost, one koji ga na to neposrednije potiču i one koji suicidalnost podržavaju. Na sličan način možemo podijeliti i čimbenike koji osobe štite od suicidalnosti, objašnjava Ćurković. Na neke od ovih čimbenika je lakše, a na neke nešto teže utjecati. Suicidalnost, na primjer, mogu poticati dostupnost vatrenog oružja, dostupnost i konzumacija sredstava ovisnosti ili doživljaj nedostatka podrške okoline. I dostupnost pomoći je jedan od ključnih zaštitnih čimbenika, ali pritom je važnije kako je osoba doživljava nego koliko je realno takva pomoć dostupna. Naime, stigma povezana s psihičkih smetnjama i s traženjem pomoći u Hrvatskoj je i dalje prilično velika.

- Teško je točno uprijeti prstom i izdvojiti jasne razloge zbog kojih imamo takvu stopu suicida. Ulogu ovdje mogu imati i neki drugi čimbenici, poput razmjerno većeg udjela starijeg stanovništva. Mladi se iseljavaju, a to starije ostavlja bez primjerene podrške. Siromaštvo, usamljenost i određeni kulturni obrasci također mogu doprinositi ovim brojkama, ističe Ćurković.

- Kao što je Vlado Gotovac jednom otprilike rekao: najopasniji su ljudi kojima je sve jasno i koji na tu jednostavnost svode svijet, te ga prema tome uređuju. Takvi onda obično nude i neka jednostavna razrješenja složenih izazova, a što onda, neminovno dovodi do neželjenih posljedica, zaključuje.

Bez obzira kakvi bili uzroci koji vode suicidu, oni su po riječima ovog psihijatra u značajno većoj mjeri javni, zajednički i sustavni, a ne, kako se to često misli, osobni, pojedinačni i slučajni. Drugim riječima, više su odraz načina na koji neko društvo uređuje suživot svojih građana, nego samih pojedinaca i njihovih problema. Samim time, upozorava, jedino ispravno shvaćanje i pristup suicidalnosti jest onaj koji zahtijeva sustavan rad svih dionika skrbi za psihičko zdravlje, no isto tako, i cjelokupnog društva.

- Doista, samoubojstva je moguće spriječiti, a u tome svi imamo neku svoju ulogu. Djela svih nas, bez obzira koliko ona mala ili velika bila, mogu pružiti nadu drugima, a posebice onima u potrebi, ističe.

Izvanbolnička skrb

U Klinici za psihijatriju Vrapče ne bilježe značajniji porast osoba s depresivnim poremećajima, iako se doduše njima u zadnjih pet godina više bavi izvanbolnička skrb, što olakšava dostupnost stručne pomoći i osigurava bolje ishode liječenja. No, važno je, kaže Ćurković, razlikovati depresivnost, ili stanovito loše osjećanje, od kliničke depresije koja predstavlja jasno određen psihički poremećaj i zahtjeva stručnu pomoć. U svakom slučaju, osobi koja pati potrebna je podrška i nitko tko pati ne bi trebao biti prepušten sam sebi, ali ne treba, ističe, patologizirati baš svako stanje i našu svakodnevnicu.

- Bitan dio suicidalnosti proizlazi iz psihičkih smetnji, i tu svakako treba izdvojiti depresiju, iako ne samo nju jer suicidalnost nije vezana za dijagnozu. Tim osobama moramo osigurati pravodobno i primjereno liječenje. I tu određenu ulogu ima zajednica i bližnji, jer takve osobe nekada treba i potaknuti na to da zatraže pomoć, podržati u samom liječenju, olakšati im teret nekih drugih životnih zahtjeva, ističe.

Osobe koje se nalaze u takvim stanjima često se osjećaju usamljeno, neshvaćeno i bespomoćno, a prvi i najvažniji korak koji svatko može učiniti jest biti prisutan i podržavajuć te ne osuđivati.

- Ponekad je dovoljno biti uz osobu, slušati je bez prekidanja ili pokušaja da se odmah sve »popravi«, pokazati joj kako nam je stalo. Osim toga, nekada je potrebno i potaknuti i pomoći im da podjele i izraze svoje misli, osjećaje i brige, objašnjava psihijatar Ćurković. Pri tome je važno, dodaje, da se ne nastoji umanjiti tuđe brige, nego iskazati suosjećanje. Nekada je takve osobe potrebno potaknuti da potraže stručnu pomoć, a ako treba i ponuditi svoju pratnju i time olakšati te »prve korake«, koji mogu biti praćeni raznim bojaznima.

