ŽIVOT U DRUŠTVU SPEKTAKLA: Istina se više ne bori protiv laži, već protiv zabave

Činjenica je da "društvo spektakla", kako ga je opisao Guy Debord još 1967. godine, nije više samo teorijski koncept već naša stvarnost. Danas, u eri digitalnih tehnologija i društvenih mreža, taj je spektakl postao hiperprodukcijski, instantan i sveprisutan. Živimo u okruženju u kojem nas prekomjerna količina informacija paradoksalno čini manje informiranima - kaže doc. dr. sc. Krešimir Dabo, komunikolog, sveučilišni profesor i znanstveni suradnik na Odjelu za kulturne i otočne studije Instituta za istraživanje migracija u Zagrebu, te dodaje:

- Neki autori poput Byung-Chul Hana upozoravaju da smo iz "disciplinarnog društva" prešli u "društvo transparentnosti", u kojem se od pojedinca očekuje stalna izloženost, samopromocija i pozitivnost, što dodatno pridonosi površnosti, ali i izazovima mentalnog zdravlja. U tom komunikacijskom kaosu, gdje informacijski i dezinformacijski narativi konkuriraju za pažnju, razlika između istine i dojma postaje sve zamagljenija. Ključno pitanje više nije samo što se komunicira nego kako, zašto i s kojim posljedicama. Upravo zato odgovornost ne leži samo na medijima, već i na obrazovnim, kulturnim i znanstvenim institucijama koje moraju djelovati kao korektiv spektaklu - nudeći prostor za kritičko mišljenje, analizu i stvarnu refleksiju.

Doba trivijalizacije

- U društvu u kojem "spektakl" oblikuje ne samo način na koji doživljavamo stvarnost nego i kako se ponašamo, ključna odgovornost prelazi na one aktere koji mogu pružiti otpore toj logici površnosti. Mediji, obrazovanje, kultura i znanost nisu tek pasivni prijenosnici sadržaja već imaju potencijal oblikovati vrijednosne okvire, poticati kritičko mišljenje i stvarati otpornost prema manipulaciji.

Kako je tvrdio Neil Postman još 1985., opasnost nije samo u cenzuri nego u trivijalizaciji, točnije, kada ozbiljne teme postanu zabavni sadržaj, a kompleksne ideje se svedu na banalnost. U tom smislu način kako se komunicira jednako je važan kao i što se komunicira.

Kultura i edukacija tu imaju važnu ulogu jer je danas važnije nego ikad dosad razvijati medijsku pismenost, omogućiti pristup znanju koje nije zatvoreno unutar akademskih krugova i poticati dijalog između institucija i građana. Samo tako možemo izići iz logike spektakla i ekonomije pažnje o kojoj je pričao Herbert Simon, dobitnik Nobelove nagrade, te izgraditi društvo koje cijeni autentičnost i kritičku svijest.

Od svih fraza i frazema koji su u dnevnoj uporabi, a odnose se na širi komunikacijski aspekt, koliko naglašavanje da je sve "stvar percepcije" nije samo teorija nego i praksa, napose i kad su mediji u pitanju?

- Fraza da je "sve stvar percepcije" možda zvuči banalno, ali u kontekstu novih medija i društvenih mreža ona poprima vrlo konkretno značenje. U društvu u kojem stvarnost konzumiramo kroz ekrane, filtare i algoritamski oblikovane sadržaje, umjetna stvarnost doista postaje primarni oblik svakodnevnice.

Jean Baudrillard to je nazvao "simulakrumom", trenutkom kada pojedino tumačenje zamjenjuje stvarnost, a granica između onoga što je istinito i onoga što se samo čini istinitim postaje gotovo nevidljiva. Tradicionalni mediji, uz pomoć društvenih mreža, danas više ne reflektiraju stvarnost, već je konstruiraju. Odabir kadra, riječi, naslova, algoritamsko rangiranje objava, sve to utječe na to što doživljavamo kao važno, istinito ili hitno.

Društvene mreže dodatno pojačavaju tu dinamiku jer u njihovu srž nije upisana nužno istina koliko pažnja. Nije sve "izmišljeno", ali način na koji su informacije prezentirane - selektivno, emocionalno, fragmentirano, svakako utječe na našu interpretaciju svijeta, pa čak i na našu emocionalnu i političku stvarnost. Ključno je stoga razvijati svijest o tome kako i zašto su određene poruke oblikovane na određen način, a zato je nužna edukacija o medijskoj pismenosti, između ostalog.

Uzimajući u obzir širi i dublji kontekst, stoji li teza da je globalizam u komunikacijskom smislu otvorio vrata za istinu, ali i za manipulaciju, laži i obmane? Živimo li danas u Trumpovu showu, kao sveprisutnoj odrednici sadašnjeg društva spektakla, napose političkog, ali i svakog drugog?

- Globalizacija komunikacije, osobito kroz nove medije i društvene mreže, otvorila je bez presedana pristup informacijama, znanju i različitim perspektivama. No istovremeno, otvorila je i vrata za dezinformacije, teorije zavjere, manipulaciju i emocionalnu polarizaciju. U tom smislu globalizam je donio demokratizaciju komunikacijskog prostora, ali i njegovu radikalnu fragmentaciju.