S druge strane, bez obzira koliko bili ključni za prvi korak, članovi obitelji ili prijatelji takve osobe niti mogu niti trebaju sve sami nositi, jer su i depresija i suicidalnost ozbiljna stanja koja zahtijevaju stručnu pomoć. Često i praktična pomoć, poput odlaska u trgovinu, spremanja obroka, može u takvim situacijama biti dragocjena.

Iz Udruge Životna linija već dugo pozivaju na bolji sustav prevencije suicida, uvođenje više telefonskih linija koje će biti dostupne 24/7, osiguravanje dostupne i besplatne psihoterapije za sve.

- Stalno dostupne telefonske linije pomoći su važan, ali samo jedan dio šireg pristupa. Prevencija suicida zahtjeva cjelovit pristup, od promicanja i poticanja psihičkog zdravlja, preko ranog otkrivanja znakova i smetnji, do samog liječenja te podrške u oporavku, to jest punom uključenju u život zajednice. Prostora za napredak ima, a žarište treba biti na sveobuhvatnim, sustavnim preventivnim mjerama, jer upravo one donose najbolje dugoročne ishode. To znači primjerena ulaganja u odgovarajuće ljude i potrebna sredstva, a uključuje, primjerice, obrazovanje o psihičkom zdravlju, poticanje destigmatizacije, veću i lakšu dostupnost različitih oblika pomoći, navodi Ćurković.

Mogli bismo u tome dodatno napredovati, dodaje, kad bi se uspostavio institucionalni okvir koji objedinjuje i usmjerava sve dosadašnje napore u tom pogledu, jer su to uspješno provele, u okviru svojih nacionalnih strategija, druge zemlje s nižim stopama samoubojstava.

Nepredvidive okolnosti

Neke države tako imaju preventivne programe za ciljane ranjive skupine, primjerice za Aboridžine u Australiji, gdje se prevencija usmjerila prema školama, edukaciji o mentalnom zdravlju. Djecu se u okviru toga uči kako prepoznati da je netko loše, koje su metode kojima mu može pomoći. Neke su države provele pristup koji bi se mogao primijeniti i u Hrvatskoj, da hitnjaci, dispečeri poziva, liječnici primarne i školske medicine, budu dobro educirani da mogu prepoznati suicidalnost, takve osobe motivirati za tretman, i da imaju izravne linije upućivanja, ističe ovaj psihijatar. Važno je, dodaje, ojačati primarnu psihijatriju, da takve usluge budu što dostupnije ljudima, bez formalnosti koje će ih odvratiti od traženja pomoći, kao što su, na primjer, uputnice.

Nedavno je zabilježen slučaj pacijentice otpuštene iz jedne psihijatrijske klinike koja je ubrzo počinila suicid. Nakon tog događaja otvorila su se pitanja može li se takve osobe doista izliječiti, odnosno može li se suicidalne osobe hospitalizirati toliko dugo dok se ne odvrate od suicidalnih namjera.

- Nažalost, događaju se i slučajevi da osobe koje su uključene u liječenje, pa čak i bolničko, počine samoubojstvo. Koliko god se trudili i sposobni bili, postoje okolnosti koje ne možemo predvidjeti niti spriječiti. To nije nešto svojstveno samo psihijatriji - ljudi umiru i zbog drugih bolesti, unatoč najboljem liječenju. Suicidalnost je dio svake psihijatrijske procjene, to je mogli bismo reći prva i zadnja stvar koju se pitamo pri svakom pregledu. No, procjena je procjena, ona se nikada ne odvija u savršenim uvjetima. Pa čak i kada bi sve znali i kada bi na sve mogli utjecati, teško je nekada predvidjeti što nosi sutra, koji možebitno novi uzrok i kako će se to ukalupiti u sve prethodne. Važno je naglasiti kako produljenje bolničkog liječenja nije neko sveopće rješenje, ističe Ćurković.

Svaka je osoba, kaže, jedinstvena, a razlozi koji dovode do samoubojstva se razlikuju od slučaja do slučaja. Neki uzroci su vidljiviji i dostupniji promjeni, dok su drugi teže prepoznatljivi ili manje dostupni promjenama. Ipak, unatoč svim izazovima, kod svakoga postoji nada i to je ono što svi mi, kao društvo, moramo pružati i nuditi – podršku, razumijevanje i mogućnost oporavka, poručuje Ćurković, uvjeren da su bolnički kapaciteti u Hrvatskoj dostatni, ali i da prevencija ostaje ključno područje koje daje najbolje ishode i treba ga dalje razvijati.