Teza da živimo u vremenu u kojem su i istina i laž jednako "dostupne" nije samo figurativna, ona se svakodnevno potvrđuje u našem digitalnom i medijskom okruženju. U tom kontekstu pojava Donalda Trumpa može se shvatiti kao simbol šireg fenomena. Točnije, on nije uzrok, nego simptom društva spektakla u njegovoj punoj snazi. Njegov politički stil temelji se na emocionalnom afektu, jednostavnim porukama, viralnosti i performativnosti, savršeno uklopljen u logiku digitalne komunikacije i ekonomije pažnje koju sam prije spomenuo.

Hannah Arendt je još 1970-ih upozoravala da činjenice, kada se jednom dovedu u pitanje, postaju pitanje mišljenja, a upravo to danas vidimo u političkom i medijskom prostoru - istina se relativizira, a stvarnost postaje predmet interpretacije, često lišene stvarnih činjenica. "Trumpov show" stoga nije iznimka, on je zapravo svojevrsno ogledalo društva u kojem dominira dojam nad stvarnošću, odnosno spektakl nad sadržajem. "Trumpov show" tako nije ograničen samo na politiku već je paradigma današnje kulture u kojoj je vidljivost važnija od istinitosti, a utisak od sadržaja. U tom smislu, da, ne živimo nužno u Trumpovu svijetu, ali živimo u svijetu koji mu je omogućio da postane njegov najglasniji simbol. Najveći izazov tog svijeta jest to što se u njemu istina više ne bori protiv laži, već protiv zabave.

Pada li u zapadnjačkoj liberalnoj demokraciji povjerenje u medije, a skupa s tim i u institucije koje mediji nerijetko prikazuju u negativnom svjetlu? Ako pada, koji je razlog ili koji su razlozi?

- Da, u mnogim zapadnim liberalnim demokracijama bilježi se pad povjerenja u medije, a uspordno s tim i u ključne institucije, od vlada i parlamenta, do pravosuđa i znanstvene zajednice. Taj pad povjerenja nije rezultat jednog uzroka, već spleta različitih društvenih procesa: od sve veće komercijalizacije medija, porasta političke polarizacije, do digitalne fragmentacije javnog prostora. Jedan je od ključnih razloga u tome što su mediji sve više doživljeni kao akteri s vlastitim interesima, bilo političkim, korporativnim ili ideološkim, a sve manje kao neutralni prenositelji informacija.

Noam Chomsky i Edward Herman još su krajem 1980-ih, u knjizi Manufacturing Consent, upozoravali da mediji ne služe samo informiranju nego i oblikovanju javnog mnijenja u skladu s interesima moći. Danas, u digitalnom dobu, tu logiku dodatno pojačavaju algoritmi koji forsiraju sadržaje koji izazivaju reakcije, a ne nužno razumijevanje. Uz to, kada mediji kontinuirano prikazuju institucije kroz prizmu skandala, sukoba i nekompetencije, čak i kad je to legitimna kritika, publika s vremenom gubi osjećaj povjerenja, ne samo u te institucije već i u sam medijski kanal. To postaje začarani krug nepovjerenja, odnosno sve je više sumnje, a sve manje temelja za zajedničku istinu. U konačnici, pad povjerenja u medije i institucije odraz je šire krize povjerenja u društvu, a bez tog temelja, demokracija teško može funkcionirati.

Legija idiota

Kakva je budućnost medijske komunikacije, uključujući i one novinarske/novina, portala...? Postoji li uopće mogućnost kritičkog promišljanja o informacijama koju dobivamo i konzumiramo? Netko je zapisao i ovakvu mudru misao: Naša potreba da dođemo do istine uvijek je prisutna, ali u vremenima kulta amaterizma i neprosvijećenosti sve teže do istine dolazimo.

- Budućnost medijske komunikacije, uključujući novinarstvo, istovremeno je izazovna i otvorena. S jedne strane, digitalna tehnologija omogućila je trenutan pristup informacijama, globalnu razmjenu mišljenja i demokratizaciju izražavanja. No, s druge strane, upravo je ta dostupnost dovela do inflacije sadržaja, zamora informacijama i porasta nepovjerenja.

Granice između činjenica, mišljenja i manipulacije sve su nejasnije, a algoritamski pogonjeni informacijski baloni dodatno potkopavaju zajednički informativni okvir. Ipak, mogućnost kritičkog promišljanja i dalje postoji, ali nije samorazumljiva. Ona zahtijeva trud, obrazovanje, medijsku pismenost i sustavnu izgradnju društvene odgovornosti. Kao što je pisao Umberto Eco, digitalni prostor "daje pravo glasa legiji idiota", no istovremeno, to ne mora nužno značiti i poraz razuma.

Ključno je razlikovati dostupnost izraza od autoriteta znanja. Profesionalno novinarstvo, ako se uspije oduprijeti senzacionalizmu i click baitovima, može i dalje igrati ključnu ulogu kao čuvar javnog interesa. Misao koju navodite da "naša potreba za istinom ostaje, ali je sve teže do nje doći" potpuno oslikava paradoks našeg doba, točnije da su informacije posvuda, ali je smisao sve rjeđi. U kulturi amaterizma i instant-mišljenja, rekao bih da istina nije nestala, ali je postala tiša. Naša je odgovornost, i osobna i društvena, da za nju ponovno stvorimo prostor.